Kliker.info

Početkom mjeseca, CNN je izvestio da je britanski sud odbio osnivaču Wikileaksa Julianu Assangeu „dozvolu da uloži žalbu na nalog za njegovo izručenje Sjedinjenim Državama, gdje ga čekaju krivične optužbe za špijunažu“. Iako Assangeov pravni tim nastavlja isprobavati sve opcije, stisak se očigledno steže. Vrijeme nije na njegovoj strani. Američke i britanske vlasti koje ga progone mogu sebi da priušte da čekaju da i ono malo interesa javnosti za Asaangeov slučaj popusti pred ratovima, klimatskim promjenama, brigom zbog vještačke inteligencije i drugim globalnim pitanjima.

Piše :Slavoj Žižek (Project Syndicate)

Ali ako mislimo da izdržimo sve te izazove, bit će nam potrebni ljudi poput Assanga. Ko će razotkriti zloupotrebe i nezgodne istine koje oni na vlasti žele zadržati u tajnosti – bilo da se radi o ratnim zločinima ili internim izvještajima vlasnika društvenih mreža o tome kako njihove platforme utiču na tinejdžerke?

Nedavni mini-napad dronom na Kremlj je primjer za to. Dok je ukrajinska vlada negirala umješanost (pripisujući to ruskim opozicionim snagama), ruski predsjednik Vladimir Putin odmah je to osudio kao „teroristički čin“, dok su se neki zapadni posmatrači vajkali da Ukrajinci guraju rat predaleko. Ali šta se zapravo dogodilo? Činjenica da ne znamo znači da se događaji odvijaju u opasnoj ratnoj izmaglici.

Sjećamo se stihova iz Opere za tri groša Bertolda Brechta, koji kažu da su jedni u tami, a drugi na svjetlu i one u tami ne vidiš. Kako bolje opisati današnje medijsko doba? Dok su mejnstrim mediji puni vijesti o Ukrajini, razorni ratovi u Centralnoafričkoj Republici, Kongu i drugdje ne dobijaju gotovo nikakvu pažnju.

Ova asimetrija ne znači da trebamo ponuditi ništa manje od pune podrške Ukrajini. Ali nas obavezuje da razmislimo o postavci te podrške. Trebalo bi da odbacimo ideju da Ukrajina zaslužuje pomoć uglavnom zato što „takve stvari ne bi trebalo da se dešavaju u Evropi“, ili zato što „branimo zapadnu civilizaciju“. Na kraju krajeva, zapadna civilizacija ne samo da ignorira užase koji se dešavaju van njenih granica; često je saučesnik.

Umjesto toga, Evropljani i druga zapadna društva bi trebalo da shvate da smo zbog invazije na Ukrajinu osjetili ono što se sve vrijeme dešava negdje drugdje – samo izvan dometa naše brige. Rat nas primorava da razmotrimo ono što ne znamo, ono što ne želimo da znamo i ono što znamo ali ne želimo da nas se tiče. Potrebni su nam ljudi poput Assanga da iznude takvo suočavanje – da bismo vidjeli i one u tami.

Naravno, Assangu se može zamjeriti što se fokusira isključivo na liberalni zapad i ignorira još veće nepravde u Rusiji i Kini. Ali te nepravde su već veoma vidljive u našim medijima. Stalno čitamo o njima. Ako je Assange kriv za primjenu dvostrukih standarda, to je činjenica i za zapad koji osuđuje Iran dok zatvara oči pred Saudijskom Arabijom.

Kao što Matej (7:3) pita: „A za što vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne osjećaš?“1 Asaange nas je naučio da priznamo ne samo brvno u sopstvenom oku, već i njegove skrivene veze sa piljevinom u očima naših neprijatelja. Njegov pristup nam omogućava da iznova sagledamo mnoge velike borbe kojima su obuzeti naši mediji i politika.

Uzmimo sukob između nove populističke desnice i woke ljevice. Krajem maja, jedan školski okrug u Juti uklonio je Bibliju iz svojih osnovnih i srednjih škola kada se jedan roditelj požalio da u njoj „’nema ozbiljne vrijednosti za maloletnike’ zato što je pornografska po našoj novoj definiciji“ prema zakonu o zabrani knjiga koji je usvojen prošle godine. Da to nije slučaj mormonskog kulturalnog rata protiv kršćana, pokazuje zahtjev upućen okrugu za reviziju Mormonove knjige zbog mogućih kršenja novog zakona.

Dakle, ko stoji iza ovih zahtjeva? Da li je to woke ljevica koja se sveti zbog zabrane knjiga o rasnim i LGBT+ pitanjima? Da li je to radikalizirana desnica koja primenjuje stroge kriterijume porodičnih vrijednosti i na sopstvene tekstove? Konačno, to nije bitno, jer su i nova desnica i woke ljevica prihvatili istu logiku netolerancije. Uprkos međusobnom ideološkom animozitetu, oni se ogledaju jedni u drugima. Dok woke ljevica demontira vlastitu političku osnovu (evropsku emancipatorsku tradiciju), desnica je možda konačno skupila hrabrost da dovede u pitanje opscenost iz svojih temeljnih tekstova.

U surovoj ironiji, zapadna demokratska tradicija samokritike zapala je u apsurd, sijući sjeme vlastitog uništenja. Koja pitanja tavore u mraku dok nam ovaj proces zauzima svu pažnju? Najveća prijetnja zapadnim demokratijama nisu Assange i transparentnost koju on predstavlja, već radije nihilizam i samopovlađivanje koji su počeli da karakteriziraju zapadnu politiku.