Kliker.info

Njemačko-britanski ministarski dvojac nedavno – a poprilično sam siguran da u tome ne solira nego prenosi raspoloženje EU kao cjeline – ponovo pruži ruku Bosni i Hercegovini.Želimo vas, poručiše, vidjeti u društvu evropskih naroda. Ali, ne gajite nadu da smo vas tamo spremni ugurati pod svaku cijenu. Morat će te, vele, ispuniti uvjete koje su ispunjavali i do sada, i koje će i u budućnosti svi ostali morati ispunjavati.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Bojim se, međutim, da spremnost za pruženu ruku ovdje još uvijek ne postoji. U prilog tome, uostalom, svjedoče i najnovija događanja oko formiranja vlasti. Pet partija, naime, u Sarajevu potpisaše sporazum o formiranju vlasti na razini države. Poziv za pridruživanje je, potom, upućen i ostalim parlamentarnim strankama – Čovićevu hadezeu specijalno. Spremno mu se, ako dobro razumjeh – iako ne razumijem i zašto – priznati čak i ekskluzivitet na hrvatsko predstavljanje. Ali, njemu takvi sporazumi, usprkos svemu tome, baš i nisu po volji. Jer, u njima nema lidera SNSD-a – a bez njega Čović nije spreman ni u raj.

Hoće li, dakle, čelnik HDZ-a uspjeti u naumu da u državnoj vlasti uspostavi strukturu i odnose kakvi mu odgovaraju – i od kakvih se svima ostalima, osim njegovu banjalučkom pajtašu, diže i kosa na glavi? Odgovora na tu vrstu pitanja, barem za sada, nema. Izgledi su, što se mene tiče, 50:50 – da bude po Čovićevu ili da mu se definitivno zahvali.

Iako, razgovori s Izetbegovićem u vikendu iza nas, a i Dodikove izjave kako iz hadezeove federalne kvote jednu ministarsku poziciju očekuje i za sebe, upućuju i na mogućnost da je u novim uvjetima hrvatsko-srpski osovinski dvojac dogovorio novu, ujedno strategiju iznenađenja. A ona bi mogla počivati na logici – idemo u formiranje entitetskih vlasti, ti u Federaciji, ja u Republici Srpskoj, a država bi mogla i sačekati. Koliko? Koliko bude potrebno – ako zatreba, i do slijedećih parlamentarnih izbora. Jer, poluge državne moći trenutno su u našim rukama i ostavljaju nam širok prostor za kontrolu institucija BiH, pa i kontinuitet u njihovu dezintegriranju.
Ne obistini li se, pak, ovo potonje, bude li vlast na razini države ipak formirana – pa, ma koji od dvaju scenarija da je po srijedi – trebat će vremena. A to, opet, znači da građani neće, u što siroti svijet nakon izborne noći uvjeravaše, dobiti ono za što je glasovao. Niti mu se smiješi „stabilnost zemlje“, niti „stabilne vlade koje moraju preuzeti odgovornost i biti osnova za otvaranje i rješavanje nagomilanih ekonomskih i političkih problema“. Dobit će, naprotiv, siroti narod rogove u vreći. Kakva god vlast bila, razlika može biti tek u detalju – da ulogu „rogonje“ u jednom slučaju ima samo jedna partija i jedan lider, što bi se i dalo izdržati, a u drugom čak dvojica, i to s velikom specifičnom težinom, a to bi već bilo previše.

Kakva god, međutim, vlast bila – s „rogovima u vreći“ ili bez njih – dobro joj se ne piše. I, ne bih stavio ruku u vatru da ima izgleda dočekati redovite parlamentarne izbore. Razloga tome je do mile volje. Sve evidentniji je, primjerice, zastoj u procesu evropskih integracija – a to je građanima ove zemlje nedavno u lice rekao i drugi čovjek Sekcije za BiH u Generalnoj direkciji za proširenje Evropske komisije. I ne samo to. Čovjek nam u brk sasu i uzroke tome – nedostatak kolektivne političke volje vodstva ove zemlje, sve manja razina učinkovitosti i funkcioniranja političkih institucija na svim razinama vlasti, nepostojanje funkcionalnih mehanizama koordinacije u pitanjima Evropske unije.

Ne mislim, istina, kako je ta skupina pitanja i najvažnija za život bh. građana. Dapače, na prvom su im mjestu pitanja realnog života – posao i mogućnost da se od njega živi. Ali, jesu li ona u prvom planu domaćim političkim filozofijama?

Demokratskoj fronti, pita li se mene, jesu. Uostalom, frontovci su razradili i krajnje ozbiljan program reformi kojima kane potaći ekonomsku aktivnost, omogućiti dotok domaćeg i stranog investicijskog kapitala, a time potaći i zapošljavanje i proces izlaska iz ekonomske bijede i siromaštva. Ali, sve to ne mogu sami – nemaju političku moć koja im to omogućuje. Nužni su im, hoću reći, partneri koji bi program njihovih mjera i podržali. A, ima li njih?

Dio političkih stranaka je, istina, operirao brojem radnih mjesta koje u narednih osam godina kani otvoriti. Ali, osim bombastičnih izjava na svjetlost dana nisu iznosile ništa drugo – razrađen sustav mjera koje to omogućuju prije svega.

Dijelu političkih stranaka, međutim, ako je suditi temeljem predizborne kampanje – a i onoga što čine svih prethodnih godina – zapošljavanje i život temeljem vlastita rada su na samom repu stranačkih prioriteta. Pogledajte, uostalom, što je tijekom predizborne kampanje svojim biračima obećavao prvi čovjek HDZ-a. Prioriteti su mu, ako dobro razumjeh, izmjena Ustava i Izbornog zakona koji osiguravaju hrvatsku izbornu jedinicu i federalizaciju zemlje, pa kanal na hrvatskom jeziku i, na koncu, rješenje za Mostar koje je, navodno, i prije izbora dogovoreno, ali je njegova implementacija – kako ne bi izazvala predizborno talasanje – odgođena za vrijeme nakon izborne noći. A što je s pitanjima svakidašnjeg života – s novim radnim mjestima, zapošljavanjem, zaustavljanjem iseljavanja Hrvata u zemlje Evropske unije? O tome, po onom što uspjeh upratiti, ni riječi – kao da, kao problemi, ni ne postoje.

U toj i takvoj situaciji, pošteno govoreći, ni ne čudi da je BiH na prvom mjestu liste svjetskih zemalja čiji građani najviše mrze svoju vlast. Nedavno je, naime, ugledna američka agencija za istraživanje uradila studiju koja baš to i pokazuje. Prema prezentiranim podacima, samo osam posto anketiranih u BiH podržava vladu i političke vođe, a čak 91% ih smatra da je korupcija najraširenija u vlasti. Uz sve to, i podatak da je stopa nezaposlenosti na razini one u Grčkoj, ne čudi da građani BiH svoju vladu mrze više od svih ostalih u svijetu – više i od Bugara, Grka, Čeha, Moldavaca, Pakistanaca, Peruanaca, Rumunja, svih ostalih.

Ali, ni to nije najveći problem ove zemlje. Još alarmantnija je činjenica da zaprepašćujuća većina nema rješenja kako i od čega preživjeti. Dio njih se, u toj i takvoj situaciji, rješenje odlučio tražiti izvan granica BiH. Dio ih, međutim, trpi i šuti. Ali, dokle?

Socijalno previranje tijekom veljače upozorava kako sve to nije bezgranično – i kako bi novi socijalni bunt mogao biti i masovniji i razorniji. Pitanje je samo može li se on i izbjeći? Što se moje procjene tiče – teško. Jer, donja granica socijalne izdržljivost je već probijena, a ništa se ne čini kako bi se socijalno padanje i kao dio bliže budućnosti zaustavilo – da se i ne govori o mogućnosti da se socijalnim trendovima dade pozitivan predznak.

Dođe li, međutim, do novih socijalnih nemira – a sve upućuje kako su oni realnost i u najbližoj budućnosti – ne treba gajiti nadu kako bi se zaustaviti ponovo mogli na razini onih s početka godine. Sasvim suprotno, biti će, kako već rekoh, i masovniji i razorniji. I, da ne zaboravim, neće im se, kao onima iz veljače, moći spočitavati da su dio političke strategije jedne nacionalne filozofije – i dio plana da se u ćošak stjeraju Srbi i Hrvati. Jer, gorjeti će i tamo gdje prije devet mjeseci nije – i u Republici Srpskoj i u zapadnoj Hercegovini.

Dođe li do toga, najozbiljnije je pitanje kakve bi to posljedice moglo imati za vlast koja će do tada, za vjerovati je, biti uspostavljena. Po mojem sudu, ne piše joj se dobro – pa ma kakva ona izgledala. Ili još konkretnije, val socijalnog nezadovoljstva, svojevrsna socijalna revolucija bi je, neovisno o tome što je u međuvremenu vlast činila, mogla bukvalno pomesti. I iznuditi nove izbore – ovaj put ne za Hrvate, Srbe i Bošnjake nego za ljude, za malog čovjeka koji zbog svih njih, i njihovih virtualnih interesa, gladuje, trpi i šuti. I koji je konačno odlučio progovoriti kao ljudsko biće, a ne kao pripadnik plemenskih zajednica.