Kliker.info

Slavenka Drakulić priznata je hrvatska spisateljica, publicistkinja i novinarka te jedna od najprevođenijih hrvatskih autorica.Danas živi u Švedskoj, no često je u Hrvatskoj. Posljednjih dana je boravila u Zagrebu, gdje je u sklopu Festivala Francuske u Hrvatskoj predstavila svoj najnoviji roman, “Dora i Minotaur: Moj život s Picassom”, o životu poznate francuske fotografkinje i Picassove muze Dore Maar.

Središnji motivi njezinih romana su žene i njihova bol, nekad fizička, a nekad emocionalna. Neka od njezinih najpoznatijih djela su “Hologrami straha”, “Smrtni grijesi feminizma”, “Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali”, “Frida ili o boli”, “Optužena” te posebno potresno djelo “Kao da me nema”, u kojem se bavi zločinima počinjenim nad ženama tijekom rata u BiH.

Početkom 90-ih zbog svojih je kritičkih stavova o tadašnjim događanjima, koje je javno u tekstovima iznosila, od dijela javnosti i kolega označena kao neprijateljski element u hrvatskom društvu.

• Vaš najnoviji roman nova je knjiga o jakoj ženskoj ličnosti s tragičnom sudbinom i ponovno se radi o vizualnoj umjetnici. Što vas navodi da pišete o karakterima poput Fride i Dore?

– Pa je, to je druga knjiga, bila je knjiga i o Fridi Kahlo, a ova je sad o Dori Maar, koje su obje vizualne umjetnice. Kako mi je netko to rekao: pa kako to da pišete o vizualnim umjetnicama umjesto o spisateljicama? Ne vidim zašto bih ja baš trebala pisati o spisateljicama, ali ne bih vam ni znala reći zašto su vizualne umjetnice, jedna slikarica, druga fotografkinja. Očigledno da me privlače takvi karakteri i zapravo tajna nije u tome posebno čime se one bave, nego mislim da me privlači neka crta karaktera.

Mislim da je to kod Fride Kahlo bila njezina ustrajnost, upornost, snaga, a kod ove osobe, Dore Maar, je da ima jednu tajanstvenost u sebi, jednu masku iza koje je vrlo teško prodrijeti zbog toga što nije ona ostavila previše materijala na koji bi se čovjek oslonio pa se uglavnom moram osloniti na svjedočanstva drugih.

Ima tu tajanstvenost, tu masku i onda taj prekid s Picassom, koji je bio vrlo dramatičan za nju. Posljedice su bile te da se ona prestala baviti svojom umjetnošću. A za nekog umjetnika ili umjetnicu da se prestane baviti svojom umjetnošću, da odustane od sebe same, to mora biti neka teška trauma da se tako nešto dogodi.

Pa mi je, recimo, to bila motivacija da uđem u taj lik i napravim svoju interpretaciju, jer ja nisam pisala biografiju Dore Maar, nego sam pisala roman koji se osniva na biografiji.

• S knjigom “Smrtni grijesi feminizma” otvarali ste put feminističkoj teoriji, misli i riječi, feminizmu općenito sredinom 80-ih u Jugoslaviji. Je li se situacija žene u odnosu na ono vrijeme promijenila i ako jeste, na koji način? U jednom ste intervjuu spomenuli da vam je netko rekao da je ta knjiga i dan-danas aktualna, a vi ste prokomentirali da je vama zbog toga žao jer to znači da se ništa nije promijenilo.

– Da, knjiga je aktualna i žao mi je. Nije se promijenilo, ali dogodila se jedna čudna stvar. Naime, po mome mišljenju, tada je zakon u socijalističkoj državi, svakoj, bio emancipatorski jer je sistem bio takav. Dakle, emancipatorski u smislu ravnopravnosti žene, one su u pravnom smislu bile ravnopravne s muškarcima, ali u praksi je to izgledalo drugačije i mi smo se tih godina fokusirali više na to kako izgleda ta praksa, dakle recimo ravnopravnost u obitelji, nasilje u obitelji, takvim smo se stvarima bavili.

A sada smo se našli u jednoj drugoj situaciji, utoliko se sve promijenilo, da su se zapravo žene, nakon političke promjene 1989. u cijeloj istočnoj Europi, dakle ono što se naziva pad komunizma, našle u situaciji da moraju paziti da se ta njihova ranije stečena prava očuvaju. Recimo, jedna od prvih stvari koje je nova Vlada u Poljskoj napravila poslije 1989. je ukidanje prava na pobačaj. Hoću reći da je sada ta situacija takva da se žene moraju zalagati, moraju paziti da im se ne oduzmu prava.

Tim više što je država sve siromašnija, tim više što su socijalna prava sve manja i manja, tako da je cijela ova kuknjava oko nataliteta Hrvata koji pada, uzaludna zato što ako to nije potpomognuto socijalnim mjerama, tu uopće spasa nema. I kad znamo da, mislim, 83 posto mladih živi kod roditelja, onda možemo zaboraviti natalitet, kao i to da smo među prve tri zemlje u Europi po nezaposlenosti mladih, opet možeš zaboraviti natalitet. Dakle, uvjeti su nikakvi.

A pogotovo mi se čini da je različito to što žene, mlade žene, nisu svjesne svega toga, opasnosti. Jer kad je čovjek mlad, onda drugačije razmišlja, ne susreće se sa svakodnevnim problemima u smislu zaposlenja, vrtića, prava na porodiljno i takvih stvari, koje su sve bile ranije manje-više zagarantirane. Dakle, sada imamo tu jednu situaciju, to ja zovem emancipacija nakon emancipacije, da će žene doći, i pomalo dolaze u tu situaciju – pogledajmo pravo na pobačaj i prigovor savjesti u Hrvatskoj – da se ponovno moraju boriti za emancipaciju nakon emancipacije.

To je prilično paradoksalna situacija, ali ni to neće ići lako jer mi se čini da žene još misle, mlade žene, to je interesantno, da su naslijedile tu jednu pasivnost u smislu – ‘a, netko će se već pobrinuti za to’. To znači da ta demokracija na najjednostavnijem nivou nije uhvatila nikakvog korijena, da žene nisu svjesne da se nitko za njih neće pobrinuti.

• Balkan kao regija nam je, naravno, posebno zanimljiv s aspekta tragedije koje su ga zadesile u nedavnoj prošlosti i koje i danas ostavljaju traga. Vi ste pisali o zločinima protiv žena u BiH u djelu “Kao da me nema”. Kakva je situacija sa ženskim pitanjem na cijelom tom prostoru?

– Mislim da nije različita, mislim da smo mi jedan fantastičan prostor u kojem je očigledno, to se vidi golim okom, moguće napraviti jedan korak naprijed i tri nazad i tako idemo stalno u krug. Stalno se situacija pogoršava, bilo politička, bilo ekonomska, bilo pozicija žena. Naravno da rat unazađuje bilo koje područje i zemlju u kojoj se dogodi, da 20 godina nije dovoljno da se bilo koja zemlja oporavi od tog rata.

Čini mi se da je Bosna poseban slučaj, da je ona posebno težak slučaj. Kao što vidimo, tamo vlada neka stagnacija i ljudi su dosta depresivni, čini mi se. I to što se dogodilo u Tuzli prije nekih godinu dana, što je izgledalo izvana kao jedna, recimo, mala demokratska epizoda, ipak se pokazalo da je neka politička kalkulacija iza toga.

Možda postoji svijest, ali ne postoji snaga da se nešto pokrene jer nema zajedništva. Tamo su strahovito etnički podijeljeni, jedina podjela koja vrijedna je etnička i jedino jedinstvo koje vrijedi je etničko. Tako da mi se ne čini da će se tu Bog zna što dogoditi, a opet s druge strane mi se čini, u političkom i ekonomskom smislu, da dok sami ljudi nešto ne pokrenu, ništa se neće dogoditi. Jer mi cijelo vrijeme, zapravo oni u ovom slučaju, imamo taj običaj gledati prema Europi kao nekakva djeca koja očekuju pomoć, i to još hendikepirani pritom.

Dakle, moraš sam nešto napraviti, moraš sam se nekako pokrenuti. Na koji način, ja ne znam, ja nisam, na koncu konca, političarka da bih se time u praktičnom smislu bavila. To što Europa daje novce za tu silnu administraciju, od na primjer 140 i ne znam koliko ministara, onda mi se čini da je ne samo besmisleno nego i nepravedno i bezobrazno od drugih tražiti da ti pomognu, a ti sjediš skrštenih ruku i dijeliš plaće ministrima.

• Početkom 90-ih neki krugovi u Hrvatskoj doživljavali su vas kao neprijateljski element. Danas živite u Švedskoj, no često ste u Hrvatskoj. Što se u Hrvatskoj promijenilo u odnosu na ono vrijeme, gdje se nalazimo u odnosu na tadašnju vrstu nasilja i agresije, ne samo fizičkog nasilja nego i društvenog, političkog?

– Treba uzeti u obzir da je to bilo u vrijeme kada je bio rat i odmah poslije rata. Ja ljudima, kako bih rekla, nekako otpisujem tu njihovu agresivnost na taj račun, pa i svojim kolegama, zato što u toj situaciji strašnog pritiska ti osjećaš potrebu da se izjasniš – lijevo, desno, gore, dolje, Srbin, Hrvat, dakle sve moguće podjele su na djelu i to jesu opasne situacije, to su ružne situacije.

U 20 godina se situacija promijenila utoliko što to nije dominantno i nije toliko strašno prisutno. Ali, ipak, postoji u drugom planu. I kako se koja vlast kod nas promijeni i kako tko dođe na vlast, tako se i ta ideologija mijenja, odnosno forsira manje ili više. U tim predizbornim kampanjama uvijek se mobiliziraju glasači, desne partije inzistiraju na tom nacionalističkom elementu. Oni više neće govoriti o tome što treba napraviti sa Srbima, to je jasno, ali će se uvijek, recimo, potencirati u jedan element neprijateljstva, trenutačno se u ovoj kampanji HDZ-a, na primjer, potencira ljubav prema domovini, pa kao da bi zbilja trebalo izmisliti neki način da se mjeri ta ljubav, ne znam kako se ta ljubav mjeri.

Dakle, uvijek izvlači taj jedan ideološki, u ovom slučaju nacionalni element, i taj pritisak postoji, samo što je potisnut i utoliko se, recimo, društveno stanje u Hrvatskoj nekako civiliziralo, nismo više toliko grubi, nasrtljivi i agresivni. Ali ako pogledate što rade dečki na stadionima, da skandiraju “za dom”, da se pojavljuju ti znakovi suda, da se zapravo taj, recimo ustašluk, na neki način ‘fura’ i da mladima nitko se ne trudi to objasniti. Jer tu postoji jedno teško naslijeđe naše prošlosti u Hrvatskoj da je narod zapravo podijeljen po toj liniji ustaša i partizana i da se to forsira i koristi. Dakle, mi tu nemamo čak ni neko nacionalno pomirenje i dogovor oko toga, a kako ćemo tek onda imati ono što stranci zovu pomirenje između država koje su bile u ratu?

• Koju ste poziciju vi odlučili zauzeti u ono vrijeme, s obzirom na tadašnje okolnosti i događanja?

– Pa nisam nikakvu poziciju zauzela, ja naprosto nisam mogla pjevati u zboru. Ja sam uvijek bila samosvojna i samostalna osoba i naučila sam govoriti i pisati svoje mišljenje. I tako je to i bilo. Ja sam tada u stranim novinama puno toga pisala i napisala sam da je nacionalizam poput tijesne košulje koju navlače na tebe – košulja koja ti je pretijesna, a navlače je na tebe.

Razumijem da te okolnosti prisiljavaju na to, ali ja sam bila protiv nacionalizma i naravno, kada ste u toj situaciji, onda snosite i posljedice svega toga. Mogla bih na prste nabrojati one intelektualce koji se nisu slagali s tadašnjom politikom nacionalizma, huškanja na rat i Franje Tuđmana, koliko god da je to bio obrambeni rat, oni su ili otišli ili su prognani u unutrašnji egzil.

Nacionalizam uvijek podrazumijeva mržnju i to je razlika između nacionalizma i patriotizma, što još ovdje nisu shvatili. Ne da nisu shvatili, nego im ne odgovara da shvate, a to je da patriotizam ne uključuje mržnju, a nacionalizam uključuje mržnju. I to je ta ‘mala’ razlika.

• Kuda ide Balkan? Kaže se da ide u Europsku uniju, kao što je otišla i Hrvatska. No, kuda, istovremeno ide Europska unija jer tamo se danas mogu vidjeti neke pojave za koje smo se nadali da ih više tamo nećemo gledati, poput rastuće ksenofobije u pojedinim zemljama i slično?

– To su vrlo kompleksna pitanja zbog toga što se dešava paralelno nekoliko procesa. Sve je bilo dobro dok je bilo novaca, vrlo pojednostavljeno. Ali novaca više nema, financijska kriza je prošla za neke zemlje teže, za neke lakše, neke su se brzo izvukle, neke se nisu izvukle, Hrvatska se još nije izvukla, ovdje se ta kriza itekako još osjeti. Ali, paralelno s tim dešavaju se razni drugi procesi.

To što smo mi svi naivno povjerovali da nakon 1989., koja je prošla manje-više bez krvi, da će s velikim političkim promjenama to biti tako da će svima cvasti cvijeće i sve će biti super, naravno da nije tako. To su vrlo duboki potresi u društvu i vi možete promijeniti jedan politički sistem preko noći, kao što se i dogodilo, ali se mentalitet ljudi ne mijenja, navike se ne mijenjaju.

A ima puno toga što se ne mijenja ili što se mijenja sporo. Ljudi su razočarani, u istočnoeuropskim zemljama vlada veliko razočarenje, ali i nostalgija. I u Hrvatskoj je napravljeno istraživanje pa se ispostavilo da su Hrvati jako nostalgični za prošlim vremenima, s tim da ne bih htjela da se to krivo shvati niti se tumači tako – nisu oni nostalgični za političkim sistemom, nego su nostalgični za sigurnošću koju su tada osjećali jer su imali posao, stan i nisu imali strah da će sve to izgubiti.

Dakle, ta elementarna sigurnost čovjekova uvijek prevlada u tim osjećajima, a tako je i u drugim zemljama. To nije dobro zato što onda dolaze oni koji kažu: ja ću to, mi ćemo to, samo vi dajte nama vlast i mi ćemo to srediti. Onda uz slabljenje ekonomije i smanjenje radnih mjesta imate veliki priljev imigranata. I sad s jedne strane imigrante trebate, a s druge strane pustite ih da se utope u moru.

U Francuskoj na osnovu toga Marine Le Pen dobiva ozbiljne glasove i pitanje je što će biti na izborima tamo. I ta desnica nekako jača na tom valu jer je na tom valu zapravo strah. Dakle, još se ništa konkretno nije dogodilo, ali se svi boje – ljudi se boje za svoja radna mjesta, boje se da će nešto izgubiti, boje se da su imigranti ti koji će im nešto uzeti i na tome političari desne provinijencije u Europi grade svoju politiku.

Tomislav Šoštarić (Aljazeera)