Kliker.info

Od Prijepolja  do Gornjih Stranjana ima 40 kilometara. Taj put ne bi bio toliko dug da njegova trećina ne ide makadamom i gudurama uz  strme obronke planine Jadovnik, kružeći iznad zastrašujućeg kanjona rijeke Mileševke. Taj put, inače širok tek toliko da njime može proći putnički automobil, još je duži i teži zimi, kada ga zatrpa snijeg i okuje led.

Upravo tim putem, svako jutro do svog radnog mjesta u Gornjim Stranjanima, prođe mlada prijepoljska u;iteljica  Emina Čokić, a da bi održala nastavu u četvrtom razredu i to jednom jedinom u;eniku  – desetogodišnjem Goranu Avramoviću.

Emina, kojoj je ovo prvi posao, svako jutro na čuvanje ostavi svoju jednoipogodišnju kćerkicu, i starim “Golfom” krene u neizvjesno putovanje.

Prvih 30 kilometara ide magistralnim putem, uz dolinu rijeke Lim, do Brodareva, gdje u matičnoj školi uzme školski dnevnik, pa nastavi uz planinu.

Lekcije iz geografije i historije

Iako je put truckav i opasan, a idući njime, sretnete više divljači nego ljudi, kaže da nikad nije pomislila da ne dođe na nastavu. To nikada, veli, nije pomislio ni njen jedini učenik, a koji svaki dan dolazi u školu iz sedam kilometara udaljenog sela Šćepanica.

U vrijeme kada smo posjetili ovu neobičnu školu (19. februar) čitav put je bio prekriven snijegom i ledom, a na nekoliko mjesta granje, otežalo pod bijelim pokrivačem, paralo je stakla automobila. Nakon nekoliko velikih zavoja, popeli smo se na zaravan sa čije je lijeve strane pucao pogled na kanjon rijeke Mileševke i šiljate vrhove planina, a sa desne se uzdigla dvospratna školska zgrada.

Pred školom su dva mještanina i jedan od njih, Rajko Sarić, spremno nam je održao čas geografije, a zatim i historije.

“Sada ste na Jadovniku. Njegov najviši vrh je Katunić – 1.735 metara, a mi smo na otprilike 1.720. Ispod je kanjon reke Mileševke, a ovi šiljci, to su vrhovi Slatine, Komorana i Jadovnika”, kazao je, a zatim se okrenuo prema školskoj zgradi, građenoj od kamena i cigle.

“Ovo je nekad bila Osnovna škola “Đaci pešaci” – tako se zvala jer je u nju išlo i po 800 đaka iz okolnih sela. Pre toga zvali su je ‘samar škola’, jer su materijal za nju doveli na konjima, a gradili su je majstori Husnija Šmrković i Vuk Novaković”, priča Rajko i zove nas da pogledamo oštru ivicu vanjskog zida škole.

“Digni glavu, pogledaj gore. Vidiš ovu liniju –  prava je k'o strela. To su samo njih dvojica mogli napraviti. Sada je pusta, ima samo malog Gorana”, govori Rajko, nekadašnji učenik te škole, dok pred nas, u crvenom radnom mantilu i dubokim čizmama, izlazi učiteljica, a iza nje proviruje njen jedini učenik.

Škola bez dječije galame

Ipak, u zbornici nas dočekuje čitavo društvo – Goranov otac Blagoje, koji je ujedno i školski kurir i ložač, komšija Bojan Vranić, koji je, po ličnoj savjesti, zadužen za raščišćavanje puta i Alen, Eminin muž, koji joj u zimsko doba pomaže doći do radnog mjesta.

U zapuštenoj zbornici – sobičku napuklih i godinama neofarbanih zidova, samo je nekoliko komada starog namještaja i neispravan televizor iza kojeg se skriva mali Goran.

“Ovo što radim razlikuje se od svega što sam učila na fakultetu. Nekom izgleda jednostavno i zabavno, a meni i Goranu, ponekad, je jako teško i zamorno. Istina, mogu mu posvetiti sve vreme, ali to zamori i što je najvažnije, nedostaje onaj osnovni socijalni faktor – druženje sa decom”, govori Emina.

Goran ne priča puno, osim da je prva dva razreda u školi imao društvo – svoju stariju sestru, a koja je lani prešla u školu u Brodarevu u kojoj se odvija nastava od petog do osmog razreda.

Emini je Goran skoro kao sin.

“Kada sam dobila kćerkicu, jedna me kolegica pitala šta imam – dečaka ili devojčicu, a ja sam spika rekla – dečaka. Tek sam kasnije shvatila šta sam rekla, jer meni je Goran stalno na pameti”, priča učiteljica i žali što njen učenik nema društvo, pa s njim – pjeva, pleše, izvodi “bijesne gliste”.

U školi nema priredbe, praznika i dječije galame. Ali ima veliki odmor, koji najavi Goranov otac – zvoneći velikim kravljim zvonom.

Goran – i najbolji i najgori učenik

Iako škola ima dva sprata, sve aktivnosti se odvijaju na jednom. U velikoj učionici su samo jedna klupa i katedra.

“Goran je moj i najbolji i najgori đak, on sedi i u prvoj i u zadnoj klupi”, kaže Emina i pokazuje njegove radove od stiropora na zidu – gitaru i sunce.

Na starom podu, u velikom prostoru oko klupe i katedre, kredom je nacrtano nekoliko krugova sa brojevima. Emina vidi da znatiželjno u njih gledamo, pa objasni: “Svaki krug predstavlja jednu životinju i kad kažem npr. tri, Goran trči u taj krug i oponaša životinju koja je pod tim brojem. Moramo se nekako zabaviti, da dete ne poludi.”

Gorana jedino veseli petak, kada ga otac njegovom “Ladom nivom” odvozi u školu u Brodarevu gdje ima nastavu engleskog jezika i gdje se izigra sa djecom.

A kako u školi nema struje, griju se na drva, koje nabavlja i cijepa Goranov otac.

Odvodi nas u jedan sobičak pun nacijepanih drva, na čijim vratima piše “kabinet”, uzima cjepanice u naramak i kroz smijeh kaže: “Sada me slikajte – u mom kabinetu”.

U školi nema ni vode, pa je Goran donosi iz komšiluka kako bi im učiteljica napravila kafu i čaj.

“Ovo je pola škola, pola familija. Učiteljica je jako fina i vaspitana osoba i puno pomaže mom sinu, koji ne samo da je jedini učenik u školi, već i jedino dete u našem selu. Nije lako tako odrastati”, priča Blagoje, a Emina se prisjeća vremena kada je saznala da će raditi u Gornjim Stranjanima. Kaže da nije imala predstave gdje je to.

“Kada je to čula moja svekrva, samo je rekla: ‘Uh, kud ćeš gore, znaš li ti koliko je to daleko’. Rekla sam da nemam pojma, a ona je dodala da ću je spomenuti kad prvi put odem. Tako je i bilo. Taj prvi put mi je bio najstrašniji, čitavu noć nisam spavala, samo sam mislila kako ću se sledeće jutro popeti na planinu.”

Učiteljica i logističarka

Kaže da joj je teško bilo i kada je pao prvi snijeg. Tada je s njom u školu krenula njena majka – da joj se nađe pri ruci. Auto se uspeo tek donekle i, nakon puno muke, uspjela ga je nekako uparkirati, a onda su njih dvije krenule pješice uz planinu.

“Sneg je bio tako dubok i težak da su nas noge, dole ispod kolena, toliko zabolele da smo se okrenule i išle natraške”, priča Emina.

Samo ove zime, nekoliko puta se popela pješice – nekad polovinu puta, nekad trećinu, ali nikad nije otkazala nastavu. Kaže da joj nekad i lanci na točkovima popucaju, a Goran dodaje kako je baš on naučio učiteljicu da postavlja lance.

Osim što predaje, Emina je i glavni snabdjevač u selu.

“Kad krenem u Stranjane ponesem starim ženama lekove, zimnicu, Goranu kupim burek, kifle… Oni meni donesu mleko, a ponekad me pozovu i da im poteram tele. Tako je jednom Goran dotrčao i viče: ‘Učiteljice, učiteljice, zove vas Milena, pobeglo joj tele’. Tako sam ja morala da branim da tele ne pobegne uz brdo”, priča Emina kroz smijeh.

Međutim, kako se bliži kraj školske godine i vrijeme da Goran pređe u školu u Brodarevu, gdje će nastaviti peti razred, tako se bliži i kraj smijehu i priči o školi u Gornjim Stranjanima.Kada ode Goran – zadnji učenik, škola u Gornjim Stranjanima će se zatvoriti, a učiteljica Emina i Goranov otac ostat će bez posla.

I škola u Brajkovcu za jednog učenika

Šefket Šehović, direktor Osnovne škole “Svetozar Marković”, u čijem sastavu je i četverogodišnja škola u Gornjim Stranjanima, kaže da je Emina Čokić dobra i hrabra učiteljica, koja se nije dvoumila prihvatiti posao, ali žali što će bez njega ostati jer je primljena na određeno vrijeme – do završetka ove školske godine. Šehović ističe da u okviru matične škole “Svetozar Mrković” ima još osam područnih –četverogodišnjih škola.

“Iako su skoro sve škole jako daleko, nikada nisamo imali problema da nađemo kadar za njih. Naravno, oni koji predaju u tim školama, imaju dodatke za prevoz, za teže uslove rada”, kaže Šehović i dodaje da osim škole u Gornjim Stranjanima postoji još jedna sa jednim učenikom – ona u Brajkovcu, a u kojoj predaje učiteljica Eldina Demić.

Snježana Mulić -Softić (Aljazeera)