Kliker.info

Piše: Šimun Jurišić (Behar)

Roman Meše Selimovića (Tuzla, 1910.  – Beograd, 1982.) ”Derviš i smrt” (1966.) doživio je u Hrvatskoj nekoliko izdanja i dvadesetak, što dužih i što kraćih, osvrta. Zabilježen je u enciklopedijama i leksikonima Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” u Zagrebu, pa tako i u Hrvatskom općem leksikonu (1996.), u kojem je piščeva fotografija i napomena da je pisac “tradicionalne naracije i modernog psihologizma”.

Samo godinu dana nakon što je objavljen roman, žiri (Gustav Krklec, Slavko Mihalić i dr.) mu je dodijelio uglednu “Goranovu nagradu”. U obrazloženju stoji i ovo: “To nije povijesna rekonstrukcija, a nije ni ‘angažirana konstrukcija s tezom’, već svjedočanstvo o povijesnom čovjeku.” [1] Tko je to “povijesni čovjek”?

“Roman govori isključivo o suvremenoj problematici”, kazao je Selimović jednom zagrebačkom publicistu. [2]

Najopširniji i najmanje pozitivan osvrt na roman dao je Ante Pedišić 1967. pod naslovom “Beznađe Selimovićeva Derviša”.[3] U svojim “Sjećanjima” (1977.) Selimović je odgovorio Anti Pedišiću, između ostalog: “Ljubav u romanu je vrlo izražena: ljubav Kadinice prema Kadiji, ljubav oca prema Hasanu, ljubav Hasana i Dubrovkinje, Nurudinova ljubav prema djevojci, a životna greška je što olako ispušta ljubav, ne bori se za nju, a kada se odluči za mržnju i osvetu, odlučuje se za vlast kao sredstvo! To je njegova konačna dehumanizacija …”

U opširnom članku “Spisateljski profil M. Selimovića”, koji je predgovor uz roman (Zagreb 1974.), Nedeljko Fabrio je doličnu pažnju posvetio romanu “Derviš i smrt” koji veoma cijeni. Navodi da se radnja romana odigrava u sedamnaestom stoljeću. Jedan drugi kritičar, Jovan Deretić, kaže: “Radnja romana zbiva se u XVIII. veku u Sarajevu, junak je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda, svako poglavlje počinje nekim citatom ili kvazicitatom iz Korana kao motom.”

Željko Falout je spomenuo Selimovićev kvazicitat iz Kur'ana: „Da je svaki čovjek uvijek na gubitku, jer je pisac svjesno izostavio nastavak: osim ako nađe utočište u Bogu”.[4] I mnogi drugi, i mnogo oštrije, zamjerili su Selimoviću taj kvazicitat. O tome govori u svojim “Sjećanjima”, ne pokušava “pridobiti” one koji u vjeri, u Bogu nalaze utočište i nadu. Dakle, može se govoriti o beznađu u romanu.

Antun Šoljan vjeruje da je roman na “pragu sinteze različitih tradicija”.[5] Ni Vlatko Pavletić ne krije svoje oduševljenje jer roman predstavlja “originalan domet”. Pavletić je o romanu pisao barem četiri puta, najopširnije u “Vjesniku”. [6] U pismu piscu zabilježio je da je roman najbolja proza napisana i objavljena u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata.[7] U svom izboru “Sto romana književnosti jugoslavenskih naroda” (Zagreb,1982.) Pavletić je predstavio našeg pisca odlomkom iz “Tvrđave”. Prije odlomka dao je bilješku o piscu, spomenuo je roman “Derviš i smrt” i naveo je Selimovićevu rečenicu o tom romanu: “Ličnosti su veoma protivrječne. One dugo tvrde nešto da bi to na kraju pobile.”

Kritičare je najviše zanimao Ahmed Nurudin, jedino je za Antu Pedišića “općenito nejasan”. Ahmedov prijatelj Hasan jedan je od “najzanimljivijih likova romana” (Ante Stamać).[8] Kadijina žena je oličenje ženskosti i “zamrznute ženstvenosti”, prolazi kroz roman kao priviđenje, kao prijeteće savršenstvo jedne maštarije (prema Zvonimiru Mrkonjiću).[9]

Kojoj vrsti romana pripada “Derviš i smrt”? Viktor Jurković izrijekom kaže da roman nije ni socijalni, ni filozofski, ni ljubavni, već sve to zajedno. [10] Anti Stamaću je očita “egzistencijalistička orijentacija romana”. Nedeljko Fabrio je potvrdio Selimovićevu izjavu da je roman “Tvrđava” pandan romanu “Derviš i smrt”. U “Tvrđavi” je Ahmet Šabo, a u “Dervišu i smrti” Ahmed Nurudin. Oni su u romanu “voditelji igre”, i jedno i drugo ime u prijevodu znači “silno pohvaljeni”, te se “i ovdje sluti piščeva taktička domišljatost”.

Danas je možda lakše pisati o romanu nego je to bilo godine 1966. kad je tiskan, i kad je u njemu trebalo prepoznati roman koji će doskora biti preveden na dvadesetak jezika. “U svakom od nas taj derviš i njegova smrt živi, ali se nadvladava ljubavlju.” Slikovita je to rečenica Anke Petričević (sestre Marije od Presvetoga Srca). Uspoređuje Andrića i Selimovića, prvi je imao “polet za širinom”, dok nas je Selimović “uveo u dubinu”. [11]

“Derviš i smrt” je roman koji će još dugo i dugo plijeniti pažnju čitatelja i kritičara.