Kliker.info

Šimo Ešić, ugledni je književnik i pisac za djecu, čija su djela danas obavezan dio školskih lektira i prevedena su na brojne svjetske jezike. Prije nekoliko dana proslavio je pedesetu godišnjicu svog spisateljskog rada, kada je dobio i poziv da je drugi put nominovan za najprestižniju svjetsku nagradu za dječju književnost, Astrid Lindgren Memorial award.

RSE: Slavite 50 godina vašeg spisateljskog rada. Vaša prva knjiga je objavljena kada ste imali samo 15 godina. Kako je tada bilo pisati za najmlađe, odnosno za vršnjake?

Ešić: Bilo je neobično. Čini mi se da ja nemam toliko godina, tako se duhom osjećam, još uvijek u punom zaletu, i snage i kreacije. Ipak, 50 godina je ozbiljna cifra, nekako obavezuje čovjeka da podvlači crtu ispod onoga šta je uradio.

Porediti ono vrijeme sa ovim, je možda nezahvalno i nije baš ni lako, ali je odnos prema mnogim stvarima, one univerzalne vrijednosti, bio posve drugačiji. U tom vremenu je bilo neuporedivo ljepše živjeti. Danas se počesto čovjek teško obraduje i velikim stvarima. E sada, da li se čovjek promijenio ili se samo vrijeme promijenilo? Mislim da ima i jednog i drugog, mijenjamo se i mi, ali se ipak više promijenilo ovo oko nas.

Doduše, to što se promijenilo ovo oko nas, krivi smo mi, ali u svakom slučaju nehumanije je ovo vrijeme, nego ono. Čini mi se da smo izgubili empatiju i da bi djecu, ovaj naraštaj koji sada dolazi, trebalo spasiti time da ih naučimo empatiji. Čovjek koji osjeća tugu Buba Mare, što je izgubila jednu šaru sa krila, poslije će naučiti da osjeća i kada njegov komšija nema da jede ili kada njegov drug u školi nema kišobran ili patike. Osjetiti će tu tuđu, i bol i potrebu i radost, a to je onda ono pravo društveno prožimanje ljudi.

RSE: Kako je onda danas pisati za djecu, koliko im se morate prilagoditi?

Ešić: Ja se ne prilagođavam, to sam što jesam. Pisanje za djecu je meni slamčica za koju se čovjek mora uhvatiti, kada sve oko njega tone. Pisanje je tu meni neka fina oaza u koju se mogu skloniti. Mene tu supruga najbolje opisuje, kaže, lako je tebi, kad grmi i sijeva oko tebe, ti fino uzmeš svoju tekicu i odeš u svoj svijet. To je malo uprošćeno, ali je tačno.

Ja se samo u tom svijetu osjećam svojim u potpunosti. U pravom smislu te riječi. Sve ovo drugo, kada se napiše nešto, kada to živi svojim životom, to više nije samo moje, to je onda opšte, ljudsko dobro, kao što je i svako drugo dobro, koje je neko smilio, dobro svih nas. Hoćemo li se sjetiti ko je smislio bicikl ili točak, to je sada pitanje, ali lijepo nam je da uživamo u tim blagodetima ljudske kreativnosti i duhovnosti.

RSE: Kako se osjećate među djecom?

Ešić: Tu najbolje. To je zaista nešto što je neuporedivo sa bilo čim, kada se sa njima pošalim, kada imam tu povratnu informaciju, kada vidim te njihove ruke, kada imaju želju da mi se približe. da mi kažu nešto. To je jednostavno drugačiji osjećaj. Mislim da je danas „najisplativija“ investicija ulaganje u djecu.

RSE: Ali kako da ulažemo, odnosno, kako Vi ulažete?

Ešić: Ulagati ljubav, ulagati razumijevanje, ulagati poštovanje, djeca to zaslužuju. Ono što im pružamo, možemo očekivati da ćemo od njih i doživjeti kada odrastu. Ako im nudite stalno, na primjer nasilje, da se na taj način živi u ovom svijetu, oni će se pripremiti da budu nasilni i neki od njih će biti nasilnici. Ako im se ponudi mržnja, kao model, za mnoge od njih će se to sigurno prilijepiti jer lakše je mrziti, nego voljeti.

Ako im nudimo te ružne stvari, ako im nudimo da samo imaju, da po tome mjere vrijednosti čovjeka, oni će stalno trčati za nečim, daj mi ovo, daj mi ono, kupi mi ovo, kupi mi ono, takva su djeca. Što im nudiš, to ćeš od njih i dobiti. Ali, ako im već od malih nogu nudiš ljubav, nudiš poštovanje, razumijevanje, razgovor, druženje, djeca to vole, djeci to nedostaje, pogotovo u porodicama.

RSE: Svaki dan ste među najmlađima. Pišete im i odlazite u škole. Što uočavate, kakav je odnos društva prema djeci, roditelja, obrazovnih institucija?

Ešić: Mislim da naše društvo, mislim ne samo na društvo BiH, nego i šire, zaista jako puno griješi. U toj opštoj trci za nečim nevidljivim, imaginarnim, čak nekim vrijednostima koje nam se čine da ih moramo imati, izgubimo kontakt sa djecom i izgubimo dijete negdje usput.

U jednoj knjizi sam čak napisao kako su djeca, kada su se rodila, sva bila dobra i čista, sva su ista, dobra i čista, ali onda, kako počnu da stare, uhvate ih u ruke razne barabe i počnu da ih kvare. To je nešto na čemu bi, po meni, naš društveni zadatak bio na prvom mjestu – ulaganje u djecu, ali iskreno, pravo, beskrajno, da bi nam se to kasnije vratilo kao dobro.

RSE: Vole li djeca danas knjigu?

Ešić: Ako djetetu čitate od njegove prve godine života i ako ono usvoji taj glas roditelja, koji mu čita, tu melodiju, ne razumije šta mu se čita, ali on osjeća tu melodiju, tu dragu muziku glasa, on će poslije nastaviti da sam hvata knjige u ruke, da ih lista, da ih okreće, da u njima traži neka svoja polja interesovanja. Uvjerio sam se na mnogo primjera da djeca vole čitati, da djeca vole knjige, ali na žalost, sva nikada neće. Kao što sva neće voljeti ni čokoladu, ni neke druge radosti djetinjstva.

Kada govorimo o prosjeku, onda smo mi odrasli odgovorni za to. Ako djetetu tutneš u ruke ipod, da bi se umirilo, ne možeš od njega očekivati da on poslije uzme knjigu jer je na ipodu našao mnogo onih zanimljivih i primamljivih detalja, koje se stalno smjenjuju pred očima, to osvaja.

Da me ne shvatite pogrešno, nisam protiv te dobrobiti čovječanstva, tog napretka, te tehnike. To je jedan izvanredan iskorak u budućnost. Dobro je da se djeca time služe i da znaju to da savlađuju, da to bude njihovo pomagalo, ali uz to knjiga, je nezamjenjiva. Ona zaista nije bez razloga nazvana najboljim čovjekovim prijateljem jer sve vrijednosti, sve mudrosti ovog svijeta su u knjigama.

RSE: Tvorac ste najznačajnijeg festivala dječje književnosti, Vezeni most. Nagrada Mali princ, koja se dodjeljuje, je također regionalna, pa mnogi kažu i svjetska. Jeste li ponosni?

Ešić: Ponosan sam na Vezeni most jer je učinio ono, što ni jedan drugi dječji festival u regionu nije uradio. Svi su se na neki način pozatvarali u granice svojih država. Jedini koji se otvorio od samog početka i preskakao te nevidljive ograde i zidove, bio je Vezeni most.

Mi smo imali sreću da sam se dosjetio te spasonosne ideje, tog simbola, oko koga se može plesti ta priča, a to je Mali princ, kao neupitan simbol bezgranične tolerancije, bezgraničnog prijateljstva i razumijevanja i kao simbol nove literature. U to vrijeme, nije bilo lako i nisu se dešavali takvi slučajevi, da su se iz drugih naših okolnih država, koje su izašle netom iz rata, razmjenjivala ta gostovanja. Oko Malog princa su se odmah usaglasili, nikome od njih taj simbol nije smetao, naprotiv.

To im se činilo kao mali magnet, koji će ih privući u Tuzlu, taj simbol Nasihine knjige, Vezeni most, njene pjesme, koja je također simbol duhovnog povezivanja među ljudima. Čini mi se da je to bio sretan spoj tih simboličnih vrijednosti ovog našeg festivala. Dalje je sve bilo mnogo lakše.

Ešić: Nagrada Astrid Lindgren je najveće priznanje u svijetu za dječju literaturu i zaista je važno. Meni lično znači utoliko više, što će u mnoštvu predstavljanja te nagrade, jer se one rade svuda po svijetu, predstavljaju nominirane pisce, među ostalima biti i BiH, mala zemlja, koja ima malu dječju literaturu. Mislim, malu po obimu, koja nema nikakav sistem u podržavanju dječje knjige, koja se odnosi prema njoj kao prema pastorčetu. Sada, u toj velikoj svjetskoj priči, bit ćemo i mi negdje tamo evidentirani. U tome je neka radost, da idemo malo izvan granica i da budemo tu, gdje se događaju te velike priče.

RSE: Koje su Vama najdraže nagrade, a znam da ste ih mnogo dobili, kako u zemlji, tako i u inozemstvu?

Ešić: Vjerujete mi na riječ, meni zaista mnogo više znače neki detalji, koji su mi se događali, kada mi djeca donesu ponešto na neku priredbu.

Došlo je desetero djece iz jedne seoske škole. Napravili su medalje od kartona. Sa jedne strane su napisali zašto vole da me čitaju i šta ja njima značim u djetinjstvu. Sa druge strane su to ilustrovali. Objesili su tu medalju na pravi gajtan, traku i onda mi to pročitali i povjesili na vrat. Tako sam ja bio otežao od tog ordenja, deset sam tih medalja dobio, od desetero djece. Onda dolazi jedanaesta djevojčica na jastučetu, u obliku srca, nosi krunu, napravljenu od kartona. Onda ona meni kaže: „Čika Šimo, zbog toga što su moji drugari rekli, zašto Vas vole, mi Vas sada krunišemo za kralja prijateljstva u zemlji lijepih riječi“. Kuda ćete bolje i ljepše.

Ili recimo, prihvatio sam poziv Borske biblioteke jer sam davno nekada tamo promovirao svoj Rudarev kućerak, 1983. godine. Ali, bitno je ono što će doći poslije toga. Dolazili su ljudi da im se potpišem, da razgovaramo. Dolaze dva čovjeka sa dvoje djece i kažu: „Mi smo, kada si ti bio ovdje 1983. godine, bili dječaci i tada smo kupili tvoju knjigu Rudarev kućerak. Ti si nam to potpisao. Sada hoćemo da potpišeš to našoj djeci“. Šta piscu više treba, zaista?!

Maja Nikolkić (RSE)