Kliker.info

Mnogi Bošnjaci iz današnje Turske dolaze u Bosnu tokom godine da se odmore, da posjete rodbinu, da sa svojim suprugama provedu neki blagdan, bajram, prvomajski uranak, Jurjevdan, Aliđun ili novogdišnju noć. U njima se prepoznaje ushit prema Bosni, ljubav djeteta koje su otrgnuli od majke prije nego joj je umjelo reći da je voli.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić (Kliker.info)

Mnogi Bošnjaci iz SAD dolaze u Bosnu i raspituju se o nekim ljudima koji su ubijali njihove najbliže tokom rata, a danas ih gledaju u Bijeljini, Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči i drugim gradovima Bosne kako hodaju slobodno kao „heroji“. Našim „Amerikancima“ još uvijek nije jasno kako su to oni slobodni, kako je moguće da rade u policiji u Višegradu, Rogatici, Prijedoru, Bijeljini ljudi koji su ubijali u ratu? Nije im jasno…

Širom Hercegovine i u dolini Neretve danas krstare razne kreature i grupe iz Hrvatske sa svojim trećeentitetskim „programima“ kao da niko više ne postoji na tom prostoru. Posebno se pokušava od Stoca napraviti povijesni hrvatski grad, utisnuti mu pečat koji nikada u povijesti nije imao, dati mu hrvatski predznak u nadi da će bošnjačko stanovništvo nestati, iseliti, izumrijeti, ispariti u havu, da će mladi otići i onda će se hrvatska zastava slobodno vihoriti. „Projektanti“ velikohrvatskog užasa preseljavaju stanovništvo, doseljavaju katolike iz Bosne na hercegovački kamen da bi dobili demografsku prednost u odnosu na Bošnjake. Otud „dvije škole pod jednim krovom“, otud „promemorije“ biskupa Ratka Perića, otud priča o ugroženosti hrvatskog naroda, otud hrvatske zastave na ulicama i zgradama, otud napadno kroatiziranje Mostara, otud zviždanje himni države Bosne i Hercegovine, otud križevi po brdima kao da hoće da markiraju prostor, otud priča o „trećem entitetu“, o „hrvatskom kanalu“ koji bi eto država trebala finansirati, tj. Bošnjaci, da HDZ-ova politika ima puškarnicu s koje bi nas sistematski „podsjećala“ na tuđmanizam i mržnju spram Bosne… Tuđmanizam, dakle, nije mrtav i nastavlja protiv Bosne svoju umobolnu zavjeru.

S druge strane, po istočnoj Bosni se redovno postrojavaju četničke jedinice, a nama ih predstavljaju kao „kulturno-umjetnička društva“ koja izvode performanse. Sigurnosne agencije zažmire oči kad se pripadnici ravnogorskog, četničkog pokreta postrojavaju oko Višegrada, Bratunca, Srebrenice, Prijedora ili Bileće i Nevesinja. Sigurnosne agencije su se „specijalizirale“ za islamski terorizam i ganjaju po Bosni i Hercegovini „pojedince i grupe“ koje su opasnost po svjetski poredak. Od silne potrage za opasnim „islamskim“ teroristima ne vide ove agencije opasne fašističke intencije, etnofaulizam, negiranje Bosne, podrivanje društvenog reda i mira, prijetnje, genocid nad Bošnjacima, nekažnjene ratne zločince koji su danas ugledni građani podrinjskih gradova… U Beogradu su rehabilitirali četničkog đenerala Mihailovića, malo su zaboravili na njegovu saradnju s nacistima, zločine nad Bošnjacima, njegovo svrstavanje uz njemački fašistički projekt. Četničkog đenerala ne mogu rehabilitirati od zločina koje je počinio.

U Zvorniku je bošnjački mladić N. Ibrić ubio policajca. Mladić je izgubio oca 1992. godine. Na spisku ubica u srebreničkom infernu (genocidu nad Bošnjacima) učestvovao je ubijeni policajac koji je pripadao srpskoj etničkoj grupi. Čovjek sumnjive ratne prošlosti radi u policiji! Kako je to moguće? Da li je on zbog ratne prošlosti nagrađen? Da li ga je neko provjeravao i ustanovio da je „čist ko suza“?

Protjerani i raseljeni Bošnjaci iz SAD, evropskih zemlja, Turske, neprestano se pitaju: kada će biti kažnjeni srpski zločinci koji su devedesetih godina prošlog stoljeća činili stravične zločine nad Bošnjacima? Šta ćemo s nekažnjenim zločincima iz reda srpskog naroda? Šta znači za jednu društvenu zajednicu da najstrašniji zločini ostaju nekažnjeni? Širom entiteta „rs“ danas žive mnogi zločinci koji su ubijali Bošnjake tokom agresije. Gotovo da se osjećaju sigurno, nedodirljivo, niko ih ne dira. Neki od njih se ponašaju kao heroji! I onda, odjednom se pojavi mladić koji u Zvorniku dolazi da naplati dug za svoga oca. Sve se brže bolje diglo da ga proglasi islamskim teroristom, da ga spoji s vehabijskim pokretom, s opasnim bradonjama, da ga poveže se svjetskim teroristima – nigdje nema pravde za njegovog ubijenog oca. Ko je ubio njegovog oca i da li je procesuiran? Za srpske ubice nastupa panika jer shvataju da za njih znaju mnogi mladići koji su bili djeca prije dvadeset i nešto godina kad su im ubijali očeve i majke. Znaju da će po njih neko doći! Mladić u Zvorniku dolazi da kazni zločinca, da se osveti za svoga oca i 750 drugih ubijenih 1992. godine – mladić u Zvorniku nije nikakav terorista i islamski fundamentalista. On pokušava dosegnuti pravdu i vratiti milo za drago ubicama. Ali, nesretni mladić je umjesto zahtjeva istražnim organim sigurnosnog sistema i sudovima da se procesuira srpski zločinac, krenuo da sam dijeli pravdu. Dakle, zločinci iz reda srpskog naroda se moraju hitno procesuirati jer mnogo je mladića danas koji su plakali za svojim ubijenim očevima 1990-ih.

Oni koji danas osuđuju mladića koji je ubio policajca s mutnom prošlošću trebali bi, također, pomoći da se rasvijetli ko je pobio 750 Bošnjaka na Bijelom potoku ili da pomogne da se pronađu masovne grobnice u kojima su pobijeni Bošnjaci. Srbi kod Tomašice, u okolini Prijedora, decenijama su šutjeli, pravili se da ne znaju gdje su pokopani pobijeni Bošnjaci, kao da oni nisu bili tu dok su ih njihovi rođaci, braća, poznanici strijeljali i zakopavali bagerima. Srbi bi trebali da se odreknu svojih ubica i zločinaca ako imaju namjeru da grade budućnost s drugim narodima. Moraju prestati slaviti ratne zločince! Moraju reći NE neofašistima! Negdje napokon mora prestati kolo zla!

Na Bošnjake povratnike u entitetu „rs“ i njhovu imovinu napravljeno je stotine napada (oko 2000). Ubijeno je desetine Bošnjaka od završetka rata 1995. godine u entitetu „rs“ – gotovo da niko nije uhapšen, otkriven i kažnjen za te zločine i kriminalna djela. Ubistvo policajca 26. aprila 2015. godine u Zvorniku iskorišteno je za nove nasrtaje na Bošnjake i njihovo proganjanje. Ono pokazuje nastavka etničkog čišćenja i genocida nad Bošnjacima u entitetu „rs“. Nesretni mladić je možda osvetio svog oca, ali je otvorio novu priliku za one koju su tokom rata progonili Bošnjake da ih ponovo progone zbog njihove vjere, zastave Republike Bosne i Hercegovine, mahrame, ezana i namaza, bosanstva.

Hapšenja Bošnjaka po entitetu „rs“ trebaju poslužiti da se maskira osvetnička akcija nesretnog mladića i da se ubistvo predstavi kao teroristički čin iza kojeg navodno stoji organizirana grupa „islamskih terorista“. Podlost nemoralnog uma ide do ponora ljudskosti i podmeće nam priču kako među uhapšenim Bošnjacima, ustvari, riječ je “о лицима која се могу довести у везу са радикалним покретима, који су били на сиријском ратишту или су врбовали грађане за одлазак на страна ратишта“ (Načelnik CJB Bijeljina Ž. Ćosić, 11. maja 2015, Glas srpske). Bošnjački medijski naivci su se odmah zalijepili za ponuđenu verziju o ubistvu kao da je to već sudska presuda. Oni kao papagaji ponavljaju iz svojih malograđanskih kafeza: „Teroristički čin“, a da nisu ni čuli stručno mišljenje istrage ili sudsku odluku o nesretnom ubistvu. Niko se nije zapitao kako to lahko nasijedamo na „srpsku“ verziju događaja koja je odmah okarakterizirala ubistvo kao „teroristički čin“? Otkud odmah kvalifikacija „teroristički čin“? Otkud odmah opasne vehabije, islamski teroristi, organizirana mreža, teror islamista i slično? Još niko nije čuo istražne organe i sudske odluke, a već svi znaju da je to „islamski terorista“ i „vehabija“!

Svi entitetski srpski mediji su u jedan glas propagandno-obavještajno reagirali i ni trenutaka nisu popuštali u ocjeni „terorističkog čina“ od strane islamskog teroriste. Naravno, tragedija je da se gube ljudski životi, bošnjački, srpski, ukrajinski, sirijski ili bilo čiji drugi, da majke plaču za svojim sinovima, ali tragedija je obmanjivati javnost o suštini ubistva i njegove pozadine. Ne treba, dakle, zaboravit riječ – osveta. Tada će se događaji pokazati u drugačijem svjetlu. Treba se pitati o zločinima koji su ostali nekažnjeni, jer zločini ne zastarjevaju. Ko je ubio oca nesretnog mladića N. Ibrića? Da li je policija u Zvorniku tragala za ubicama oca ovoga nesretnog mladića? Čija je to policija? Šta je njezin cilj? Najzad, moramo se zapitati koliko ratnih zločinaca danas radi u policiji entiteta „rs“ koja je ustvari 2007. godine presudom Internacionalnog suda pravde u Hagu označena kao ona formacija koja je izvršila genocid. Dakle, ta policija je puna ratnih zločinaca koje treba krivično procesuirati i goniti!

Od bosanskih Srba se očekuje odgovor na teška pitanja: Ko je odgovoran za masovne grobnice na kojima je podignuta genocidna tvorevina „rs“? Kada će odgovarati nekažnjeni zločinci širom države Bosne i Hercegovine? Na ovakva pitanja se ne može odgovarati protupitanjima: Ko je odgovoran za Jasenovac ili ko je protjerao Srbe iz Hrvatske ili gdje su Srbi iz Sarajeva?

Bošnjaci strpljivo čekaju pravdu – jeftina osveta nije njihov metod egzistencije. Glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz ponavlja: „Prošlo je 20 godina nakon Srebrenice i mnogi počinitelji nisu krivično gonjeni ili osuđeni.“ Šta da se radi s njima? Bošnjaci u zadnjih dvadeset godina nisu razvili institut osvete, jer još vjeruju u istražne i sudske institucije ove države. Najbolja osveta je krivično gonjenje zločinaca uz mnogo više aktivista i institucionalne saradnje. Zločinci se nikada neće predati sami od sebe, već njih treba istjerati iz „pećina“ u koje su se sakrili. Stoga Bošnjaci moraju nastaviti zakonski progoniti ratne zločince, ostati mirni i ne nasjedati na provokacije i velike priče, da ih ubice iz rata koji sada sjede u policijskim stanicama širom entiteta „rs“ ne bi „dovodili u vezu s teroristima“.