Kliker.info

Kulturno definirana brojnim blagodetima mita o sebi, fino vaspitana gradska raja ne razumije primitivce koji je blate i ponižavaju sa sadističkom sladostrašću. Smije se tvrditi, gotovo s velikom izvjesnošću, da fina gradska raja nije u stanju da se nosi s agresivnim antibosanskim projektima jer je savladana vlastitim umišljajima o svojoj izuzetnosti. U toj opijajućoj predstavi o sebi gubi se tako neophodna moć orijentiranja u svjetsko-povijesnim tokovima.

Piše : Prof. dr. Senadin Lavić (Kliker.info)

Ta opaka opčinjenost sobom ili predstavom o sebi ne dopušta joj da se suoči s ovosvjetovnim nasrtajima primitivaca koji će opkoliti grad i ubijati ga bez milosti. Toj fino umišljenoj gradskoj svijesti doći će Batko X iz Crne Gore, silovati i ubijati je kao u paklu.

Vlastita kulturna oblikovanost postaje „defekt“ – tako barbarske oči vide drugačiju kulturnu formu – koji onemogućava razvijanje odbrambenog mehanizma u teškim vremenima. To je strašan i poguban umišljaj fine svijesti koja je zaboravila da kultura mora biti cjelovita, dakle, spremna da se odbrani od barbara koji čekaju na brdima da je poruše i spale. Fina gradska raja sa strane primitivnog diskursa i hegemonijskog projekta doista liči na lagan plijen ili fazana za odstrijel. Djeluje smušeno i nemoćno – zato je ponižavaju i napadaju. Ona svojom „finoćom“ izaziva barbarina da je uništi.

Nazivaju je „političko Sarajevo“, „Azijati“, „Turci“, pripremaju joj geto došljaci iz Srbije, trpaju je u ambis „terorističke grupe“, fundamentalističkih umobolnika, neznalica – a fina gradska raja stoički trpi pljuvanje i kazuje da je ona fino kulturna. Baš to zločinci traže – fine naivce koji se neće opirati dok ih kolju i bacaju u jame. Barbarima trebaju fino odgojeni, kultivirani a nespremni, pitomi gradski momci i djevojke, koji se ne znaju braniti, da ih mogu ponižavati i liječiti sopstvene komplekse iživljavajući se nad njima. Dakle, fino odgojeni i obrazovani u humanističkom duhu predstavljaju izuzetnu metu za balkanski mentalitet gdje se duh barbarstva pretvorio u kulturnu matricu velikosrpskog hegemonizma i nepoštivanja drugih naroda.

Monstrum Batko iz Crne Gore ubijao je po Grbavici tokom agresije 1992-1995. Stigla ga je ruka pravde, ali to ne može vratiti ubijene ili utješiti unesrećene ljude. Pravda i osveta nikada ne dolaze kad treba. To su spoznali svi oni obrazovani, kultivirani, odgojeni, uljuđeni, civilizirani ljudi bosanskih gradova koji su bili žrtve, plijen i objekt iživljavanja srpskih zločinaca. U ovome svijetu nije dovoljno biti fin – svoja fina kultura se mora braniti i zaštiti svim raspoloživim sredstvima kad na nju udare barbari. Kultura se u jednom času ili stanju, kakvo je primjerice agresija, posmatra kao defekt, gehlenovski rečeno – deficijentnost. Ustvari, barbari u gradskoj kultiviranosti vide nesposobnost da se suprotstavi njihovom divljačkom nasrtaju. Barbari su spremni da osvoje i spale neki grad koji se našao na njihovom putu još od početaka 19. stoljeća i vremenom su stekli povijesno iskustvo kako im fino odnjegovani duhovi postaju lahak plijen.

Barbari „obožavaju“ kulturu koja nije spreman da se brani ili koja u svome pogledu na svijet nema borbeno-odbrambeni sadržaj. Čini se ponekad da je kultiviran čovjek „deficijentno biće“ i lagan plijen pred hordama barbara i zločinaca koje srpski nacizam mobilizira u predvidljivim povijesnim situacijama protiv prvih susjeda. Tada se pervertirane forme čovjeka pojavljuju sa svojim naracijama o srpstvu, srpskim pravima, srpskim zemljama, srpskim narodima, srpskim… Spaljena Vijećnica u Sarajevu 1992. godine najbolje svjedoči o čemu je riječ kad se kulturna i historijska forma kao činjenica nađe pred topovima srpskih barbara. Zapaljene knjige i masakrirane civilizirane individue tako snažno izazivaju ushićenje barbara. U tome se ispunjava smisao njihovog postojanja. A onda se pojavljuju „doktori, unuci četnika iz Drugog svjetskog rata“ koji će to sve relativizirati i uvjeravati finu gradsku raju da nema Sarajeva bez njihovih „radova“, da je papanski sleng „prava kultura“, kao da je Koševski potok počeo teći kad je nečiji otac aterirao u grad iz okolice Drvara.

A ovako upozorava pjesnik finu raju:

‘Dolaze sa Hramčine crni oblaci, gromovi,

dolaze zvijeri, zmije, zmijoglave, crne sile, tmuše;

hoće da ubiju našega oca na pragu ognjišta…

imaju strašne crne oči, imaju rogove,

imaju noževe, noževe, noževe…

Dolaze veliki crni vukodlaci iz vučjeg dola,

uskaču u kuće među žene i djecu,

ubadaju bijelog brata nožem u kičmu, u podrebricu,

u majčinu majku, u oca očina,

nose ga na nožu po mrtvuši, po vrbici,

po suhom polju, po ledu;

uzimaju sve – crni i najcrnji,

piju, jedu, psuju, zatežu zamke…’

(Alija Đogović)

Da li fina svijest više može čuti pjesnika? Da li ona uopće zna šta je pjesnik? Da li fina raja više umije raspoznavati vrhunsko pjesništvo od prostačke pjevanije pijane bratije? Hoću da vjerujem da fina svijest još nije zaboravila, naprimjer, Modru rijeku Maka Dizdara i muzičku magiju Indexa. Makovu riječ i Bodinu solo-gitaru! Možda jugonostalgijski diskurs i propagandne manipulacije antibosanskih medija misle da ponovo mogu sakriti Šahoviće, Foču, dolinu Lima i Drine, Srebrenicu, Tomašicu kod Prijedora, logore za Bošnjake, genocid, te ponovo oteti Bosnu i podvaliti joj zaborav u srbljoslavjanskom ushićenju za naivne, da mogu zaustaviti „svijest o sebi“ naroda koji je trebao završiti u masovnim grobnicama…

Bolno je da tzv. fina gradska raja još nije razumjela smrt Gorana Čengića, sarajevskog viteza kojeg ubija crnogorski divljak, bijednik, ljudski otpad, ili to što profesori s finim doktoratima još nisu teorijski apsolvirali hiljade i hiljade ubijenih u regionu Srebrenice i širom Bosne, ustvari, kontinuirano ubijanje desetina hiljada fino odgojenih Bošnjaka iz generacije u generaciju da bi se na njihovim kostima napravili barbarska velika Srbija. Opasno je što fino začešljani i obrazovani doktori društvenih i humanističkih nauka sa svojim postmodernim vokabularima nisu u stanju da razumiju antropologiju genocida koji velikosrpski zločinci provode nad Bošnjacima od 19. stoljeća. Oni, ustvari, ne vide potrebu da se znanstveno suočavaju s kontinuiranim uništavanjem jednog starog evropskog naroda i države Bosne i Hercegovine. Čini se da je planska dehumanizacija, potpuno obezvrjeđivanje njihovog gradskog bića, sasvim uspjela i oni smatraju da trebaju istraživati kosmičke rupe u svemiru – a neko drugi neka se brine za stradanje bosanskog čovjeka.

Fina raja dopušta da joj u svijest ubacuju potrošene fraze o Principu, slobodi za odabrane, netačne historijske konstrukcije, lažne etnogeneze, da je prilagođavaju beogradskim velikodržavnim projektima, da je uvjeravaju da je trinaesto poglavlje Selimovićevog Derviša i smrti znanstveno-argumentirana istina u koju se ne smije sumnjati, da fašiste izjednače s antifašistima, da je dopinguju lažima dok ona šuti, da je uvjere da „ništa nije bilo“ i da joj slāžu priče ko maloj djeci. A ona, fina i naivna, sasvim obezglavljena i bez vlastitog stava, zavaljena u svoje građanske predstave o sebi, doista pomisli da stvari stoje tako kako to serviraju mediji, pisci književnosti, pisci historijskih knjiga, pjesnici ćeranja i sličnih stanja. Gotovo da ona povjeruje da je sve oko nje istina i da ona baš ništa ne može učiniti da doprinese promjeni tog stanja.

Fina gradska raja nije naučila ignorirati aristokratski i prezirati sa distance. Zato je moguće da se nad njezinom kulturnom formom iživljavaju primitivni brđani. Ona je prepustila da joj četnički unuci diktiraju kulturu i ismijavaju se njezinim partizanskim djedovima. Potisnuti samopouzdanje i pretpostavljati da bi uvijek neko drugi morao biti naprijed, prvi, važniji, pametniji, a skromnost i povučenost proglasiti vrhovnom moralnom vrlinom, nije znak fine kulture naše dobre i poštene raje, već pragmatički izraz nespremnosti da se odgovorno suoči s vlastitom pozicijom u ovosvjetovnim igrama moći.

Bijeg od realnosti u lijepe mitove o sebi nije ništa drugo nego eskapizam koji otvara prostor za filozofiju palanke, nacizam, monstrume, ubice, siledžije… Tek tu se otvaraju strašna pitanja o vlastitoj kulturi i njezinom povijesnom sastavu, jer prepuštanje ovoga svijeta primitivnim kreaturama danas nema nikakve veze s religijskim vjerovanjima, psihološkim i sociološko-politološkim teorijama, ekonomskim fundamentalizmom tržišta, tradicionalnim formama života – već sa sviješću o sebi koja je određena ili pogrešnim premisama ili ispravnim mislima.