Kliker.info

Bosna nikako ne može biti građanska sekularna država, jer je stalno svode na “dogovor plemena”. Zanemarena je sloboda pojedinca, grđanina, individue. Njemu se nudi neka kolektivna, grupna sloboda. Ovaj ustavni model je đavolska šifra za uništenje smisla Bosne. Plašim se da je zločinački Miloševičev um prevario Amerikance u Dejtonu, ističe između ostalog u intervjuu za portal BNN predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod prof. dr. Senadin Lavić.

Je li Bosna i Hercegovina danas slobodna zemlja?

Nažalost, Bosna nije slobodna u smislu da je sloboda zasnovana na legalnom državno-pravnom sistemu koji proizlazi iz njene povijesne strukture i suštine. Pobunjeničke snage SDS-a i Miloševićev režim porušile su ustavni poredak Republike Bosne i Hercegovine 1992. i napravile paradržavnu genocidnu tvorevine “Srpsku Republiku”. Danas ne smijemo nikako zaboraviti da je Dejtonskim mirovnim sporazumom ne samo zaustavljen rat i krvoproliće, nego je suspendiran i “poništen” Ustav Republike Bosne i Hercegovine, a nametnut Anex IV kao Ustav – “Dejtonski ustav” – to jeste kao spisak ispunjenih želja Slobodana Miloševića i njegovih agresorskih pomagača u Republici Bosni i Hercegovini. Već 1991. godine, Milorad Ekmečić je pisao da u Bosni mora biti uspostavljena “Srpska Republika BiH”, što je 1995. godine okončano u Dejtonu. Osnov na kojem je uspostavljena ”Srpska Republika” na tlu države Bosne jeste genocid nad Bošnjacima i uništenje Ustavnog poretka Republike Bosne i Hercegvoine, internacionalno priznate i nezavisne države.

Pokazuje li onda Dejtonski ustav da se genocid „isplati“?

Naš Ustavni poredak ne proizlazi iz legalne državne skupštine, nego je oktroiran u vojnoj bazi poslije razorne agresije Miloševićevog režima iz Beograda. To je, apsolutno, osnova svih koruptivnih i antibosanskih djelovanja u našem društvu. Ljudi danas vide ostvarenje užasne činjenice: čini se da se “isplati” zločin genocida nad drugim narodom!? Bosna je danas podijeljena država prema etničkim linijama ratnih osvajanja, neslobodna za vlastito povijesno iskustov bosanskog življenja i u njoj de facto funkcioniraju dijelovi velike Srbije i dijelovi velike Hrvatske kroz razne podvale o “specijalnim odnosima” entiteta i susjedne države ili “izbornim jedinicma” koje glasaju za državni parlament u Zagrebu. To je besmisleno s bosanskog stanovišta.

Zar nije čudno da jedna država, dakle BiH, nema svoj Ustav u svom  posjedu. Kada bi, recimo, kao u SAD predsjednik trebao prilikom polaganja zakletve staviti ruku na Ustav, ovdje bi mogao samo na njegovu ovjerenu kopiju. O čemu se tu, zapravo, radi?

Francuska je službeni čuvar originala Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini jer je u toj državi potpisan 14. decembra 1995. godine nakon usaglašavanja u vojnoj bazi Wright Patterson u Daytonu (SAD). Danas ne postoji službeno ovjereni prevod ovog sporazuma na bosanski jezik, a jedini legalni tumač sporazuma je Ured Visokog predstavnika (OHR) u Bosni i Hercegovini. Uvijek trebamo naglasiti da građani Bosne i Hercegovine ni na koji način nisu pitani o njegovom usvajanju kao sporazumu u koji je umetnut Ustav države. Taj Ustav iz Anexa IV nije prošao predviđenu proceduru usvajanja, naime, Predsjedništvo države u svome punom kapacitetu nije donijelo odluku o njegovu potpisivanju, u državnome parlamentu nikada nije ratificiran, a nije objavljen ni u Službenom listu BiH. U 2008. godini otkriveno je da je original Sporazuma koji je bio pohranjen u Arhivu Bosne i Hercegovine jednostavno nestao. Onda je na zahtjev Zastupničkog doma PSBiH Ministarstvo vanjskih poslova Francuske dostavilo ovjerenu kopiju Sporazuma. U Bosni je uništena sloboda koja je trebala biti garantirana Ustavom države. Nama ništa ne znači metafizička sloboda ili bajkovita priča o slobodi. Dejtonski “ustav” je diskriminatoran i on omogućava etničko-religijsku segregaciju i isključivanje drugogo kao nebitnog ili manjevrijednog.

Da priču svedemo na praktičnu ravan: može li sa ovakvim Ustavom Bošnjak slobodno živjeti u Nevesinju?

Vi, ustvari, kao Bošnjak ili Hrvat ne možete baš slobodno živjeti u Trebinju ili Nevesinju, a da vam četnik ili neki velikosrpski nacionalista“slobodno” ne zapali kuću ili baci bombu u dvorište. Lahkoća iskorjenjivanja Bošnjaka postala je matrica jedne monstruozne palanačke kulture.

Dakle, možemo zaključiti BiH nema suverenitet, njeni građani nisu slobodni!?

O kakvoj slobodi mi pričamo!? O slobodi da zločinci nekažnjeno izvršavaju nedjela nad građanima? O slobodi da vi možete biti samo dio “religijske skupine” koja može obavljati svoj obred, ali ne može imati državu, ideju slobode, svoj jezik, tradiciju, historiju, mitove i pripovijesti, historijske ličnosti i događaje. Mi živimo perverznu formu života i u njoj oskrnavljenu ideju slobode. Zato trebamo očekivati živu djelatnost oko interpretacija i iznalaženja modela uspostavljanja legalnog Ustava u Bosni i Hercegovini. Sloboda je ideal kojem težimo.

Vladavina zakona bi trebala osiguravati našu slobodu za život u ljudskoj političkoj zajednici. Cilj koji jedna politička zajednica treba ispuniti jeste sloboda za sve njezine članove. Strah me je nedostatka vladavine zakona ili, vrlo opasne situacije, kada zakoni države budu proizvoljno korišteni od pojedinaca i “nevidljivih” grupa. Tada pojedinci na vlasti koriste državne institucije kao privatno vlasništvo i raspolažu njima prema svome nahođenju. Na taj način, uglavnom, funkcionira vlast u našoj državi. Nisu potrebni stručni i kvalitetno obrazovani ljudi, nego stranački odani ljudi sumnjivih sposobnosti, vještina i znanja. U toj nesreći ne trebaju kvalitetne kompetencije…

Zašto su muslimani problem za Evropu i je li njihova brojnost i prisutnost u BiH izvor svih nedaća koje Bosni i Hercegovini stvaraju njeni susjedi, uz manju ili veću saglasnost onog što se zove međunarodna zajednica? 

Nužno je, prije svega, naglasiti da su muslimani širom svijeta, ne samo u Evropi, postali sami sebi problem, jer ne promišljaju sebe na racionalan način. Njima su već odavno zamagljene putanje učinkovitog djelovanja u zbilji i konstruiranja vlastite svjetovne prepoznatljivosti. Zato im drugi lijepe etikete koje ih vrijeđaju. Oni su zarobljeni u lažne predstave o sebi i neizvjesno je njihovo vlastito interpretiranje povijesne zbilje, a bez toga ne mogu napredovati. Danas u Evropi oni čuju raznovrsne i opasne fašističke ideje koje ih isključuju iz evropskog postojanja kao nešto “strano”, orijentalno, neevropsko, tuđe. Oni su predstavljeni kao opasnost… Takve ideje otvaraju nove ponore i dovode nas pred pitanja o muslimanskoj budućnosti u unilateralnoj koncepciji Evrope. Evropa, čini se, ni sama još ne zna šta će sa sobom.

Kako vidite političko-religijsko-kulturni trokut u bošnjačkom korpusu? Ili drugačije rečeno: šta je i kakva bošnjačka politika danas, te u kakvom je ona odnosu prema religiji kao privatnoj stvari svakog pojedinca i kako se može opisati odnos te politike i kulture?   

To je strašan triangl ako nije precizno postavljen. Ako je temelj tog triangla “religijsko”, onda nema sekularnog društva, a ima previše konzervativnog napuhavanja zbilje koje završava u fanatizmu neprosvijećenih. Tada se sve objašnjava preko religijskih slika svijeta koje se uglavnom zloupotrebljavaju i aposteriori prepoznaju kao iskazi poluobrazovanosti i neuspjelog pronicanja u Božanski govor ili riječ.

Tada, ustvari,  religijska riječ biva obezvrjeđena u niskosti političkih obmanjivanja ethnosa kao pukog dekora demokratskih procedura u kojima političke oligarhije ostvaruju svoje koncepcije neovisno od građana koji su ih navodno izabrali da ih predstavljaju. Danas je bošnjačka politika daleko od biti onog “političkog” našega doba i premazana je populističkom pseudo-religijskom naracijom u kojoj se najbolje snalaze prevaranti i prodavači magle. Bošnjačka politika nažalost ne pokazuje doraslost vremenu u kojem živimo i ona dovodi u pitanje ono što smo naslijedili od naših predaka. Takvu fantazmu od politike prepoznajemo kao dominantnu formu neodgovornosti za opće stanje zajednice i  glavnih tokova društvenog života ljudi. To je politika koja nije u stanju da producira nove vizije budućnosti povrh prostog sklopa pseudo-religijskih naracija. To je stravična opasnost po Bosnu i Bošnjake.

O tome moramo govoriti na svakom koraku i upozoravati da su nedorasle ličnosti preuzele kormilo bosanskog i bošnjačkog broda. U svemu tome kultura jednog naroda biva sasvim marginalizirana i potisnuta iz javne sfere kojom dominira političarenje i sveštenički interepretacijski sklop kao ideologizacija vjerovanja. Bošnjački problem oko autoriteta doveo nas je do apsurdnog instaliranja religije kao osnovne kulturne djelatnosti i pokretača svih kulturnih procesa, tako da izgleda kao da nam ne treba znanost, obrazovanje ili kultrune institucije pored religijskih institucija. U tome Bošnjaci dijelom imitiraju srpske obrasce i nisu ni svjesni da time napuštaju svoju povijesnu bit – jer oni nisu postojali kao religijska skupina, već kao kultura i pravno-politička forma od doba banova i kraljeva. Zato je primarni zadatak njihove intelektualne elite da se suočava s islamističkim pretenzijama u interpretaciji vjere i autoorijentalizirajućim diksursom koji ih odvajaju od evropske modernosti, znanstvenog racionaliteta i vizija budućnosti na čijem ostvarenju će aktivno sudjelovati.

Postoji li način da akademska zajednica u BiH započne dijalog i postigne dogovor o ključnim pitanja bh. sadašnjosti i budućnosti i prije toga, naravno, definira šta su to ključna pitanja, šta je to strategija za opstanak BiH i njeno pomjeranje sa mrtve tačke?

Dijalog je ključ uspjeha. Na tome treba ozbiljno raditi. Traganje za smislenim govorom o zajedničkoj budućnosti ljudi na ovim prostorima jeste najpreči i najodgovorniji posao svih koji se smatraju intelektualcima. Pritom, posebnu ulogu mora igrati univerzitet, ali ovdje je univerzitet potopljen od prostaka i poluobrazovanih “inspektora” koji pokušavaju rektorima i profesorima diktirati “ponašanje” kao da su oni uposlenici neke prodavnice mješovitom robom. Uz to, svaki ministar obrazovanja se ponaša kao mesija s kojim počinje svijet i  onda svaki ponešto doprinosi našoj katastrofi sa svojim neznanjem i glupostima.

Ministri sumnjivih namjera, sa svojim lažnim reformama obrazovanja, i njihovi saradnici, danas to možemo slobodno reći,  pokopali su sistem obrazovanja kod nas. O tome svi šute i niko ne smije da ih pozove na odgovornost. Zato oni napadaju na fakultete da bi ih ušutkali i onemogućili da javno iskažu postojeće probleme. Univerzitet treba osloboditi od jeftine birokratije i poluobrazovanosti, da bi mogao postati revolucionarna, emancipatorska i pokretačka snaga razvoja našeg društva. “Proizvodnja“ znanja je glavna društvena djelatnost u svim naprednim zemljama današnjeg svijeta.

Generaciju prije nas Univerzitet je još uvijek bio shvatan kao ključna društvena institucija koja ima zadataka i povijesnu ulogu da promovira univerzalne vrijednosti čovječanstva objedinjenog oko napretka i znanstvene slike svijeta. To je trebalo biti mjesto s kojeg je moguće na precizan način rekonstruirati “zajedničko značenje“ (M. Onfray) bitno za čovječanstvo. Smatralo se da postojeća intelektualna elita društva treba da predstavi obavezujuću viziju oko sudbine naše civilizacije na osnovu čega bi se profilirao novi put čovječanstva zasnovan na znanosti i tehnologiji. Mi smo dezavuirali pojam napretaka i redukciju cjeline na mjerjivost kao ograničenost, ali nismo napustili humane intencije i moralno držanje u ljudskim stvarima.

Danas je, nažalost, u potpunosti iščezla takva ideja Univerziteta. Nema više ideje Univerziteta kao mjesta vrhunske refleksije i samorefleksije čovjeka koja bi iz sublimiranja znanstvenih dostignuća ponudila obavezujuće ljudske vrijednosti. Ne postoji više sinteza znanja epohe iz kojeg bi razvijali planove za budućnost. Svijet u kojem živimo kao da više nema vizija budućnosti. On se raspao u paramparčad pred našim očima. Tim svijetom upravljaju idioti, plemenski lideri i kriminalci. Mi živimo u razrušenom svijetu hegemonijskog  kapitala. Najveći gubitnici su studenti koj tragaju za znanjima. Oni su u okvirima Bolonjskog procesa podređeni tržišnim mehanizmima kao i  funkcija Univerziteta. Studenti se moraju pripremiti i “prilagoditi” nastupajućim oblicima tržišnog fundamentalizma, ekonomskog procjenjivanja života, brige za zaposlenje i diktatu menadžmenta.

U nekoliko navrata srbijanski premijer Aleksandar Vučić je ukazivao na potrebu „sređivanja bošnjačko-srpskih odnosa“. Vidite li problem u toj formulaciji budući da Bošnjaci nisu pleme već narod koji ima svoju državu, koja je, uostalom, jedini instrument za opstanak tog naroda?

On kao premijer susjedne Srbije treba da govori “državnički”, to jeste da govori o vezama između Srbije i Bosne kao država koje imaju neotklonivu potrebu da sarađuju i razvijaju svoje odnose na obostranu korist svih građana. Dominantna politička bahatost, koje se ne može osloboditi srbijanski premijer i slični ljudi s liderskim ambicijama, paternalistički pretvara državu u “državu našeg plemena”, a političke funkcionere u “vlasnike” institucija “našeg plemena”. Onda imate velikodržavne laži i konstrukcije povijesti u kojima se dešavaju “oslobađanja” dugih država od njihovih građana, primjerice, “oslobađanje” Srebrenice 1995. godine od “Turaka”. Stoga je bitno insistirati na odnosma država, Bosne i Srbije, te na to pozivati Vučića i druge političke funkcionere iz Srbije.

Države stoje u definiranim odnosima internacionalnog ili međudržavnog prava. One su njegovi subjekti sa svojim institucijama – to nisu etnije. Srbijanske vlasti moraju jasno pokazati da prihvataju Bosnu kao državu i da se prema njoj odnose kao prema državi. S druge strane, odnosi naroda ili etnija, u ovome slučaju Bošnjaka i Srba, spadaju u jednu drugu sferu odnosa i ne smiju se superordnirati državnim ili nacionalnim odnosima. Trebamo razlikovati političko-pravnu razinu odnosa između dvije nezavisne i internacionlno priznate, suverene države, od kulturno-povijesne i etničko-religijske razine postojanja naroda u tim dvjema državama. Obje države su multietničke, s tim, što je Bosni podvaljena naracija o “konstitutivnim” narodima i njezin Ustav je podređen etnijama kao subjektima, kao da su oni nekada “svojom voljom” konstituirali državu Bosnu i Hercegovinu. Ta podvala o “konstitutivnosti” je iz etničko-kulturne dimenzije prenešena na državno-pravnu dimenziju i dobili smo monstruozan politički sistem i Ustav u kojem je subjekt pleme, kolektiv, narod, a ne pojedinac, (apstraktni) građanin države. Tamna strana Dejtonskog mirovnog sporazuma onemogućava Bosnu da bude normalna sekularna, demokratska država njezinih građana. Bosna je u Dejtonu gurnuta na opasnu stazu etničko-religijskog konflikta.

Šta je problem u ovakvoj formulaciji?

Problem je u tome što premijer Vučić kada govori o odnosima Bošnjaka i Srba istupa kao “plemenski vođa”, a ne kao premijer jedne vlade. Na to onda nasijedaju bošnjački političari koji sebe odmah počnu doživljavati kao “predstavnike” cjelokupnog bošnjačkog naroda,  umjesto da se vide kao ljude koji obnašaju funkcije u sistemu države Bosne i Hercegovine i zastupaju interese državnih bosanskih institucija. Vučić, dakle, to ne radi slučajno kada je riječ o Bosni. On mora prema državi Bosni iskazati državnički odnos bez ostatka, a ne poticati “plemenski”, etničko-religijski nivo komunikacije i svoditi građane obje države na puke pripadnike srpskog ili bošnjačkog plemena. On ne smije ni pomisliti da je entitet RS “uspjeh” i ”ratni plijen” bezuspješnih ratova Miloševićevog režima. Ako tako misli vrlo brzo će biti raskrinkan! Sasvim su prozirni trikovi kojima obmanjuje javnost  da, navodno, poštuje Bosnu, a da voli “entitet RS” – kao da mi ne znamo da je taj entitet rezultat genocida. I sad, ako ga on voli, mi bi kao trebali zaboraviti da je nastao genocidom nad Bošnjacima na tlu internacionalno priznate države uz veliku i odlučujuću pomoć Srbije. Tek kad Vučić i slični jasno kažu i odrede se spram velikosrpskog genocida u Bosni, imaćemo uslove za normalizaciju odnosa u budućnosti. Oni se moraju odreći rezultata genocida da bi smo gradili normalnu budućnost!

Primjetno je da i neki političari sa bošnjačke strane svjesni ili nesvjesni šta rade, također, govore o potrebi sređivanja bošnjačko-srpskih odnosa. Kako to objašnjavate?

Bošnjački političari uglavnom uvijek nalete na pripremljenu “jezičku igru” i ponavljaju je do besvjesti neshvatajući njenu semantičku strukturu. To nam kazuje da često nemaju strateške orjentacije i da je vidljiv nedostatak kvalitetne komunikacije s vrhunskom naukom. Jedna stvar je posebno važna, falsificiranje činjenica od strane velikosrpske ideologije je dio “kulture” u kojoj smo se našli kao omađijani. Čak i ne primjećujemo da sami govorimo onako kako odgovara našim neprijateljima koji entitet ili administrativni dio države Bosne i Hercegovine nazivaju “državom”, a državne institucije ”zajedničkim institucijama” kao da se radi o federaciji ili konfederaciji nezavisnih država. Gotovo da smo počeli govoriti kao velikosrpska propagandna mašinerija.

 Medina Delalić  (BNN)