Kliker.info

Povodom krize u Afganistanu razgovaramo sa Senadom Šelo Šabić, vanjskopolitičkom analitičarkom sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose.

– Na uspjeh u Afganistanu očito se više nije moglo računati, s obzirom na neodrživost uspostavljenih struktura i urušavanje sigurnosne situacije. Entuzijazam SAD-a i saveznika oko stvaranja afganistanske vojske i institucija je nestao, a šanse za izgradnju uspješne parlamentarne demokracije su oduvijek bile iluzorne. Bilo je pitanje trenutka kada će Biden skupiti hrabrost i proglasiti poraz. Afganistan bi mogao označiti kraj koncepta liberalnog invervencionizma i izgradnje nacija kakav je postojao krajem 20. stoljeća i koji je odavno trebalo preispitati. Neće se više slati vlastite trupe u daleke zemlje i pokušavati stvoriti vama bliske sustave, ali strane društvima kojima ih namećete. Naravno, borbe za prevlast neće prestati. No vodit će se drugačijim sredstvima – kaže na početku našeg razgovora za Novosti.

Daleko najveći dio novca uložen u Afganistan potrošen je na troškove američke i drugih vojski, a ne na nation-building projekte. Nije li to važan razlog neuspjeha?

Brojni su kritičari u samom početku isticali promašenost pokušaja i ideje da imate pravo na drugom kraju svijeta vojnom silom mijenjati poredak. Pritom ste tamošnje društvo optužili za sudjelovanje u terorističkom napadu, bez da ste posve razumjeli dinamiku te identificirali uzroke i krivce, a sve je praćeno moćnom propagandom kojom se intervencija pravdala vlastitim građanima i međunarodnoj zajednici. Nije ovo prvi put da je SAD u takvim pokušajima poražen. Što se implementacije tiče, u svim su posthladnoratovskim intervencijama, od Bosne i Hercegovine do Iraka, civilni akteri participirali u suštinski vojnim misijama te ne čudi da se na vojsku najviše i trošilo. Naravno, postojali su brojni obrazovni, zdravstveni, infrastrukturni i drugi programi namijenjeni građanima Afganistana, ali sve je ovisilo o prisustvu strane sile. Sve propada u trenutku kada ona izgubi interes.

Pasivnost EU-a

Mnogi prizore iz Kabula uspoređuju s onima iz 1975. i Sajgona, a piše se i o kraju američke prevlasti i Pax Americane. Jesu li ugled i pozicija SAD-a u svijetu bitno narušeni ili je zapravo riječ o racionalnom potezu koji Americi neće štetiti?

Povijest međunarodnih odnosa mnogo je duža od pojedinih epizoda, pa ne bih iz specifične situacije izvlačila dugoročne zaključke. Ako Amerikanci nastave doživljavati poraze, tvrdit će se da je to dokaz da SAD propada kao što su i druga carstva prije njih. No ako u budućnosti uspješno okupe koaliciju saveznika i poraze nekog budućeg protivnika, govorit će se da SAD ponovno dominira.

Mislim da je medijska teza kako su nedavni događaji veliko iznenađenje tek priča za javnost, dok su CIA i druge službe dobro znale što će dogoditi te je taj rizik ukalkuliran. Cilj je bio prekinuti iscrpljivanje u području u kojem SAD ne može pobijediti i nema realnih interesa, kao i oslobađanje za djelovanje u drugim krajevima. Ovo povlačenje je i refleksija premještanja američkog fokusa na Indo-Pacifik.

SAD je ipak pred svršen čin doveo Europu, koja će biti izložena izbjegličkom valu. Biden dakle na nešto mekši način nastavlja Trumpovu America first politiku. Hoće li doći do rekonfiguracije odnosa SAD-a i Europske unije i stvaranja “strateške autonomije”, kako je to formulirao francuski predsjednik Macron?

Riječ jest o unilateralnoj odluci, donesenoj bez kalkulacija s partnerima, kao što je to bila i prošlogodišnja odluka da se riskira sukob s Iranom ubojstvom Kasima Sulejmanija. EU treba razviti ambiciozniju vanjsku politiku i aktivnije se treba postaviti prema zemljama u svom okruženju, a ne prepuštati odluke drugima. SAD i EU jesu strateški partneri, ali neminovno će doći do razvijanja neovisnosti i emancipacije EU-a, jer će se Amerika baviti sama sobom. Postoje značajne razlike u stajalištima, primjerice po pitanjima Sjevernog toka 2 ili odnosa prema Kini. EU te razlike treba artikulirati, raditi na njihovom rješavanju, ali i boriti se za svoje mjesto. Ne treba se nadati dobrohotnosti SAD-a da nas zaštiti i donosi odluke u našem interesu.

Bez obzira na sudjelovanje u afganistanskoj operaciji, čini se da prioriteti Unije nisu odgovornost i solidarnost, nego sprječavanje dolaska izbjeglica. Što se može očekivati od EU-a?

Riječ je o ozbiljnom strateškom i sigurnosnom, ali svakako i humanitarnom pitanju. Čini se kako EU sada jedino zanima zatvaranje granica i sprečavanje stihijskog dolaska. Nadaju se da će najveći broj izbjeglica utočište potražiti u susjednim zemljama – Iranu, Pakistanu, Turkmenistanu, Uzbekistanu – a potom bi EU kroz programe preseljenja preuzela dio njih koji su prošli sigurnosne provjere. No mislim da se nećemo suočiti s jednim izbjegličkim valom, nego ćemo biti svjedoci, a već smo i do sada, višegodišnjem odljevu ljudi, pogotovo ako talibanska vlast bude osvetoljubiva i represivna. Zamislite da ste se rodili prije dvadeset godina i da ste obrazovana djevojka, a sada je čitav vaš život nestao. Ta zemlja ima 40-ak milijuna stanovnika, među kojima velik broj mladih. Prihvatiti 50 tisuća ljudi i nadati se da i brojni drugi neće krenuti k nama je neodgovorno, da ne kažem i politički naivno. Što će biti ako EU ne uspije privoljeti Afganistanu susjedne zemlje na suradnju ili ako izbjeglice ne budu htjele ondje ostati? Gdje ćete ih zaustaviti i tko će za vas odraditi taj posao?

Već se godinama sumnja da taj posao radi hrvatska policija, i to na brutalan način. Ministar Davor Božinović je rekao da je samo ove godine spriječen ulazak oko 8500 ljudi. Čini se da je Hrvatska “sanitarni kordon” Europe?

Prema izvještajima, hrvatska policija izbjeglice i migrante odbija silom, otima im imovinu, ponižava ih i traumatizira. Odnosno, udaljava ljude s teritorija EU-a, a za račun EU-a i, nema sumnje, s njenim blagoslovom. Naš interes mora biti da pokrenemo jače članice da se stvari rješavaju na izvoru te da ne moramo biti vojna krajina koja čuva carstvo, a naši policajci plaćenici koji će mlatiti ljude. Osam i pol tisuća ljudi možda možete zaustaviti, ali što ako ih dođe 850 tisuća?

Predsjednik Zoran Milanović kaže da smo u stanju primiti 20-ak ljudi pa se de facto svrstao uz antimigrantske političare kao što su slovenski premijer Janez Janša ili austrijski kancelar Sebastian Kurz.

Žalosti čuti da imamo tako mali kapacitet i da smo se svrstali uz države koje gaje paranoju po pitanju izbjeglica. Ako ništa drugo, godinama smo branili naše sudjelovanje u misiji u Afganistanu. Hrvatska ima i problem sa starenjem zemlje. Ne treba nam stihijska migracija, ali uz humanost i sigurnosna pitanja trebalo bi i s te strane razmotriti nacionalni interes. Hrvatska može mnogo više od toga da primi 20 ljudi, i to kako što se tiče broja izbjeglica koje može prihvatiti, tako i po pitanju političkog angažmana. Trebali bismo unutar EU-a pronaći saveznike, jasno zastupati svoju poziciju i zalagati se za sveobuhvatna rješenja. Iritantna je pasivnost EU-a, ali i Hrvatske.

Hrvatska je pasivno prišla i međunarodnim vojnim misijama u kojima sudjeluje. One se odrađuju u ime savezničkih odnosa, ali bez jasne ideje zašto nekamo idemo?

Ako pitate građane što smo radili u Afganistanu, nitko to ne bi znao točno reći. Opće je poznato da u misije idemo jer smo članovi kluba i to je naša dužnost, time potvrđujemo pripadanje organizaciji. Nikada nismo vodili autonomnu politiku mirovnih misija, što ni nije iznenađenje. Doživljavamo se kao mali kotačić i slijedimo ono što veliki odluče.

Plenković je upravo u Kijevu snažno podržao ukrajinski teritorijalni integritet. Nema sumnje da je to sukladno politici EU-a, kao i da je Rusija okupirala Krim. No posljednji put kad je tako istupio, Moskva se osvetila obustavom kredita Agrokoru. Kako komentirate premijerov istup?

Rekla bih da je priča s Ukrajinom refleksija premijerovih interesa i emotivne vezanosti, koje potječu iz vremena kada je u Europskom parlamentu sudjelovao u Odboru za Ukrajinu i bio angažiran po početku rata na istoku te zemlje. Stav da je Krim dio Ukrajine nije problematičan jer je na liniji EU-a. Međutim, nije pametno nuditi Ukrajini iskustvo mirne reintegracije Podunavlja, kao što je Plenković napravio prije više godina i izazvao reakciju ruskog ministarstva vanjskih poslova. Ukrajinska situacija vrlo je različita u odnosu na onu u kojoj je bila Hrvatska. Ne treba davati lažne nade ljudima koji moraju naći vlastita rješenja.

Na reintegraciju Podunavlja su pristali sam Milošević i Srbija iscrpljena sankcijama, dok je Moskva velesila kojoj ne pada na pamet pustiti Donbas.

To je posve točno, barem za sada što se Rusije tiče. Hrvatska jest jedan od rijetkih primjera uspješnih misija UN-a, ali tu je misiju, uz značajnu vojnu i civilnu prisutnost na terenu, vodio američki general i diplomat Jacques Paul Klein, koji je imao osobnu odvažnost i toleranciju za rizik, čak i ne čekajući odobrenje svojih odluka od tadašnjeg generalnog sekretara UN-a. Dakle, taj uspjeh sačinjen je od niza specifičnih elemenata koje je teško kao model primijeniti u nekom drugačijem kontekstu. Konačno, nakon dvadeset godina Hrvatska i dalje ima puno posla po pitanju suočavanja s prošlošću, (re)integracije društva, liječenja trauma i postizanja pravde. U redu je dati savjet ukoliko nas netko pita, ali čini mi se neozbiljnim i licemjernim mahati primjerom Podunavlja, jer on u Ukrajini suštinski nije primjenjiv.

Kako biste općenito komentirali hrvatsku vanjsku politiku?

Smatram da nam, uz dužne iznimke, nedostaje interes i motivacija za razumijevanje kompleksnosti međunarodne politike i kapaciteta za promišljanje budućnosti svijeta. Imamo veliku retoriku, a u praksi nemamo nikakvog stvarnog interesa za svijet, niti političare koji žele biti sudionici. I najveće sile trebaju saveznike, ne mogu same odlučivati. Po pitanju globalnih izazova, bez obzira na našu veličinu, mi možemo ponuditi autentično gledište ako ga imamo. Drugi će saslušati ako imamo što za reći. Po svim pitanjima pratimo druge, a glas dižemo jedino kada su u pitanju Srbija i Bosna i Hercegovina. Čitava naša vanjska politika svodi se na te dvije zemlje i jedino oko njih naši diplomati ulažu vrijeme, resurse i energiju. Mimo toga angažiranu vanjsku politiku ni nemamo, prema bilo kojoj trećoj temi. Kao članica EU-a moramo sudjelovati u provedbi zajedničke vanjske i sigurnosne politike, ali kao građani nismo informirani o tome u kojoj mjeri Hrvatska sudjeluje u oblikovanju te politike. A time pokazujemo svoj stvarni kapacitet.

Zašto nam to treba?

Hrvatska vodi kampanju izmjene izbornog zakona BiH, koja se često shvaća i kao pogodovanje bosanskohercegovačkom HDZ-u. Imali smo i čitav niz spornih situacija, poput Milanovićevih odlikovanja postrojbi HVO-a upletenih u zločine ili negiranja haških presuda.

Hrvatska po pitanju BiH ima raskorak između retorike i prakse. Pričamo kako smo najbolji prijatelj BiH i njenog europskog puta, ali realno provodimo politike koje otežavaju napredak BiH. Ne postoji politika Republike Hrvatske prema BiH, nego Hrvatska kao članica EU-a provodi politiku HDZ-a BiH i Dragana Čovića. Naši političari nisu objasnili zašto je to tako, a građani Hrvatske zaslužuju to objašnjenje. Sjetite se, prošle godine predsjednik Milanović dodijelio je odlikovanje Specijalnoj policiji HVO-a koju je u njeno ime preuzeo Zlatan Mijo Jelić. Mjesec dana nakon tog čina Državno odvjetništvo RH je protiv te osobe započelo istragu pod sumnjom za počinjenje ratnih zločina. Općenito, dvadeset godina nakon rata kod nas i u našem susjedstvu sve je glasnija nacionalistička retorika pa i rehabilitacija ratnih zločinaca. Zašto nam to treba? Zar nismo dovoljnu cijenu mržnje i podjela platili? Zar takav svijet gradimo za svoju djecu? Mi se bavimo prošlošću, dok nam sadašnjost i budućnost izmiču.

Približavanje zapadnog Balkana EU-u i prije je bilo zamrznuto. S krizama uslijed pandemije, Brexita i povlačenja SAD-a to pitanje pogotovo neće biti prioritet, što otvara prostor za druge igrače, poput Rusije, Kine ili Turske. Što vi očekujete?

Ne očekujem ništa drugo osim statusa quo, svakako ne brzo proširenje. EU u ovom trenutku nema za to kapaciteta jer se bavi drugim izazovima i sama sobom. Unija se mora restrukturirati. Postoje sukobi oko načina odlučivanja i toga što liberalne zemlje ne žele dozvoliti da druge članice krše njene temeljne vrijednosti, pa je zamisliv i raspad EU-a, odnosno pregrupiranje u nove saveze. Zapadne članice vide da su jedini zagovornici proširenja političari poput Orbána i Janše koji žele dovesti još takvih zemalja. Srbija neće ući u EU dok god joj je pokrovitelj ovakva Mađarska. Status quo ne znači nužno i pasivnost ili izgubljeno vrijeme. Barem u ovom dijelu svijeta EU ima resurse i uživa i dalje ugled kod građana te može biti odlučna u borbi protiv korupcije, ugrožavanja ljudskih prava, povlačenja podrške političarima koji provode retrogradne politike. Ona za to ima kapaciteta, ali ne i potrebnu političku volju. Sve dok je tako, na ovom primjeru i nizu drugih EU će gasiti požare, ali neće biti snažan igrač na sceni međunarodne politike. A mogla bi.

Jerko Bakotin (Portal Novosti)