Kliker.info

“Nikada, od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina nije bila u većoj krizi i, istovremeno, nikada njene međunarodne pozicije nisu bile bolje. Najveći dio ‘zasluga’ za prvu činjenicu pripadaju, prije svega, Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću i Bakiru Izetbegoviću; druga je rezultat ruske agresije na Ukrajinu, koja je primorala i Sjedinjene Države i Evropsku uniju da konačno uvide i sebi priznaju da je ključni izvor kontinuirane krize u Bosni i Hercegovini ruska, beogradsko-zagrebačka, srpsko-hrvatska koalicija, sa Dodikom i Čovićem kao ‘izvođačima radova’ na terenu.

Piše : Senad Pećanin 

Ovo stanje, samo naizgled paradoksalno, proizvod je odlaska Angele Merkel iz ureda njemačkog kancelara te konačnog razumijevanja Evropske unije da zahtjevi Aleksandra Vučića i Zorana Milanovića, te Dodika i Čovića, najjaču podršku imaju imaju u Moskvi, Budimpešti i Pekingu, kao i aktivnog angažmana Velike Britanije. Zato je međunarodna pozicija čak i ovako blokirane države poput današnje Bosne i Hercegovine bolja od karikaturalno imperijalne Hrvatske te Putinovog ‘balkanskog Kazahstana’ – Srbije.

Ono što pak otežava situaciju u kojoj se nalazi država Bosna i Hercegovina, čineći i očuvanje mira u njoj i njenu održivost neizvjesnom, jeste ključna uloga onih političkih aktera koji sebe nazivaju bosanskim ili probosanskim. To se, prije svega, odnosi na lidera bošnjačke Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića. Ako bi u čitavoj bošnjačkoj historiji trebalo tražiti nekompetentnijeg, nemoralnijeg, nesposobnijeg i podlijeg nacionalnog lidera, vjerovatno bi najmanje rizično tipovanje bilo upravo ono na Izetbegovića mlađeg.

Boljeg, u obilju dokaza koji nudi Izetbegovićeva vladavina, od najsvježijeg, aktuelnog dokaza, ne treba tražiti; njegovo pristajanje na pregovore o promjeni Izbornog zakona po diktatu HDZ-a i zvaničnog Zagreba (vidjeti pod: ‘Mostarski sporazum’, Izetbegović – Čović, od 17. juna 2020.) – upravo je to. Dakle, ‘legitimno predstavljanje naroda’ kao nastavak etničke teritorijalizacije Bosne i Hercegovine, kao siguran metod njenog nestanka, ovaj put kroz lukavu strategiju promjene Izbornog zakona, historijski je zločin i izdaja temeljnih interesa opstanka države Bosne i Hercegovine, svih njenih građana koji je vole i osjećaju svojom domovinom te naposljetku – Bošnjaka. 

Analiza okolnosti u kojima Izetbegović i njegovi epigoni prihvataju da uopće pregovaraju o ucjeni HDZ-a upućuje na samo jednu dilemu: da li se radi samo o podmukloj izdaji Bosne i Hercegovine i pristanku na njenu definitivnu etničku podjelu, izdaju njenih građana i Bošnjaka, u koje se javno kunu; je li riječ o njihovom političkom diletantizmu ili pak o vlastitim interesima u kreiranju muslimanske državice (‘prosperitetne zemljice Bosne’) kao kratkoročnoj etapi ka konačnom nestanku muslimana na ovim prostorima. Umjesto jokera ‘zovi’, kao pomoć u odgovoru na ovo pitanje, dovoljno je samo analizirati nekoliko posljednjih poteza Bakira Izetbegovića.

U trenutku:

– kada su rezultati dvogodišnjeg prioritetnog, histeričnog angažmana svih državnih institucija i organa Hrvatske ( uključujući i kokainsko-šovinističke bljuvotine Zorana Milanovića) na podršci Evropske unije na uvođenje izbornog etničkog aparthejda u BiH – mizerni;

– kada Milorad Dodik vrši smotru ostataka jedinica Ratka Mladića, otvoreno poduzimajući praktične korake na secesiji Republike Srpske;

– kada hrvatski zahtjevi za promjenama Izbornog zakona nemaju prođu ni u Evropskoj uniji ni u Berlinu ni u Evropskom parlamentu ni u Vijeću Evrope ni u Venecijanskoj komisiji;

– kada su Milorad Dodik i Dragan Čović raskrinkani kao saveznici Vladimira Putina u Bosni i Hercegovini;

– kada Milorad Dodik uporno Bošnjake naziva muslimanima, a Dragan Čović tvrdi da Bošnjaci žele islamsku državu…

…dakle, u ovakvim okolnostima Bakir Izetbegović, građane i Bošnjake preplašene izbijanjem novog rata, umiruje izjavom da će on podršku zatražiti od – islamskog svijeta?!

Samo prihvatanje pregovora o promjeni Izbornog zakona po diktatu HDZ-a i Zagreba, u trenutku kada je država bukvalno paralizirana od tandema Dodik – Čović, u času kada visoki predstavnik međunarodne zajednice javno i jasno da jasnije ne može biti (u trenutku dok ‘bošnjačka pamet’ oličena u Izetbegoviću, Fahrudinu Radončiću i Elmedinu Konakoviću u Neumu ‘pregovara’) poručuje da će izbori biti održani bez obzira na ishod ‘pregovora’, kada EUFOR pojačava svoje snage, a NATO avioni lete nad Banja Lukom, upućuje na zaključak da su ‘bošnjački lider’ i dvojica njegovih adlatusa (ne)svjesni posljedica izdaje.

Posebno je podlo Izetbegovićevo objašnjenje neophodnosti postizanja sporazuma sa HDZ-om: pravda ga nužnošću stabilizacije stanja u državi i normaliziranjem ‘odnosa Bošnjaka i Hrvata’.

Naime, ovo već predstavlja modus operandi Izetbegovićeve politike: prvo smišljeno pruži golemi doprinos paralizi državnih institucija, a onda spremnost na prihvatanje izbornog aparthejda koji bi zapečatio sudbinu cjelovite države pravda nužnošću okončanja – paralize države! Ovdje se valja sjetiti činjenice: nakon izbora 2018. godine, Izetbegović je mjesecima tvrdio da neće pristati na formiranje Vijeća ministara BiH bez istovremenog izbora Vlade Federacije BiH. Rezultat: formirana je državna vlada, čime je Dodikov SNSD vraćen u Vijeće ministara, a HDZ je nastavio sa blokadom izbora Vlade Federacije BiH – sve do danas; prvo glasovima njegovih vijećnika i poslanika za izbor SNSD-ovih i HDZ-ovih kandidata za domove naroda Izetbegović omogući Dodiku i Čoviću većinu koja služi za blokadu institucija i ucjene, a onda svoju izdaju interesa cjelovite države pravda borbom za smanjivanje nadležnosti domova naroda! Radi se o potpuno identičnoj strategiji koju godinama koristi Dodik: prvo brutalno parališe državu i ruinira njeno funkcioniranje, a onda takvo stanje koristi kao dokaz za tvrdnju da je BiH nefunkcionalna i neodrživa država.

S druge strane, na Izetbegovićev ‘merhametluk’ po kojem ‘Hrvati moraju imati pravo na izbor legitimnih predstavnika’ upecao se i ‘bošnjački Dodik u nastajanju’ – Konaković. Oni, nesretnici, ne znaju da to što im se čini pravednim i legitimnim izbornim predstavljanjem ne postoji nigdje na svijetu, a pogotovo ne u Evropi. Da, Hrvati, jednako kao ni Srbi ili Bošnjaci, nemaju pravo na etničko predstavljanje naroda u Predsjedništvu BiH! Po slovu Ustava BiH, u koji se kunu i Dodik i Čović, svi članovi Predsjedništva predstavljaju sve građane BiH, a ne narode kojima oni pripadaju. Tako je i u Njemačkoj i u Italiji i u Švedskoj i u Belgiji i u Hrvatskoj i u Srbiji i svugdje; nijedan izabrani državni funkcioner nije izabran glasovima etničkih Nijemaca, etničkih Italijana, etničkih Šveđana, etničkih Valonaca, etničkih Hrvata, etničkih Srba po osnovu prava na ‘legitimno etničko predstavljanje’, već glasovima građana tih država bez obzira na njihovu etničku pripadnost. (O Radončiću ne treba trošiti riječi; njegova kamuflirana  podrška ciljevima Dodika i Čovića je već toliko puta dokazana.)

S druge strane, ni Izetbegović ni Konaković istinski ne vjeruju u mogućnost Bosne i Hercegovine kao građanske države. Ako je ikada poslije rata postojala prilika za reafirmaciju građanskog ustroja države, sa domovima naroda kao instrumentima zaštite nacionalnih interesa, ali ne i replikom nadležnosti zastupničkih domova – onda je to sada! Ovo iz razloga što je Putinova zločinačka politika postala bjelodana, a time i Dodik i Čović kao lideri koje podržava Kremlj. Ako je Alija Izetbegović u ratnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu mogao tražiti opravdanje za tragično, pogubno prihvatanje imena ‘Republika Srpska’, njegov sin danas nema ni blizu zavodljiv sličan argument za kapitulaciju koja bi ojadila državu za sljedećih pedeset godina, sve i kada bi ona tada postojala.

U ovoj tački valja razbiti široko rasprostranjenu iluziju: bosanski, bosanskohercegovački – s jedne i bošnjački interesi (kako ih predstavljaju Izetbegović, Konaković i Radončić) – s druge strane  nisu sinonimi! Tragedija bošnjačke politike ne ogleda se samo u činjenici diletantizma i/ili zle namjere  trojke bošnjačkih neumskih pregovarača. Porazno je da istom spektru pripadaju i nekadašnji lider ljevice Zlatko Lagumdžija (koji je prije dva mjeseca javno hvalio ruski i kineski odnos prema BiH) te bivši reisul-ulema Mustafa Cerić (koji je prije nekoliko sedmica u zagrljaju Putinovog Arkana Ramzana Kadirova iz Čečenije poručio da ‘Evropa treba od Rusije učiti kako integrirati muslimane’). Zato je ‘bošnjački politički blok’ probosanski taman toliko koliko su to i srpski i hrvatski interesi u interpretaciji Vučiča i Milanovića, Dodika i Čovića. U datim okolnostima, Evropa je konačno shvatila da svaki nastavak mrcvarenja Bosne i Hercegovine po srpsko-hrvatskom modelu, koji zdušno podržava Putin, predstavlja postavljanje ‘ukrajinske bombe’ sa odloženim dejstvom u same temelje države.

Zato je upravo ovo geopolitički trenutak za političke aktere ‘bosanske’, ‘bosanskohercegovačke’, ‘probosanske’, građanske opcije koji se neće ponoviti decenijama. Sada je prilika, kada je i Evropa to shvatila, da građanski blok radikalnije nego ikada istupi za zahtjevom za građansko uređenje države. Formiranje vlade nacionalnog spasa, u istom statusu koji ima i Čovićev ‘Hrvatski narodni sabor BiH’, na čelu sa Bogićem Bigićevićem i/ili Ivom Komšićem, najoptimalniji je metod za napuštanje etnonacionalističkih diskursa uređenja države.

Na kraju, bitno je i pozicioniranje građanskog bloka spram zbunjujućeg odnosa američke administracije prema teškoj krizi u Bosni i Hercegovini. Nažalost, ono što i Bosni i Hercegovini i regionu serviraju Bidenovi izaslanici Escobar i Palmer predstavlja tek kontinuitet započet odnosom predsjednika Trumpa prema regionu. Radončić i Konaković prihvataju svaki, pa i najkatastrofalniji, američki prijedlog iz vrlo sebičnih interesa: prvi – da neutrališe američku ocjenu o sebi kao beskrupuloznom političaru zainteresiranom prevashodno za izbjegavanje sudskog procesuiranja njegovih kriminalnih poslova, a drugi – skepsu koja postoji zbog njegovih veza sa islamističkim krugovima u Turskoj, navodnom antisemitizmu i slavljenju profašističkih bošnjačkih uglednika iz Drugog svjetskog rata te ‘islamskom’ odnosu spram prava diskrimirane LGBT populacije.  

Tužno je da isti izaslanik (Palmer), koji je tako zdušno branio katastrofalni propali sporazuma Vučić – Tači o razmjeni teritorija i stanovništva, sada predlaže izborni aparthejd maskiran virtualnim izbornim jedinicima koje treba da omoguće sigurnu izbornu pobjedu HDZ-a; smiješno je gledati kako su se ušutio Escobar (i njegov lokalni megafon Radončić) u promoviranju projekta ‘Srpskog sveta’ koji se naziva ‘Otvoreni Balkan’, a koji ima neskrivenu podršku Rusije.

Svjedoci smo da je Amerika još uvijek velika sila koja sebi može priuštiti luksuz da dvije godine aktivno podržava projekt rasturanja Crne Gore u izvedbi Srpske pravoslavne crkve i proruskih stranaka u toj zemlji. Amerika je ta koja je preko svoje ambasade u Crnoj Gori, nakon tamošnjih posljednjih izbora, bilbordima čestitala četničko-rusku pobjedu i osvajanje ‘slobode’. Sve to joj nije smetalo da sada i javno upozori Srpsku pravoslavnu crkvu na neprihvatljivist njenih akcija u Crnoj Gori, koristeći Dritana Abazovića za rušenje vlasti koju je prethodno, zahvaljujući izdaji ‘poštenog Albanca’, prethodno ustoličila.

Iz ovih razloga, građanski bh. blok se mora odlučno i snažno suprostaviti Palmerovim ‘rješenjima’ (prodaji muda za bubrege), nadajući se da neće trebati čekati dvije godine, kao u Crnoj Gori, da neko u Washingtonu shvati koliko je pogubna podrška putinovcima, ne samo po interese očuvanja Bosne i Hercegovine, već i po interese i Evrope i Amerike.

Americi se još uvijek može da se katastrofalnim odlukama poigrava sudbinama čitavih država i naroda. Ali bh. građanski blok na to nema pravo. Ali Quod licet lovi, non licet bovi (Ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije dopušteno volu, lat.). A nije dopušteno ni ‘bošnjačkim nacionalnim liderima’.”