Kliker.info

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna

Moja davna ideja kojom sam namjeravao da na interesnoj osnovi okupim civilne žrtve Avazovog medijskog terora i nedužne stradalnike medijsko- moralnog zločina, gotovo da se, bez trunke ozbiljnijeg operativnog pregalaštva, približila “opredmećenju”; malo pomalo se u praksi po nekoj inerciji kojoj ne znam porijeklo oživotvoruje. Mimo bilo kakvog institucionalnog okvira, pa čak i interne komunikacije, “primalni krik” ovog virtualnog viktimološkog bratstva (“Avazovih žrtava”) već pomalo dobiva stanovite harmonične obrise i skladne tonove.
Ne želim biti optimista, ali razorna destrukcija svih elementarnih, krvavo osvojenih, građanskih “običaja ratovanja”, bestijalno dokidanje i giljotiniranje dijaloga, “snage argumenata”, što ga je kao komunikacijski standard nemetnula najgora od svih klika u nas – ona koju personificira groteskni tajkun Fahrudin Radončić – ima solidnu, dakako raspršenu, pa i međusobno konfrontiranu građansku opoziciju i perspektivu. Unutar svih socio-kulturnih krugova u BiH godinama je fluktuirao dosljedan, ali, avaj, prešutni, samozatajni prezir i gađenje prema toj vrsti turbo-novinarske “kulture” i to se dakle “nemiješanje” tretiralo kao vrhunac “pokreta otpora”. To, jasno, nije bilo dovoljno: Neko je od pametnog svijeta, ne da mi se preturati po knjigama da ga identificiram, napisao da je Amerika izmislila Hollywood e da se “vlasi ne bi sjetili” da je cijela Amerika jedan džinovski “Hollywood”.
Analogija nije nešto specijalno originalna, međutim, tačna je: Alija Izetbegović je izmislio “Avaz” da bi lopovsko-mimikrijski skrenuo pažnju sa notorne činjenice da je cijela njegova “državna i nacionalna politika” jedan ogromni “Avaz”. Dakle, Izetbegovićev fantomski “državni aparat” je jeziva korektno profilirana metafora višestranačkog jednoumlja uspostavljenog mudrom i blagom diktaturom omiljenog Vođe – Alije Izetbegovića.
Pogledajte ko se posljednjih mjeseci krvi (samouništava) na “Avazovim” stranicama? Sve sami “bošnjački šampioni” iz Izetbegovićevog vakta i zemana, Radončić, Oručević, Bičakčić, Silajdžić, Šaja, sin Bakir, Naser Orić, borci, žrtve rata, žene boraca, majke žrtve = rata…
Sva ta bulumenta besprizornog polusvijeta u osnovi se takmiči u omiljenoj bošnjačkoj političkoj disciplini: ko je iznevjerio a ko čvrsto istrajava na kursu “rahmetli Predsjednika”. Svi oni, bez izuzetka i bez mrve obraza, i dalje drže Izetbegovićev temeljni misaoni kurs, od njegovog užeta ne odustaju i – drže jedni druge za vratove!
Ko, zapravo, reflektira najvažnije filozofsko-političke postulate Izetbegovićeve “baštine”? Šaja, Radončić, Gaši, Orić, Sin, Nedžad Branković…? Svi oni podjednako i ravnopravno. Ne kažem, imao je Alija Izetbegović i određenih zasluga u sferi vanjske politike, medijskih sloboda, navodnih koncesija prema manjinskim narodima; međutim, sve to nepovratno pada u vodu pred užasnim saznanjem da je takav improvizator, licemjer, ukratko mufljuz, uopće bio predsjednik bilo čega i da je, kao takav, uopće postojao!
Ovih se dana u široko i interesno razgranato društvo žrtava “Avazovog” medijskog holokausta, čini mi se dobrovoljno, svrstao i efendija Mustafa Spahić, profesor na sarajevskoj Medresi. Očešao se javno Spahić o poslovnu spregu Radončića i srbijanskog tajkuna Miroslava Miškovića i tako upao u užasavajući žrvanj “Avazovih” nabrušenih kasapina. Ima decenija i po kako sa “narodnim hodžom” Mujkijem Spahićem uopće ne komuniciram, što nam obojici olakšava i relaksira život; posljednje naše svađe su krenule sa Darwinovom teorijom “postanka” a okončale oko njegovog na silu okupiranog stana u Titovoj ulici…
Ali sve je to skupa potpuno nevažno, marginalno, irelevantno: divljaštvo, neselektivno vršljanje po privatnosti, odvratno laganje, izmišljanje, zločinačko konstruiranje koje je “Avaz” mobilizirao protiv Spahića je naprosto možda najveći i najdelikatniji izazov pred mislećim segmentom bošnjačke i bosanske javnosti; vrijeme je, posljednji je čas da se napokon izbistri postoji li takva javnost uopće i da li je zrela da barem posljednjim trzajima pokaže svoju moralnu i ljudsku odgovornost?!
Znam da Mujki Spahić nije sretan što mu ja “držim stranu”. Nisam ni ja oduševljen tom činjenicom. Ali se sjetih prvih mjeseci rata, razgovarao sam sa visokim činovnikom Stranke demokratske akcije, kasnije i moralistom Armije BiH Zijadom Ljevakovićem i jadali se jedan drugom kako nemamo šta jesti. “A kako ti, koji si, navodno znao da će biti rat, opsada Sarajeva, glad, neimaština… da nisi nikakve zalihe hrane kući ‘zaštekao'“, zločesto sam pitao Ljevakovića.
“Sve sam ja nabavio, pripremio, ukalkulisao, predvidio, samo sam jednu sitnicu propustio: nisam znao da će mi na početku rata bježeći iz Vogošće doći kući Mujki Spahić i žena sa petero djece”, vadio se i opravdavao tadašnji direktor Medrese Zijad Ljevaković.
Grozno mi je i pomisliti kako se osjećaju danas Spahićeva djeca kada u “Avazu” pročitaju da im je ćaća tri godine robije u Zenici i progon iz kuće u Vogošći zaslužio jer je bio “doušnik srbijanske tajne policije”. Dobro došao, Mujki, u društvo civilnih žrtava Izetbegovićevog medijskog naslijeđa; i dalje ćemo ostati omiljeni dušmani!