Kliker.info

Piše: Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Priča mi, nešto malo nakon rata, u Zagrebu, dobar prijatelj i apsolutno vjerodostojan izvor, zagrebaèki Bošnjak (a može i obrnuto – bošnjački Hrvat), relativno mlad i apsolutno uspješan, kako ga je tokom rata … kući posjetio njegov prijatelj, zemljak, inače važan, dapače, nezaobilazan, ratni logističar Armije BiH i BiH u cjelini. Došao mu, dakle, logističar u stan i prošao, malo popričali o genocidu i latentnom stradanju  Bošnjaka, a na koncu gost nije propustio djeci (ovoga što mi je pričao) ostaviti nešto novca ”za čokoladice”. ”Èovjeèe, kad je on otišao, vidim djeca mi hoće da se pokolju oko para: napaćeni ”zemljak” im za kupnju čokoladica ostavio hiljadu maraka ukrupno”! Pričao mi, a kome će drugom(!?), član kabineta karikaturalnog ”vice presidenta”, samoproglašenog, naravno, Bosne i Hercegovine, Ejupa Ganića (vidim ga neki dan na televiziji – salijeva ”Sarajevsku pivu” u ranim jutarnjim satima sve u šesnaest!) kako ga je negdje, mislim 1993. godine vice president Ganiæ zamolio da za cijeli dopredsjednički kabinet (Ganićev) kupi nešto malo južnog voæa, skromnu količinu suhomesnatih prerađevina, a preostali dio novca neka slobodno potroši na sokove i raspoložive energetske napitke. “(Pot) predsjedniče, moram vam reći da ti Vaši novci, ex-jugoslovenski dinari, mjesecima ne važe u Bosni i Hercegovini, a uz to, nemojte me krivo shvatiti, u Sarajevu se od južnog voća, mesnih proizvoda može kupiti samo k…c od ovce” , kazao je ovaj što mi je svjedok na eventualnom suđenju Ejupu Ganiću. Je li to sve? Naravno da nije. Moj časni kolega i po mnogo čemu (nedostignuti) uzor Milan Vlajčić, kulturni hroničar Politike (dok je taj list mario za kulturu u bilo kojem obliku), zaključio je kako su neophodni sastojci dobre novinske kolumne tri efektna primjera, plus razborit komentar. Vlajčić æe u balkanskoj kulturi ostati upamćen, ako ni po čemu drugom, onda po tome što se uljudno i  turneje Enker ”Soko”, uhapšen od njegovog omiljenog komandanta samo zato što je školjku jaja u Hrasnici prodavao po 30 maraka, Izetbegović je poslao povjerljive ljude da istraže kolika je cijena istog artikla u opkoljenom Sarajevu; nije znao, jadnik, naivan. Kad su mu rekli da su u Sarajevu 24 jajeta vrijedna gotovo pet puta više nego u Hrasnici, mudri Vođa je naredio da se Enker pusti iz zatvora i da mu se umjesto švercerskih prišiju domoljubne epolete. Nema danas, fizički, neposredno, na javnoj i političkoj pozornici bešćutnih ignoranata, nadmenih društveno-korisnih finansijskih zločinaca tipa Ganić- Izetbegović, ali ta je uzurpatorska kamarila ostavila solidne temelje iza sebe: Ganićevu kćerku, ”prvu damu Sarajevo film festivala” uopće nije stid slikati se u kući koju je njen tata UKRAO, teškoj 1000 kvadratnih metara u prostoru i 5 miliona maraka u vremenu. Izetbegovićev badženog Mirsad Purivatra misli da je svime postignutim zaslužio da po svom æeifu prekomponira, urbanistički, poslovno, strukturalno, Sarajevo. Gadan je problem i premijer Vlade Federacije, predratni tamburaš iz Višegrada, šarmantni i nezajažljivo neiživljeni papančić Nedžad Branković. Dok cijene hljeba u Federaciji bujaju neviđenim i nepoznatim kvascem (premijer RS Milorad Dodik se toj, budimo pošteni, globalnoj pošasti svim administrativno raspoloživim mjerama pokušava suprotstaviti), dok je cijela regija uslijed posljedica koje je donijela ovoljetna suša na nogama, premijer Branković i njegova navodna Vlada, zbog ranije preuzetih obaveza, “ne rade u augustu”. Milorad Dodik interventno uvozi 5 miliona tona stoène hrane da ne bi pocrkao stoèni fond u Republici Srpskoj, moli i preklinje premijera Srbije Koštunicu da mu posudi hiljade tona pšenice (jer je Srbija zabranila izvoz pšenice uslijed neproglašenog, ali oèito mobilizirajuæeg “vanrednog stanja”), naš se premijer, Branković, vozika po neumskim uvalama i uvaljuje novopristiglim televizijskim novinarkama. Šta je briga Brankovića kolika je jutros cijena hljeba u Bugojnu, ima li ulja u Mostaru, hoće li se morati poklati krave u Bihaću; on je legitimni izdanak ignorantske, socijalno neosjetljive, moralno tvrdokožne bošnjaèke elite! Problem je, ašićare jedini, bošnjačkog premijera Brankovića na čije će ime uknjižiti imovinu koju je, čudnim sticajem okolnosti, zaposjeo u slovenačkoj Kranjskoj Gori, gdje ga sigurno neće stići pravedni grijeh jadnog, obespravljenog, gladnog, naroda – koji ga je, uostalom, i izabrao. Kao i Izetbegovića, Ganića, Oručevića, Čengića…