Kliker.info

Nekoliko mjeseci nakon završetka rata posjetio me u redakciji čudan jedan gost, koji se predstavi kao “građanin Bijeljine bošnjačke nacionalnosti”. Nosio je sa sobom ogromnu arhivu, tešku dokumentaciju o još težim zločinima počinjenim u toj semberskoj čaršiji, koja se prva, na početku aprila 1992.godine našla na udaru združenih snaga “regularne JNA” i paravojnih divljih hordi iz Srbije predvođenim profesionalnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom.

Piše : Senad Avdić (Start)

Moj gost Bijeljinac nije bio samo nijemi svjedok višegodišnjih zločina, nego je, a po vokaciji je bio pravnik, radio prije rata i u pravosuđu, te zločine bilježio, pedantno dokumenetirao i pravovremeno prijavljivao ratnom tužiteljstvu u Bijeljini. “Vojska meni ubije rođake, a ja odmah sjednem, napišem krivičnu prijavu i predam tužilaštvu…Zapale mi kuću navečer, ja već ujutro prijavio nadležnom organu  NN lice zbog počinjenja krivičnog djela…Zaprijete mi likvidacijom, ili progonom, premlate  i mene i čeljad, ja im, da ne bi otišlo u zastaru, odmah složim krivičnu prijavu. Neće ni njihovo vječno trajati, razmišljao sam, morat će nekad pravna država doći po svoje”.

Smatrao je moj sugovornik važnim u procesu dolaska do pravde da za taj njegov tužiteljski entuzijazam, borbu za pravdu u vremenu u kojem je nepravda, zločin, bilo normalno stanje, objavim i pomognem mu da te poslove ubrza. Izašao sam mu u susret, ne znajući da li da plačem, ili da se smijem njegovom donkihotskom, crnohumornom, unaprijed izgubljenom dugom maršu kroz pravosuđe Republike Srpske.    

OSVAJANJE SLOBODE, SAMO NEK NE PUCA

Nisu u tim prvim “gutljajima” mira i slobode bili česti u Sarajevu putnici-namjernici iz “manjeg bh. entiteta”, a važilo je i obrnuto.Tek su pokoji trgovac sa političkim, dakle kriminalnim, vezama u oba entiteta,  te narkomani-samoubice u potrazi za spasonosnim jeftinim dopovima tih prvih mjeseci nakon Daytona znali stisnuti petlju pa svojenožno prekoračivati tešku, nevidljivu entitetsku granicu. Govorio je u to vrijeme Alija Izetbegović kako je opće stanje poslije rata, snabdjevenost, standard ljudi,  neuporedivo bolji nego što je bilo nakon Drugog svjetskog rata.

“Poslije onoga rata“, prisjećao se, “u Sarajevu se nije  imalo nigdje ništa kupiti, prodavnice su bile prazne, u zelenarama se imalo kupiti samo sirove repe“. Naravno da su u prvim godinama komunisitčkog asketskog socijalizma vladale nestašice, jer se Josip Broz okruživao vjerovatno  poštenim, ali temeljito nesposobnim ljudima, Milovanom Đilasom, dr. Ivanom Ribarom, Kočom Popovićem…

Za razliku od Alije koji je uz svoje skute imao supersposobne i nešto manje poštene Hasana Čengića, Senada Šahinpašića-Šaju, Fikreta Prevljaka, Alemka Nuhanovića, koji su i u najtežim, nemogućim uvjetima nalazili načina da u opkoljeno Sarajevu  izgladnjelom narodu doture i prodaju školjku jaja za 30-40 maraka, ili metak za 4-5 maraka, dakle neznatno, desetostruko skuplje od nabavne cijene.    

Kada je u proljeće 1996.godine u Sarajevo stigla prva organizirana grupa “agresorskih intelektualaca” iz Banjaluke, desetine zaprepštenih znatiželjnika je stajalo na Merhemića trgu na Ciglanama i sa nevjericom u  zabezeknutim pogledima gledali kako iz UN-ovog trasportera izlaze Miodrag Živanović, Radmila Karlaš (samo se njih dvoje danas sjećam) mnogo su nam od gostiju iz “četniteta”  te 1996. godine prirodnije izgledali glavni junaci Kubrickove “Odiseje 2001.” 

Pola godine kasnije, za Novu godinu me šokirao prijatelj kad je rekao da je poslao ženu i djecu na skijanje Jahorinu. Ne dočekavši da mu postavim ljutito pitanje o motivima da čeljad pošalje u “carstvo zla”, objasnio je: “Znaš, žena mi se zove Sanja, a djeci sam zaprijetio da se ne dozivaju!”. Nedugo zatim novinarka Rada Karlaš pisala je za “Slobodnu Bosnu” kritičke tekstove u vlastima Republike  Srpske, a Miljenko Jergović mi nije vjerovao da to nije nečiji, prilično vješto skovan pseudonim, jer, pravilno je rezonirao “ko bi bio tolika budala da iočemu, a kamo li o zločinima i kriminalu piše iz Banjaluke za novine iz Sarajeva”. 

U Banja Luku sam prvi put nakon rata otišao u proljeće 1997.,  malo prije antibirokratske revolucije koju je izvela Biljana Plavšić.  Novinarska ekspedicija iz Sarajeva putovala je u organizaciji OSSC-a na neki okrugli sto, a za našu sigurnost su se starale jake snage SFOR-a u oklopnim transporterima. Upozoreni smo da ne napuštamo hotel “Bosna” gdje se održavao taj pomiriteljski novinarski “event” tokom kojeg smo se ispitivački i bez vidljivog povjerenja i poželjnog razumijevanja susreli sa lokalnim kolegama.

Raskošno i neodoljivo  proljetno sunce i djevojke koje su u (pro)ljetnim haljinama (“Haustor”) upućivale sirenski zov da im “priđemo bliže i skinemo krila” („Animatori”) , namamile su me da na sopstvenu neodgovornost sjednem u baštu kafane u Gospodskoj ulici. Neki sredovječni, neugledni i nuredni muškarac je nekoliko puta prolazio tamo-vamo oko mog hastala, da bi mi se na koncu obratio: “Odnekud si mi poznat, da nisi iz Zenice?“. Slagao sam brzinski da nisam iz Zenice, nego da sam iz Srpca, a frajer je vidno razočaran promrmljao: “Ličiš mi na jednog novinara Senada Avdić iz Zenice, j…m li mu familiju!“

Učas sam našao logično objašnjenje za njegovu neuglednost , zapuštenost i ljutnju: zacijelo je bio jedan od hiljada Srba koji su u vrijeme mog boravka u Zenici preko Vlašića,”dobrovoljno i humano” raseljeni sa područja “pod  muslimanskom kontrolom”, toliko brzo i efikasno da nisu osnovne životne potrepštine stigli ponijeti sa sobom u izbjeglištvo. Izmišljam? Ne bih rekao: u ljeto 1993. su mi “gradski oci” Zenice, kasnije ugledne diplomate, ministri, otkrili da su imali sastanak sa srpskim vlastima na Vlašiću o mirnom odlasku preostalih Srba iz tog grada na “slobodne teritorije RS-a”. 

“NI MED (HRVATSKIM) CVETJEM NE PRAVICE” 

Dakle, u Banja Luci  sam premijerno gostovao u vrijeme kada se mir ni izbliza nije bio primio, kada su Radovan Karadžić i Ratko Mladić bili siti, a svi drugi ratni zločinci, bez izuzetka, bili na broju. Je li iko u to vrijeme, kada je Momčilo Krajišnikiz svog paljanskog brloga predsjedavao državnim Predsjedništvom, a Biljana Plavšić slavljena kao “heroj a ne zločinac”,  vojnici SFOR-a se po seoskim putevima sklanjali kada bi naišli Karadžić i Mladić, kako ih ne bi kojim slučajem i nepažnjom uhapsili, mogao sanjati, a kamo li vjerovati da će ikada, pa makar i sa zakašnjenjem od dvadeset i kusur godina  biti presuđeni zbog najtežih zamislivih i poznatih krivičnih djela? Genocida, zločina protiv čovječnosti,  kršenja običaja rata, prisilnog progona stotina hiljada ljudi, koncentracijskih logora, uključujući i onaj sarajevski, najveći i najdugotrajniji.   

Prije trinaest-četrnaest godina sam cijelu bogovetnu noć, hladnu i opasnu, do gluhih jutarnji sati  proveo na Palama, drhteći od hladnoće i straha od okupljenih “ogorčenih građana”, dešavanja naroda nakon neuspješnog pokušaja hapšenja Radovana Karadžića u tamošnjoj crkvi. Teško ranjeni pop Jeremija Starovlah i njegov sin Aleksandar bili su tragične koletaralne žrtve krive procjene (britanskih) obavještajnih i vojnih snaga da se odbjegli osumnjičenik za ratne zločine krije na nekadašnjem mjestu svojih zločina. “Nikada Radovana neće uhapsiti, ni ovdje na Palama, ni nigdje drugdje, poruči to onim tvojim u Sarajevu“, graktao je na mene jedan nimalo bezazleni, ni miroljubivi “domaćin” od čije me negostoljubivosti štitilo samo društvo Slavka Jovičića-Slavuja koji se nije odvajao od mene te grozne noći. Na Palama.

Opametile su me i prizvale “k poznaniju prava”  te prijeteće poruke, pa sam u narednom periodu sa mnogo opreza, rezerve i skepse govorio o eventualnom hapšenju Karadžića. Mogu za svjedoka pozvati, pored ostalih i glumca Richarda Gerea, sa kojim sam o Karadžiću razgovarao prije nego što će on za njim krenuti u filmsku potjeru u groznom holivudskoj papazjaniji  “The Hunting Party“. Na pitanje vjerujem li u Karadžićevo hapšenje i kasnije sudsko procesuiranje odgovarao sam negativno, vjerujući da je izvjesnije da paljanski Vožd negdje, u Srbiji, ili Rusiji, gdje li se već kretao, oklizne na koru od banane i pogine, nego da ga tadašnji srbijanski lider Vojislav Koštunica preda Tribunalu.

Isto je vrijedilo i za Ratka Mladića. Ni brojnim međunarodnim autoritetima koji su odlučivali o tome i koji su tokom i nakon rata pravili pismene i usmene ugvovore sa paljanskom Sotonom, nije pretjerano bilo stalo da mu se stane na kraj.

OD KOGA JE-DOSTA JE, KOME JE-MALO JE

Ili, hajdemo ovako: ko je mogao 5. feburara 1994.godine nakon bestijalnog, krvoločnog bombardiranja Markala, pogibije i ranjavanja nekoliko stotina ljudi, mogao vjerovati da će ruka pravde, spore i navodno dostižne, ščepati i u Haagu osuditi sve najodgovornije zlikovce za taj pokolj, osim onoga epizodiste, neposrednog izvođača   koji je (samo) povukao kanap minobacača? Malo ko, ili, još vjerovatnije niko to nije mogao pretposatviti. Ipak,  Dragoljub Milošević, Stanislav Galić, Ratko Mladić, Radovan Karadžić, svi su oni u Haagu prepoznati i drakonski kažnjeni kao dio zločinačke hijerarhije odgovorne za pokolj na Markalma.

Masakr na Markalama počinjen je godinu dana nakon što su Ujedinjeni narodi osnovali Međunarodni krivični sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (mart 1993.). Prvi predsjednik Haškog Tribunala, Italijan Antonio Cassese, priznat će nakon rata kako najvažniji zadatak Tribunala u početku nije bio da kazni počinitelje do tada utvrđenih  ratnih zločina (u Hrvatskoj i BiH) nego da djeluje preventivno, odnosno da odvrati zarađene strane, političare i vojnike, od budućih zločina. “Na žalost“, kazao je Cassese, “neki od najvećih ratnih zločina, uključujući i onaj najmonstruzniji – genocid u Srebrenici, desili su se nakon osnivanja Tribunala u Haagu, što nas je šokiralo”.

Nakon osnivanja Haškog suda je , recimo, Hrvatska zajedno sa svojim kooperantima u Hercegovini provela, pravomoćno utvrđeni i presuđeni Udruženi zločinački poduhvat sa ciljem pripajanja dijela (prethodno priznate) Bosne i Hercegovine. Kada se svi hrvatski relevantni poltičari od ovih presuda brane i osporavaju je  ne propuštaju kazati da je Hrvatska jedan od osnivača Tribunala. Ne žele prihvatiti da ih je ta činjenica obavezivala na odgovornost i uzdržavanje od zločina, pa i njihovo lokalno kažnjavanje,  a nije im davalo pravo na sudjelovanje u njima. Svi zločini Armije BiH, koji su procesuirani u Haagu, ili im se još uvijek u BiH sudi (od Trusine i Grabovie , do Vozuće i Bosanske Krajine ) izvršeni su nakon uspostave Tribunala za ratne zločine u Haagu. 

Presuda Radovanu Karadžiću kojom je zbog više udruženih zločinačkih poduhvata i genocida u Srebrenici osuđen na doživotnu robiju u bosanskohercegovačkoj javnosti je dočekana ambivalentno, protivurječno, sa pomiješanim osjećanjima i mislima. Sve je to razumljivo, posebno treba imati empatiju i uviđavnost prema žrtvama iz onih sedam općina u kojima sud nije potvrdio da se u njima desio  genocid. Međutim, ruku na srce, kada se sklopi cjelovita, koliko-toliko objektivna slika funkcioniranja Tribunala u Haagu, nakon što  se uoče, uvaže  i na umu imaju  perverzna, kompromisersko-birokratska bezdušnost i indolentnost međunarodnog pravosudnog aparata, ograničenja, otpori i opstrukcije koji su pratili rad Tribunala na terenu u BiH i u susjednim državama, složimo li se  da su neke od najmoćnijih zemalja svijeta imale svoje sebične i konfrontirane interese u cijelom ovom procesu, nekako mi se čini da je, ne samo kada je presudu Karadžiću posrijedi, na Tribunalu u Haagu dostignut maksimalan nivo i sadržaj pravde koje je Bosna i Hercegovina mogla dobiti u ovom i ovakvom svijetu! 

U Haagu su pred Međunarodnim sudom za ratne zločine osuđeni svi “ugledniji” ratni zločinci koji su stvarali Republiku Srpsku, kompletna, kako to Milorad Dodik voli reći “srpska reprezentacija“, civilna, vojna, policijska, parapolicijska. Presude svima njima su individualne, pa one ne mogu imati nikakve reperkusije na ustavno pravni poredak i status Republike Srpske. Međutim, drugi jedan sud, Međunarodni sud pravde je u presudi na tužbu Bosni Hercegovine za genocid iz 2007.godine, donio presudu  prema kojoj je genocid nad Bošnjacima u Srebrenici počinjen od institucija Republike Srpske i to svih zajedno i svake pojedinačno. Ne, dakle, Karadžić, Mladić, Plavšićka, Beara…, nego svi zajedno i sve institucije na čijem su čelu bili oni i svi ostali “pojedinačno” sankcionirani u Haagu.

Raspitivao sam se svih ovih desetak i više godina, a imam i sam nekog osobnog iskustva i znanja sa sudskim presudama, da li postoji igdje na bijelom dunjaluku ijedan sud koji izriče presudu koju ne prati bilo kakva  sankcija, kazna?! Naravno da ne postoji. Pa šta bi mogla biti, eventualna sankcija Međunarodnog suda pravde protiv entiteta za kojeg je ustanovljeno da je nastao počinjenjem genocida nad velikim dijelom svojih građana?

Razna su mišljenja a jedno od njih, koje se poziva na njemačko iskustvao nakon Drugog svjetskog rata, kaže da se tom entitetu mora oduzeti (trajno ili privremeno) pravo na legalnu primjenu sile, da ima svoju policiju, vojsku, tajne službe. Je li to realno očekivati i ko bi to trebao pokrnuti? Nisam baš ja najbolja adresa za tu vrstu odgovora, jedino se mogu laički  ibretiti da najveća institucija međunarodnog prava izriče presude bez sankcija; čemu se tek treba nadati i šta je mogao očekivati onaj moj dragi  Semberac sa početka teksta, autor stotina krivičnih prijava protiv zlotvora?

Šta li njega i hiljade drugih očajnika očekuje u ovakvom našem lokalnom  pravosudnom jadu i čemeru, sa svim raspoloživim Tegeltijama, Jukićkama, Tadićkama, Burzićkama  i ostalim Čavkama…?!