Kliker.info

Nedavno regiranje Medžlisa Islamske zajednice Mostara u kojem, nakon izbora u Mostaru, je dr. Velibor  Milivojević, novoizabrani vijećnik u Gradskom Vijeću Mostara prozvan i kritiziran zbog neprincipijelnog koaliranja sa Hrvatskom demokratskom  zajednicom, samo je još jedna opora, gotovo crnohumorna ilustracija (ili fusnota) košmarne, iracionalne, parapolitičke javne, društvene i mentalne slike Mostara nakon održanih izbora.

Piše : Senad Avdić (Start BiH)

Namjerno i svjesno izdvajamo baš ovaj postizborni “slučaj” iz Mostara, planski zaobilazeći sve ono što se nakon njega dešavalo sa izborom gradonačlnika, optužbama za izdaju jednih, trgovinu drugih, licemjerstvo trećih. To se sve premda se ne može cijeniti nevažnim, ipak može svrstati u nizu događaja nižeg intenziteta i taktičkog naguravanja; priča o Srbima u Mostaru je dio suštinskijeg, strateškog procesa kojeg treba ozbiljno shvatiti i zahvatiti.

U zemlji i društvu u kojim su vjerski lideri odavno iskoračili iz svojih, zemaljskim i božijim zakonima omeđenih mandata i ovlasti, odavno je postalo normalno da se oni miješaju u političke prilike i odnose unutar “svog” stranačkog i političkog korpusa, međutim Medžlis IZ, odnosno njegov predsjednik Džafer Alić učinili su presedan i otišli korak dalje (ili dublje): uobrazili su da mogu utjecati i na druge aktere, izvan svog vjerskog kruga. Jedinom srpskom zastupniku u Gradskom vijeću Mostara, Milivojeviću, zamjereno je što se nakon izbora ne ponaša onako kako se to od njega u ovoj vjerskoj zajednici očekivalo. Umjesto toga, on se “otvoreno (svrstao) u službi projekta koji i dalje od Mostara po svaku cijenu želi praviti podijeljeni grad i u kojem treba dominacija jndnog naroda (hrvatskog), nad drugim i trećim narodom (Bošnjacima i Srbima) i Ostalima i jedne vjere, katoličke, nad drugom i trećom (muslimanskom i pravoslavnom)”. 

ŠTO LI MI SE MEDŽLIS IZ LJUTI?

Dakle, ne karikiramo, nego samo uprošćavamo, (Bože, uprosti nam!) islamski vjerski dužnosnik zamjera srpskom političaru zato što se u koalicijskim poslovima nije ponašao u skladu sa njegovim očekivanjima i planovima, nego se ravnao prema sugestijama Srpske pravoslavne crkve. Milivojević se, što je teško razumjeti i objasniti, ponio kao Srbin-pravoslavac, a ne kao Bošnjak-Mostarac! 

(Nakon izbora Maria Kordića za gradonačelnika Mostara, vijećnici Irmi Baraliji i Boški Ćavar iz Naše stranke poručili su iz Stranke demokratske akcije da je (uzdržavanjem od glasanja) “izdala Mostarce”, pri čemu se “mostarstvo” identificira isključivo sa članovima i glasačima njihove stranke; ako je Baralija nekog izdala, ili bolje rečeno iznevjerila, onda to mogu biti samo oni koji su joj dali svoj glas, bili oni  “Mostarci”, ili “Nemostarci”)

Prozvani vijećnik Milivojević je u odgovoru primijetio da mostarska Islamska zajednica koristi rječnik “koji u sebi nosi prijetnju i poziv, kroz određeno negodovanje, na nasilje”, što je “neprimjereno vremenu u kojem živimo”. Svoju odluku da podrži HDZ-ovog kandidata Marija Kordića za gradonačelnika Mostara (a njegov glas je tu bio presudan) objasnio je odlukom stranačkih organa (SNSD-a) “da je u najvišen ineteresu srpske zajednice da podrži Marija Kordića i da budemo dio novoformirane vlasti”.

Oglasila se i Srpska pravoslavna crkva koja je u svom saopćenju podsjetila Medžlis IZ da (“kao što vjerovatno znate”) njihovom svećenstvu “kanonskim predavanjem nije dozvoljeno i stranačko angažovanje, pa čak ni članstvo u bilo kojoj poltičkoj stranci, ili partiji”. Podršku koju je dala Veliboru Milivojeviću, SPC objašnjava kao stajanje na stranu  “političke i građanske volje kroz ujedinjenje srpskih političkih subjekata“. “Mentorstvo i utjecaj na Milivojevića nije moguć, niti se dešava”, jer on “slobodno odlučuje, po svojim poltičkim ubjeđenjima, sviđalo se to nama, ili ne”, poručili su iz SPC-a.

Slučaj sa vijećnikom Veliborom Milivojevićem nadilazi svoj konkretni politički povod, političko svrstavanje na jednu od dvije dominantne etno-političke  opcije u Gradskom vijeću Mostara, jer, rekosmo, otvara jedno mnogo šire, važnije i složenije pitanje koje se tiče statusa, političkih preferencija i artikulacije, budućnosti srpske zajednice u najvećem hercegovačkom gradu, “bolesniku na Neretvi”. Činjenice govore da u Mostaru, svih njegovih šest općina živi oko 5 hiljada Srba. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Srba je u Mostaru živjelo oko 30-ak hiljada (kada se onim koji su se pisali kao Srbi pridoda polovina tadašnjih Jugoslovena)

Kako se predratna srpska zajednica u Mostaru, trideset godina kasnije smanjila šest puta, pitanje je na koje nije jednostavno odgovoriti, jer se ne možemo, niti smijemo zadovoljiti isključivo oficijelnim argumentom rata i njegovih posljedica.

Da, cjelokupna  demografska, kulturna, povijesna arhitektura Mostara jeste se urušila u ratu, i to na samom njegovom početku, ali nimalo nije lako odgovoriti kakva je bila pozicija, kakvi ciljevi, planovi i perspektiva predviđeni za mostarske Srbe. Kažem predviđeni, projicirani, jer su oni, kao i mnogi drugi bili objekt, a ne subjekt istorijskih procesa tih godina: sve se u vezi sa njima rješavalo “tamo daleko”. Kakvu je njima sudbinu predviđao sporazum Milošević-Tuđman iz Karađorđeva (25. mart 1991.), a kakav pakt  Karadžić-Boban iz Graza (5.maj 1992. godine)? Nesumnjivo su se oba ova dogovora oslanjala na “duh”  trajnog, ultimativnog srpskohrvatskog razgraničenja koji je stvorio Banovinu iz 1939.godine, kao i propali sporazum Ante Pavelića i Milana Stojadinovića kreiran 50-ih godina prošlog vijeka u Argentini. Međutim, stanje “terenu” se značajno promijenilo iz tog vremena, prije svega jačanjem muslimanskog elementa u poltičkom, demografskom, kulturnom i državotvornom pogledu. Brutalni, ogoljeno jednostavni recept, “Srbima – lijeva obala Neretve, Hrvatima – desna, a Bošnjacima – Neretva je bio neprovodiv iz mnogo razloga”, najvažniji je bio taj što ga je pregazilo, odnosno obesmislilo vrijeme i sa njim uspostavljena “nova realnost”. 

DO MOSTARA, ČEŽNJA STARA

Neumjereno samohvalisanje hrvatskih vojnih i civilnih struktura o tome kako su zahvaljući njihovoj vojnoj pobjedi (operacija “Čagalj-Lipanjske zore” iz juna 1992. godine) Srbi podržani Jugoslovenskom narodnom armijom do nogu poraženi u Mostaru i prisiljeni na bježaniju, teško je održivo. Prvo, zato što su mjesec dana ranije Radovan Karadžić i Mate Boban, kao neupitni autoriteti dviju vojski (i paradržava) potpisali trenutačni i trajni prekid oružanih sukoba između HVO-a i Vojske RS-a, te se obavezali da će sve nesuglasice rješavati razgovorima i dogovorima. Toga su se dogovora dvije vojske dosljedno pridržavale sve do ljeta 1995. i operacije “Oluja”. Jedini pokušaj ofanzivnog djelovanja hrvatskih postrojbi prema srpskim položajima, nekadašnjih pripadnika HOS-a na Trebinje u ljeto 1992. godine, Bobanov zločinački režim je, zbog narušavanja primirja, kaznio mučkom likvidacijom zapovjednika Blaža Kraljevića i njegovih osam suradnika. 

Srbi su ostali bez Mostara, odnosno Mostar bez Srba, jer je to bio dio sveobuhvatnog hrvatsko-srpskog deala, teritorijalnog razgraničenja i etničkog prekomponiranja Bosne i Hercegovine: iz istih su viših razloga Hrvati ostali bez Bosanske Posavine. Upečatljiva ilustracija tog aranžmana je zabilježena na tajno snimanom telefonskom razgovoru između Momčila Mandića, tadašnjeg ministra pravde u Vladi RS-a i njegovih dojučerašnjih kolega iz MUP-a, a potom čelnih ljudi policijsko-vojnog sustava “Herceg-Bosne”, Brune Stojića i Branka Kvesića, vođen nedugo nakon povlačenja pripadnika JNA sa položaja u Mostaru i oko njega. Upitan od strane hrvatskih partnera šta da rade sa stotinama zarobljenih srpskih vojnika, ministar Mandić šeretski odgovara neka rade šta godi im je volja, mostarski Srbi više nisu nikome važni, otpisani su dogovorima hrvatsko-srpskog vrha.

Gdje su otišli mostarski Srbi? U najvećoj mjeri u Srbiju, u Beograd. Ispraćeni su Šantićevi zemljaci zaglušujućim eksplozijama i detonacijama kojima su “oslobodioci” zatirali svaki trag njihovog višestoljetnog postojanja na ovim prostorima. U prah i pepeo je pretvorena Saborna crkva, manastir Žitomislići, u zrak su odletjeli i mostovi koji su povezivali dvije obale Neretve. U ljeto 1993. godine tokom boravka u neprepoznatljivom, beznadežnom Mostaru čuo sam od mostarskog muftije Seida ef. Smajkića kako je pitao katoličkog velikodostojnika zašto je uz sve pravoslavne svetinje u zrak dignut i mauzolej velikog mostarskog pjesnika Osmana Đikića, a ovaj mu ko iz topa odgovorio: “Zato što je bio jugonostalgičar“.

Pričao mi je jedan komandant Armije BiH koji je u jesen 1993.godine išao u Nevesinje kupovati vojnu pomoć Vojske RS, u stvari rentati njihovu artiljeriju koja je korištena protiv HVO-a tokom jedne neuspješne deblokade Mostara, kako u tom gradiću nije bilo nijednog mostarskog Srbina.

Vojni položaj Srba u Hercegovini cijelo vrijeme trajanja rata bio je komotan, neugrožen i komercijalno potentan. Izuzmemo li  sumanutu, samoubilačku akciju Armije BiH prema Nevesinju u kojoj je poginulo skoro stotinu vojnika, a koju je “planirao” tadašnji komandant 4. Korpusa, a današnji optuženik za ratne zločine general Ramiz Dreković, srpske linije u Hercegovini nisu bile vojnički ugrožavane. Prema svjedočenju jednog od njegovih lokalnih suradnika, Mostaraca, evropski upravitelj Mostara, pokojni Nijemac Hans Koschnick u posljednjim mjesecima rata 1995. godine odlazio je u Nevesinje i tamošnjim vojno-civilnim vlastima plaćao ozbiljne novčane iznose kako ne bi bombardovali Mostar sa svojih položaja: Srbima u tom gradu nikako nije u interesu bilo zaustavljanje rata Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane, jer su iz tog sukoba debelo profitirali prodajući “osnovne vojne potrepštine” i jednima i drugima. “Kakva je to sirotinja, brato moj“, pričao je onaj armijski oficir što je išao na vojno-oružani pazar u Nevesinje. “Ja se pojavio u glanc novoj američkoj “Alfa uniformi”, novim izglancanim čizmama, “Rey ban” naočalama, obrijan, dotjeran, a Srbi se skupili i  došaptavaju se : “Eno stigao Manfred Wörner” (tadašnji generalni sekretar NATO Saveza).

Poslijeratni povratak Srba u Hercegovinu, koji se u osnovi sveo samo na Mostar, odvijao se sporo, za zakašnjenjem, uz mnogo osobnog rizika i objektivnih, sigurnosnih prepreka i prijetnji, ali je bio veći i brži od povratka Srba bilo gdje u Federaciju, izuzimajući Drvar i nekoliko zapadno-bosanskih općina u kojima su prije rata bila dominantna većina. Safet Oručević kao neprikosnoveni autoritet Bošnjaka i “gospodar Istočne obale Neretve” dao je tom procesu važan i neophodan osobni inicijalni impuls. Dodatni entuzijazam povratku Srba je dao odlazak sa čela Mostara Mije Brajkovića, moćnog direktora “Alumijuma” i rigidnog čuvara faktičkog, ratom izborenog stanja. Njega je na čelu Mostara zamijenio dvojac Oručević-Neven Tomić. Odlazili su njih dvojica na noge mostarskim Srbima u Beograd, mostarskom blagoglagoljivošću i šarmom ih ohrabrivali na povratak svojom predratnom zavičaju u čemu su imali “prirodnog” saveznika u specifičnoj, sudbinskoj vezanosti svih Mostaraca za to podneblje. Važna je bila i pomoć uglednih, punokrvnih Mostaraca, kakav je bio Radomir Braca Andrić, predratni omiljeni gradonačelnik Mostara koji je ličnim primjerom, povratkom u Mostar, ohrabrio svoje sunarodnjake da učine to isto. I imao je taj trud opipljive rezultate. Ne velike, što se vjerovatno i nije očekivalo,  ali značajne kao poruka i ozbiljan primjer da rat i etnički inženjering nisu baš do kraja i neopovratno obavili svoje peksine planove i krvave poslove. 

VLADIKA GRIGORIJE IZMEĐU NEBA I ZEMLJE

Nekoliko sam puta, iz privatno-drugarskih i poslovnih razloga boravio početkom 2000-ih među srpskim povratnicima u Mostaru, uglavnom je riječ u južnim seoskim područjima (naselje Ortiješ) pod političkom kontrolom HDZ-a. Uvjerio sam se svojim očima kakve se pasjaluke, opstrukcije, od infrastukturnih do sigurnosnih, vlasti servirale povratnicima stavljajući im do znanja da nisu dobro došli. Nepotrebno je naglašavati da je povratak bio moguć samo u te raštrkane seoske rezervate, da urbani mostarski Srbi nisu mogli ni sanjati o svojim predratnim stanovima, niti radnim mjestima u nekadašnjim privrednim gigantima, “Sokolu”, “Aluminiju”, a pogotovo u javnim preduzećima i upravi. Srbi su tako dijelili sudbinu i borbu za preživljavanje sa bošnjačkim povratnicima i zajednički pokušavali ostati iznad vode. Uprkos tome, svim nedaćama i iskušenjima, njihov broj je rastao, “samoodrživost” puštala korijene, nisu samo dolazili starci “da umru na svome”, bilo je tu i mlađeg, obrazovanog, ali nezaposlenog i besperspektivnog svijeta. Nakon tih boravaka među povratnicima Srbima govorio sam nekim važnim facama u SDP-u BiH da bi oni morali ozbiljnije politički raditi i integrirati tu populaciju, jer je Safet Oručević pravilno shvatio da kakva god bila politička i socijalna budućnost Mostara onda se neće moći rješavati bez Srba koliko god ih živjelo u tom gradu. Vjerovao sam da će srpski povratnici teško provariti suradnju i savez sa SDA, iz koje je Oručević u to vrijeme izašao, te da je SDP neki njihov prirodni saveznik, utočište, ili politički izbor.

U ljeto  2005. tokom otvaranja obnovljenog manastira Žitomislići kojoj je nazočila cijela srpska politička i duhovna elita iz BiH i Srbije (predsjednik Boris Tadić, Patrijarh Pavle, pored ostalih) sjedio sam u slaboj, varljivoj hladovini sa nekolicinom srpskih povratnika koji ogorčeno komentirali izgradnju obližnjeg sela (Šuškovo, ili Bobanovo, ne znam) koje je u poređenju sa njihovim domovima izledalo poput velegrada, okrečene fasade, uređena, prostrana dvorišta u njima pristojni automobili i poljoprivredni strojevi”. “Vidiš ti to, sve je ovo njima država napravila i obezbijedila, Hrvatska, ili BiH, svejedno, a mi nismo ni crno iza nokata dobili ni od Beograda, ni Sarajeva, ni Mostara, ni Banja Luke”, govorili su fatalistički ljutito.

Srpska pravoslavna crkva postala je početkom 2000-ih godina središte oko koje se okupljao cjelokupan ne samo duhovni, nego i kulturni, politički, društveni život Srba u Mostaru. To u najvećoj mjeri koincidira sa ustoličenjem episkopa Grigorija za Vladiku Hercegovačke eparhije, 1999. godine i preseljenjem sjedišta eparhije iz Trebinja u Mostar nekoliko godina kasnije. Podizanje manastira u Žitomislićima, a ubrzo i obnavljanje Sabornog hrama u Mostaru snažno je ohrabrilo i animiralo srpsku zajednicu u tom gradu, ali i u mnogo širem okruženju, a istovrememeno, kako je ispravno zapisano u srpskoj Wikipediji, “stavilo vladiku Grigorija na čelo srpskog naroda u Hercegovini“, a ne samo duhovnog predvodnika. Nakon povratka na vlast u Republici Srpskoj Milorada Dodika, koji preuzima Vladu RS 2005. godine intenzivira se njegova suradnja i jača prijateljstvo sa Vladikom Grigorijem, pa zajednički po prvi put nakon rata politički organiziraju Srbe u Mostaru u okviru Dodikovog SNSD-a. Bio je to dio njegove šire kampanje čiji je cilj bio politička vidljivost i na području Federacije BiH. Nakon što je doživio puni izborni uspjeh u Drvaru, Bosanskom Grahovu i Bosanskom Petrovcu, gdje je SNSD vodeća stranka, ista je matrica primijenjana u Mostaru, bez obzira što su Srbi u ovom gradu predstavljali tek nešto više od statističke greške.

NISU IRMA I BOŠKA ZAMUTILE NERETVU

Političko savezništvo Dragana Čovića i Milorada Dodika, koje je opet dio šireg srpsko-hrvatskog geopolitičkog plana (snažno podržanog “mekom moći” Rusije u regionu), tvrde to ljudi koji imaju zrnce analitičke pameti i uvida, ne bi bilo moguće bez ključne uloge SPC-a i njegovog neprikosnovenog lidera, Vladike Grigorija, čija je neumjerena ambicioznost posljednjih mjeseci uzdrmala temelje autoritarne vlasti Aleksandra Vučića u Srbiji. “Grigorije je taj koji je Srbima ogadio Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu i u dogovoru sa svojim uzorom i promotorom crnogorskim vladikom Amfilohijem činio godinama sve da ih duhovno i politički veže sa “srpski svet”, reći će mi prije nekoliko nedjelja mostarski poznanik.

Napadi na nesretne Irmu Baraliju i Boško Čavar koje prilikom izbora gradonačelnika Mostara nisu htjele “ni tamo, ni vamo”, zamagljuje pogled na mnogo važniju, sudbinsku činjenicu: zatvoren je jedan dugačak, politički iscrpljujući, demografski pogibeljan krug, koji je počeo u aprilu 1992. godine susretom Karadžića i Bobana u Grazu. Danas se Mostar (i ne samo Mostar, naravno) nalazi na istoj polaznoj tački, samo sa drugačijim glumcima, ali istim zapletom i krajem, kako je pjevalo “Dugme” o onoj curi od koje “ipak poželi neko pismo”.

Jesu li “probosanske” političke stranke, u Mostaru i Sarajevu u proteklim godinama i decenijama mogle učiniti više na integriranju srpskih povratnika, na njihovoj ekonomskoj, socijalnoj, kulturnoj saomorealizaciji? Naravno da jesu, ali su se, baš kao i svugdje drugdje, pa i u Sarajevu, gdje nisu u stanju za 7 godina ispuniti obećanje i postaviti spomenik srpskim žrtvama pokolja na Kazanima, ponašale kratkovido, posesivno i, naravno, nacionalistički. Da li bi to bitnije promijenio po budućnost Mostara negativni “tok istorije” i destruiralo Čović-Dodikovo savezništvo? Ne bi! Dokazi za to se sami nameću. Deset godina, najmanje, traje bitka u Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona da se implementira 20 godina stara odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda, odnosno da se Srbi “legalizuju”, potvrde kao konstitutivni u toj političkoj zajednici. Još do toga nije došlo, kao što nije, niti će, doći u drugim županijama/kantonima sa dominacijom HDZ-a. Nije srpska u tome ni u jednom trenutku imala podršku Milorada Dodika, niti Banja Luke, ali jeste, pored ostalih, Milana Dunovića, potpredsjednika Federacije BiH koji je u nekoliko pismenih intervencija tražio da se ta diskuriminacija dokine. 

Također, ne prođe ni nedjelja dana a da se Srbi u Drvaru ne pobune protiv “ustaških provokacija” i kantonalnih vlasti, ali svaki pokušaj u Federalnom Parlamentu prije dvije-tri godine da se smijeni srpki dopredsjednik, Drvarčanim Drago Puzigaća sprječavali su zastupnici HDZ-a BiH, pozivajući se na zaštiti vitalnog nacionalnog interesa. 

Konačno, da se vratimo na početak teksta, kažimo da je supruga Velibora Milivojevića, ljekarka, zaposlena je u Kantonalnoj bolinici “Sjeverni logor”, dakle na “Istočnoj strani”, a neki tvrde da je i sam lider SNSD-a Mostara i zastupnik u Gradskom Vijeću Mostara (inače direktor bolnice u Nevesinju) bio “mušterija” da se u toj “bošnjačkoj” bolnici zaposli. Ali, očito, kao ni 1992. godine, lilčni interesi, socijalna sigurnost, integriranost.. sklonjeni su u drugi plan, podređeni su “globalnim” kretanjima, kumiru vitalnih nacionalnih interesia koji će se ponovo pokušati rješavati u srpsko-hrvatskom ključu…

Efektna, ali defektna ilustracija za ovaj “fenomen”, odnosnu usud, jeste ono što se posljednjih mjeseci dešavalo oko Nogomentog/Fudbalskog Saveza BiH, gdje je, uz enormnu pomoć Elvedina Begića i njegove seljačke ambicije, uspostavljena čvrsta statutarno utemeljena hrvatsko-srpska sprega. Ta je osovina pokazala zube kada je u suradnji Dodikovih epigona u NS BiH i Zdravka Mamića, odbjeglog hrvatskog robijaša, instalirala Bugara Ivayla Peteva za selektora nogometne reprezentacije BiH. Prije nekoliko dana bratko Petev nam je sa jednog svog putovanja saopćio radosnu vijest: izvjesni Nikola Vasilj, golman rođen u Hercegovini koji brani u Ukrajini, “sa zadovoljstvom” je prihvatio braniti boje BiH. Jasno isčitavamo da Mamić želi ovog golmana, čiji je otac nekada branio za Hrvatsku do koje razine sin ne može dobaciti, maknuti iz Ukrajine u neku boljestojeću ligu i uzeti na tome lovu. Šta mislite, ako se Vasilj pokaže kao vitalni srpsko-hrvatski interes koji mora stajati na golu selekcije BiH (“ili je neće biti!”) bi li iko drugi u tom slučaju imao šanse, pa makar se, kad smo već kod Mostara, prezivao Marić? Ne Salem, kako se preziva lider SDA, nego Enver, najbolji golman “ovih prostora”. Ma, ne bi, naravno da ne bi!