Kliker.info

U ono poratno vrijeme, prije dvadeset i kusur godina  kada su strani donatori trošili (i prali) gomile para na razne projekte, neke čak i korisne, bila je pokrenuta masivna, skupa i napadna kampanja borbe protiv narkomanije i raznih drugih oblika osvisnosti. „RECI DROGI NE“, poručivalo nam se sa brojnih svježe postavljenih bilboarda pored gradskih ulica i regionalnih puteva. Od droge su nas odvraćale manje ili više kreativni televizijski spotovi sa poznatim glumačkim likovima, radijski džinglovi, kampanje od vrata do vrata, poštanskim sandučićima.

Piše : Senad Avdić (Start BiH)

E, baš tih dana narodni pjesnik i kompozitor Nazif Gljiva nas nekolicinu je u kafani educirao praskavim doskočicama kako sa što manje para postići veći i ubitačniji marketinško-propagandni efekat. „Evo, pogledajte samo koliko se para bacilo na ovu kampanju protiv narkomanije. A sve se može riješiti mnogo efikasnije i sa malo novca. Stavi se slika (pa navede ime jednog pjevača narodne muzike sa kojim je čitavu vječnost Gljiva u zavadi) koji šmrče kokain i uz nju poruka: „Omladino, djeco, ako se budete drogirali, izgledat ćete ovako kao ovaj čika debil! Nema toga ko će nakon takvog upozorenja htjeti uzeti drogu“, poentirao je Nazif Gljiva na kraju svog kraćeg, vrlo poučnog marketinškog workshopa.

Sjetio sam se ovog primjera takozvane anti-reklame i njenih efekata ovih dana gledajući i slušajući profesora Husniju Kamberovića, historičara koji svojim akademskim radom, izdavaštvom, aktivizmom kao malo ko unutar tzv. intelektualne elite prkosi standardima nacionalno dogovorenih i kanoniziranih istorijskih istina, bolje rečeno dominantne  revizionističke propagandne zloupotrebe istoriografije.

Govoreći o građanskom modelu uređenja države i izgradnje društva Kamberović je upozorio da nije bitno samo za što se neko zalaže, već treba imati u vidu ko se i kakvim argumentima zalaže i promovira neku ideju.

„Posljednjih godina mi smo kompromitirali koncept građanske države. Došli smo u neku situaciju u kojoj se političke stranke koje u svemu promoviraju etnonacionalni koncept navodno zalažu za građansku državu. Zbog njih niko i ne vjeruje u koncept građanskog društva. Mislim da bi bilo bolje da stranke kao Stranka demokratske akcije koncept građanskog društva uopće ne spominju, jer one ni po definiciji, ni po onome što rade nisu zastupnici građanskog društva.“

DŽAMIJSKI POKRET GRAĐANSKOG OTPORA

Ako primijenimo takozvani „Gljivin poučak“, marketinško lukavstvo, u tom bi slučaju, koristeći istu tehniku Milorad Dodik i Dragan Čović, koji se godinama iscrplju dokazujući da je građanski koncept kojeg nameće „političko Sarajevo“ samo drugi naziv za unitarizaciju države i majoriziranje drugih, manjih naroda, imali mnogo lakši i efektniji način da to dokažu i praktično ilustriraju. Dovoljno je da uzmu samo mali dio nekog, bilo kojeg, govora Bakira Izetbegovića ili kolaž više takvih javnih istupa tokom njegove ramazanske medijske kampanje. Pravo je rasipanje novca u slučaju Dodika i Čovića njihovo honoriranje skupih lobističkih usluga njihovih plaćenika koji u  Washingtonu i Briselu razotkrivaju „laži građanske države političkog Sarajeva“.Sasvim je dovoljno da bitnim ljudima na važnim mjestima prikažu minut-dva „the best“ misli Bakira Izetbegovića koje je, primjerice, izdeklamovao tokom nedavnog mubarek nastupa na televiziji „Hayat“. Svima će sve nakon toga biti mnogo jasnije.

„Vezivno tkivo Bosne i Hercegovine su Bošnjaci. Da nema Bošnjaka, ne znam do kada bi Bosna potrajala, a vezivno tkivo unutar Bošnjaka je vjera. Da nema vjere, mi bismo polako izgubili identitet i rasuli se. Ako bismo se mi rasuli, rasula bi se i zemlja… I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu, dotle, nisam zabrinut za ovu zemlju.“

Nema ozbiljnog diplomate, državnika, utjecajnog čovjeka u Washingtonu, Briselu ili Parizu koji neće prezrivo uz smijeh odmahnuti rukom kad vidi i čuje čovjeka, političara i povremeno državnika koji misli da vjerskim ekskluzivizmom i nacionalnom isključivošću, tobože, gradi građansku budućnost jedne složene, višenacionalne zemlje. I koji odmah neće narediti svojim podređenim birokratama da se hvataju narodne konstituvnosti kojom se ostali u Bosni i Hercegovini mogu zaštititi pred ovakvom sirovom islamističkom licemjernom nadmenoću.

Ambasada Sjedinjenih Američkih Država, u svojoj reakciji na poruke Bakira Izetbegovića, saopćila je da su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine svi ljudi koji žive u toj državi, a ne samo Bošnjaci. „To su svi u ovoj državi koji se bore da izgrade svoju budućnost za sebe i za svoje porodice. To su Bošnjaci, to su Hrvati. To su Srbi. To su „ostali“. Svi su oni građani Bosne i Hercegovine“, poručeno je iz ambasade SAD u BiH.

Fra Drago Bojić, katolički intelektualac koji je unutar „svoje“ zajednice platio visoku cijenu za svoje probosanske stavove, napisao je tim povodom da što je više islamiziranja Bosne i Hercegovine, do čega je stalo Izetbegoviću i njegovoj stranci, to manje države shvaćene u suvremenom modernom smislu. „Time Izetbegović potvrđuje ono što se opravdano prigovara politici stranke koju vodi – da želi islamizirati Bosnu i Hercegovinu“, piše Drago Bojić. On kaže da je Stranka demokratske akcije takvu BiH željela od svoga osnivanja, „ali da takvu BiH ne prihvaćaju pripadnici drugih vjera, a ni dio pripadnika bošnjačkog naroda.“

Na istom valu je i tekst Franje Šarčevića, bliskog političkoj filozofiji i svjetonazoru fra Drage Bojića, objavljen na portalu „Prometej“. Šarčević, poput na početku pomenutog Husnije Kamberovića, tvrdi da je Izetbegović koji je šokirao sekularističku bošnjačku javnost, toplo dočekan „kod srspkih i hrvatskih (vjerskih) nacionalista koji se Izetbegovićevim istupima raduju jer  im ‘potvrđuje’ njihove teze o (ne)mogućnosti BiH.“

Ovdje sam citirao samo one reakcije i komentare autora koji  svojim djelovanjem nisu nikada dali povoda za sumnju u „probosanski“ i građansko-liberalni karakter njihovog javnog diskursa. Onih drugih komentara, koji bi dolazili iz etnonacionalističkog polja, političkog, religijskog i intelektualnog, gotovo da nije ni bilo, a ono nešto malo što se (po)javilo nije vrijedno pomena, niti gubljenja vremena. Oni, hajde da ih personaliziramo u Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, mada pokrivaju mnogo širi politički i javni prostor, nisu mogli zamisliti ljepši i korisniji poklon od Izetbegovićevog ramazansko-džamijskog ciklusa.

INSTRUMENT PODJELE BiH

Međutim, ako se vratimo trideset i koju godinu unazad, u vrijeme početaka višestranačja u Bosni i Hercegovini, vidjet ćemo da je malo šta tako razgalilo srca i obradovalo zločinačke umove srpskih i hrvatskih nacionalista kao najprije osnivanje, a potom i izborni trijumf Stranke demokratske akcije. Nikada nećemo saznati o čemu je nakon izlaska iz zatvora Alija Izetbegović (a prije toga njegov sin Bakir  i rodbina drugih zatvorenih sljedbenika Mladih muslimana) divanio sa Dobricom Ćosićem u njegovoj vili u Beogradu. O tome je srpski „otac nacije“ ponešto pribilježio u svojim dnevnicima i objavio u knjigama (pisao je i o smiješnom Alijinom običaju da izuva cipele prije ulaska u kuću iako to domaćin nije tražio od njega). Na osnovu onoga što je dostupno može se zaključiti da su njihovi susreti obilježeni razumijevanjem, poštovanjem i visokim stepenom suglasnosti o pitanju budućnosti tadašnje zajedničke države i posebno Bosne i Hercegovine. Postoje i stanoviti presretnuti telefonski razgovori tokom kojih Ćosić i Izetbegović razgovaraju u istom koncilijantnom, tolerantnom duhu. Pohranjen je negdje izvještaj-„beleška“ izvjesnog svjedoka koji je ispričao kako  je Ćosić (i njegovo memorandumsko društvo) nervozno reagirao na vijest o hapšenju muslimanske grupe predvođene Alijom Izetbegovićem i na njihovo suđenje u sarajevskom procesu. „Pa koga, bre, ti Bosanci zajebaju i pokušavaju prevariti, pohapsili su neke bezvezne hodže i pjesnike, a pravi nosioci islamskog fundamentalizma i panislamizma i dalje drmaju na najvišim funkcijama“, bjesnio je Ćosić pominjući imena braće Pozderac, Atifa Purivatre, Hasana Grabčanovića, Nijaza Durakovića i niza drugih istaknutih političara Muslimana.

O uticaju Franje Tuđmana i kruga nacionalista oko njegovog HDZ-a na formiranje Stranke demokratske akcije, prvenstveno preko struktura okupljenih u Islamskom centru u Zagrebu (Hasan Čengić, Mustafa Cerić…) postoji znatno više čvrstih dokaza i relevantnih svjedočenja neposrednih sudionika tih događaja. Sa osnivačke Skupštine SDA u maju 1990. gromko je odzvanjao glas Tuđmanovog izaslanika Dalibora Brozovića (koji će kasnije biti raskrinkan kao dugogodišnji suradnik-provokator UDB-e) koji je trabunjao o šahovnici koja će se uskoro vijoriti na Romaniji. Kao stranka ljudi koji su godinama i decenijama bili plaćenici i poslušnici panislamističke internacionale (o čemu je isrcrpno pisao u svojoj knjizi-dnevniku Fatih El Hasanein, dugogodišnji povjerenik Muslimanskog bratstva za Jugoslaviju i druge socijalističke evropske zemlje), SDA je legalnim i prirodnim učinila involviranje Srbije i Hrvatske najprije u izborni proces, a kasnije i u dominantan politički život u Bosni i Hercegovini.

Nemušto je Alija Izetbegović natucao kako će se  njegova stranka zalagati za „građansku Bosnu i Hercegovinu“, koje će, kako je pisao „biti malo više u gradovima nego na selima“(sic). Njegova stranka je, nekada manje i neupadljivije, a nekada bez okolišanja nepotrebne mimikrije, fokusirana na vjerski totalitarizam kao službenu društvenu i državnu doktrinu i praksu.

Naravno da Bosna i Hercegovina nije mogla izbjeći sudbinu kakva ju je zadesila prije trideset godina, agresiju, progone, na kraju i genocid, ali je također manje-više jasno da je Stranka demokratske i sve ono što je ona nosila u svojoj političkoj filozofiji bila ukalkulirana u osvajačke planove svojih susjeda. SDA je pomogla u  redefiniranju karaktera rata koji je pokrenut protiv Bosne i Hercegovine. Ono što je u prvim mjesecima 1992. godine imalo sve elemente i karakteristike agresije, imperijalističke invazije, pri kraju rata je mutiralo u pogubni vjersko-civilizacijski sukob. Sjetih se ovih dana prve tragično neuspješne operacije deblokade Sarajeva koja je imala neutralno-nevini kodni naziv „Koverat“; tri godine kasnije akcija oslobađanja Vozuće, čitam iz sudskih spisa sa suđenja generalu Sakibu Mahmuljinu, bila je nazvana „Farz“, baš onako građanski i multietnički, skoro pa ISIL-ovski pacifistički. 

Ubjeđivali su me posljednjih mjeseci neki ljudi čije mišljenje ne treba tek tako bagatelisati, da nisu u pravu oni koji magazin „Stav“, glasilo SDA, nazivaju „turskim listom na bosanskom jeziku“.

 SVAKI AGRESOR PLAĆAO BI „STAV“ SUHIM ZLATOM 

„Riječ je o mediju kojeg uređuje, a možda finansira hrvatska Sigurnosno-obavještajna služba“, objašnjeno mi je. Ima tu nekog đavla, svaki neprijatelj koji radi na razgradnji države i uništavanju društva u BiH suhim bi zlatom plaćao takvo radikalističko-prizemno glasilo kojeg uređuje zagrebački purgerski mumin, a idejno natkriljuje najperspektivniji oficir Kontraobavještajne službe JNA Fikret Muslimović.

Nije mahnita bila ona ideja Nazifa Gljive: ne trebaju ništa raditi Milorad Dodik i Dragan Čović, Zoran Milanović i Aleksandar Vučić, osim okačiti na društvene mreže, režimske televizije i tabloide neku prigodnu izjavu Bakira Izetbegovića, kakav napaljeni tekst neznanog junaka Mustafe Drnišlića iz Stava, sve to ilustrirano objavom na društvenim mrežama onog luksemburškog virtualnog džihadlije Jasmina Mulahuseina. I u sve to udjenuti nimalo retoričko pitanje: ŽELITE LI ŽIVJETI U NJIHOVOJ GRAĐANSKOJ DRŽAVI?!

U dvije stvari kada je riječ o Stranci demokratske akcije sam potpuno siguran. Prva je da se na nju u agresorskim planovima ozbiljno (i opravdano) računalo. Cilj agresije na BiH nije bilo njeno uništenje, nego je bila njena podjela, a Izetbegovićeva ekipa je bila jedini partner koji je prema njoj pokazivao simpatije. I drugo: načelna borba i zalaganje za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u programima i retorici SDA (i drugih bošnjačkih nacionalističkih stranaka, a takvih je hipten) funkcionira isključivo kao predizborno-propagandna floskula. Smještena je negdje između tobožnjeg zalaganja za socijalnu državu i šatro borbe protiv korupcije.