Kliker.info

Ono što je ispred nas, neumitno, sve ostane iza nas. Dani, problemi, radosti, poznanstva, susreti, putovanja – sve. Što bi buduće, utopi se u prošlo. Zaključano iznutra. Sve to moje i ponešto tuđe. Ko se tad bio zatek'o, i on. Selektivnim pamćenjem balzamovano. Neka ga ima, za svaki slučaj.

Piše : Šemsudin Gegić Shems

Sve što je u nedjelju 20. juna bilo ispred mene, u nedjelju, 22.avgusta, za dva mjeseca i dva dana mi se, k'o grba, zaturilo iza leđa. Ispuhalo i napuhalo istovremeno. Po prirodnom zakonu okruglo i tvrdo, a izgleda k'o malo veće i mehko. A nije lopta.

Doduše, kliker se zakolutao istoimenom internet-platformom Kliker.info još u junu 2017., tako da je odavno iza mene. Ne'š ga stići da si vjetar. A kad je, napisah već, “balzamovan”, tj. ukoričen, tako je spašen i osvježen u sjećanju.

I tako, kada se Kliker sa info-portalske platforme skolut'o međ’ ukoričen Dnevnik, online-narod oživio i pritrčao da prirodnom metodom “usta na uho”, potpomogne pretvorbi “vještačkog” seobenog lica u živo-ono pravo.

Sve počev od kapetanovog Gradačca pa lijevom obalom rijeke Bosne Zenice i Zavidovića, Goražda na obje drinske obale do Sarajeva, bliska budućnost se pretakala iz života u knjigu te iz literature opet u život.

Performans(i).

Desetine, na stotine i stotine hodajućih ljudi i likova, umjetnika i radnika, đaka i studenata, građana i sugrađana, hodalo je stazama na koje usmjeravaju putokazi seobenih lica što ih izadavački postaviše gradačačka i zenička Biblioteka.

Pretopivši se u radio i televizijske emisije BHT1 i brojnih lokalnih RTV i internetskih medijskih Kuća.

Eho naše uspješnosti još odjekuje u naćuljenoj javnosti i njihovim aplauzima, a u očima i njima i nama iskri se mio pogled zahvalnosti, ljudskosti, kreativnosti…

Dok sam potpisivao knjige, naš su čitatelj-pisac razgovor prekidali telefonski pozivi iz Amerike, Kazahstana, Australije, Njemačke, Švicarske, Italije, Francuske, Engleske, pozivi odande gdje se stoljećima govori svima razumljivim starodijasporskim jezikom čežnje, nostalgije i ljubavi.

Šifra među nama je Lulu.com, najveća i najznačajnija američka izdavačko-distributerska Kuća preko koje oni koji žele knjigu na papiru, što nemaju Green Pass ili imaju preča posla, ovo naše ljeto zimuju u svojoj seobi.

Tih pretoplih dana sa čarobnim večerima, poneki bi stari drug iskočio iz knjige, Tv ekrana, performansa i brižno rekao “pa dobar si šta boluješ”. Eh, tada bih ja citirao jednog mog prijatelja, člana tipičnog nomadskog naroda, ciganskog ceribašu Seferovića, koji bi na takve dobronamjerne pohvale odgovarao “okolo kalajli, unutra belajli”.

A Dnevnik seobenog lica se tražio i doštampavao.

Između javnih promocija/performansa, odem u štampariju-otkupim više primjeraka svoje knjige pa ih ispred Čengić-viline Mrvice prodam onim mojim čitateljima kojima su mjesta promocija Dnevnika bila daleko. A domovina naša velika k'o nebeska sinija.

Dišem, a ne pišem.

Uželio se pa režiram.

Što rek'o derviš iz mog predratnog filma o njima sufijama “mašallah, ide ti taj šejtan od ruke.”

Nevjerojatni su ti dragi ljudi što, za narod plešu, a za sebe se mole Bogu. Povezani nevidljivim užadima, vide ono što ćemo mi obični smrtnici vidjeti, Bog zna, nekad ili nikad.

Te sarajevske julske večeri tople k'o vruć ramazanski somun, baš tada kada sam, nekako, između akšama i jacije, između SFF projekcije u Narodnom i u Metalcu, s njim se prisjećao vremena kada smo u sarajevskoj Hadži Sinanovoj tekiji snimali kadrove prvog exYU filma Uoči Nevjestine noći o dervišima, baš mi tada pristiže vijest iz Italije da sam dobitnik MILAN GOLD AWARD/Milan Zlatne Nagrade za najbolji film istoimenog milanskog Internacionalnog filmskog festivala.

A taj moj autobiografski film Nel Combattimento Balla/U Borbi Pleši, talijanske produkcije Ultraspecialisti i uz bezuvjetnu podršku Roche Italia, počinje kadrovima derviša kaćunske tekije Mesudije, koji, izgovarajući “Hu”, jedno od 99 velikih Allahovih imena, vrteći se poput plamena, moli se Njemu za svoje i dobro svih nas.

Kad mom prijatelju dervišu, sad već šejhu, rekoh za tu radosnicu, on svojim usmjeri moj pogled na naslovnicu Dnevnika kojeg drži u ruci.

Na prvoj korici knjige, negdje uz put seobenih lica, iako u dizajnerskom rješenju darovite Feri DA A. nepomičan/na, vrti se derviš/ica. Iskoračio/la iz knjige, ukoračio/la u brojne domove i biblioteke širom ovog Svijeta u kojemu se oni derviši, ipak, mole za onaj Drugi-bolji Svijet.

Ovo pišem u posljednjem danu avgusta, a ono što je ispred mene, medicinske pretrage i snimanja te talijanska kino-premijera nagrađenog filma, sve u mjesecu septembru, u oktobru će već, kada punim sedamdeset godina života, ostati na putu iza mene. Iza nas.

A moto moje/naše knjige Dnevnik seobenog lica je “Ništa k'o putevi ne mere kuću opustošiti”. Starodijasporskim jezikom rečeno