Kliker.info

Ni teška i iscrpljujuča borba sa rakom , a ni  pandemija Covid-19, koja kako sam kaže,  do daljnjeg zatvara granice, puteve, vrata, prozore, disajne organe, letove…, nisu spriječili našeg najčitanijeg autora da svojim čitaocima priredi predjubilarno izdanje Dnevnika seobenog lica,  vanserijskih dnevničkih zapisa koji su već odavno nagovjestili da će postati književno štivo trajnijeg karaktera.

Ovu konstataciju potvrđuje i ovo, devetnasto  obraćanje  Šemsudina Gegića Shemsa na stranicama Klikera , armiji svojih čitalaca,  čime na najbolji način još jednom potvrđuje uvriježeno mišljenje  da se radi o  etabliranom   režiseru, spisatelju, dramaturgu  i višedimenzionalnom   autoru koji je tokom svoje četerdesetogodišnje  karijere dobio  pregršt   domaćih i  međunarodnih  priznanja. 

Uz toplu preporuku da pročitate i preporučite svojim prijateljima učlanjenje u nezvanični klub ljubitelja, poštovaoca i sljedbenika Dnevnika seobenog lica, izražavam ovdje i svoje uvjerenje da će se pomenuti niz Gegićevih domaćih i međunarodnih priznanja i nagrada, nakon pandemije nastaviti, pošto  je  i u jeku najveće opasnosti zračio optimizmom, promovisao maksimalnu odgovornost i na promocijama svoje knjige “Ne daju mi oči da šutim” ,  gorljivo promovisao istinu da nauka, kultura i umjetnost jesu i trebaju biti vakcina  za bolesno čovječanstvo.

U vrijeme dok svi skupa čekamo  lijekove, medicinske proizvode i  odgovore vezane za opasnu  pandemiju  Shems nam je neposredno prije objavljivanja Dnevnika priznao da ga je pisao u nešto izmijenjenoj formi iz prostog razloga da ne poludi zbog korone i svega onoga što je prošao. Pored toga je obećao da će naredni  jubilarni Dnevnik , zaključno sa sutrašnjim danom, započeti kada, vidi sudbine, akoBogda, stigne na Sardiniju kod djece i prijatelja, a na kojoj je, prije 28 mjeseci počeo kašalj koji je najavio rak,  dok je birao filmske lokacije za igrani film.

Poželjeli smo mu  da sve želje ostvari, prije svega one vezane za  potpuno i brzo ozdravljenje  nakon čega slijedi i privođenje kraju  našeg i vašeg Dnevnika u formi tvrdo ukoričene knjige.    

Subota, 7. marta 20.

 Šemsudin Gegić: HADUM, LIJEPI KOPAČ GROBOVA priča  

1.Sva su polja zemlje rodnice što su se ispružila odozgo od šinama svojim raskrečene pruge uz koju se muški ispružio mjesni put, pa sve dolje do rijeke Bosne u njenom srednjem toku, zasijana pšenicom, kukruzom, krompirom, kupusom… 

Vlasničke parcele oivičava nisko rastinje, niz kamenih oblutaka ili kanap razvučen između pobodenih pritki. Stazice između zasijanih polja kojim se dolazi do vrtova, nastale su korištenjem plodne zemlje za pod jednu nogu od dviju susjednih parcela. Kada se u hodu mimoilaze, vlasnici parcela jednom nogom ostanu na stazici, a drugom ukorače u svoje polje. Zdrave se tako što međuse razmijene za ponijeti kući nešto od povrća kojeg drugi vlasnik nije zasijao. Polja nisu za dugu priču, ona traje koliko umoran ratar s punim sepetom na leđima može na jednoj nozi stajati.

Sa gornje strane pružnih dugih teretnih i jurećih kratkih putničkih vozova, i pored njih makadamskog puta kojim dolje prema Maglaju ili gore Žepču pored željezničkih kuća – stražara prolaze prašnjave fiće, bicikla i zaprežna kola, na brijegu se ugnijezdilo naselje od pedesetak prizemnih kamenih kuća, sve do jedne krečenih u bijelo i s krovom tamno-smeđe boje crijepa. Gledajući odozdo sa obale rijeke, naselje se doima kao dvorac čije su stambene jedinice uzajamno povezane.

            Ni selo, ni varoš. Prije bi se reklo, neobična ljudska naseobina sa mjesnim trgom što liči na gumno po sred kojeg se, umjesto stupa za vršaj, sam od sebe ubo kamen za kojeg su, nekad davno, prvi imam i prvi svećenik iz ovog kraja rekli isto:

 – To je sveti kamen na kojemu se nekad davno smirivala zemaljska žrtva koja se prinosila nebesima. Golim se okom može vidjeti da oblikom svojim podsjeća na džinovsku glavu bika sa debelim vratom i uvrnutim šiljatim rogovima.

Trg je oivičen niskim kamenim zidom na kojemu muške glave mozgaju, duhane i razgovaraju, a žene, kada ih dopadne prilika, svojim djevojčicama spliću pletenice ili dječacima privijaju list bokvice na ranjava im koljena i laktove. Ponekad one i zapjevaju, onako uglas, čežnjivo iz duše, a da ih se ne čuje dolje do pruge.

Nastavlja se u narednom dnevnom zapisu

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Virus Covid 19, koji je iz kineskog grada Wuhana, u kojemu se prvo pojavio, počeo se širiti po cijelom svijetu, a među prvim zemljama u kojima je registrovan je Italija, tačnije, njene  sjeverne regije Veneto i Lombardia.

Nakon samovoljne 14-dnevne izolacije, bh. pisac i reditelj Šemsudin Gegić, koji je sa suprugom Jasminom, 14. februara, iz Milana doputovao u BiH povodom promocije autorske knjige «Ne daju mi oči da šutim», večeras je, brojnim zainteresovanim za ovaj kulturni događaj koji su došli iz svih krajeva regije i Evrope, u prepunim Galeriji i hodnicima sarajevske JU Centar kulture i mladih Općine Centar čije je agilni direktor jedan od najboljih mladih bosansko-hrvatskih glumaca Armin Omerović, predstavio zbirku od 26 priča koje je pisao prve godine liječenja od raka u bolnici/Ospedale San Raffaele Milano.

O knjizi čije je korice divno uradila Amela Hadžimejlić, a bh. recenziju napisala Fadila Nura Haver, i susretu sa autorom, su veoma nadahnuto i pozitivno govorili gosti Mr. Željko Rutović, recenzent, Dragan Đurović, moderator i Mr. Amer Ramusović, urednik – izdavač Komun@, svi iz Crne Gore, te Hadžem Hajdarević, redaktor i promotor i Ibrahim Spahić, direktor Internacionalnog Festivala Sarajevska zima, koji je za IZUZETAN DOPRINOS HUMANIZMU, BORBI ZA LJUDSKA PRAVA I SLOBODU U BOSNI I HERCEGOVINI, EVROPI I SVIJETU uručio NAGRADU SREBRNA PAHULJICA / AWARD SILVER FLAKE Šemsudinu Gegiću. (Izvor: Fena, N1, FTV, BHT1, Kliker.info, O Kanal, FACE TV, Oslobođenje, Avaz, bh. i regionalni Portali)

 Nedjelja, 8. marta 20.

 HADUM, LIJEPI KOPAČ GROBOVA priča

2.U naselje se hodom ulazi sa istočne strane gdje je teren prirodno ulegnut. Do desetmetarske kamene kule okruglog oblika sa kapijom od željeza (da je ne bi uništili potočići koji se nakon kiša i snjegova slivaju iz naselja i otiču kroz kapiju), odozdo iz pravca pruge vodi puteljak što liči na položene ljestve plitko ukopane na uzbrdicu.

Nasuprot njemu, izbjegavajući brdovitu strminu, polukružno je izgrađen i betoniran put kojim se bez većih problema može čak na biciklu dovesti do zapadnog ulaza u naselje ispred kojeg su, uz dvije pseće kućare, parkirani motocikli i, za zajedničke potrebe mještana, teretni kamionet i luksuzni pezejac oker boje. Druge dvije kućare su postavljene ispred kapije, koje bi, kao i one kod gornjeg ulaza u naselje, povazdan i po svu noć najčešće bile prazne: repati čuvari bi, nakon što protegnu noge i po ko zna koji put onjuše kućne pragove, zalegli, svaki na za sebe odabranom mjestu u jednom od uskih sokačića naselja. 

Kako se ovdje vrijeme mjeri prolaskom danjih i noćnih putničkih vozova, na kulu nije ugrađen sat, već je ispod lučne kape od ručno klesanog kamena ostavljen okrugli otvor kroz koji se osmatraju okolina i zasijana polja između pruge i rijeke.

Kuće su numerisane, a kako su svi putići svedeni prema jednoj i jedinoj ulici, nije bilo potrebe postavljati bilo kakve saobraćajne znakove ili putokaze.

Glavna ulica koja se prije zvala kao i naselje, prije desetak godina nazvana je po nadimku kojeg je imao prvi stanovnik naselja– Istočnik.

Tabla sa natpisom SAMOVIŠTE, postavljena je više zbog toga da bi putnici znali kako se zove naselje kojeg su fotografisali kroz prozor brzog voza na relaciji Sarajevo – Zenica – Doboj – Banjaluka, tačnije, negdje između Zavidovića i Maglaja.  

Nastavlja se u narednom dnevnom zapisu

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U istom sastavu promotora i recenzenata, knjiga «Ne daju mi oči da šutim» je danas promovirana u Centru za kulturu Goražde. Kao da je preslikana atmosfera sarajevske promocije, ako ne i bolje, dogodilo se da i u gradu na Drini u kojemu je autor Šemsudin Gegić proveo znatan dio svog života i stvaranja, zainteresirani ljubitelji knjige i autorovi prijatelji do posljednjeg su mjesta ispunili Društvenu salu i hodnike Centra koji vode do nje. Moderatori su bili Slavko Klisura i Munira Kovač Devlić, a svirali Lejla Islamović, violina i Mahir Vehabović, klavir. (Izvor: Fena, N1, FTV, BHT1, O Kanal, FACE TV, Oslobođenje, Avaz, Pobjeda, RTVCG, Danas, Dnevne novine, bh. i regionalni Portali) 

Ponedjeljak, 9. marta 20. 

HADUM, LIJEPI KOPAČ GROBOVA priča

3.      Svi do jednog, odrasli su Samovljani naočiti muškarci, zaposleni u pogonima gradske drvne industrije i na željeznici. Opasno su ljubomorni na majke, sestre, kćeri, a napose na svoje supruge koje im rađaju zdravu, pametnu i lijepu djecu.

Sve su se dosadašnje generacije do nivoa završene srednje škole obrazovali u općini Zavidovići kojoj Samovište, kao mjesna zajednica, administrativno i teritorijalno pripada. Tu su upisani u knjige rođenih, vjenčanih i umrlih.

Ostalo je zabilježeno da su se samo dvije mlade mještanke, uz blagoslov svojih očeva, bile zaputile na studije u Sarajevo. Jedna je bila na trećoj, a druga studentica na četvrtoj godini kada su se udale, mlađa za studenta Akademije likovnih umjetnosti, a starija za kolegu sa Poljoprivredno-prehrabrenog fakulteta sarajevskog Univerziteta.

I njihovi izabranici su na studije u Sarajevo došli iz bh. unutrašnjosti, jedan iz Krajine, a drugi iz Hercegovine, ali, po ženidbi, ni jedan od njih dva se nije vratio u svoj zavičaj. Prekinuvši studije, sa svojim su se ženicama, od kojih je jedna već bila u trećem mjesecu trudnoće, prizetili u Samovištu. 

Mještani Samovišta (pod tim je imenom naseIje zavedeno još onda kada se, godinu-dvije nakon Drugog Svjetskog rata, partizanski borac iz Istočne Bosne, koji je tamo ostao bez igdje ikoga svog, ovdje priženio i sagradio prvu kuća sa hambarom u dvorištu) zadnju deceniju imaju četiri psa u naselju: vučijaka i lovačkog psa ptičara sa njihovim ženkama, koji čuvaju naselje od nedobronamjernih putnika namjernika.

Nadaleko se čulo da je Samovljanima u goste mogla najavljeno doći samo rodbina od snaha i zetova koji su živjeli s njima, i niko drugi. Sačekivali bi ih kod podzemnog prolaza ispod pruge do kojeg od željezničke stanice svaki sat vremena saobraća lokalni kombi prijevoz. U pezejac bi potrpali njihove putne torbe i kofere,

a onda bi se, zastajkući u priči, uspeli se u naselje uz ljestvasti put kojemu bi se divili pridošli gosti. 

Nastavlja se u narednom dnevnom zapisu

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Nakon dvije godine dogovaranja, danas je u Sarajevu došlo do susreta bh. reditelja Šemsudina Gegića i Koji Miki-a, novinara najtiražnijih i najznačajnijih novina Mainichi Newspapers Japan. Urađen je dvosatni intervju, a poznatog japanskog novinara je najviše zanimao Gegićev film «Stupica Nevidljivog djeteta» i poziv istom u Holivud, USA.  

Utorak, 10. marta 20. 

HADUM, LIJEPI KOPAČ GROBOVA priča

4.     Samovljani su takvu budnost pravdali time da naselje, kada muškarci odu u radne smjene, u polja ili lov, ostaje bez ikakave zaštite pred pijancima, siledžijama i lopovima što iskaču iz vozova, a koji su im, prije desetak godina otrovali lovačkog psa s kojim su muški grupno ili pojedninačno išli u lov na ptice i zečeve, tri kuće pokrali i, što je od svega najgore, na sred gumna izvršili malu i veliku nuždu. Od tada Samovljani, uz pse mužijake drže i ženke iste pasmine jer su kujice na oprezu i kada spavaju.  

Iako su nacionalno-vjerski miješana zajednica koja sve vrijeme živi u harmoniji, Samovljani u naselju nemaju ni bogomolju, policijsku stanicu, zadružni dom ili ambulantu. Mjesni ured se seli iz kuće u kuću, ovisno o tome kome su dodijelili trenutni mandat predsjednika MZ. 

Ono što još od samog nastanka naselja imaju je groblje kojeg od kuća dijeli šumarak Hrastik. Starije generacije su uz groblje sagradile malu drvenu kućicu u kojoj bi se, zadnji put, prije ukopa, oprostili od njihovog umrlog.

Imenom Samovište su nazvali i njihovo mjesno groblje u kojemu su sva nadgrobna obilježja iste veličine i sva u obliku staračkog štapa (tojage) – većeg, gdje je glava, manjeg, ispod nogu sahranjenog. Zanimljivost, da o rukohvatu svakom nadglavom štapu visi arapski broj od metala čiji se duplikat, kao neki rezervni ključ, može pronaći na pločama okačenim o kapijske stubove. Duž nadglavnog štapa piše ime i prezime umrlog, te samo godina kada se to dogodilo. Umjesto spisak umrlih Samovljana, na pločama piše: “Koga su jednom otključali, taj će biti i zaključan.”

Između kuća i kućeraka naseljem šaraju putići kojim samo dvoje biciklista mogu voziti u paru, a najviše tri osobe u liniji hodati. I to rame uz rame. Onima kojim bi u Samovište najavljeni došli da iskažu žalost, u svatove ili u prvine, na njihov upit što su im kuće stisnute kao okamenjeni ljubavnici, mještani bi rekli:

– Svi smo mi od jedne loze grozd. Snahe i zetovi, svi. Kroz prozore, jedni drugima, možemo iz šerpe hranu kašikom zahvatiti, a kroz otvorena kućna vrata komšijskom djetetu u bešici pjevušiti uspavanku.

Samovište je stvarno živjelo kao što se živi u pričama iz dugih zimskih noći.

Nastavlja se u narednom dnevnom zapisu

 Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U OTVORENOM KNJIŽEVNOM ATELIERU Memorijalnog muzeja Rodna kuća Ive Andrića u Travniku, održana je veoma uspješna promocija knjige Šemsudina Gegića «Ne daju mi oči da šutim». Moderator je bio Enes Škrgo, a promotor Armin Omerović. Da bi ovo književno Veče bilo što uspješnije, pobrinuli su se i članovi travničkog Mustra Orchestra. Bila je to umjetničko-književna noć za pamćenje. (Izvor: Fena, Kliker.info, N1, FTV, BHT1, O Kanal, FACE TV, Oslobođenje, Avaz, Pobjeda, RTVCG, Danas, bh., cg. i drugi regionalni Portali) 

Srijeda, 11. marta 20.

 HADUM, LIJEPI KOPAČ GROBOVA priča

 5.       Jednog ranoljetnjeg dana, neku godinu nakon što je naselje bilo lopovski poharano i poniženo, zbio se događaj koji je još više uzdrmao Samovljane.

Bio je kišan i neradni dan, miran u kućama i na sokačićima. Samo se iz jedne od soba kućne numere 12 između dobovanja kišnih kapi čuo radio na kojemu su puštali “muziku raspoloženja”.

Naselje se doimalo kao lijepa zvučna razglednica.

Prvo su kratko režali, da bi se onda, resko zalajavši, dremljivi mjesni čuvari sjurili prema gumnu na kojemu je, ležerno naslonjen uz sveti kamen, stajao i kisnuo sredovječan muškarac sav od mišaća, ljepote lica i neke začudnosti u svojoj pojavi.

Dok su samovljanski ljutiti vučijaci i lovački kerovi, praveći vršaj od kišnih kapi, kružili oko pokislog neznanca s naumom da ga ubrzo kao žrtvu darivaju svojim gazdama-lovcima, on je čučnuo, skinuo s ramena ranac iz kojeg je izvadio bundevu.

Nakon što ju je čakijom iskrižao, sjeo je naočiti neznanac na kraj svetog kamena, baš ispod velikih bikovih rogova i kriške bundave poredao ispred svojih stopala čiji su palčevi virili iz pohabanih patika.

Učas je i kiša stala. Psi su prestali lajati i kružiti gumnom, zalegavši uz kriške bundeve. Oživio je sasvim novi prizor, tako zanimljiv očima kao da se zbiva na ambijentalnoj sceni putujućeg lutkarskog pozorišta.

Neznanac se pridigao na noge i sa sebe skinuo brigadirsku košulju. Iscjedivši je, stavio ju je na sveti kamen da se suši na suncu koje se pojavilo otud iznad duge što je obgrlila šumarak Hrastik. Ostao je samo u dugim lanenim hlačama boje pijeska koje su, umjesto kaiša, oko njegovog pasa držali spleteni komadi kanapa.

Bez žurbe, iz ranca je izvadio usnu harmoniku i vješto zajahao «svetog bika».

Jednom je rukom uhvatio kameni rog, a drugom prinio harmoniku svojim usnama koje su, kao i pravilan nos i velike zelenopalave oči, uokvirivale dlačice desetodnevne brade. Zasviravši, muzika ga je podigla na noge. Balansirajući na svetom kamenu u obliku bika, neznanac se doimao kao toreador na rodeu kojeg trese adrenalin dok u areni jaše pobjesnjelog bika. (Kasnije, samovljanski zet koji je studirao za slikara, izjavio je u novinama da ga je taj neznanac tada svojom figurom podsjetio na čuveni Mikelanđelov kip Davida.)    

Oblizujući se, psi čuvari su odjednom počeli zavijati i valjati se po kišnim baricama. Kao da se nekom čarolijom samovljanski trg odjednom iz lutkarske scene pretvorio u cirkusku arenu u kojoj svoju virtuoznu tačku izvodi neznanac koji se iznenada obreo u naselju mirnom kao «mrtvački san».

Nastavlja se u narednom dnevnom zapisu

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Promocija knjige «Ne daju mi oči da šutim», koja je bila planirana da se danas održi u Zenici, zbog Covid -19 je prolongirana za mjesec avgust ove godine. 

 Četvrtak, 12. marta 20.

 HADUM, LIJEPI KOPAČ GROBOVA priča

6.      Bilo je oko 11 sati i 15 minuta, kada je po redu vožnje pored Samovišta prošao teretni voz za Željezaru Zenica, tako da se jedva čuo pucanj ispaljen iz lovačke puške odozgo s prozora kuće aktuelnog predsjednika Mjesne zajednice. Čak ni psi nisu reagovali, sve dok ljepuškasti svirač usne harmonike nije klecnuo i sa kamenog se bika svalio na trg. Tada, kao da su u lovu i jure po fazana pogođenog u letu, lovački ker i ženka su instiktivno dojurili do njega i svojim ga čeljustima uhvatili jedno za jednu, a drugo za drugu nogavicu njegovih mokrih hlača.

Neznančevo međunožje natapala je njegova krv koja je šikljala iz tijela pogođenog puščanim zrnom. Na trgu i po svetom kamenu se ukazao spektar boja, kao da se duga s povrh Hrastika preselila i skupila između neznančevih koljena. 

Naslonivši se na kamen, brzo je skinuo tene i razvezao učkur na hlaćama. Polako je svoje tijelo izvlačio iz pantalona čije su nogavice s okusom krvi čvrsto držale pseće čeljusti.

Ostavši samo u kupaćim gaćama, s mukom je opet iskoračio i popeo se na vrh svetog kamenog bika. Hitro je svukao gaće do koljena. Čakijom kojom je psima rezao bundevu, obrezao je prostrijelnu ranu koju je začepio komadom tikvene kore kojeg srećom psi nisu pojeli. Od brigadirske bluze je napravio oblogu za ranu preko koje je navukao kupaće gaće od lasteksa. Sve je trajalo koliko je trebalo da izađe dim iz lovačke jednocjevne puške sačmarice.

Dok su lovački kerovi čuvali hlače, a vučijaci nepomični njušili kapi krvi na pločniku trga, lijepi mišićavi čovjek je, samo u kupaćim gaćama, stojeći uspravan na kamenu sa kojeg se po predanju nebesima podnosila žrtva, prinio šake svojim ustima i kroz njih savijene prkosno kriknuo u pravcu neba koje se postepeno vedrilo.

Baš je tada drugim kolosijekom u pravcu Doboja, projurio lokal – putnički voz sa svojih tri vagona, službenim vagon-kolima i dizelkom lokomotivom koja je svojom sirenom istovremeno opominjala i pozdravljala. 

Ni pisak parnjače i trubljenje dizelke lokomotive oglasivši se zajedno ne bi mogli nadjačati neznančev glas od kojeg su se zaljuljali oblaci, razvezali vjetrovi, a  dugine boje razlile po krajoliku.

            – Vidi, oče, ptice, jata ptica, što nikad ih ovoliko na našem nebu! – rekla je svom ocu koji je pucao u neznanca njegova lijepa kći Alena, koja, do tada, izvučena do pasa kroz prozor djevojačke sobe, nije pogled skidala sa figure lijepog neznanca.

Doletjevši sa svih strana, otud iza brda koja žareći se izlaskom i zalaskom sunca slikovito uokviruju krajolik, ptice različitih veličina kljunova, krila i boja perja, kandžama su se svojim sjurile na ljetinu dolje u zasijanim poljima Samovljana. Samo je eho pucnjeva kojeg je raznosio vjetar bio čujan, a gdje su završavala puščana zrna ispaljena iz lovačkog oružja što se oglašavalo s prozora i vrata kuća naselja Samivište, niko nije znao kazati. Sva ljetina u poljima je bila uništena za vrijeme koliko je trajao bijeg pasa čuvara u njihove kućare. Samo je jedna ptica bila ranjena, ali je s njom u svojim kandžama prvi odletio jastreb kokošar u čijem se reviru sve i dogodilo.

Kada, kako i kuda je sa trga nestao ranjeni neznanac, vidjela je samo lijepa Alena.

Dok su stariji mještani bili zauzeti pucanjem i glasnim arlaukanjem na agresivne ptice koje im dolje u poljima uništavaju ljetinu, djevojka se krišom uputila za neznancem koji se žurno u hodu oblačio. Prije nego će neopaženo izaći iz kuće, sa rafa iz ostave je uzela dvodecilitarsku flašicu sa očevom rakijom travaricom i majčinu četvrtastu limenu kutiju sa poklopcem. Bosa, u haljinici na tufne do iznad koljena i slijepljena sa svojom sjenkom, djevojka se šunjala sokačićima opustjelim od djece koja su čučnula kod kućara kako bi ohrabrili pse ljubimce uplašene pojavom ptica. 

Rana se pretvorila u ožiljak, kazna u nagradu, događaj u legendu.

Nastavlja se u narednom dnevnom zapisu

 Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: «Nakon izuzetno pośećenih promocija u Sarajevu, Goraždu i Travniku, najnovije izdavačko djelo časopisa Komun@, knjiga “Ne daju mi oči da šutim” autora Šemsudina Gegića, poznatog bosansko-hercegovačkog spisatelja, dramaturga, pozorišnog, televizijskog i filmskog reditelja i jednog od rijetkih autora sa prostora bivše Jugoslavije koji je tokom svoje tridesetogodišnje karijere dobio najviša međunarodna priznanja, promovisano je i u Podgorici.

Pozdravljajući na početku probranu publiku i iskrene ljubitelje pisane riječi, koja je imala hrabrosti da u atmosferi pred stupanje na snagu posebnog režima kao preventive pred  moguću pojavu korona virusa u Crnoj Gori u značajnom broju proprati promociju u sali Dodest u KIC-u “Budo Tomović, mr Amer Ramusović, direktor časopisa Komun@ u ime izdavača ovog vrijednog izdanja rekao je da Gegićeva knjiga zasigurno jedno od najboljih njihovih izdanja koje je ne samo u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, nego i šire već izazvalo veliko interesovanje.”

U ovo, po svemu, posebno Veče, bh-cg ekipi moderatora i promotora se pridružio prof. dr Draško Došljak koji je napisao prvu stručnu kritiku o Gegićevoj knjizi: «Učestvujući na promociji dr Došljak je rekao da ga je nakon što je dobio knjigu odmah privukao njen naslov i biografija autora pa iako ga nije poznavao za manje od četrdeset osam sati napisao je prikaz iste.

– Dvadeset i šest priča ove knjige stoje same za sebe. Svaka je „uramljena“ i zaokružena. Kad pročitate jednu – druga može da čeka. Ali, taman onoliko da proživimo sadržaj prve. I sve tako redom. Do kraja. Kada sklopite posljednju stranicu dvadeset i šeste priče shvatite da su one ukupnost Gegićeva smještena u jedan veliki ram koji sve ove priče čvrsto drži i tematski i sadržinski.

(Izvor: Fena, N1, FTV, BHT1, O Kanal, FACE TV, Oslobođenje, Avaz, Kliker.info, Pobjeda, RTVCG, Danas, Dnevne novine, bh., cg. i drugi regionalni Portali)

Petak, 13. marta 20.

 HADUM, LIJEPI KOPAČ GROBOVA priča

7.                Mjesec dana je prošlo u potrazi za divnom Alenom koja je nestala baš onog dana kad se nekim čudom u Samovištu pojavio lijepi neznanac. Nakon što je  opoganio sveti kamen i nekako domamio ptičurine da im unište ljetinu, opominjući upucan, zaključili su mještani, sigurno je iskoristio metež i niz zavjetrinsku stranu samovljanskog brijega se skolutao dolje prema pruzi, potom odšepao do željezničke stanice Dolina i vozom produžio u nove nevolje.

Alenin nestanak, dok su poslije tih događaja noćima vijećali na mjesnom trgu, niko nije dovodio u vezu sa poganim neznancem. Mjesna ljepotica je bila vjerena za vršnjaka Rusku, zajedno su odrastali u naselju, učili škole, vozarili lokalom, čekali baš dolazeću jesen da okite svoje svatove.

Vodeći sa sobom lovačke kerove, muškarci su naizmjenično češljali metar po metar okolne šumarake, žene obalu rijeke i odvodne kanale pored pružnih kolosijeka.

Organe sigurnosti nisu obavijestili o nestanku kćeri jedinice predsjednika MZ-e, druga Aladina i njegove supruge Lene, jer bi tada morali objašnjavati zašto su tog dana, kako se pročulo, iako nisu bili svatovi, plotunski pucali i da li su tom prilikom, možda, nekog uplašili, ranili, ne daj bože, ubili.

Presvisnuvši od tuge za unukom, u jedno sparno veče, dok su svi odrasli podnimljeni šutke sjedili na zidiću, pred njih se na trg preturio Alenin djed Joško, koji je zadnjih godina živio s njima u Samovištu. Tako je bio jak srčani udar da se, inače tihi starčić kojeg su zbog njegovih finih manira svi oslovljavali sa “gos’n drug Jo”, svalio do pod sveti kamen.

Nakon incidenta sa neznancem, Samovljanke su, tri dana zaredom, kamenog bika spirale naizmjenično vrućom vodom i petroleom. Uzalud, nešto se promijenilo na gore i tužnije.

Tu noć su pokojnom Jošku napravili štapove i duž većeg ispisali “Gos’n drug Josip Doc – 1978. god.” na kojeg su okačili broj 72, izrezan od željezne pločice, jer je i on, kao i mnogi drugi Samovljani, u zeničkoj Željezari zaradio svoju mirovinu.

            Tako je sudbina namjestila: Samovljani su izgubili djeda, a još mu nisu bili pronašli unuku.

            Sutradan, ritualno, pri zalasku Sunca, s djedom Joškom u sanduku kojeg su nosili na ramenima, svi stariji Samovljani su krenuli prema mjesnom groblju. Kad tamo stignu, znao se red, prvo će, dok jedni budu kopali grob, oni će se drugi u kućici družili sa umrlim i, opraštajući se od njega, prepričavati najzanimljivije anegdote koje su se zbile tokom zajedničkog života. Baš urijetko, oni što kopaju grob, znali bi tiho  zapjevušiti pjesmu koju je umrli Samovljanin za svog života volio slušati i pjevati.

  Dok su u koloni hodili, svi su šutjeli, osim Lene, kćerke gos’n Jo’a, koja je, idući uz kovčeg, svom umrlom ocu poluglasno govorila:

– Vi’đ sudbine, dragi moj tajo, možda ti, prije svih nas, tamo kud ideš, pronađeš i našu Alenu!

            Kad je tužna kolona izišla na vrh šumovitog brijega Hrastik, začuli su se zvuci usne harmonike koji su dolazili otud iz pravca groblja. I Alenin glas dok pjeva sevdalinku “Grana od bora”.

• Svega mi na ovom svijetu, natjeraću tog haduma da prvo sam sebi grob iskopa – rekao je Alenin otac i napustio kolonu sahrane, otrčavši u pravcu drvene kućice pored groblja.

Spustivši pored puteljka sanduk sa mrtvim gos’n drugom Jo, i svi drugi su potrčali za svojim predsjednikom naselja. Lena je stisnula svoje srce i sačekala da ostane sama uz mrtvački sanduk svoga oca.

Ubrzo su umukli djevojački glas i usna harmonika. Lena je objema rukama obgrlila kovčeg, plačući ga ljubila i šaputala “Hvala, tajo moj, što nam pronađe naše Alenče, hvala ti, gore do neba ti hvala!” 

            Od tog je dana lijepi neznanac postao kopač grobova u Samovištu i nadničar u poljima osvetoljubivih Samovljana. Shodno tradiciji, i prizetio se. Po kazni koju im je izreklo mjesno Vijeće, on i njegova Alena su medeni mjesec proveli u kućici pored groblja.

Nakon što je, prvi mjesec bijega, očevom rakijom i majčinim travama iz limene kutije, svog voljenog neznanca spasila da, od metka kojeg mu je u međunožje ispalio njen otac, ne ostane hadum, u medenom je mjesecu s njim i zatrudnila. 

Kada mu je Alena rekla da je noseća, a tog dana je sunce bilo tako pripeklo kao da je potrošilo svu kišu kojom se hladi iz svog nebeskog bureta, on je odbacio trnokop i, zgrabiši je ispod pazuha, svojim je snažnim rukama, kao da je perka, podigao na svoja široka ramena. Ona ga je nogama oko vrata, a rukama oko glave čvrsto obgrlila i, činilo joj se, dok su njegove bose noge u trku zatrpavale brazde u poljima Samovljana, da leti gore u sunčevu svjetlost koja daje dan i noć, mjesec i zvijezde, rod i porod. Kasnije se klela majci Leni da je tada čula lepet krila i cvrkut ptica i da je gore u nebeskim dubinama vidjela dida Jošku kako pali zvijezde i, kao nekad žicu, rukama savija mjesec.

Još je Alena rekla svojoj majci: Kad joj je lijepi neznanac priznao da je on taj, u narodu poznat kao evlija Harun, čovjek neobičnih sposobnosti koji traži smiraj duši, rodom odnekud od Istočne Bosne, započeo je i njihov stvaran život kroz koji će ga ona voditi.

Kraj priče

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Samo što su autom, kojeg su im za potrebe vožnje do Podgorice i nazad do Sarajeva ustupili goraždanski muftija Remzija Pitić i imam Refik Čaušević, književnik Hadžem Hajdarević, pisac i reditelj Šemsudin Gegić i njegova supruga Jasmina, danas u podne prešli granični prijelaz Šćepan Polje, Crna Gora je zatvorila sve granične prijelaze sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom.

Pandemija Covid-19 do daljnjeg zatvara granice, puteve, vrata, prozore, disajne organe, letove…