Kliker.info

“Majke mi Munire, i bez Zelene karte ja se već dugo vremena osjećam kao Amerikanac! Uvijek pobjednik”, kaže između ostalog,  na kraju prve priče, Više sam puta sanjao isti san,  u novom nastavku Dnevnika seobenog lica naš Šemsudin Gegić Shems i samouvjereno  ohrabri i sebe i sve nas koji ovih dana prolazimo kroz teško životno razdoblje i  sanjamo neko bolje sutra za svoje najmilije.

Za one koji možda po prvi put na ovim stranicama čitaju Dnevnik našeg  etabliranog režisera, , spisatelja, dramaturga i višedimenzionalnog  autora koji je tokom svoje četerdesetogodišnje  karijere dobio  sijaset  domaćih i  međunarodnih  priznanja, dužni smo informaciju da Šemsudin Gegić ove briljantne redove ispisuje između medicinskih tretmana i bespoštedne borbe između ubačenih vojnika imunoterapije i opake bolesti u  prestižnoj bolnici  Ospedale San Raffaelo u Milanu, gdje trenutno vodi najvažniju životnu bitku.

Pomenute predahe Gegić je iskoristio da nam u  svom dvanaestom izdanju Dnevnika prenese i  dirljive  i poučne priče Moje ptice i Njen život je Njen izbor – Her life her choice, iznese svoje dileme vezane za nastanak njegovog prvog romana, te  otkrije  zbog čega nije prihvatio poziv  da sa filmom o dječaku Alenu Muhiću  u Jerusalemu  održi svoje autorsko filmsko Veče.

U svom stilu Dnevnik privodi kraju  objašnjenjem zbog čega je Kašalj izdajnik, a završava ga  prisjećanjem na događaje i vrijeme kada je u Goraždu, prije punih 28 godina,  za tadašnju redakciju Dokumentarnog programa TV SA snimao autorski film «Dopiši tugu» .

Sve u svemu, posljednje izdanje našeg i vašeg Dnevnika seobenog lica preporučujemo za čitanje i to više puta .

Subota, 9. juna 18.

Više sam puta sanjao isti san

Više sam puta do sada u životu sanjao Ameriku. I sebe u njoj: u djetinjstvu se usnio među western-kaubojima, u mladosti sanjao da sam u društvu zaljubljenih parova dok se u automobilu bez krova vozimo na piknik, u srednjem dobu sam odsanjao više puta da pišem i objavljujem knjige na engleskom i pijem po barovima družeći se sa Charlesom Bukowskim, a na početku treće životne dobi usnio mi se ni manje ni više do Holivud. Taj san je bio tako istinit da se počeo ostvarivati i događati uživo da me tako zbunio pa jedno vrijeme više nisam znao odvojiti san od jave.

Dođe to s godinama, mislio sam u sebi dok sam čitao pismo-Poziv kojim jedna, zvučnog imena, Producentsko-Distributerska Holivudska Kuća želi i traži moj autorski dugometražni dokumentarno-igrani film «An Invisible Child's Trap» («Stupica Nevidljivog djeteta»), piše o filmu sve najbolje i nudi bh. koproducentima ugovor na 15 godina za otkup autorskih i producentskih prava za distribuciju filma po Americi i cijelom svijetu.

Kad je Pismo otišlo na adresu drugog koproducenta, moj holivudski (čitaj američki) san je izgubio kolor i postao filmski crno-bijela java sa, u glavnoj ulozi, tipično bosanski zlobnim i na tuđi uspjeh ljubomornim antagonistom-direktorom Instituta (dugog naziva) UNSA – koproducenta filma, koji je u svom magnovenju razbucao ostvarivi holivudski san ne davši saglasnost Holivudu za traženi rok zastupanja i predstavljanja filma, nas, BiH-e i teme filma-silovane žene i djeca koja su rođena nakon tog nad njihovim majkama počinjenog ratnog zločina!?!

Neko vrijeme kasnije, ovo nije san-java je, na TV-i sam vidio dotičnog političkog prišipetlju kako se šepuri i paradira u Timu koji je pripremio Zahtjev za Reviziju tužbe protiv Srbije za genocid. Istog sam trenutka znao da ćemo biti donji jer će Međunarodni sud pravde u Hagu odbiti Zahtjev BiH-e.
Kada se to i dogodilo, zaaplaudirao sam šefu Tima koji je, odbivši pomoć ekspertnih Timova, na ovom za našu državu važnom zadatku, sarađivao, između ostalih, i sa vječitim antagonstom koji u svom dugogodišnjem postalkoholičarskom bunilu i ne zna da postoji širi društveni interes kojeg je on još davno podredio svojim ličnim a bolesnim karijerističkim apetitima. Stići će ga naš san, kad-tad! Kao što je mene stigao moj san zvani Amerika.

A da je san moćniji od jave, pokazalo mi se ubrzo: Državni zavod USA, Ured za konzularne poslove-Nacionalni centar za vizu, Br. predmeta WAC20…….. me obavijestio da sam Sretni dobitnik američke Zelene karte u programu Diversity-Immigrant-Visa-Lottery, a koja mi daje pravo na pravno i trajno življenje sa dozvolom boravka i zapošljavanja u Sjedinjenim Državama sa članovima moje porodice!
Ljudi moji, ima Boga i snovi su ostvarivi kada ih sanjaju lica čiste savjesti i poštenog nauma!!!
Moji su se filmovi do sada takmičili na prestižnim svjetskim Filmskim festivalima i bili prikazivani u New Yorku, Los Angelesu, San Francisku, Chicagu… tako da su se moji snovi o Americi i ja u njoj bili već uveliko ostvarili! Po tom pitanju, majke mi Munire, i bez Zelene karte ja se već dugo vremena osjećam kao Amerikanac! Uvijek pobjednik.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U balkanskom turističkom vodiču piše:Dok se jede burek-bosanska pita muškog roda, sluša se domaća verzija «American Pie»/ «Američka pita», pjesme koju je napisao američki folk rock kantautor Don McLean i koja traje (neobično) dugo, taman dok se pojede kg bureka i zalije s pola litra kiselog mlijeka. Negdje čak i pivom made in Balkan, ne naiskap, jer je originalna verzija pjesme «American Pie» posvećena Buddyju Hollyju i drugim muzičarima stradalim u Danu kada je umrla muzika, a ovdašnja «Balkanska pita» je posvećena Danu pobjede folka i domoljubivih žalopojki nad rockom.

Nedjelja, 17. juna 18.

Moje ptice

“Smrtniče, nisi znao: Dao sam ti vodu ne da pereš obraz; Nur da te vodi; Sjenku da se ne osjetiš usamljenim; Ženu da i ti rađaš; Dušu da osjećaš, Knjigu da vidiš; Točak da se ne vrtiš u mjestu, Mačku da grebe umjesto tebe; I sve drugo što sam ti dao, tvoje je, samo sam ti to vratio da bih te podsjetio kako si nekad, odmah po svom rođenju, bio bogat…”!

Gdje ste vi moje ptice, vratite se u moju glavu u kojoj ste bile kada sam prošlog septembra pisao tekst kojim sam započeo ovaj dnevnički dan. Držale ste me tad u pameti, činile me posebnim i u sebe sigurnim. Vi-moje ptice ste bile dugoprugašice, znam, u odlasku na zračni džoging ste letjele s jednim, a u povratku s drugim krilom, štedeći moju snagu koju ste iz mene iscrpile. U svom letu ste se držale datog mi obećanja da ćete, jer letite bez mene, sve do jedne, kljun držati zatvoren kako u svom letu ne bi ispustile i u vjetar posijale pamet koju ste mi popile. Pohranile ste je da me, kada mi bude ustrebalo (ovo su vaše riječi), dopingujete kao ptića još nemoćnog da iz svog gnijezda sam poleti.

Ovo je to vrijeme kada bih opet želio s vama u beskraj nebeskog plavetnila s povratakom razumnoj adresi prebivališta donoseći joj jedno krilo osunčano, drugo omjesečeno, moje tjeme, dlanove i tabane maglom osvježene. Vi-moje ptice nikada niste bile mahalske pismonoše, letjele ste Božijom voljom ucrtanim koridorom ispod borbenih aviona sukobljenog Istoka i Zapada, a iznad svih drugih koridora ptica iz drugih glava, da se i ne pogledate kako ne bi zagraktale, jedne na druge, kao vrane na mačke što se uz stablo nečujno veru prema njihovom ptića gnijezu. Samo da vas još ovo podsjetim, vi-moje ptice ste moje misli i dobro znate koliko ste do sada zajedno samnom bile griješne, časne, blesave, pitke i čitke, humane, korisne, odane i poslušne, obrazli, stamene, smrtne koliko sam što sam, s dušom koju je jedino moguće na onom svijetu izmjeriti nakon čega će se Smrtniku i odrediti novo prebivalište. Ali, ovo vas ptice u mojoj glavi ne treba zanimati jer će po prvi put od rođenja umjesto vas, druge moje, prhnuti duša koja nam je rođenjem data da bi imali šta ponijeti kada se budemo vraćali iskonu. Do tada, vraćajte se, nemoj da se moram sam katapultirati. Prhnuću kao golubovi mog sestrića Rama Starčevića kada ih on pusti da oblete nekoliko krugova iznad zavidovićke Doline pa mu se osvježeni letom vrate. Dolina je dolina mog rođenja i ranog djetinjstva kada sam, vrteći se ukrug (Rože Kajoa:Igre i ljudi, ludus) i počeo pripitomljavati vas ptice u mojoj glavi.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Više migrantskih duša plovi nebom i morem nego što krvavih tabana preživjelih seobenih lica hodi zemljom.

Ponedjeljak, 25. juna na utorak 26. juna 18.

Njen život je Njen izbor – Her life her choice!

«Pronto, halo, halo, ljubavi moja! Čuješ li me? Ja sam, Julija, evo me, duuušo. Možda je kasno, ali samo što sam se vratila. Nisam se ni istuširala, odmah sam te nazvala. Proba je dugo trajala i sve smo popadale s nogu. Da si me mogao vidjeti, da si mogao vidjeti svoju ljubav koja je sad teška…pogodi koliko…reci, neću se ljutiti, evo da ti pomognem-dva kilograma manje nego sam vagala kada sam polazila ovamo. Čini mi se da me mršavost još više izdužila pa kada koračam pistom osjećam da mi je glava među reflektorima. Sve podnosim, od hrane do kritike, jer smo se, sjećaš se, dogovorili da uspijem, pa da i tebe dovedem ovamo. Kupićemo kuću, a ti nemoj zaboraviti da mi povedeš psa, mog Haska, njega sam, poslije tebe, najviše poželjela. Zbog nas troje sam se i odazvala pozivu da dodjem u Milano koji je, ako nisi znao, uz Pariz, New York i London četvrta svjetska prijestolnica mode i modne industrije. Ljubavi, sve ćeš vidjeti kada uskoro dođeš. Šta je što šutiš? Ne možeš do riječi od mene ili?.. Halo, Romeo moj, jesi li na vezi? Halo, haaalo!..».

Kao ona Romea, ni ja nju više nisam čuo da govori. Iako je bilo kasno, jedan sat iza ponoći, kad se sve mnogo bolje čuje nego danju jer zvuk noću nailazi na manje mobilnih prepreka, sa susjednog se balkona više nije čuo njen glas koji se jezikom sličnim mom maternjem, mobilnim telefonskim vezama točio tamo u neke balkanske momačke uši dragog joj stvorenja.

Nisam je prisluškivao, svakako bih je čuo. I svi budni u apartmanima su je u ovoj sparnoj noći mogli čuti. Julija, kao i druge njene kolegice, boravi u zasebnom apartmanu na sprat kompleksa luksuznih stambenih jedinica Ninoresidenc sagrađenog na piazzi Dergano. Sa komfornim apartmanom koji nije na sprat, a u kojeg smo se smjestili moja supruga Jasna i ja, sa njihovim apartmanima arhitektonski nas povezuje vrt u kojemu se jutrom ispija kafa, a u popodnevnim satima odmara poslije ručka koji je tradicionalno u cijeloj Italiji u jedan sat nakon podneva.

Ostatak noći Julija je presjedila na balkonu svog apartmana. Oko sebe je napravila krug od sedam svijeća koje je upalila. Do zore im je plamičke sve do jednog pogasila svojim suzama. Zaspala je kada je rezidencijalni kućepazitelj Ibra u jutarnju šetnju izveo gazdinog sibirskog haskija. Dobro je da nije vidjela psa, potreslo bi je, a onda, lančanom susjedskom reakcijom, i mene koji sam do zore na laptopu pisao moj roman prvijenac i, malo-malo, kroz odškrinut prozor pogledavao na balkon sa sagorjelom Julijom među ugašenim svijećama. Ostaće mi zadugo u očima ova tipična šekspirovska scena koja se dogodila na zračnoj udaljenosti samo stotinučetrdeset kilometara od autentičnog balkona najpoznatijih ljubavnika iz Verone, Romea i Julije.

Uveliko je bio utorak 26. juna kad sam se probudio. Prvo što sam uradio, širom sam otvorio prozor. Poput «Mačke na vrućem limenom krovu» u pozorišnoj drami Tennesseeja Williamsa i sa Elizabeth Taylor u glavnoj ulozi u istoimenom filmu, Julija je, obučena u kao limun žut kupaći kostim i s povezanom kosom «ala mačka Liz», ležala na niskom krovu svog rezidencijalnog apartmana i sunčala svoje mršavo tijelo sastavljeno od dugih ruku i još dužih nogu. Pušila je cigaretu ispuhujući kolutove dima pod obod svog šeširića na kojeg je zadjenula markirane sunčane naočale. Doimala se kao da je maločas izišla iz mora u kojemu je brala školjke koje su ostale bez svog bisera. Uopće nije obraćala pažnju na zvonjavu mobilnog telefona kojeg je prošle noći bacila među istopljene svijeće, a ni na zgodnog kolegu, jedinog muškarca njihovog Tima, koji je u kupaćim gaćama, na svom balkonu, između dvije stolice, uporno rastezao svoje mišićno-mršave bicepse i tricepse. Utješno za mene, nije joj zasmetao ni moj uporni kašalj.

Odlučio sam sačekati da padne nova 27. junska noć i da se Julija vrati sa probe za veliku internacionalnu modnu reviju koju danima najavljuju talijanski mediji. Kad izađe na Julijin balkon s mog ću joj prozora ispričati kako sam ovdje u Milanu režirao pozorišnu predstavu koja, na osnovu autoričinog autobiografskih romana, govori o djevojci koja se po cijenu uspjeha odrekla svega i svakoga i ubrzo oboljela od anoreksije. Znam je lično, još uvijek boluje.

Kad čuje moju priču i prođe modna Revija, možda se Julija vrati svom Romeu, psu haskiju i kilaži koju imala prije dolaska u Milano.

Zatvaram prozor. U meni kola prva imuno terapija koju sam juče primio u prestižnoj, evropskog nivoa, Ospedale San Raffaelo u Milanu, izvodeći me na bjelinu životne piste veličine bolesničkog kreveta koji se ugiba od učestalog kašlja.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Hana Sirćo, poznata mlada bh. dizjanerica i autorica kolekcije za osobe s invaliditetom, pokrenula je kampanju H4her s ciljem jačanja i pružanje podrške svim ženama u svim sferama života, te suprostavljanja nametnutim standardima i okvirima ponašanja. Osim podizanja svijesti o statusu žene u našem društvu i žene o samoj sebi, putem kampanje će se sakupljati sredstva za fond Sigurne Kuće koju je osnovala Fondacija Lokalne Demokratije. Pozivom na humanitarni broj – 090 291 094 doniraju se 2. KM, a kampanja traje puna dva mjeseca, od 15.06.2018. do 15.08.2018. Kampanju su podržale mnoge poznate ličnosti, a među prvima i autor Dnevnika seobenog lica.

utorak, 2. jula 18.

Novo ruho

Nakon na desetine napisanih scenarija (i režija) radio i pozorišnih drama, igrano-dokumentarnih i TV filmova, napisanih i objavljenih pjesama i kratkih priča, već je nastao peti mjesec kako pišem svoj prvi roman.
Ništa čudno, reklo bi se, sve u svoje vrijeme.
Ipak, ima nešto što me muči i, priznajem, plaši:u mom prvom dramskom tekstu “Ruho”/”La dote” koje je ovjenčano jugoslavenskom Književnom nagradom Isak Samokovlija i talijanskom Prvom Specijalnom nagradom NapoliDrammaturgia in Festival za najbolju dramu koja je ušla u antologiju exjugoslavenske dramske književnosti Nova drama i Bošnjačke dramske književnosti XX vijeka, opisao sam (post)ratne događaje i sukobe koji će se, kao i mojim junacima u drami, desiti i svima nama nepunu deceniju nakon što je drama napisana!
U romanu koji nastaje, pišem o nečemu što ne bih volio da se desi meni (ili bilo kome) a što se dešava glavnom junaku mog romana, i to me zabrinjava.

Za one koji nisu čitali dramu ili gledali neko od više njenih veoma uspješnih scenskih uprizorenja u profesionalnim Pozorištima Italije i BiH, objavljujem scene (odlomke) iz ove, za mnoge kritičare, kultne pozorišne drame:

Šemsudin Gegić RUHO, drama
LICA:
OTAC, splavar
BEGZIJA, žena mu
kćerke
DŽEHVA, udata i ne pojavljuje se
RABIJA, nakon Džehvine udaje, ona je „skočila na policu“.
BISERA, najmlađa, tek se razvija, na njoj su kuća i budućnost
sinovi
HIMZO, stariji. On se do svoje dvanaeste godine zvao
Fehim, ali od tada (nakon što je sva tri puta
uhvatio ručicom za istu kocku šećera na koju
su bili nanijetili ime Himzo) tako se zove
ŠEFKO, mlađi. Ratni aktivista
KIKO, drug mu. Takođe ratni aktivista
GAZDA, prvi splavarev komšija kojemu je žena umrla od tuge
SIN, Gazdin. Njegovo ime se ne izgovara naglas
TETKA, kao i svaka pričljiva očeva sestra ( da ne čuje Himzo,
jer je mnogo voli)
OTPRAVNIK VOZOVA, otpravnik vozova
PRATILAC, najgori od svih

I ČIN
I Slika

HIMZO:
(Iznenađen.): Zato se ti zavraćaš!
BISERA:
Meni je ovo prvi put, Himzo.
HIMZO
(Sve je ljući i glasniji.): Nije, nije, Još si ti jednom.Vidio sam ja.
Samo si tad bila mala.
BISERA:
Kad?
HIMZO
Peto jutro po oslobođenju. Ono, kad su javili da će ovuda proći
naša vojska.
Ti misliš, ako se Džehva udala za partizana i ti ćeš. E nećeš. Neće
te niko, jer su ti noge ko suharci. A nije više ni onako gusto ko
kad se pucalo i klalo. Niko više ne nailazi pored naše kuće…sem
Gazda. A, on je star. (Kao da žali.). Nema više ni parizana, ni
Njemaca… (Važno.) Jes da njihovi još uvijek ponekad naiđu, ali
samo ja njih mogu vidjeti. Ja i niko drugi. Znaš, oni su ti ko prikaze:
samo što se jave, prestrave te i namah nestanu. Ko pred krstom.
Zato, ja i ti ostajemo u ovoj kući. Do novog rata.
BISERA:
Tebe ćemo oženiti.
HIMZO:
Mene! Ko kaže? Neću: Ja spavam sa Šefkom. Neću. Ja….. (Čučne i
uhvati se za stomak.)… Opet sam se umokrio.
….
BEGZIJA:
(Viče): Što li ovo oca nema? Pa ni Šefka.
RABIJA:
(Ispred vrata): Znaš da se njh dvojica zajedno iz službe vraćaju.
BEGZIJA:
Do sad su trebali stići. (Više za sebe.) Nije li bog dao da su se zatovarili
bar jednom seharom. Eh, poratne godine su teže od onih ispred rata.
Ko naše seljačko jutro od večeri. Ideš, a ne znaš u šta. U ratu si uvijek
na nešto mor'o udariti. Ne čekaš ništa dobro, pa kad te ono kojim
slučajem snađe treb'o si ga prvo tri puta obnijeti oko glave da se ne
urekne. A sad, dan za dan, a za sutra ko će mu ga znati.
HIMZO
(S vrata.): Stiže li Šefko?
BEGZIJA:
Jesi se ispario? A šta čekaš? Šefka?
HIMZO:
(Uđe usobu.): Reko mi je donijeti penjalice.
BEGZIJA:
Nema on drugog i prečeg posla do da tebi, na sav svoj umor,
nosi penjalice.
HIMZO:
Nosio sam i ja njega kad ga je geler pogodio u nogu.
BEGZIJA:
A što će ti penjalice?
HIMZO:
Ne mogu bosih nogu da se popenjem na ono drvo što ga je
grom ogulio.
BEGZIJA:
Šta ćeš na drvetu?
HIMZO:
Bliže sam nebu i prvi ću ugledati avione.
……
BEGZIJA:
Šta reče Gazda?
OTAC
(I dalje gleda u Šefka.): Dogovorićemo se. To mi je reko. A to i dolikuje
prvim komšijama. (Šefku.) A tebi ako je žao dati koji dinar za sestrino ruho,
ti reci i ne stvaraj mi uzbunu u kući.
ŠEFKO:
Ako su ti darovi na prodaju, nije mi žao dati. A ako vam ih pokloni bez da
vas zaduži, eto, ja ću od sebe, pobaška od vas, kupiti još darova i…
OTAC
(Skoči sa kreveta i u dva-tri koraka dođe do Šefka.): E, od sutra ćeš pobaška
od nas i živjeti. Uhvati se ruku pod ruku sa Gazdinim sinom ako je još živ.
ŠEFKO:
S njm samo za vratove.
OTAC
(Šeta po sobi.): Mnogo se ti meni, u zadnje vrijeme, izdvajaš od nas. Da misliš
na sestru, ti bi se potrudio da nađeš koji prilog. Ali, jok. Tebi je preča država i
narod. Ti državi kupiš ruho, ko da se ona udala.
Čuo sam ja šta ti radiš dolje na Ušću. Nemoj misliti da se ne zna šta držiš u
staničnom magacinu.
BEGZIJA:
Šefko, sine ako nam Gazda pokloni te darove, onda je i bolje. (Ocu.) A kako
Gazda zna da spremamo ruho?
OTAC:
Nije se juče rodio, pa da ne zna. Ko uda šćer, treba mu i ruho. To svak zna.
A i zapričali smo se neki dan ko očevi i on, vala, sam reče da mi more pomoći.
BEGZIJA:
Dobar je to čovjek. Samo, Ibro, otkud njemu darovi? Kako mu je žena umrla
živi sam, nikome ne ide. Neki dan prođe s kerom pored naše kuće, upita se za
zdravlje, a oči upro pred sebe. Htjedoh mu reći da ne pilji u zemlju jer ga je vid
već povio, ali opet ne izrekoh. Šta znam, mogu mu na tugu udariti.
OTAC:
Da krenemo.
BEGZIJA:
Zar večeras?
OTAC:
Sad.
RABIJA I BISERA PRESTANU PEGLATI DAROVE.

BEGZIJA:
Jel svi idemo?
OTAC:
Kuća, po običaju, ostaje na Biseri. (Šefku.) A ti, čim sunce nad goru,
široko ti polje.
ŠEFKO:
Znam ja svoj put. (Ode do banjice i pere ruke.)
RABIJA
(Ocu.): Kad ću ja u Ušće kod tetke Hanife?
BEGZIJA:
Ništa ko putevi ne mere kuću opustošiti.
OTAC
(Rabiji.): Sutra.
HIMZO
(Stane u okvir vrata, penjalice su mu na nogama, sav ozaren krene u sobu,
a onda se, nenaviknut da hoda u penjalicama, pruži po podu.): Vidi, Biso…
(Iz ruke mu ispadne zaklan horoz)… skino sam ga sa šljive.
OTAC:
Ko ga je to zaklo?
SVI: (Šute.)
OTAC:
Pitam.
BISERA:
Ja, oče.
OTAC
(Nakon kraćeg premišljanja.): Ti? Neka si. Idemo. (Uzevši fenjer kojeg je
ŠEFKO ostavio, iziđe iz kuće. )
BEGZIJA
(Himzu.): Skidaj to s nogu, ptičurino. (Biseri.) Iznesi lonac s vodom tamo
na žar. Valja vam se zorom kupati.
………
Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Ruho/Ruvo: 1. odjeća, haljine; roba 2. etnol. djevojačka oprema koju udavača odnosi u mladoženjinu kuću; 3. svećenička odjeća.
DSL tumač: 1. markirana – novokomponovani bagatuni; 2. narodna radinost-sirotinja; 3. sprovodi, dženaze!..

Srijeda, 11. jula 18.

A nikada nisam nosio «arafatku»-palestinski šal oko svog vrata

Za mjesec dana navršiće se deset godina od događaja u mojoj filmskoj karijeri na koji sam zadnjih godina itekako ponosan. Da tad nisam sve zapisao i sačuvao prepisku, bilo bi za ne povjerovati!

Ovu istinitu zabilješku prvi put javno objavljujem.

Dvije nepune godine nakon što sam po životnoj priči desetogodišnjeg dječaka iz Goražda kojeg je u ratu rodila silovana majka i po porodu ga napustila ostavivši ga u goraždanskoj Ratnoj bolnici, snimio moj autorski kratki dokumentarni film “Dječak iz ratnog filma” koji je otvorio takmičarski program Doku-filma SarajevoFilmFestivala-a i TribecaFilmFestivala u New Yorku i uvršten u Institut Evropskog Dokumentarnog filma u Pragu, dobivši iste godine Grand Prix Art Amphora za najbolji film na svjetskom Film festivalu u Sofiji, dobio sam, u to vrijeme, za mene kao bh. umjetnika veoma, veoma važan Poziv da sa filmom o dječaku Alenu Muhiću dođem u Izrael i u Jerusalemu budem imao svoje autorsko filmsko Veče.

Poziv sa Programom mi je stigao preko ruskog Udruženja Jevreja čiji je predstavnik vidio moj film na nekom od svjetskih festivala. Sadržajan Program je predviđao sedam zajedničkih aktivnosti u tri dana:od prikazivanja filma i razgovora o njemu sa publikom, gostovanja u medijima pa sve do Posjete gradnji kontroverzne 650 kilometara duge Izraelske sigurnosne ograde kako je nazivaju Izraelci-Zidu kako ga nazivaju Palestinci, a koji duboko zadire u njihov-palestinski teritorij, ispred koje(g) bih pod pažnjom sigurnosnih snaga Izraela održao konferenciju za medije.

Zahvalio sam se i poručio domaćinu/organizatoru da mi je, nažalost, mnogo komplikovan put dolaska tamo na šta su oni odgovorili da će mi uvezati letove i platiti povratnu avionsku kartu, na šta sam ja onda njima odgovorio da od ratnog leta avionom UN snaga iz Sarajeva za talijansku Falconaru ja više ne letim avionom, da bi, onda, oni meni ponudili organizovanje drugog prevoznog sredstva, na šta sam ja, opet, njima odgovorio da sam bolestan i primam injekcije u ambulanti Televizije u kojoj radim, da bi ubrzo stigao direktan upit koji je pravi razlog zbog kojeg ne želim sa mojim filmom doći u Izrael?!

Odgovorio sam: Snimajući kadrove za moj dugometražni dokumentarni film “Odvedeni da(ne) svjedoče” ispred ostataka srušenog čuvenog Berlinskog zida koji je decenijama odvajao i dijelio Zapadnu od Istočne Njemačke, među brojnim grafitima, vidio sam jedan ispisan na mom maternjem jeziku – JEBO ZID!!!

Više nikada se nismo ni čuli ni vidjeli, na njihovo izraelsko, palestinsko i moje zadovoljstvo.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Poetski kutak seobenog lica:
Čini mi se da je moj život kratak,
i da sam putnik na ovoj zemlji.
Čini mi se da će bodež prijevare
probosti moja leđa,
a novine će zapisati:
“Borio se”. (Mahmud Derviš, najpoznati palestinski pjesnik)

Četvrtak, 19. jula 18.

Kašalj izdajnik

Kašalj je često automatski ponavljajući refleks, bez volje čovjeka, a moguće je kašljati i namjerno.

Kašalj je izdao ratnika u zasjedi, pušača, ljubavnika u ormaru, prdež, pjesnika tuberana, stidljivka, junfericu, lažnog svjedoka, ma(h)murnog radio spikera, člana klike…

Ona je znala, da kada god bi u zadnja četiri mjeseca čula kašalj iz njegove sobe, on bi se to u svom bolesničkom krevetu okrenuo na desnu stranu u namjeri da, pritisnuvši je, udavi smrtnu prijetnju u svojim plućima.

U ovu pretoplu julsku noć, iz njegove se sobe nije čuo bolesnički kašalj! Zašto se onda okrenuo na stranu? Možda mu komarac ne da zaspati prije sebe.

Ujutro je svima koji su do ovog velikog dana pitali za njegovo zdravlje javila dobru vijest da se tokom dvadesetodnevne borbe kašalj predao ubačenim vojnicima imunoterapije.

Onda je legla da napuni san koji joj mjesecima nije dolazio na oči kao da je i sama kašljala.

Popodne ovog dana kada se naspavana probudila, nije mogla vjerovati da dok pijemo kafu ne razgovara s kašljem već samnom kojeg je evo četiri mjeseca bolest prisilila da govor zamjenim pisanjem. A i to s velikom mukom.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Mladi ljudi sve više i brojnije napuštaju bh. društvenu zajednicu kojom hara međunacionalna kuga. Rekli su na odlasku, vratićemo se samo ako nam neko bude garantaovao da se nećemo zaraziti od državnog tijela u raspadanju. Oni koji već kašlju nisu rizikovali ilegalan prelazak preko državne granice jer bi ih kašalj mogao odati i bili bi vraćeni u tvorevinu seobenih lica u kojoj nedostaju lijekovi za tretman autoimunih bolesti.

Petak, 27. jula 18.

Dopisivanje tuge

Na današnji dan prije 28 godina u zajedničkoj socijalističkoj državi se 27. juli slavio kao Dan ustanka naroda i narodnosti Socijalističke republike BiH-e. E, u takvoj atmosferi su se pripremali prvi višestranački demokratski izbori koji su i održani 18. novembra 1990. godine, a na kojima su pobijedile nacionalne stranke Muslimana, Srba i Hrvata.

Ja sam tada za redakciju Dokumentarnog programa TV SA snimao autorski film «Dopiši tugu» fokusiravši se na temu izgradnje «Hidroelektrane Višegrad» čije je vještačko jezero uzvodno Drinom potopilo uskotračnu prugu i sve stanice na kojima se zaustavljao narodni voz «Ćiro» koji je decenijama prevozio seljake, đake, radnike, turiste…

Shodno mom rediteljskom rukopisu, u dokumentarnu potku filma sam injektirao kratke igrane scene kojima sam nastojao oplemeniti filmsku priču. Igrano i dokumentarno se se nadopunjavali stvarajući jednu novu-gledljiviju formu.

Za igrane dječije scene sam angažirao sedmogodišnje dječake Vildana Imamovića i Almira Adžema, kao i njihovu vršnjakinju Senku Škipina koja je bila dijete iz mješanog, tipično, jugoslavenskog braka Srbina i Muslimanke. Svo troje djece je sa roditeljima živjelo u Goraždu gdje sam i snimao njihove filmske scene.

Tog dana dispozicija je bila u 10 sati, lokacija.obala Drine ispod gornjeg gradskog mosta. Vildan i Almir su došli ranije i od filmske ekipe, a naša Senkica, ispričala mi je po dolasku na filmski set, imala je problem sa polaskom na snimanje jer su njeni roditelji sa ostalom, od nje starijom djecom, rano izašli iz stana kako bi u gradu obavili neke za porodicu važne poslove. Uzvrtila se Senka koju bi uvijek pri takvim izlascima roditelji ostavljali u stanu da «dežura» dok se oni ne vrate, ne zna šta će i kako će, valja joj na filmsko snimanje, a mora biti u stanu.
Kad su svi nagrnuli na vrata, uz, kao i do tada neodržano obećanje da će se brzo vratiti, sjetila se vižlasta i snalažljiva djevojčica Senka da joj mogu na vrata «bahnuti stranački popisivači» koji su se tih dana bili ushodali po gradu da «utvrde» cifru nacionalne pripadnosti računajući s tim da će na izborima glasati svaki za svoga, pa «zaprijetila» svojoj nacionalno-mješanoj porodici:
«Škipine, ako mi se na vratima pojave popisivači, a vi ne održite obećanje da ćete se vratiti u stan najkasnije do pola 10, sve ću vas popisati k'o Muslimane…samo da znate!».

Nešto mislim, uskoro će, opet, izbori u BiH. Popisivači su već na terenu, a drago biće Senka Škipina, udato Dedović i sad živi u Goraždu, u mješanom je braku sa muslimanom sa kojim ima dvoje krasne djece koju uči ljepotama života u zajednici nacionalne različitosti…

A sve se vraća na staro:položena je uskotračna pruga gdje je nekad i bila, a «Ćiro» opet vozi od Mokre Gore do Višegrada. Od Višegrada, uzvodno jezerom, za sad, plovi Vodeni Ćiro.

Zapisujem u Dnevnik:kako se sve polako vraća na staro, valja nam snimiti rimejk (remake) filma «Dopiši tugu».

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Građani Bosansko-podrinjskog kantona Goražde su na dobrovoljnoj bazi oformili radnu grupu koja će nadgledati izgradnju brze ceste koja će povezati Sarajevo i Goražde jer imaju «dojavu» kako će prilikom izgradnje šest kilometara dugog tunela Hranjen, oba – ulazni i izlazni otvor tunelske cijevi namjenjene za saobraćaj motornih vozila, biti prokopani na goraždanskoj strani brda Hranjen i zvaće se «istočnobosanski podzemni kružni tok».