Kliker.info

Gotovo cijeli svoj radni i životni vijek naš  Šemsudin Gegić Shems kroz svoje  pozorišne predstave, filmove , priče i ostale stvaralačke uradke pronalazi i priča o hrabrim, dostojanstvenim, ponosnim, ucvijeljenim, prognanim i nadasve zanimljivim ljudima, čime,  na svoj jedinstveni način, decenijama   pomjera granice  dobra u surovom i jedinstvenom   svijetu    u kojem živimo.

Uspravnim, hrabrim i dostojanstvenim hodom kroz život stekao je tako impozantnu kolonu poštovaoca, prijatelja i čitaoca , koji mu, i kroz ovu, najčitanniju rubriku Klikera, svakodnevno odaju priznanje, poštovanje i ljubav.

A Shemsu je to u ovom momentu baš iznimno važno  jer upravo bije svoju životnu bitku o čemu uglavnom i govori ovaj XI nastavak Dnevnika seobenog lica. Jednako hrabro kao i u svojim djelima,  Šemsudin Gegić  progovara i o svojoj bolesti i gle čuda, sanja i planira nove projekte.  U ime svim nas koji sa nestrpljenjem očekujemo svaki novi Dnevnik,  želimo mu skoro i potpuno ozdravljenje i  da dočeka da mu unuk zaigra u šampionskoj ekipi Milana.

Subota, 26. maja 18.

U glajnc novim žutim patikama, ljetnim pantalonama i majici kratkih rukava bež boje, prosijede brade i kose, dok je još ima, začešljane i zauljene u talijansku frizuru, sa iz dana u dan bujajućim podočnjacima koji žutilom nadmašuju veličinu svojih zelenoplavih očiju, korakom od tovara tijela kojeg nosi samo za dva mjeseca olakšanim za pet kilograma sam izašao iz stana naših dragih Sotgia u milanskom naselju Bovisasca. Sa moje lijeve i desne strane, samnom su izašle moje dvije stamene žive sjenke Jasmina i Emina na koje sam danonoćno oslonjen.
Majsko je rano jutro, nekih sat-dva poslije sehura ramazanskih postača tamo negdje preko mora, pustinja i planina. Apenini se nagnuli malo ustranu kako bi u Lombardiju propustili sunčevu svjetlost namirisanu i osoljenu Jadranskim i Tirenskim morem.
Unatraške sam, nakon svojih vjernih sjenki izašao iz stana i u tom položaju zaključao vrata na Denisovom i Simonovom snu od još dva sata do zvuka zvekira:školskog i radnog.

Nedjelja, 27. maja 18.
Prvu osobu koju sam u milionskom gradu jutros ugledao bila je gustode Anna D’Avolio. Kućepaziteljica zgrade sa četiri sprata u via Carlo Cicogna Mozzoni, rođena je u Veroni. Porodična, radna, suosjećajna, razgovorljiva, nasmijana, ona koja dva puta dnevno šeta svog psa i, po potrebi, druge komšijske pse koji joj se raduju kao da su na njenom povodcu, hrabra žena sa zloćudnim rakom glasnih žica i brojnim tetovažama na svom, za njenih pedeset godina, ipak, u pokretu i obliku skladnom tijelu. Anna univerzale. Kada sam je upoznao prije četiri godine, podsjetila me na dotjeranu Sarajku kojoj granate, snajperi i ratne nestašice svega i svačega nisu mogle skinuti karmin sa usana, parfem iza uha, zanos u hodu.
Vukući carello-svoja radna kolica, Anna, kao i ja ovog jutra, ide unatrag i primiče se zelenom Kamionu gradske čistoće/Camion verde della nettezza urbana, a meni dovikuje “Forza, Sem, forza!”. Primjećujem, i njene jutrošnje tetovaže se nižu unatrag:od nožnih članaka prema koljenima, a od šaka, kao pavita, pužu uz ruke sve do njenih jakih ramena koja vire ispod kratkih rukava. Oko vrata instrumenta glasnica ima lančić sa malim križem što uranja u dekolte bluze koja pokriva humano srce. Hitra je kao da su joj oči na tjemenu, a umjesto špica prve koračaju pete njenih platnenih čizama koje sežu do gležnjeva i tetovaže.

Ponedjeljak, 28. maja 18.
Sat vremena nakon što moja krv kroz cjevčicu napuni tri bočice, na vrhovima biopsijskih igala unatraške mi iz grudi izvukoše komadiće mog plućnog krila. Ne znam da li dišem, ili… Odgovor stiže uveče u Hitnoj pomoći-živ sam čim sam ovdje u zasebnom box-u kojem me na svakih deset minuta obiđe dežurno medicinsko osoblje. Kakvi su to samo profesionalci i humanisti u svom poslu, mili Bože!

utorak, 29. maja 18.

Anestezija me “brzim preko Bosne” vraća unazad gdje hodim unatraške sve do prve ispušene cigarete sedemdesetih godina prošlog stoljeća u kupeu ponoćnog voza na relaciji Ustiprača-Foča i sarajevskih ratnih cigareta pakovanih u obliku vbr-a (višecijevnog bacača raketa); pogibija i smrti ispred i iza kamere mog radnog i profesionalnog sredstva izražavanja; zadnjeg majčinog poziva preko radio-veze iz juna ratne 1994. godine (prenijeli smo je u naše porodično groblje, tabut lahak kao duša); prije ravno dvadeset godina posljednje ispušene cigarete tokom uređivanja direktnog tv-prijenosa zatvaranja MESS-a, te postratno familijarno i uskostranački dobrano urušene manifestacije pozorišne umjetnosti, kada iste te noći hitnom-spasonosnom operacijom dr Gorana Akšamije na KCUS-a ostajem bez moje žučne kese koja se godinama punila “messovskim” jedom i sličnim nepravdama tokom privrednih, kulturnih i inih tajkunskih privatizacija; unatraške hitam u izdaju smb-uniforme koju sam prije četrdeset godina s ponosom nosio dok sam u Banjaluci služio JNA-u; svjedočim svojim zamagljenim pogledom demokratsko ubistvo exYU nesvrstanosti, socijalizma i zajedništva; kožom svojom se ježim na kafanske pjesme koje odjednom i odnekud čujem dok mi digitalni radiološki aparat šeta naprijed-nazad iznad tijela koje se pretvara da je mrtvo pijano; u ušima mi uglas govore svi moji likovi iz autorskih pozorišnih predstava i filmova:istovremeno pjevaju, plaču i psuju mi nacionalne bh. torove od kojih, znaju to oni, imam samo pasoš, LK-u i vozačku dozvolu koje sam životom i parama dobro platio; i stid u ravni Hasanaginicinog imam zbog iznosa mirovine koju su mi vlastodršci dodijelili, bolje reći udijelili, pa me sramota reći da sam od svojih četrdeset radnih godina tridesetpet bio rukovodilac, urednik, reditelj, direktor sa zarađenim visokim plaćama (hiljade je onih bh. radnika koji bi mi, ipak, mogli pozaviditi na iznosu penzije jer su bh. parlamentarci postavili takva nakaradna PIO pravila da onoliko koliko za nas izdvajaju našeg zarađenog novca uporedivo je sa dobrovoljnim prilozima u bistričkom turbetu Sedmorici braće); dok ležim na pokretnom krevetu koji automatski klizi naprijed-nazad niz kičmu mi klizi mokraća onih koji su na mene bacili piš jer im nisam htio stranački pripadati, a unatraške od dupeta prema vratu pentra se kontrast i jeza od samoprozvanih vođa idiotskog vokabulara čije namještene face već bog zna koliko bh. izbora popunjavaju tv ekrane; ja nestajem u omami; odavde iz evropske zavjetrine ne prepoznajem prijatelje, rodbinu, časne kolege i ne razlikujem dobro od zlog jer kao da njih i svega toga nije ni bilo u mom životu ili mene u njihovom; i nakon više od dvadeset godina čujem se kako kličem završetku bh. rata kao da smo mi-u miru poraženi ratni pobjednici i slavim naš predratni život jer hodim unatraške zbog toga što sam njihovim prstima koji se crne ispod nokata naopako zavezan u onu bijelu njihovom demokratijom markiranu košulju koja se ne kopča nego veže na leđima; ne spaljujem i ne lamentiram već, poput pripadnika legije stranaca, kao perje sakupljam dobra djela višestranački odbačena kao nepotrebna, nesuvisla i adaktirana da njima upalim svjetlo na kraju našeg sudbinskog tunela; vrtim filmsku traku unatrag i suzim nad onome i onima što i koje sam snimio kamerom i mikrofonom; sa vremenske distance od gotovo tri desetljeća vidim narodna stada kako svi do jednog pogleda uprtog u zemlju bauljaju iza svojih vođa koji ih vode raskrečenim i smiješnim hodom Čarlija Čaplina u cipelama većeg broja čijim će pertlama kao špagetama poslije nacionalnog marša nahraniti gladne birače; ogledam se u rentgenskoj kupoli iznad moje glave kao nekada davno u staklu prozora kupea “brzog preko Bosne” i ne prepoznajem se-dolazim li to sebi i bez straha od smrti i torture kao stranačke šejtane tjeram od sebe bh. državne i entitetske predatore i krvopije?!.

Srijeda, 30. maja 18.

Dosadilo Apeninima biti pognuti pa se opet usturili i već od posla i dnevnih obaveza umornim i od bolesti skrhanim a strpljivim milanezima sumrak darivaju. Unatrag vozeći, moje žive sjenke-moja dva plućna krila na koja ovih sedmica dišem i ja, sjenka njihove brige i pažnje, parkiramo se ispred zgrade i stana na broju 9. Stvarno je dugo do oglašavanja ramazanskog topa, i tamo negdje i ovdje negdje gdje se pucanj ne čuje.

Četvrtak, 31. maja 18.

Ne hodam više unatraške. Vidljivo tuđim očima nosim svoje rane kao što se udavača kiti prstenjem i dukatima. Moje su, stečene u vrijeme dok sam hodao unatrag a gledao unaprijed. Pozitivnim mislima plivam kao riba na suhom. Na radnom stolu me čekaju roman, film i Dnevnik seobenog lica, sva tri djela u nastajanju. Sutra se moj izvrsni pomoćnik režije Alessandro Baracco vraća iz Rima u kojemu ima zainteresiranih i prodcentski zagrijanih za naš dugometražni igrani film koji sada ima naslov BIJELE SJENE. Emina i on su napisali odličan scenaristički predložak filmu i već su za taj uradak dobili veoma pozitivne ocjene. Molim se da me posluži zdravlje i inspiracija da ga režiram onako kako sam zamislio i dosanjao našu filmsku priču. Naravno, sve sa sjajnim i neprevaziđenim glumcem i dobitnikom, između ostalih brojnih nagrada, i venecijanskog Zlatnog lava za najboljeg glumca, Emirom Hadžihafizbegovićem u jednoj od dvije glavne muške uloge u Bijelim sjenama.

Petak, 1. juna 18.

Iz obližnjeg parka u kojemu šeta svog psa, Anna mi palcem podignutim uvis lajka za današnji uspješan povratak iz bolnice San Raffaelo. Daleko smo jedno od drugog da bi njen glas mogao dobaciti do mene. Solidarišući se s njom, uzvraćam joj znakovnim jezikom. Bolesni se najbolje razumiju.
Nisam uspio napraviti ni deset novih koraka hoda unaprijed, a dozva me glas mladog Alexeya S., studenta Politecnico di Milano koji je s majkom iz Ukrajine izbjegao u Italiju prije pet godina. Član je uredništva, autor tekstova i kolporter novina “lotta comunista/komunistička borba” koje mi nudi, a u čijem zaglavlju piše “Proletari di tutti i paesi unitevi!/Proleteri svih zemalja ujedinite se” i “Opposizione proletaria all’imperialismo europeo e all’imperialismo unitario/Proletersko protivljenje evropskom imperijalizmu i unitarističkom imeprijalizmu!”.
Dajem mu euro, uzimam novine i žurno odlazim od njega, od komunizma, od proletera, od ratne prošlosti i u mojoj i u njegovoj bivšoj domovini. Pročitaću ih kada ozdravim i bude mi do smijeha. Moram, jer sam i ja nekada bio mlad i zajapuren kao simpatični plavokosi student, komunista i proleter Alexey S.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: I još gore nego što javljaju.