Kliker.info

Za većinu ljudi na dunjaluku Nova godina je  uobičajeno vrijeme kada  se iz svih mogućih aspekata analiziraju i sumiraju  poslovni rezulatati  kolektiva, pogotovu onih koji  svoju primarnu djelatnost obavljaju javno i za javnost. U skladu sa svojim skromnim mogućnostima to je uradio i naš portal, čiji glavni i odgovorni urednik, ovdje i na ovom mjestu,  javno odaje priznanje svom najčitanijem autoru tokom protekle godine.

Tačnije rečeno, nezvaničnog pojedinačnog pobjednika i rubrike,odredio je brojčanik  posjeta,  koje se u nekim momentima mjere i desetinama hiljada, čime je Šemsudin Gegić  još jednom potvrdio  svoju reputaciju  etabliranog  reditelja, spisatelja, dramaturga i višedimenzionalnog  autora koji je tokom svoje četerdesetogodišnje  karijere dobio  sijaset  domaćih i  međunarodnih  priznanja.

Saradnju sa Klikerom,  Gegić je da podsjetimo, pod imenom Shems , započeo početkom  ljeta   godine koju ispraćamo  i to  nakon   uspješne   izvedbe  njegovog scenskog  performansa s multimedijalnim elementima “Seobe lica – Migrazione delle persone” , na sceni Teatro Palazzo Ducale Airola u Napulju.Od tada pa do danas on je  redovno listao svoje  sedmice i sjećanja,  čime je  svoj i naš  “Dnevnik seobenog lica”  sigurno doveo  do tog nivoa da svaki novi nastavak sa nestrpljenjem čekamo. Danas čitate prednovogodišnji, osmi  Dnevnik, u kojem Gegić, na sebi svojstven način, svim čitaocima   želi sretnu i uspješnu Novu godinu.

Subota, 25. novembra 17.

Pred samu ponoć u kojoj će za bh. Homo sapiensa koji dva puta godišnje naprijed-nazad pomjera satne kazaljke nepovratno iscuriti ovaj prohladni novembarski dan sa velikim D, pun mješavine zadovoljstva i gorčine, zapisao sam:

Danas, na Dan bosansko-hercegovačke državnosti (posvetio sam joj tv dokumentarac u serijalu od 24 epizode BiHyde Park) smo u sarajevskom BKC-u promovirali strip umjetnost BOSONA koji nosi jedno od prvotnih imena za Bosnu.

Ova izvrsna bh. strip-revija, čiji je glavni i odgovorni urednik istaknuti bh. likovni umjetnik Alija Balta, kreativno (crtež i tekst) i tehnički (štampa i oprema) je respektabilan i hvale vrijedan izdavački poduhvat made in BiH;

BOSONA je više od stripa! BOSONA je naše uvijek zaigrano dječaštvo, naša mladalačka zamjena za filmske projekcije, lektira i štampa za naše starački kratke ruke velikih dioptrija;

 Bilo nas je dovoljan broj zainteresiranih za promociju, ali nedovoljno koliko zavrjeđuje  BOSONA.

U državi u kojoj od tri samo jedan predsjednički tron slavi i obilježava Dan državnosti ove međunarodno priznate vukojebine u kojoj, kao podanici prijestolja, istovremeno gladuju tri naci-stada, događa se da, samo sat vremena nakon, ipak, uspjele promocije imenjakinje Bosne u BKC-u, Crnogorci-jedan od manjinskih naroda koji žive u Sarajevu (BiH), svojim prisustvom dupke popune galeriju sarajevske Akademije likovnih umjetnosti na promociji crnogorskog Časopisa za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore KOMUN@.

U ime osnivača-direktora, glavnog i odgovornog urednika Amera i Vildana Ramusovića, od agilnog domaćina-organizatora promocije Mirze Redžića sam pozvan da, u istom Danu državnosti moje prve (zamjenska je Italija) domovine budem jedan od promotora ovog svima nama nasušno potrebnog časopisa jedinstvenog formata koji novinarski i književno znalački skida po ljudima, djelima, kulturi i tradiciji vremenom dobijenu sepiju i tako nam daje priliku da zavirimo u bogatu crnogorsku riznicu, da zagrebemo patinu i pomirišemo autohtonu crnogorsku aromu, da komuniciramo jezikom koji razumijemo, prisjetimo se na viđeno i doživljeno, da se upoznamo sa onim što je za naše oči, uši i dušu bilo duboko zapreteno u dubini sveukupnog crnogorskog bitka;

Ponoć je i, osupnut susretom sa poznanicima i prijateljima (Željko Rutović, Faruk A. Dizdarević, Mimo Drašković, Minja Bojanić…) koje godinama nisam vidio i čuo i prebirajući u mislima po detaljima dogođenih promocija, pitam se:da li je potrebno otići iz svoje države da bi je više volio i poštovao?.. Uistinu, zar su manjine i seobena lica koja žive u tuđini bogatije emocijama!?.  

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U čast 25. Novembra-Dana državnosti BiH na brdu Hum povrh Sarajeva je na 35 metarski jarbol postavljena 6×12 metarska zastava BiH. Iako je to do sada najveća državna zastava, vidljiva je samo za Treće oko.

Nedjelja, 26. novembra 17.

Za izdanje prvog broja u ratu pokrenutog časopis Žena 21 počašćen sam pozivom glavne i odgovorne urednice Nurdžihane Đozić da napišem uvodnik. I napisao sam, i objavljen je, i prvi put od tada javno govorim (zapisujem) kako sam ja, ustvari, tu Ženu 21-inspiraciju za moj uvodni tekst uživo sreo tek godinu dana poslije (1995.) u novopokrenutom-otvorenom Klubu Žena 21.

Već na prvu je bilo vidljivo da joj ni rat, a ni životne godine nisu mogle ništa. Visoko obrazovana, njegovana, lijepa, komunikativna, kreativna, sa iskustvom bračno razvedene, poželjna, kći iz mješovitog braka, revnosna članica SKJ, ostvarena kao majka čije se dijete poodavno osamostalilo, poliglota, sva od glave do pete-šik. Sarajka-žena uvijek zagledana u budućnost, u to nešto što joj dolazi u susret, a koje je spremna dočekati, prihvatiti, odbaciti, nadgraditi… Sve joj paše osim konfliktnih osoba i pomodarki.

Doslovno, bila je epitet kojim je za svog života moja majka častila žensku djecu – Lijepa moja Sarajka!

Ispričala mi je ličnu anegdotu o doživljenom s kraja prve ratne godine, znači, pune dvije godine prije nego će se pojaviti časopis Žena 21:

Veli, pojela se rezerva mirnodopske hrane i popili prirodno spravljeni sokovi iz frižidera i ostava, dušamni zavrnuli vodu, struju, gas, za kupovinu «ispod ruke» potrošena devizna ušteđevina iz predratnog života, rada i djelovanja, prestala za hranu i cigarete razmjena kućnih potrepština koje su ionako svakodnevno sistematski uništavali geleri granata…

Eto ga, valja sad, vazda situiranoj gospođi Sarajki, među ostali svijet i po humanitarnu pomoć.

Onako utegnuta i obuvena u skupu-brendiranu odjecu i obuću pokupovanu pred rat u Italiji, Francuskoj, Austriji, Americi, prvo je otišla u  dobrotvorno društvo «Merhamet» i  ništa, vratila se praznih ruku u svoj četverosobni stan u gradskom naselju Marijin dvor.

Onda je otišla u «Caritas», pa u «La Benevolenciju», «Dobrotvor», «Adru»… ni tamo za nju nije bilo pomoći. Svi koji bi došli i stali u red, dobili bi neku pomoć u hrani, a kada bi ona-Žena 21 i rođena šik Sarajka, došla na red, humanitarci bi joj kazali da je, nažalost,  magacin prazan od zaliha i da proba dobiti pomoć u nekom drugom humanitarnom društvu.

Zveknu reza i zatvori šubu.

Vraćajući se u stan po ko zna koji put praznih ruku, stomaka i duše, pitala se zašto je toliki baksuz i što baš nju «bije maler»?!. Kao da je kužna, a nije…

Odgovor je dobila od gluhonijeme Đule, njene divne komšinice-izbjeglice iz Višegrada, koja se jednog jutra, prije nego će šik-Sarajka krenuti na još jednu uzaludnu potragu za humanitarnom pomoći, pojavila na njenim vratima.

U rukama je imala plastičnu unhcr-kesu koju je po ulasku u hodnik spustila na pod. Prvo je, koristeći se znakovnim jezikom gluhih osoba, svojoj dragoj koni-šik Sarajki, objasnila da se ne ljuti na nju što je ovako rano posjećuje.

Potom ju je, sestrinski, počela da razodjeva skidajući sa njenog već omršavljelog tijela komad po komad skupe odjeće kojom je Žena 21 tokom svojih izlazaka bola oči onima koje je rat osiromašio i obukao u samo jednu od pranja izblijedjelu presvlaku, ako se ne računa maskirna uniforma.

«Vidi je samo kako se bogato nosi, a dolazi po humanitarnu pomoć i tako otkida od usta onima kojima je potrebna!» – komentarisali su humanitarci. «Ona se garant hrani u vojnim bazama međunarodnih mirovnih snaga, a našom humanitarnom crkavicom dolmi kućne ljubimce!..» – palacali su mahalski jezici.

Đula je na njenom tijelu ostavila samo grudnjak i donji veš za čiju robnu-marku nikad nije ni znala da postoji. Potom je iz unhcr-kese izvadila godinama nošenu suknju dužine do pod koljena, šarenu mušku košulju dugih rukava, pulover okruglog vratnog izreza koji seže do pasa, ženske čarape dokoljenice ušivene na više mjesta i poluduboke ženske cipele od kojih je jedino na lijevoj cipeli opstala ukrasna kopča. I to sve malo većeg konfekcijskog broja.

Dok se šik-Sarajka iz modno napucane odore prerušavala u tipično ratnu-odjeću, Đula joj je, trpajući u unhcr-vreću skupocjenu odjeću koju je skinula sa Žene 21 i gestikulirajući objašnjavala da, čim završi sa presvlačenjem, krene do prvog humanitarnog društva gdje će takva zasigurno dobiti pomoć u hrani. Daće joj još i maramu da pokrije viklerisanu kosu.

A, ona, Đula, će njenu brendiranu odjeću odnijeti na jedno mjesto kod jednog čovjeka i tu zamijeniti za sir-fetu, koju konzervu sardina i ako dan bude nafakali – čokoladu s rižom.

Časopis Žena 21 je objavljen u tiražu od 5000 čiji su primjerci besplatno distribuirani «iz ruke u ruku», a zahvaljujući Đulinoj dosjetljivosti, Žena 21-inspiracija mom uvodnom tekstu je, koliko-toliko, sita i napita čitala list koji se fokusirao na izazove sa kojima su se specifično žene suočavale.

Doduše, u šetnji gradom i u društvu bila je sirotinjski dotjerana, ali i ponosna. I što je najvažnije, još uvijek živa – Lijepa moja Sarajka!

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Nakon što se sabljom opasao, svako svoga konja uzjahao/Na glavu mu oglav navukao da ne vidi šta je propustio… (aluzija) U nastavku se zviždi!..

Ponedjeljak, 27. novembra 17.

Prošlu sam noć, pred samu zoru, u snu stojeći na nekom visećem mostu, od riječi do riječi svakog stiha, recitovao pjesmu koju sam, ravno prije četiri decenije, napisao, objavio i za bocu viborove votke po svu noć znao govoriti pijanim gostima krajputaških kafana Ibarske magistrale, a nakon što bi promukla pjevaljka novokomponovanih narodnih pjesama otišla na počinak.

«Uzmi me sebi

kao bajka dijete

da zaspim negdje

izvan života

I nemoj mi pričati više

Ostavi me tamo

u opojnom mirisu bilja

da ti šaram ime

na vrhu života

I nemoj mi pričati više

Ostani kraj mene

ako umrem nek’ ima ruža

da ti na samrti

mirišem prste

I nemoj mi pričati više»

Uz jutarnju kafu, kao da je bila u mom snu, reče mi moja Jasna: »Stvarno su ti dobre priče koje pišeš i objavljuješ!»

Zabrinuh se, mora da sam i u snu naglas propričao i da me je čula…  

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U toku je domaća novogodišnja akcija-Tri pjesnika po glavi jednog bh. stanovnika… Ne računajući dijasporu, naravno!

Utorak, 28. novembra 17.

Na moj jutrošnji telefonski poziv javilo mi se novo, stranački utrpano, jedno od stotinu odgovornih lica u bh. Javnom RTV servisu. Predstavim se, ne zna ko sam, a i ne mora znati. Kao što ni ja ne znam koje je ono lice. Pitam da li je moguće da mi naprave kopiju mog autorskog filma «Hotel Evropa» iz ratne 1994. godine i odmah kažem da ću tu uslugu platiti iako sam u toj RTV Kući pisao scenarije, režirao, uređivao i rukovodio programom pune tri decenije.

Samo što je ono javno lice koje mi plaćamo, bez da se konsultovalo sa TV-sektorom Arhiv i dokumentacija, hunjavo izustilo da «Oni to nemaju», prekinuo sam vezu jer sam se istog trena sjetio šta se dogodilo mojoj koleginici, vrsnoj filmskoj i rtv autorici-talijanskoj studentici režije Vesni Ljubić koja je u tom istom Javnom servisu zaradila svoju mirovinu.

A Vesni se to nedavno dogodilo u jednom gradiću iz sliva Neretve u more gdje je ona prije rata snimila igrani film i tv seriju «Prkosna delta».

Helem, u programu ljetnog Festivala na trgu tog gradića je upriličena ambijentalna projekcija nekog već patiniranog dokumentarnog filma o ljudima i delti Neretve. Uz mještane, projekciji su prisustvovali studenti sa svojim profesorom sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti-UniZG.

Kada su odgledali dokumentarac, prisutnima se obratio profesor koji je kazao da žali što večeras gledatelji nisu imali prigodu vidjeti izvrstan film «Prkosna delta» Vesne Ljubić koji je sniman na ovim lokacijama i u kojemu uz profesionalne glumce iz bivše Jugoslavije učestvuju brojni mještani kao naturščici.

Studenti su odmah priupitali svog profesora zašto se nije potrudio i prikazao im taj film. Profesor je, onda, rekao kako je on to želio učiniti, ali kada je telefonom pozivao u Sarajevo da mu ustupe kopiju, dobio je odgovor kako «oni to (film) nemaju».

Onda su studenti uglas upitali svog profesora zašto bar nije pozvao scenaristicu i redateljicu filma «Prkosna delta» da dođe i večeras tu pred njima (bilo bi dragocjeno) i drugim gledateljima, evocira iskustvo i događaje sa snimanja filma.

Nakon pauze koja traje koliko kratak uzdah, slučajno zagledan u jednu ženu koja je sjedila u prvom redu i zbog nedostatka stolica, obgrlivši je nježno, mirno u svom krilu držala djevojčicu, profesor je odgovorio kako to nije bilo moguće jer je, naažaaaloost, redateljica filma Vesna Ljubić poginula(!) tokom ratnog granatiranja Sarajeva!..

Nakon tih profesorovih riječi, dok su muk i tegoba pritiskali Deltu Neretve, djevojčica iz krila žive i toj filmskoj Večeri samopozvano-prisutne filmske redateljice Vesne Ljubić se smješkala na svoju tetu Vesnu koja, nedaleko od tog improvizovanog filmskog trga sva ljeta provodi u svojoj vikend-kući koju ima još od vremena kada je tu snimala film «Prkosna delta». (Djevojčica iz susjedstva je na ovakvim manifestacijama uvijek pravila društvo dragoj teti Vesni čiji je suprug, časni sudac Hamdija, ostajao doma da brine o svojim pčelama.).

Samo zbog toga da bih se osjetio živim, jutros sam prekinuo telefonsku vezu onom javnom licu koje se, siguran sam, u svom javnom djelovanju drži maksime «Samo mrtav umjetnik je dobar umjetnik!». Naažaalooost, učio je od profesora skorojevića.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Decenijska dugoprugaška mrtva utrka između Javnih i Privatnih univerziteta u BiH u štancanju akademskih titula će trajati sve dok posljednji parlamentarac na gradskom, kantonalnom, enititetskom i državnom nivou ispred svog imena i prezimena stranački ne zahefta kvazipripadajuće mr, dr, pr, br-sr-hr…

Srijeda, 29. novembra 17.

U sudnici Haškog Suda, odmah po potvrđenoj presudi, zločinac Slobodan Praljak je popio otrov,a u istom satu u Sarajevu je umrla naša snaha Mujesira i preselila se na Ahiret za svojim suprugom-mojim najstarijim bratom Abdulahom koji je, ni kriv-ni dužan, u stratištu-logoru presuđenog Udruženog zločinačkog poduhvata, kao civil, od juna do oktobra 1992. godine, odrobijao punih 107 dana!

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:

«…Ponoć je.
U crnom plaštu nema boginja;

slobodne duše to je svetinja.
To gluho doba, taj crni čas.
Al’ kakav glas?…

Možda to dusi zemlji govore?
Il’ zemlja kune svoje pokore?
Il’ nebo, možda, dalje putuje
da moju kletvu više ne čuje?”…

(Ponoć, Đura Jakšić)

Četvrtak., 28. decembra 17

maja, ratne 1992. godine:

TV VIJESTI u 16 sati  

Komentar: TeVe ŠAMARANJE

Moj bivši drug, krupan i zajeban, zove se Pretplatnik. Ja, sitan i kočoperan, zovem se Televizija. Moj Babo koji se kasnije pojavljuje iskusan je i hladnokrvan, a zove se država i vuče plemensku lozu od EZ-e i UN-a.  

O čemu ili kome se, zapravo, radi u ovom vicu?

Odnedavno, svakog dana, ja l’ ujutro-ja l’ uveče, moj bivši drug-Pretplatnik bi mi zalijepio po šamar-dva, onako, katilski na oba obraza. Uz to bi utješno izrekao: »Sirotinji je uhar i kad’ mu šamar zvekneš!».

Kad mi to nasilje dodijalo, ja zovnem Babu-državu da me odbrani.

On, moj hrabri Babo, stao između nas i, evo, već dvije sedmice prijeteći ponavlja mom bivšem drugu: »Haj’ sad ga udari još jednom-ako smiješ!».

Svaki put nakon tih Babinih riječi, moj bivši Drug me još jače odalami po licu, onako, izaramenica, preko Baba koji se, čim Drug zamahne, prvo sagne, a onda i čučne.

Pridižući Babu na noge, šapnuh mu: «Hej, Babo, molim te k'o Boga, nemoj me više braniti!».

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Bukvalno, kao prije 25 godina, samo što je sada Drug-pretplatnik Gospodin koji neće da shvati kako ne plaća taksu za gledanje i slušanje programa bh. Javnog RTV Servisa već je treba platiti za posjedovanje radio i tv aparata. Što se tiče Baba, on se utrojčio, drži stranu Druga-Gospodina i stalno čuči kao da nije lik iz vica.

Petak, 29. decembra 17.

NOVOGODIŠNJA ČESTITKA

Zagledana kroz prozor, osluškivala je vjetar, njegovu svirku i suludu igru na tavanici. Dok je uranjala pogled u mrklinu noći prosjecanu avetinjski zastrašujućim bljeskom munja, starica je drhturila zbog ludorije vjetra koju on do tada nije nikada izvodio.

Pri plamenu petrolejke joj se činilo da večeras ovo nije njena kuhinja i da su u nju smještene neke druge stvari sa zastrašujuće ispruženim sjenkama. I miševi, njeni stari znanci, kao da večeras imaju slobodnu šetnju.

Decembarska noć i munje, miševi i vjetar, plamen petrolejke i nervi… Ni orah da u dvorištu vidi, da mu čuje grane, da vidi njegovu ostarjelu koru kad nebom projuri munja. Oprži je misao da to samo na crjepove, zidove, vrata i prozore njene kuće udara pesnica vjetrovite novogodišnje noći bez snijega.

A ni groblje nije daleko, petnaestak koraka je do prvog nišana na kojeg je još za dana vjetar oborio natrulu ogradu. Sijevaju munje po rodbinskim i komšijskim nadgrobnim spomenicima.

Sumorne misli se sve više roje i sijevaju.

U orah udari grom. Starica još jače stegnu molitvenu Knjigu. Je li ono kroz ovu kao grob crnu noć proleti jahač na bijelu konju, ili?..

• Blagi Bože budi Ti na pomoći! – prošaputa starica, navuče zarčić na prozorskom oknu i zagleda se u ćilimske šare koje su na svjetlosti petrolejke poprimile oblik isprepletanih zmijskih tijela.

Starica podiže pogled i zraknu staklena vratašca na kredencu na kojima ove godine nije stajala zadjenuta novogodišnja čestika njenog sina jedinca. Poštar je nije donio kao što joj je prošlogodišnju uručio tri dana prije nego će se godine smijeniti.

Pesnica se vjetra još jače sruči na njenu kuću i o prozore, kao da opadaju orasi, udariše krupne kišne kapi.

Starica se ispruži po sofi. Molitvenu Knjigu položi na grudi i pusti suzama na volju. Ništa više nije važno. Ništa. I nema straha.

• Samo mi daj sna, blagi Bože!.. – šaputala je starica. – Ni čestitka njegova neka nije stigla, ni on ne mora doći, ni struja, ni… Sna, samo sna mi daj, dragi Bože, i vjetra daj, i umjesto snijega velikih kišnih kapi da lupaju u prozorska okna, jako, snažno… kao što ove koje Ti sad dade, a čiji mi udari liče na sinovljevo negdanje kucanje u prozor kad bi se kasnim vozom iz škole kući vraćao…daj da čujem… daaaj!..

• Mati, otvori mi, ja sam!.. – čula je starica i u urliku vjetra prepoznala glas svog sina.

Mahinalno je pogledala u sat na kredencu. Kazaljke su odbrojavale zadnje sekunde ove 1973. godine. Kada je otvorila vrata, vjetar joj je u zagrlja nanio najljepšu novogodišnju čestitku.

A počeo je padati i prvi novogodišnji snijeg.

(Napisano i objavljeno uoči 1974., a prilagođeno novoj objavi uoči 2018. godine)

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Dva dana prije Nove 2018. godine, na graničnim prijelazima su primjetne velike gužve na ulazu u našu Zemlju. Praznični su dani i bh. Seobena lica ih koriste da bi se otisnuli u domovinu i uz balkansku narodnu muziku ušli u prve novogodišnje dane, te da bi, prije povratka u svoje seobene živote, obavezno obišli zavičajne staračke domove, bolnice, groblja…