Kliker.info

Šemsudin Gegić, spisatelj, dramaturg, pozorišni, televizijski i filmski reditelj, jedan je od rijetkih autora regije koji je tokom svoje višegodišnje karijere dobio najviša međunarodna priznanja u svim medijima i žanrovima u kojima se okušao.

No teška bolest koja ga je iznenada zatekla natjerala ga je da pauzira sve kreativne procese, i po prvi put, da se posveti samo sebi. Gegić vodi bitku za život, a u otvorenom intervjuu koji je dao za naš portal govorio je kakve su prognoze doktora, kako će platiti liječenje, zašto je morao iseliti iz BiH…

Prije nekoliko mjeseci zatekla Vas je teška vijest, spoznaja da ste oboljeli. Srećom, uspjeli ste pronaći prave ljekare sa optimističnim vijestima – lijeka ima. Kako se danas osjećate i kako teče proces oporavka?

Prije pet mjeseci u Sarajevu mi je dijagnosticiran karcinom pluća. Ni ovdašnji ljekar koji mi je uradio CT nije bio baš najsigurniji u pravo stanje moje bolesti, pa su uslijedili prijedlozi šta raditi i kako dalje postupati. Obavio sam nekoliko razgovora i shvatio da, ako se želim liječiti i još poživjeti, moram promptno djelovati. Kako je rak bio uznapredovao, hitno smo otišli za Italiju gdje su me primili na liječenje u jednu od vodećih evropskih univerzitetskih bolnica Ospedale San Raffaele u Milanu koja je sinonim za stručnost, humanost i uspješnost! Nakon dvomjesečnih medicinskih pretraga dijagnosticirana su mi dva karcionoma pluća i limfnih čvorova i određena imunoterapija na koju sam do sada dobro reagirao i, već nakon treće, evidentno je blago poboljšanje mog zdravstvenog stanja.

Koliko je borba za život utjecala na Vaš pogled na svijet. Je li se tu nešto promijenilo?

Bolest je mom pogledu na svijet “aktivirala treće oko” koje mi je pomoglo da svijet oko sebe i, što je za mene važnije, onaj svijet u sebi koji ima svako živo biće još bolje sagledam, razumijem i (ne)prihvatim. Shvatio sam: dok smo zdravi i slobodni ljudi većina nas se ne bori za svoj život i svoju slobodu jer smatramo da nam to rođenjem pripada i da nam to niko ne smije ugroziti, sve dok nas iznutra ne napadne bolest a izvana agresivnost u svim svojim oblicima.

Ko je osim supruge uz Vas u ovim teškim trenucima. Ko Vam daje snagu da s osmijehom prolazite kroz ovaj teški proces?

Moje “žive sjenke” na koje se sve vrijeme i u svim situacijama sigurno oslanjam su članovi moje porodice, supruga Jasmina, kćerka Emina, unuk Denis i zet Simone. Oni su, a nadam se da ću je doživjeti, moja pobjeda nad teškom bolešću. Ako i ne pobijedim, njih četvero su moj život. Oni koji su još od prvih dana moje bolesti uz mene su, prije svih, moja Dott. ssa onkologinja M.D., šefica ljekarskog tima Dott.ssa. V.G. i dott.ssa N.d.M. koja me je primila na liječenje u bolnicu SR-e, familija, zatim moji bivši studenti, kolege, saradnici kao i uistinu brojni znani i neznani prijatelji iz cijelog svijeta koji me svojim javljanjem podržavaju i bodre da pobijedim ovu tešku i opaku bolest koja me iznenada napala. Također, konsultativnu lječničku pomoć su mi pružili ljekari specijalisti Bajram R. iz Sydneya, Dunya A.K. iz Londona, Azra G. iz Sarajeva i Ferid T. iz Goražda.

Liječenje je skupo, jeste li dobili finansijsku podršku?

Liječenje je svugdje skupo, a posebno teških (ne)izliječivih bolesti. Tako je i u Italiji koja me je primila, prihvatila i na svaki način mi pomaže da se liječim i, nadam se, izliječim.  Niko drugi pojedinačno, a ni institucije i ustanove u mojoj domovini Bosni i Hercegovini, mi do sada nisu ničim i ni u čemu pomogli u liječenju, čak su mi na jedan jedini moj upit s početka perioda liječenja da li mi i kako mogu pomoći odgovorili da im ja koji sam u domovini i svijetu priznat kao jedan od istaknutijih bh. stvaralaca prvo napišem ko sam i šta sam, čime se bavim, šta radim kako bi tek onda vidjeli mogu li mi (čitati: hoće li!!!) na bilo koji način pomoći.

Nakon takvog usmenog odgovora, porodično smo se dogovorili i odlučili da prodamo našu kuću u Mostaru i stan u Sarajevu kako bih se, medicinski je planirano da to traje 2-3 godine, mogao liječiti u Milanu u kojemu uz pomoć Ospedale San Raffaele imam svu potrebnu medicinsku skrb koja se odnosi na karcinome dok se za lijekove i život tamo moramo sami snaći i obezbjediti uslove stanovanja adekvatne bolesti od koje se liječim.

Ovih dana sam, uz dozvolu ljekarskog tima koji me vodi došao na deset dana u Sarajevo kako bih regulisao obaveze oko prodaje stana i doživio neprijatnost koja je dobro uzdrmala moj trenutni zdravstveni status – da bih novac od legalne prodaje naše privatne nekretnine mogao prebaciti na račun u Milanu sa kojeg moram plaćati svoje liječenje po našem se zakonu moram iseliti iz moje domovine kojoj sam, uz onu prethodnu znatno veću i poznatiju domovinu Jugoslaviju, dao sve svoje kvalitetne kreativne sokove i djela!  Mogu oni mene po zakonu iseliti iz moje domovine koja je meni dala mogućnost da u njoj živim, radim i stvaram, ali nikada i ni po kojem zakonu neće moći iseliti moju BiH iz mene i većine mojih autorskih umjetničkih djela!

Imate bogatu biografiju, ali, umjetnik nikad ne prestaje stvarati. Konstantno je u nekom procesu i uvijek u “sukobu” sa raznim idejama. Vjerujem da ni bolest to kod Vas nije zaustavila. Koliko još priča niste, a željeli biste ispričati kroz film, i o čemu biste željeli govoriti?

Imam veliki broj kvalitetnih autorskih književnih, pozorišnih, filmskih i rtv djela za koja sam dobio mnoge domaće i međunarodne nagrade i priznanja, ali sam zbog bolesti i odluke ljekara koji se brinu o mom zdravlju da pola godine “apstiniram” od zahtjevnijih poslova kakvi su režija igranog filma “Bijele sjene” i pozorišne predstave u sve značajnoj kulturno-umjetničkoj i obrazovnoj milanskoj asocijaciji ArtRiver Isola koju vodi moja kćerka docentica filmskog scenarija i dramaturginja Emina Gegić. Vratio sam se pisanju kratkih priča i drama sa kojima sam i počeo svoju uspješnu stvaralačku karijeru kao i, na nagovor brojnih čitatelja mojih književnih uradaka koje javno objavljujem na portalu Kliker.info (jedno vrijeme i na vašem cijenjenom portalu Faktor.ba) na mom FB zidu Semsudin Gegic (Geg Multimedia), pišem moj prvi roman kojeg sam podnaslovio romansirani film.  Konstatacija ljekara je da mi ta kreativna aktivnost pomaže u liječenju pa me i oni podstiču i podržavaju da to radim dok opet ne budem zdravstveno sposoban da se uhvatim u “koštac” sa režijom velikih i složenih filmskih i pozorišnih projekata koji, kao i svi moji prethodni projekti, imaju moj specifičan autorski rukopis i “mirišu” samo na moj dokumentarno-igrani umjetnički izraz koji me je i, uslovno kazano, i proslavio u svijetu.

U protekle dvije godine doživjeli ste razne napade. Je li se situacija smirila, i u kakvim ste odnosima sa onima koji su otvoreno govorili protiv Vas?

Sva ta haranga koja je prije tri-četiri godine neosnovano javno pokrenuta protiv mene od strane ljubomorne grupice mostarsko-sarajevskih uhljebljenika u javne ustanove koje su oni pretvorili u svoje privatne, oborena je i poništena sa više sudskih presuda koje su sve do jedne izrečene u moju korist gdje je dokazano da nemam nikakvu krivicu i da nisam počinio bilo šta što nije po zakonu, pa su njihove anonimne i javne prijave protiv mene bile neosnovane. Uz sve to znači mi i moralna pobjeda nad njima jer se također dokazalo da su oni, stvarajući u javnosti privid masovnosti, sastavljali kojekakve peticije koje su potpisivali imenima mojih i njihovih kolega koji niti su bili sa njima a ni protiv mene, a što su i meni i novinarima koji su pratili te nemile događaje kazali nakon što je propao pokušaj rušenja i protjerivanja moje ličnosti iz domovine i sa njene umjetničke scene. Ono u čemu su, ipak, uspjeli je to da je, po riječima ljekara, zbog stresova nastalih u to vrijeme njihovih svakojakih prijetnji i preležanog najtežeg oblika herpes-zostera, praktično tada i proklijala moja sadašnja bolest. Ono čega sam ja postao svjestan je spoznaja da su u prošlosti mnogi kvalitetni stvaraoci morali napustiti ovo podneblje kako bi se nedovoljno ili nikako talentovani pojedinci mogli šepuriti i sami optrčavati krugove oko stožera pobodenog u srce bh. gumna. Sa svim drugim brojnim mojim u svojim branšama kvalitetnim kolegama sam bio i ostao u prijateljskim odnosima koji se zasnivaju na uzajamnom poštovanju, a koliki je broj takvih pokazalo se ovih mjeseci mog liječenja kada su mi dali i daju podršku da se uspijem izboriti protiv teške bolesti koja me je napala.

Da možete ispočetka, šta biste mijenjali?

Ništa ne bih mijenjao, ali bih se korigovao tako što bih “zdenfao” svoju dobrotu jer sve zlo što me u životu i poslu zadesilo prositeklo je iz moje neobjašnjive potrebe da pomognem drugome. Ali, ko zna, možda me ta dobrota i sačuvala u dosadašnjem životu koji me je nagradio zdravom porodicom, kvalitetnim autorskim umjetničkim djelima i brojnim saradnicima i prijateljima po cijelom svijetu.

Merima Čustović(Faktor)