Kliker.info

Ovih je dana jedan ljudski život postao važan. Nikada se javnost u Bosni i Hercegovini nije toliko bavila jednim dječakom, nakon dječačića Alana Kurdija, kao što se to dogodilo nakon skoka s osmog sprata zgrade i samoubistva Mahira Rakovca.

Piše : Sead Omeragić (Aljazeera)

Majka i očuh prvo su tvrdili da je dječak žrtva brutalnog vršnjačkog nasilja, a onda je njegov otac Muhamed na sve to bacio sumnju.

Ne sjećam se da su se u ljudima toliko uzburkale strasti kao u tragediji dječaka Mahira. Njegov mladi ugašeni život i način odlaska s ovoga svijeta postavljali su brojna pitanja.

Gdje smo to mi danas u našoj Bosni i Hercegovini? Možda smo, nakon Mahirove sudbine, ostali s jednim i jedinim pitanjem. Zašto se tako rijetko sjetimo da nam je život jedina vrijednost i dar od Boga? I zašto uvijek kasnimo na tu jednostavnu misao?

Pored Mahira su prolazili neki ljudi, komšije, dok je sjedio na ivici tog prozora. Jedan od njih se kasnije kajao što mu nije uputio lijepu riječ. “Možda ga je ta moja lijepa riječ mogla spasiti?”, danas taj prolaznik sebi prigovara.

Ovdje se uspjeh ne prašta

Balkan ima svoje arhetipove. Ovdje nikada život nije bio na cijeni. Individualnost se ovdje nije voljela. Ljudska prava se nisu poštovala. Sloboda je uvijek pravila probleme samo onima koji su je željeli. Nijedna država ovdje ne cijeni ljudski život i ono što je najvrednije u njemu. Ljudi nisu nikad bili isti pred zakonom. Bilo kakav uspjeh se ovdje ne prašta.

Ali, svaki čestit čovjek zaslužuje poštovanje. To je kao kad daješ sebi priliku da se predstaviš na ovom svijetu, da te upoznaju i da ti upoznaš druge ljude.

I onda sam, uporedo s brojnim pitanjima u vezi sa sudbinom dječaka Mahira, čuo da osoblje Univerzitetskog kliničkog centra Sarajevo stoji mirno pred novom direktoricom Sebijom Izetbegović. Da ti ljudi javno priznaju kako osjećaju strah pred ovom osobom. Pomislio sam kako se poniženja ne događaju samo među djecom, nego se događaju i njihovim roditeljima.

Povezani supružnici na funkcijama su rijetko viđeni u Bosni i Hercegovini, ali ipak postoje. Svojevremeno sam znao da je u Nadzornom odboru BH Gasa sjedila supruga, dok joj je muž bio direktor ovog javnog preduzeća. Istina, imali su različita prezimena, ali je afera probila u javnost. I nije izazvala previše buke.

Ni tada se nije govorilo o kršenju Zakona o sukobu interesa, koji se odnosi na izabrane i imenovane funkcionere. To je jedini zakon koji bi morao suzbijati političku i svaku drugu prekomjernu moć. Ali, upravo taj zakon je onaj koji se najviše krši u ovoj državi. Dakle, krše ga ljudi koji su odgovorni za provođenje zakonitosti.

Kao šahovske figure

Stranka demokratske akcije je, kao najdugotrajnija partija u vlasti, napravila probleme i otvorila ozbiljne društvene rane dajući vlast u ruke podobnih, koji se prema drugim ljudskim bićima odnose lošije od generala. Ova stranka je raznijela ponajviše nepravde kao što se raznosi zarazna bolest.

Jer, kao i u slučaju bračnog para iz BH Gasa, postavljenje Sebije Izetbegović za direktoricu UKCS-a je u osnovi bilo političko imenovanje. Izabrana je bez konkurencije i to već dovoljno govori o pozadini tog izbora. Izabrao ju je Nadzorni odbor koji je, bez ikakve sumnje, biran po političkom diktatu. U ovom stranačkom sistemu vlasti ne može se ni slučajno dogoditi izbor stručnog i vrijednog čovjeka na rukovodnu poziciju.

Nadzorni odbori se ne biraju, nego delegiraju iz vrha stranaka. Najčešće glavni čovjek stranke dobije pozicije i dio imena za nadzorne odbore i, poput šahovskog majstora, postavlja figure. Kad rasporedi na ključna mjesta svoje igrače, koji će kasnije izabrati prve ljude javnih preduzeća po njegovim željama, koji će slati tantijeme po njegovim zahtjevima, zapošljavati po njegovim naređenjima, ono drugorazredno što ostane od nadzornih odbora on predaje stranačkim šefovima ispod sebe.

Gledao sam i slušao kako jedan visoki stranački funkcioner dijeli preostala mjesta po odborima. “Ostale su mi samo škole”, govori svom poznaniku, koji je vidljivo ljut, “a one plaćaju samo 150 maraka [75 eura] mjesečno…”

Dakle, ako neko i misli da je najezda prosječnih u politiku patriotizam te da ta politika poštuje i njeguje stručnost i znanje, totalno se vara. Sva nesreća ove države i nastaje u stranačkim brlozima. Stranka se u tom slučaju pokazuju kao skup prosječnih, koji djeluju po prijateljskim, rodbinskim i poslovnim vezama, a sve to je upakovano u brigu za državu i borbu za interese naroda.

Previše poniženja, premalo poštovanja

Tako je izabrana i doktorica Sebija Izetbegović. To što sada radi kao generalica UKCS-a tragično pokazuje da joj ti ljudi nisu ravni te da je ona u svakom smislu nešto više od njih. Pred njom možda mirno stoje roditelji nekog dječaka ili djevojčice, pretvoreni u obične vojnike kao pred generalicom. Oni sigurno neće primijetiti nevolje svoje djece. Jer je i njihov život učinjen za trenutak bezvrijednim i njihovo dostojanstvo je odbačeno.

Taj ponos, to dostojanstvo koje čuvamo u sebi je kao pitanje imuniteta i zdravlja. Time pobjeđujemo bolesti, s tim osjećajem možemo hodati uspravni. Tim ponosom se borimo, pokušavamo proći kroz ovaj život i stići sigurno na svoje obale.

Odakle pravo nekim osobama da drugim ljudskim bićima uzimaju ponos? Sebija Izetbegović je izabrana politički na mjesto direktorice UKCS-a. Da nije njen suprug Bakir Izetbegović član Predsjedništva u ovoj državi, ona ne bi bila prva u UKCS-u, nego vjerovatno među osrednjim i prosječnim. Možda bi tada upoznala onu balkansku priču po kojoj se ljudska bića ne poštuju kako bi trebala i kako je život previše poniženja, a premalo poštovanja.

Nažalost, ljudi su često ono što ne trebaju biti.