Kliker.info

Čini mi se kao da se u svakoj vijesti može pronaći neko poređenje sa Bosnom.

Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto rekao je Draganu Čoviću, ne znajući da ga slušaju i novinari:

“I, naravno, pošto smo obojica, pošto se baziramo na kršćanskim osnovama, vrijednostima, jasno je da osjećamo simpatiju i dijelimo simpatiju sa Hrvatima.

Piše : Sead Omeragić (Bosnaglobal.net)

Tako da mogu da obećam, gospodine predsjedniče, da ćemo mi do kraja biti uz vas i imat ćete našu podršku. Rekao sam i svom kolegi, ministru vanjskih poslova Hrvatske (Grlić Radmanom) da on kaže šta je to korisno za vas i šta treba mi da učinimo po tom pitanju”, rekao je Szijjarto.

Naravno, u politici se to ne izgovara, osim kad ne znaš da te slušaju i drugi i drugačiji. Problem je kada te neko gleda kao manje vrijednog, jer nisi narod “na kršćanskim osnovama”. Koliko ovakvih kao Szijjarto dolaze ovdje u BiH na “tajne večere”. Teško njima licemjernim.

U Evropi uglavnom pobjeđuju demokršćanske ideje. U Evropskom parlamentu je najbrojnija Evropska pučka partija (EPP). U toj partiji su i HDZ BiH, SDA i PDP. Demokršćani i kršćanski socijalisti su najbrojniji u EPP-u. Najmoćnije svjetske demokratije, one skandinavskih zemalja, imaju svoje demokršćanske i kršćanskosocijalne patrije. U dvadesetak evropskih država demokršćanske partije vode glavnu riječ. Ali se ne miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine kao što to radi Orbanova Mađarska preko Szijjarta.

Tri i po godine trajali su najgori zločini protiv čovječnosti i na kraju genocid nad Bošnjacima. Tri i po godine direktnog TV prijenosa kasapnice po ulicama bh. gradova. Samo su strani novinari većinom bili časni i profesionalno izvještavali iz te kasapnice. Na kojim osnovama se zaboravljaju presude Međunarodnog tribunala i Svjetskog suda pravde u Hagu? Časni tužioci i sudije su uradili veliki posao istrage i kažnjavanja zločinaca, pa su presudili i tadašnjem rukovodstvu Republike Hrvatske za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Danas je, nažalost, hipokrizija približna onoj iz vremena velikog ubijanja Bosne i njenih građana. Od svega je najstrašnije Szijjartovo priznanje da je dogovarao uredovanje političkih odnosa i stanja u BiH sa ministrom vanjskih poslova Hrvatske Grlić Radmanom. Radio je to i visoki predstavnik Christian Schmidt, prema priznanju premijera Andreja Plenkovića.

Richard Holbrooke je u svoji memoarima “Završiti rat”, u augustu 1993. zapisao: „Niko s kim sam prošlog augusta (1992.) razgovarao nije očekivao da će Bosanci toliko istrajati“.

U isto vrijeme, autor jedne od najboljih knjiga o ratu u BiH britanski publicist Brendan Simms je zapisao to stanje u kojem Zapad čeka poraz Bosne i Bosanaca: “Sasvim jednostavno, Bosanci su se borili jer su dobro znali: Ako se ne bore bit će istrijebljeni”.

Sve ovo što neki Evropljani rade protiv BiH trebala bi biti nečija sramota, ali nije.
Agencijska vijest od juče: “Ukrajinski saveznici u Ramsteinu raspravljaju o jačanju vojne pomoći Kijevu”. Već više od godine traje takmičenje zemalja Zapada ko će dati više oružja i novca Ukrajini.

Sjetimo se: Gotovo tri i po godine ubijanja Bosne je direktno prenošeno na svjetskim televizijama. I ko zna koliko bi to trajalo da regularna Armija bosanske vlade nije krenula u oslobađanje svoje zemlje i rat je odmah završen Dejtonskim sporazumom.

Bivši američki predsjednik Bill Clinton je upravio bio u Belfastu sa bivšim liderom Ujedinjenog Kraljevstva Tonyjem Blairom i Republike Irske Bertiem Ahernom, kako bi obilježili 25. godišnjica od postizanja mirovnog sporazuma (katolika i protestanata) na Veliki petak 1998. godine. Clinton je rekao:

“Malo je mjesta gdje smo imali poseban problem kao u Bosni, jer bez bosanskih Srba nismo mogli sklopiti mir. I onda od početka, ili tvrdokorna srpska vlada ili njihovi ruski sponzori su uvijek tražili paralizu, paralizu, paralizu. I dalje im je mnogo bolje nego kada su klali jedni druge u ogromnom broju…”

Kad se danas govori o “klanju jedni drugih u ogromnom broju”, zaboravljaju se ključni momenti rata protiv BiH, a to su genocid u Srebrenici i strašni zločini protiv čovječnosti, presuđeni pred međunarodnim sudovima. I da je bosanska strana bila gotovo goloruka i osuđena na smrt, za razliku od današnjeg izdašnog naoružavanja Ukrajine.

Pritisnut od evropskih lidera, naročito od Britanaca, Clinton je izbjegavao skinuti embargo na oruže, premda je Kongres SAD, nakon godina čekanja, zaprijetio da će donijeti obavezujuću rezoluciju o ukidanju embarga. U ključnom trenutku u septembru 1994. Clintonova je administracija zatražila od službenog Sarajeva da svoj zahtjev za skidanje embarga odgode za samo šest mjeseci. Izetbegović je za govornicom UN-a predložio da se odmah prihvati ukidanje embarga sa odgođenim djelovanjem od šest mjeseci. To će kasnije biti praćeno serijom laži u ovdašnjim medijima od tradicionalnih bošnjačkih smutljivaca, koji su tvrdili da je Izetbegović odbio da naoruža Armiju RBiH.

Konačno, Kongres SAD je 26. jula 1995., nakon genocida u Srebrenici, velikom većinom izglasao odluku o ukidanju embarga na naoružanje bosanskoj vladi, bez mogućnosti ulaganja veta od strane predsjednika Clintona. Bio je to najveći udar na autoritet na jednog američkog predsjednika od 1973. godine i Akta o ratnim ovlastima izglasanog 1973. na kraju vijetnamskog rata, iz vremena afere sa Richardom Nixonom.

Drugo: Agencije su izvjestile da su Francuska, Ukrajina i baltičke države Estonija, Latvija i Litvanija izrazile užasnutost nakon što je kineski ambasador u Parizu doveo u pitanje suverenitet bivših sovjetskih zemalja, direktno Ukrajine.

Milorad Dodik već deceniju i po, dan za danom negira suverenitet Bosne i Hercegovine, pa je to uradio i prije par dana u Beogradu. I sva diplomatija u BiH i oko BiH mudro šuti. Tu vrstu političke dvoličnosti građani BiH susreću svakodnevno.

Kad, recimo, Christian Schmidt ode juče kod reisa Kavazovića i čestita mu Bajram, kao i svim vjernicima, onda se možemo sjetiti da je te iste vjernike među Bošnjacima ponizio stavljajući ih u poziciju drugorazrednih bića, donoseći odluku da jedan njihov glas vrijedi višestruko manje od kršćanskog, tačnije hrvatskog i srpskog. Visoki predstavnik Schmidt je kršćanski demokrata, ali je njegov potez bio zadiranje u Božije nadležnosti, jer su pred Svevišnjim svi ljudi jednaki.

Dva dana uoči komemoracije u Jasenovcu, povodom 78. godišnjice proboja posljednjih zatvorenika iz ustaškog logora, 21. aprila se u Beogradu održala konferencija “Da li je Sarajevo bilo opkoljen i blokiran grad?”

Sve moguće laži su izogovrene o strašnoj višegodišnjoj opsadi Sarajeva: Opsada Sarajeva je “medijska i politička laž” i “propagandna mašinerija”, govorilo se.

To rade isti oni koji obilježavaju stradanje svog naroda u Jasenovcu. Oni koji su ubijali građane Sarajeva. I dovodili za novac zapadne perverznjake da ubijaju djecu po Sarajevu u onome što zovemo “Sarajevo safari”. Dva miliona evropskih Bošnjaka muslimana su tretirani kao strano tijelo Evrope. Kao žrtve safarija.

Šta je ovdje nejasno?

Samo Bošnjaci međusobno ideološki ratuju i sebi prave nered, dodajući tome pohlepu i pogubnu borbu za vlast, umjesto da gledaju šta je interes Bosne i njenog napretka. To nije glasati za građansku ili nacionalnu stranku. To je uraditi ono što treba Bosni za njen opstanak i život. Za djecu koja će doći.

Nažalost, između izjave ministra Szijjarta o kršćanskoj podršci Čoviću i njegovim političkim ciljevima u BiH i onog ubijanja devedesetih kao da nema trideset godina razlike. Kao da je to bilo samo dan prije ovog Szijjartovog obraćanja Čoviću.