Kliker.info

Bio je 15. april.

Obilježili smo Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Ne, takozvane, kako vole reći i napisati oni što bi prekrajali historiju, oni što su razgrađivali i razgrađuju bosansko-hercegovačko historijsko biće, oni što sebe predstavljaju kao spasioce Bosne i Hercegovine, ali i oni što uporno tvrde i u laž uvjeravaju i sami sebe da su se samo branili, jer bili su napadnuti.

Piše : Sead Đulić 

Ukratko, Armija Republike Bosne i Hercegovine osnovana je na osnovu Odluke Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

I tu stavljam tačku.

Sve drugo, bez obzira na časne namjere pojedinaca, bilo je u funkciji razgradnje međunarodno priznate države, Republike Bosne i Hercegovine, i imalo je svoje istinske vrhovne komandante i zapovjednike u Beogradu i Zagrebu. Stvaranje vojnih formacija u matičnoj državi, a koje djeluju pod komandom druge države oduvijek je bio i jeste čin veleizdaje. Svako drugačije posmatranje tih formacija je politički kompromis i na štetu je same države, u ovom slučaju, Bosne i Hercegovine.

Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom i počnu glasno govoriti. U prilog ovoj tezi ide i definisanje pojma domovina i otadžbina u imenovanju posljednjeg rata. Zagovornici takvog imenovanja rata pod pojmom domovina uvijek misle na Hrvatsku, a pod pojmom otadžbina na Srbiju. Ako ovo jeste tačno, a jeste, i ako su oni u Bosni i Hercegovini ratovali za Srbiju i Hrvatsku, a to sami kažu, gdje je tu onda Bosna i Hercegovina?

Stvari su toliko ogoljene da ih ne treba posebno elaborirati. U tom kontekstu jeste i pokušaj rušenja i delegitimizacije Armije Republike Bosne i Hercegovine. Zato je upravo zbog toga važno obilježavanje Dana ARBiH, ali i svih pobjeda i svih datuma i događaja iz njene borbe za opstojnost države. U tom obilježavanju od izuzetne je važnosti razvijati duh pobjede, jer ARBiH jeste pobjednik u prošlom ratu.

Zašto?

Zato što je državi Bosni i Hercegovini bilo presuđeno da nestane.

Evo je, nismo njome zadovoljni, ali opstala je.

Zato što je njenom najbrojnijem narodu, ali i svima onima koji su dijelili vrijednosti bosansko-hercegovačkog društva, bilo presuđeno da nestanu.

Nisu nestali, evo ih, i danas u borbi za državu, samo drugim sredstvima.

Naš opstanak svjedoči našoj pobjedi i njihovom porazu. Zato su danas toliko nervozni, primitivni, licemjerni i šta sve ne. Što smo glasniji u našem slavljenju pobjede oni će biti nervozniji i praviti sve više grešaka koje će voditi kraju takvih politika.

Zato slavimo istinu i samo istinu.

Svjedočeći jednom slavljenju istine 15. aprila bio sam u Donjoj Mahali u Mostaru gdje je u okviru Memorijalnog centra, koji uporno i sistematično, gradi Udruženje „Sinovi Mahale“, otkriveno spomen obilježje poginulim i nestalim borcima čete „Mahala“ ARBiH. Dok je mladost Mahale pjevala o svojim sugrađanima moje misli lutale su ratnim godinama, godinama u kojima smo gole živote branili od onih koji su na nas pucali u ime njihovih domovina i otadžbina.

U mislima sam se sjećao: Ratna je 1993. godina. Dan je 29. juni. Slobodna teritorija Mostara u potpunom je okruženju. To malo parče najjužnijeg, slobodnog, dijela Bosne i Hercegovine brani se srcem i ljubavlju. U pripremi je proboj iz okruženja. Ako ne uspije nestaćemo. Sve se odvija u najstrožijoj tajnosti. Ni cijela Komanda Korpusa ne zna šta se sprema i kada će se desiti. U programu Ratnog studija Mostar Radija BiH uživo ide razgovor sa komandantom 4. Korpusa ARBiH generalom Arifom Pašalićem, Komandantom 41. Motorizovane brigade Mithadom Hujdurom Hujkom, te komandantom Štaba Civilne zaštite Osmanom Čolakovićem. Razgovor sa puno poruka o besmislu međusobnog ubijanja u gradu, o potrebi dogovora u cilju zajedničke borbe za oslobođenje zemlje, o višestoljetnom zajedničkom životu i slično. Ni riječi mržnje ili poziva na osvetu. Sve je toliko mirnodopski da zvuči bajkovito.

Svi su iznenađeni tonom i porukama razgovora. Mnogi misle da postoji neki dogovor za koji ćemo tek čuti. Mi koji smo znali šta se sutra sprema bili smo uvjereni da je varka uspjela i na suprotnoj strani. Po izlasku iz studija čestitao sam im i onako, da niko ne posumnja u bilo šta, skrenuo razgovor pitanjem Hujki: Kako nabaviti takvu kapu, kao kod tebe? Nosio je beretku, kakvih je bilo malo.

Pogledao me, osmjehnuo se razumjevajući moju namjeru, i rekao: Evo ti je, imam ja još jednu. Svi su bili iznenađeni, a on je dodao: A i taj prsluk ti je bez veze. Zaslužio si bolji. Onda je skinuo svoj i pružio mi ga.

Nisam uspio, od uzbuđenja, ni valjano se zahvaliti, on je već sa smješkom hitao ka vratima.

Sutra je pao, položio je život za domovinu, pogođen sa položaja onih koji me danas uvjeravaju da su kličući Hrvatskoj u sred Mostara, branili Bosnu i Hercegovinu.

Vjerujem da je naš Hujka i u tom posljednjem jurišu imao onaj svoj specifični smješak, kakav je imao i dan ranije izlazeći iz Ratnog studija Mostar Radija BiH.

Takvog ga i danas pamtim.

Zagledan u Donjoj Mahali u njegov portret sa darovanom mi kapom isklesan u mermeru osjećam se ponosno.

Sa istom radošću sa kojom je on meni darovao svoju kapu i prsluk, ja sam ih darovao  spomen sobi u Memorijalnom centru u Donjoj Mahali, da nadahnjuje buduće generacije u očuvanju svega onoga za šta je heroj Hujka dao život.

A dao je život za POBJEDU, jer mi jesmo POBJEDNICI.

Samo da to još shvatimo.