Kliker.info

Cjelokupni javni angažman Seada Seje Đulića naročito onaj u svojstvu  predsjednika Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR) i čelnika Mostarskog teatra mladih  (MTM) za neupućene i nedobronamjerne  je  primjer donkihotovske borbe protiv vjetrenjača, a to “dokazuju”  svojim uvjerenjem da su antifašisti, partizani i ljubitelji  Titovog vremena davno nestali sa istorijske scene.

Dnevnik jednog „luđaka“,  odnosno reakcije čitalaca koje stižu u našu redakciju, na najbolji način demantuju navedene tvrdnje pošto su  Sejini dnevnički zapisi za naše ljude širom svijeta, jedna od rijetkih iskri  u tami koja prijeti da u potpunosti proguta kako Mostar tako i cijelu BiH. Podržavaju ga i vjeruju da njegova borbenost i intelektualni aktivizam mogu iznjedriti kritičku masu mladih koji mogu donijeti prijeko potrebne promjene i pobijediti glupost, neznanje i šovinizam.  Drugi  očiti dokaz da Sejo ne šilji džaba olovku ogleda se i u činjenici da  Dnevniku iz broja u broj  rapidno raste čitanost,  tako da je prošli , osmi  nastavak imao rekordnu posjetu .

Vjerujemo da će tako biti i u ovoj Devetki te Vam  u to ime od srca preporučujemo sedam novih priča čije poruke nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Ponedjeljak, 21. avgust

Smrt nije kraj

Noćas sam loše spavao. Bilo je neugodno vruće. Uz to sam se dodatno znojio i s vremena na vrijeme osjećao da gorim, sagorijevam iznutra. Vrlo neugodno stanje. Imam te trenutke otkako primam tu hormonsku terapiju zbog karcinoma. Upozoren sam na tu pojavu, ali mi je prvi put noćas smetala do neizdržljivosti. Ustao sam mnogo ranije nego obično i bez nekog plana i razmišljanja počeo sređivati razne dokumente i to raspoređivati u vidno obilježene fascikle. Nije to bila neka svjesna reakcija i radnja. Radio sam to kao u snu ili pjanstvu. A onda je zazvonio alarm za buđenje na telefonu. Trgnuo sam se, isključio alarm i shvatio šta radim. Neko vrijeme sam buljio u te fascikle i dokumente i u tom praznom buljenju kroz glavu su mi prošli stihovi velikog Maka:

“Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.

Ali smrt nije kraj

Jer smrti zapravo i nema.

I nema kraja.

Smrću je samo obasjana

Staza uspona od gnijezda do zvijezda.”

I tad sam se zapravo probudio iz tog čudnog stanja u koje me dovelo razmišljanje o bolesti sa kojom bijem bitku. Kao da sam se pripremao za odlazak. Alarm je sve prekinuo i probudio me.

Odgurnuvši te misli od sebe primjećujem da mi je stigao snimak kratkog obraćanja na Ozrenu, tačnije mjestu Brezice, u povodu godišnjice formiranja Ozrenskog partizanskog odreda i partizanske bolnice, gdje sam bio na poziv antifašista Maglaja. Pamtim taj dan po sjajnoj atmosferi u planini gdje su nestale opštinske, gradske, kantonalne i entitetske granice, a vladao duh zajedništva kakav su nam u amanet ostavili oni koji nas okupiše. Tim sjajnim ljudima poručio sam kratko se obraćajući:

„Smrt fašizmu !

Zahvalan sam vam što radite ovo što radite. Da nema ovakvih okupljanja na pravim mjestima, na konkretnim mjestima, sve drugo bi bilo besmisleno. Ovo je važno mjesto iz kojeg bi mi današnji antifašisti, sljedbenici ideja narodnooslobodilačke borbe morali puno toga naučiti. Ovo mjesto je i danas daleko od pravih puteva i nije lako ni danas doći do njega. Hajdemo se vratiti toliko godina unazad i zamisliti kako je tada bilo doći ovdje, organizovati narod, širiti ideju slobode i dizati ustanak. Ja mislim da mi danas iz toga moramo puno da učimo, da se okanimo facebook jurišnika i širenja antifašizma kroz parole koje pišemo iz toplog doma.

Na teren!

Mi jedino na terenu, kao i ovi koji su nas danas okupili, možemo nešto napraviti. U to vrijeme, a onda godinama poslije, jedna od ključnih poruka vrhovnog komandanta Narodnooslobodilačke vojske Maršala Tita, bila je: Čuvajte bratstvo-jedinstvo kao zjenicu oka svoga.

Mi danas pričamo o drugima i drugačijima.

Po čemu smo mi to ovdje drugačiji?

Možemo jedino kada se predstavimo zaključiti da možda djelić neke tradicije, porodične, i tako dalje, imamo malo drugačiji.

Zbog toga je na udaru, od devedesetih na ovamo, upravo ta parola: Čuvajmo bratstvo-jedinstvo…

Kada unište to u dobra doba su uspjeli. Na taj način razbiće ideju zajedničkog života. Zato mi, koji se pozivamo na ove tekovine, moramo malo glasnije, malo odlučnije, malo snažnije, učeći od ovih koji su nas okupili, a mnogi od njih bili su mnogo manje obrazovani od nas, imali mnogo manje mogućnosti, ali imali želju, volju, snagu, moral. Moramo iz toga učiti kako da mi danas krenemo u naše, ovovremene, današnje antifašističke bitke. Nemojmo samo konstatovati Bosna i Hercegovina je sa svih strana ugrožena od raznih neprijatelja koji hoće ovo, hoće ono, pa revizija historije, rade nam ovo, rade nam ono.

To je igranje šaha crnim figurama. Mi moramo proaktivnije, snažnije, odgovornije ići u obračun sa tim snagama. Nama treba danas, ovovremeni „ustanak“, naravno ne oružani. Treba nam jedinstvo svih na ideji koja je okupila i ustanike zbog kojih smo danas ovdje, sloboda, socijalna pravda, jednakost, ravnopravnost. Ako se na toj ideji okupimo onda ćemo, siguran sam, a stalno sam na terenu i vidim da je tako, shvatiti da je nas mnogo, mnogo više nego njih. Samo su oni bahatiji, glasniji, imaju poluge vlasti i tako dalje.

Hajdemo im se suprotstaviti.

Evo, ovih dana, ponovo je krenuo atak na brojne naše drugarice i drugove, prijeti im se u glavu, zato što su na nekom skupu negdje izjavili nešto, prozvali nekog, prepoznali nešto i pozvali na rješenje ili naglas rekli koji su to vidovi ovovremenog neo fašizma u Bosni i Hercegovini.

Ne smijemo na to šutjeti.

Odgovor na to mora biti naša snaga i naše jedinstvo.

Ni oni 1941. godine ne bi opstali da nisu imali snagu i jedinstvo.

Bilo je raznih pučeva, posebno 1941. i 1942. godine, iznutra, ali glavnina je ostala zajedno i nisu dali da ih podjele, bez obzira što je bilo brojnih razlika. Nisu ni oni o svemu isto mislili. Naravno da nisu. Nemojmo pričati o razlikama, pričajmo o onome što nam je zajedničko, a toga je puno. Imamo iuskustvo kako je nekad bilo, naslonimo se na to i zagledajmo se u budućnost. Jedino tako biće svima nama pojedinačno bolje, ali i čitavoj zemlji.

Ako to ne uradimo nema budućnosti.

Moramo im reći: Antifašisti su obnovili državnost Bosne i Hercegovine u Mrkonjić Gradu 1943. godine. Da nije bilo Mrkonjić Grada ne bi bilo 1992. godine referenduma. Badava priča. Mi bi danas, ako bi ovo obilježavali, u tom slučaju priču o Ozrenskom partizanskom odredu pričali kao stanovnici nekih drugih država. Zato ovim novim fašistima koji razbijaju antifašističko naslijeđe moramo stalno ponavljati: Da nije bilo Titovih partizana u Bosni i Hercegovini ne bi bilo Bosne i Hercegovine.

Živjeli i smrt fašizmu!“

Analiziram izgovorene misli i razmišljam kako gore, u planini, nije bilo bitno ko je iz Maglaja, a ko iz Doboja ili Tešnja. Svi su na isti način reagovali na ovo što izgovorih. Ali naše misli, naše potrebe i želje ne dopiru do onih koji vode ovu zemlju.

Šta učiniti da se to počne mjenjati?

Sa tom misli u glavi primjećujem objavu sjajnog pjesnika i profesora iz Prijedora Slavena Trebovca, na kojoj sam obilježen. Čitam njegov tekst:

„Važno!!!

Zar i ono najizdašnije u kulturi da gasi neodgovorna politika?

U moćnike se uzdati ne može niti od njih şta očekivati, pogotovo u ovom loncu bućkuriša mutne vode i krasote izvora koju nazivaju država.

Njihova uloga osim da hipnotišu mase (što u ovoj zemlji i nije tako teško) nije jedina legalizovana nemoralnost već dio cjelokupnog mehanizma laži i obmane…Dakako, kako bi se armija poslušnika držala u strahu i pod kontrolom…i napunile njihove lične i partijske kase.

Jedna od najopasnijih radnji moćnih raspikuća nije samo nebriga i potpuna odsutnost ulaganja u nekoristoljubivu kulturu. Gore od toga.

Upropaštavanje onih koji slave svoju zemlju gdje god da gostuju, a političkim bitangama su trn u oku.

Zar da suho zlato mladih naraštaja ostavimo na milost i nemilost uništitelja plemenite misije ? Dokle li smo došli da nam to izgleda nije ni na pameti?

A zvuči dobro odgledati predstave besplatno, pohvaliti se da pojedini naši gradovi imaju zabavu za mlade, koristiti niihov rad za političke samohvalospjeve pojedinaca i grupa?

Mostarski MTM je čudo.

Vodi ga Sead Đulić, veliki entuzijasta i poznavalac teatra.

U nekim ozbiljnim časopisima o teatru u svijetu apostrofiran je kao jedan među 100 ljudi koji pomjeraju granice umjetnosti.

A u MTM-u djeluju čuda od djece i ljudi. Za mnoge niko.nije čuo. Pitate li se zašto?

Ponavlja se priča kao i u vrijeme moje mladosti kada su jako dugo mnogi od nas bili nevidljivi, a za veće domete su nam sjekli krila. Da li toj djeci takođe zaključavaju vrata? Jedina stvar koja pravi razliku su mogućnosti besplatnog ili povoljnog studija u inostranstvu koje mi nismo imali. Ipak, o tome ne pričam. Zar nisu dobrodošla njihova maestralna postignuća u vlastitoj zemlji? Da li se to njih odriče država koju predstavljaju mnogi beskrupulozni likovi ?

MTM je biser ove zemlje. Teatar koji je učinio puno više za svoj autohtoni prostor od brojnih špekulantskih tzv. humanitarnih organizacija , samozvanih dobročinitelja, potkupljivih moralista, a o političarima da ne govorim.

To je skup vaspitane, obrazovane, multitalentovane, često genijalne djece i mladih uopš te koji njeguju kulturu sjećanja.Oni opominju na besmisao svakog rata, pričaju nam priče o veličini mira, a sami svojim angažmanom mire zabludjele glave.

Ta djeca i mladi na čelu sa neumornim selektorom (koji još uvijek pun energije radi bolestan) glas su svijesti i savjesti uveliko ugroženih grupa i pojedinaca: studenata, penzionera, zaboravljenih intelektualaca, samohranih majki, napadnutih žena, normalnih muškaraca, invalida, svih zapostavljenih manjina i čistih duša uopšte.

Gledao sam njihove predstave.

Iz ničega stvaraju umjetnički vrijedno, a od nesrećnih storija pojedinaca, grupa i naše ratne prošlosti vrhunske igrokaze sa snažnim efektom katarze.

Mostarski teatar mladih nije mjesto gdje bi mogli igrati određeni glumci iz profesionaknog teatra. To je ambijent u koji dolaze ličnosti bez predrasuda, fizički i kreativno spremni da odigraju naporne duge predstave nalik Đokovićevim mečevima protiv najvećih rivala. Mjesto je to pokretačkih pitanja o boljem drušvu i svijetu, u kojem se igra bez nadoknade, iz ljubavi, gdje se niko ne osjeća star. Da, jedna od najplemenitijih ustanova teatra kritičkog preispitivanja koje sam igdje mogao sresti. Sveti prostor, prostor slobode (kako bi rekao Piter Bruk). Kuća dobrog srca i srce koje izgleda kuću tog humanijeg svijeta zalijeva u sebi vodom neiskvarenog zajedništva.

I gle, oni muku muče sa prostorom!

O njima ne haju oni kojima bi to trebalo da bude primarni, “sveti” zadatak. O, ne, bahatim likovima ništa nije sveto, pa ni budućnost te armije mladih lavica i lavova.

Za svoj rad MTM je mnogo puta nagrađen i kolektivno i pojedinačno. Njihovi podvizi se nastavljaju.

Treba li reći da su u MTM-u ponikli Dragan Despot, Nebojša Kundačina, Belma Lizde Kurt, Tea Alagić, Maja Zećo i drugi?

Ponoviću!

Ne dozvolimo da ta talentovana i vrijedna djeca i mladi ljudi sa uvaženim pedagogom i umjetnikom Seadom Đulićem, prekinu s radom.

To je jedan od rijetkih primjera teatra borbe, slobode i istine.

Njihovo djelovanje je neprocjenjiva ljepota, istina sama.

Izgleda da je njihov jedini grijeh što su posebni u kvalitetu bez obzira na nacionalnu i religijsku pripadnost.

Ovako kvalitetni ljudi ne zaslužuju da izgube bitku od trećerazredne politike.

Dišem za kulturu jer još ima i onih koji svojim entuzijazmom i angažmanom, iz srca bude zaspalu svijest …

Hajde da im pomognemo!

Kako ko i na koji način može.

Donacijom, informacijom, prostorom…

S.T.“

Sve ovo bilo je doivoljno da potisnem Makovu bezvremenu pjesmu i pun optimizma zakoračim u ostatak dana.

Utorak, 22. avgust 2023.

Oni svi nama nedostaju

Danas sam nekako ustao mnogo svježiji. Kao da me juče nisu progonile, bar za trenutak, crne misli. Svjež sam i raspoložen. U takvom raspoloženju stiže mi vijest da su gotovi vaučeri koje smo štampali u funkciji spašavanja naše scene. Naime, ideja je da kupac vaučera po cijeni od 5 KM može u toku sezone dobiti 5 ulaznica za bilo koju našu predstavu ili predstave. Ušteda za zainteresiranog gledaoca je značajna, a naš cilj očuvanje scene, koja je u suštini spomen obilježje. Naime, naša scena se zove Memorijalna scena 2532 i ona je spomenik svim stradalim građanima Mostara u minulom ratu. Jedino je to obilježje u Gradu koje se sjeća svih stradalih građana, civila, vojnika, Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih, bez obzira na sve njihove razlike i sve njihove poveznice. Oni svi nama nedostaju, a stradalo ih je 2532. Oni svi nedostaju Mostaru. I to je razlog zašto grčevito branimo tu našu scenu, jer eMTeeM na tim principima odgaja djecu i mlade ljude skoro 50 godina.

A možda baš zbog toga i jesmo problem i žele nas zaustaviti ili uništiti.

Sa uvjerenjem da će odziv za kupovinu vaučera biti značajan, jer preostalo nam je još samo 10 dana za izmirenje obaveza, pripremam kampanju za njihovu prodaju.

U pripremi kampanje stiže mi vijest o još jednom u nizu napada na istaknute aktiviste antifašističkog pokreta u BiH. Odmah, bez razmišljanja, pišem reagovanje, jer napadi su sve češći i sve brutalniji. Zapisujem slijedeće: U uzavreloj političkoj atmosferi u Bosni i Hercegovini, koja obiluje brojnim neprimjerenim ponašanjima i izjavama, ni mi članovi Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini nismo pošteđeni. Odavno, još od devedesetih godina, navikli smo na omalovažavanje, negiranje, vrijeđanje i kojekakve gadosti.

Međutim, u posljednje vrijeme atakovanje na naše aktivnosti i istaknute članove učestalo je i dobija ozbiljnije forme. Učestale su, telefonskim pozivima, statusima i komentarima na društvenim mrežama, te prilikom susreta na javnim mjestima otvorene prijetnje i pozivi na linč. Način na koji se to radi, jasno ukazuje na izvore koji kreiraju toliku količinu mržnje prema sljedbenicima antifašističkog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Jasno nam je da je udar na antifašističko naslijeđe udar na samu BiH, kao što nam je jasno da je došlo vrijeme u kome je fašizam, u novom obliku, ponovo u modi. S ovim činjenicama obavještavamo javnost, jer ne vjerujemo da će bilo koji organ bilo šta preduzeti po ovom pitanju, ali i da tim potomcima sila mraka javno kažemo da ih se ne bojimo i da nas nikakve prijetnje neće pokolebati u našoj borbi za antifašističko BH društvo 21. vijeka. Naši preci su to pokazali četrdesetih, a mi devedesetih godina prošlog vijeka.

A gdje su bili njihovi preci četrdesetih, odnosno oni devedesetih?

Smrt fašizmu!

Nakon ovih teških tema došlo je vrijeme da konačno posložim i Repertoar 48. MOSTARSKOG TEATARSKOG FESTIVALA – Festivala autorske poetike koji organizujemo u Mostaru od 25. do 31. avgusta 2023. godine.

Nemamo novca jer niko nije želio da nas podrži, a mi ne možemo odustati nakon toliko godina. Tim više što smo planirali da festival bude početak obilježavanja naše pedesetogodišnjice postojanja. Izguraćemo nekako, jer čvrsto vjerujemo da je naš rad i brojne aktivnosti najbolje oružje u borbi za opstanak.

To misle i naši prijatelji koji će se predstaviti na festivalu. To su: Udruženje dramskih umjetnika Altteatar Sarajevo,  Lutkarska organizacija koju fakat trebamo – LOFT Zagreb, Dramski studio JU „Kulturno – sportski centar“ Kakanj, Kreativno-stvaralački obrt „Lučica“ Zagreb, grupa Vještice, DIS – Pozorište mladih Banja Luka, JU Kulturno sportski centar Bugojno i Vahid Duraković, EMPIRIA TEATAR Zagreb i naravno Mostarski teatar mladih.

Pored predstava biće i čitav niz pratećih sadržaja.

I dok kombiniram termine stiže mail iz Šapca, od direkcije 4. INTEF festa koji se održava u Mišaru kod Šapca, gdje smo polovinom mjeseca učestvovali sa predstavom “SMRT JE MOJA LJUBAV”. Javljaju da je naša Emana Tabaković dobila Nagradu za najbolje glumačko ostvarenje za ulogu Djevojke A u pomenutoj predstavi.

Obradovan kao djete javljam svima, od eMTeeM-ovaca do medija i naše publike. Nagrade su potvrda da godinama dobro radimo i zaslužujemo bar malo poštovanja i u gradu čije ime promovišemo diljem svijeta.

Srijeda, 23. avgust 2023.

Ima nade za mene

Rano idem u Dom zdravlja. Valja dati krv za razne analize i sačekati nalaze. Sutra imam kontrolni pregled kod onkologa i trebao bi primiti novu injekciju. Biće danas dug dan dok stignu nalazi. Opet isčekivanje tog famoznog broja kojim se mjeri PSA. Lebdi u mislima pitanje: Hoće li biti manji od 4?

Pokušavam odagnati misli od toga, ali ne ide. Stiže mi prilog sa Radija Slobodna Evropa o eMTeeM-u. Preslušavam ga, a naslov na njihovom portalu, Mostar: MTM pred gašenjem? dovoljno je provokativan da se pročita. Prijatelj teatra, novinar Mirsad Behram piše, između ostalog:

„Ostalo je još desetak dana do isteka roka u kojem Mostarski teatar mladih – MTM – omladinsko pozorište koje će uskoro obilježiti 50 godina rada, mora platiti dugovanja za najam prostora u kojem djeluje.

MTM je pokrenuo i akciju prikupljanja donacija na društvenim mrežama, jer se to pozorište, koje – kako kažu – otvoreno progovara o problemima današnjice u BiH, ne finansira ni iz jednog javnog budžeta.

Ukoliko ne uspiju skupiti potrebni novac, iz MTM-a su upozorili kako bi deložacija iz prostora u kojem se trenutno nalaze praktično značila prestanak rada tog teatra.

Na Memorijalnoj sceni 2532 MTM-a – koja je ime dobila po broju stradalih građana Mostara u proteklom ratu – radi se punom parom. Predstave koje se pripremaju za publiku zadnjih sedmica imaju samo jedan cilj – osigurati do kraja augusta potreban novac za plaćanje najma prostora u kojem je scena napravljena.

U MTM-u kažu da im je namjera online akcijom i prodajom karata, te posebnih vaučera, problem riješiti makar do Nove godine. Na pitanje, zašto nisu ni na jednom budžetu, odgovaraju da je razlog jer nisu miljenici politike.

“Mi se bavimo društveno angažiranim temama. Mi govorimo o svim problemima, ukazujemo na društvo u kojem živimo i bunimo se protiv negativnosti u tom društvu”, ističe Đulić

Tako su pored ostalog kroz predstave govorili o etničkim podjelama, nasilju među mladima, ratnim zločinima, diskriminaciji migranata, manjina i brojnim drugim temama.

Kroz MTM su, kažu u tom pozorištu, prošla brojna glumačka i imena iz svijeta teatra i umjetnosti općenito – kao što su Dragan Despot, Nebojša Kundačina, Belma Lizde Kurt, Gradimir Gojer, koji je jedan od osnivača MTM-a, Maja Zećo i brojni drugi.

U MTM-u kažu i da u tom teatru igraju mladi glumci koji tek ulaze u svijet umjetnosti, ali i profesionalci. Osnovni zadatak je razvoj kreativnosti mladih ljudi. Teo Sandžaktar-Bijedić je 18-godišnji član MTM-a koji želi postati glumac.

“Puno toga mogu na naučim u ovom teatru, a i još jedna vrlo važna stvar je da zapravo mogu ovdje da se družim. Puno sam prijatelja stekao u teatru čak i najboljih prijatelja”, rekao je Sandžaktar.

17-godišnji član MTM-a, Aljoša Golo kaže da je naučio a i tek treba da nauči razne glumačke vještine.

O MTM-u, 15-godišnja članica Emina Bostandžić ovako govori:

“Na neki način posebna je energija kada se uđe u teatar u ovu prostoriju i sve negativne misli ostanu iza vrata”, rekla je Emina.

Da Mostarski teatar mladih neće biti ugašen nada se i 17-godišnja članica, Nejla Hodžić:

“Toliko godina truda je uloženo da bi se napravilo ono što jeste a i definitvno sljedeće generacije ga sigurno veselo očekuju.“

Zadovoljan sam jer ovaj medij se sluša i poštuje. Vjerujem da će i odjek biti pozitivan po eMTeeM.

Nisam još ni stigao do kraja preslušati ovaj prilog naš Deni Behram iz Roterdama šalje putem društvenih mreža ponovo svoj poziv za pomoć teatru. Deni piše:

„APEL, POZIV, MOLBA:

Apelujem na “bivše članove” MTM-a, apelujem na onu raju koja zna šta su istinske vrijednosti našeg grada, apelujem na sve Mostarce/ke, ma gdje bili, apelujem na sve ljude dobre volje da se uključe i da pomognu da se i ova “Meka” mostarske kulture ne ugasi. Deni“

Sve ovo je dovoljno motiva da se istraje u našim nastojanjima, ali i snažan impuls da istrajem u borbi sa bolešću. Bez crnih misli, bez straha, nasmijan i dobro raspoložen idem po nalaze. Gledam taj famozni broj, jednom, dva puta, tri..brišem naočale, pa ponovo gledam. Nisam pogriješio, piše 0,25. Terapija daje rezultate.

Ima nade za mene.

Ima nade za eMTeeM.

Četvrtak,24. avgust 2023. godine

Osvajanje slobode

Ustao sam ranije nego obično. Dan pred početak našeg festivala ima još puno posla da se uradi. Još uvijek nismo dobili nikakvu pomoć za festivalske troškove, bar one osnovne, hranu i smještaj gostiju. Malo olakšanje postoji jer akcija za spas naše scene daje rezultate. Dug je prepolovljen ali još uvijek nismo sigurni da ćemo u preostalih osam dana uspjeti. Sretna je okolnost da festival završava isti dan kada ističe i rok za izmirenje dugova. Bar neće biti sramote otkazivanja festivalskih izvedbi zbog nemogućnosti obezbijeđenja adekvatne dvorane.

Pišem kratku poruku koju upućujem na stotine i stotine adresa.

Pišem:

„Počinjemo.

Vaš dolazak biće glas za spas naše scene.

Svaka kupljena ulaznica je šansa za nastavak života eMTeeM-a.

Kao i bezbroj puta ranije i ovih sedam dana, koliko nam je ostalo za spas Memorijalne scene 2532, računamo na vas.

Vidimo se.“

Nakon toga sa prikupljenim nalazima žurim kod onkologa na kontrolni pregled i još jednu mjesečnu injekciju, koju primam kao dio terapije.

Doktorica gleda nalaze, pita kako se osjećam i brzo kuca na kompjuteru daljnje aktivnosti u nastavku liječenja. Nekako, gotovo stidljivo pitam kakvo je stanje. Šturo, kratko, ali već sam se navikao na njen način komuniciranja, kaže da je stanje dobro, da će u septembru vidjeti kad ćemo uključiti i jedan broj zračenja. Kaže mi da idem primiti injekciju i da se pridržavam ranijih uputa.

Šetajući do dnevne bolnice gdje ću primiti injekciju razmišljam o zračenju i osjećam neku nelagodu, gotovo strah. Pripisujem to nekim starim predrasudama i nepoznavanju ukupnog procesa liječenja. Dok o svemu tome razmišljam već su me bocnuli u stomak i čujem glas sestre: Ostanite par minuta i onda možete krenuti. Tako je i bilo. Taj predah mi je dobro došao. Sabrao sam se, obavio par telefonskih razgovora i bio spreman krenuti u završne dogovore oko početka festivala.

Telefonom dogovaram sa našim Farisom da ishrana učesnika festivala bude u njihovom porodičnom restoranu „Urban taste of orient“ koji se nalazi na samom ulazu u Kujundžiluk i sa terasom koja ima najljepši pogled na Stari most. Dogovaramo da oni planiraju obroke primjereno ovakvom događaju. Ne pričamo o cijeni, jer znam da će biti prihvatljiva i da će nas sačekati sa plaćanjem dovoljno dugo. Ne mali broj puta su nam donirali ishranu naših gostiju. Ovim dogovorom jedan veliki problem je riješen. Ostalo je još za riješiti smještaj. Kontaktiram mnoge hostele, pansione, hotele. Cijene su nam visoke, jer mi nemamo ništa. I onda, sasvim slučajno, dolazim do vlasnika hostela „Hercegovina“, koji bez razmišljanja daje ponudu koja se ne može odbiti. Pružamo ruku jedan drugom i konačno mogu odahnuti.

Možemo početi.

Pišem kratko saopštenje medijima, ali i svima koje bi naš festival mogao zanimati. Pišem im: Sutra, 25. avgusta, počinje 48. Mostarski teatarski festival – Festival autorske poetike koji će trajati do 31. avgusta. Festival se odvija pod motom “Osvajanje slobode”.

Na festivalu će biti izvedeno 8 predstava iz Zagreba, Banja Luke, Sarajeva, Kaknja, Bugojna i Mostara.

Pored predstava, biće upriličene i svečane dodjele nagrade za umjetničku hrabrost koja nosi ime eMTeeM-ove, rano preminule glumice, Amre Prutina, te nagrade “Svjetlost Mostara”, koja je u suštini nagrada za životno djelo.

Na naše saopštenje reaguje i Federalna tv koja pored navedenog teksta dodaje i: „Iako je teatarska sezona završila, neki teatri ljetne dane provode radno. Ne samo kao gosti na festivalima već producirajući nove predstave i projekte i pripremajući festivale u svojoj organizaciji. Takav je Mostarski teatar mladih, poznat po posvećenosti radu s djecom i mladima.“

Bez razmišljanja o besparici sa kojom smo ušli u projekat 48. Festivala na prelasku četvrtka u petak dočekali smo prve goste.

Mi smo samim činom dolaska prvih gostiju osvojili slobodu. Festivala će biti, a i nas u festivalu.

Petak, 25. avgust 2023.

Bio je to sam život na sceni

Večeras smo otvorili 48. Mostarski festival – Festival autorske poetike. Festival je otvorio Haris Pašić, student glume koji je upravo završio prvu godinu. Počeo je kao srednjoškolac u eMTeeM-u. Jednoglasno smo se dogovorili da on ove godine nešto kaže o našem teatru, o važnosti festivala, ali i o vlastitom iskustvu stečenom u teatru. Dok govori meni misli lete daleko unazad. Sjećam se prvog festivala održanog oktobra 1975. godine.

Bila je to retrospektiva naših 5 predstava koje napravismo za prvih 18 mjeseci postojanja. Izveli smo tada predstave „Tajna“, Snoviđenja Kosarina“, „Straža pod Kozarom“, Do posljednjeg šaha“ i „Pax Amerikana iliti čovjek je čovjeku…“. Igrali smo u dvorani Doma omladine, dvorani preduzeća HIT, sali RKUD „Abrašević“. Za sve izvedbe tražila se karta više. Jedini gost festivala bio je član Omladinskog dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih Erol Kadić.

Bio je to Mostar kakvog više nema.

I dok ja listam sjećanja i u njima prepoznajem draga lica koja su počinjala priču o eMTeeM-u Haris završava svoje obraćanje. Aplauz me vraća u stvarnost. Gasim svjetlo i tako dajem znak mojim mladim glumcima za početak predstave. Na  našoj Memorijalnoj sceni 2532 festivalski program otvaraju predstavnici nove generacije eMTeeM-ovih glumaca sa, već višestruko, nagrađivanom predstavom “Smrt je moja ljubav”. Predstava se bavi mentalnim zdravljem djece i mladih ljudi i snažno upozorava na loše stanje mentalnog zdravlja djece i mladih, ali i poziva na hitno preventivno djelovanje.

Ova izvedba je 23. repriza predstave u šest mjeseci od njene premijere. Ponosan sam na moju djecu, kako ih volim nazivati, i njihovu posvećenost umjetnosti teatra. Igraju sa žarom silno vjerujući u ono što rade. Nije to igra na sceni, to je sam život koji se dešava pred publikom. Osjećam bilo publike i vidim da su duboko unutra, vjeruju mojim mladim glumcima, jer su uvjereni da oni igraju svoje priče, a ne tuđe. U jednom trenutku mi se čini da su se scena i gledalište spojili i da se tu dešava neka velika zajednička katarza. Toliko je sve stvarno da sam se bojao mogu li sve to tako snažno iznijeti do kraja.

Mogu. Iznijeli su i doživjeli ovacije.

Pitali su me neki gledaoci nakon izvedbe kako se oni privatno nose sa tim problemima i kako sam ih ohrabrio da o njima javno govore. Ljudi su bili uvjereni da moji glumci pričaju i igraju svoje teške životne priče.

A oni su samo igrali. Bravo djeco.

Do kasno u noć pričali smo sa gostima iz Zagreba o predstavi i procesu njenog nastanka.

Subota, 26. avgust 2023.

Avgust koji je podsjećao na januar

Od uzbuđenja, ali i sreće da je festival krenuo vrlo malo sam spavao. Misli su se rojile i kao na filmskoj traci vrtile prethodne festivale, njih 47. Nekada je to bio glavni gradski događaj. Sjećam se festivala iz januara 1979. godine. U jednom danu u velikoj dvorani Narodnog pozorišta u tri termina predstavljao se Mostarski teatar mladih.

U 17,00 sati igrali smo premijeru predstave „Garavi sokak“ nastalu po sjajnoj istoimenoj zbirci poezije Miroslava Antića. Bio je to svojevrsni mjuzikl u kojem se pjevalo 20 pjesama koje je uglazbila Slavica Đulić, a maestralno pjevao i svirao naš kamerni ansambl „Crveni makovi“. U dvorani je bilo preko 400 gledalaca iako ista ima 350 mjesta. Izvedba za pamćenje. Predstava je kasnije imala dug život i obišla brojne festivale širom Jugoslavije.

A onda, dok se još uzbuđenje nije stišalo, naš Omladinski studio premijerno je u 19,30 sati igrao predstavu „Čovjekoliki ljudi“. Predstava je bila neverbalna, a ansambl je brojao 47 izvođača. Mladi ljudi igrali su na sceni život svoje generacije sa svim dobrim i lošim navikama. Šok u gledalištu, potpuno razumijevanje igranog i na kraju ovacije. Dvorana je bila značajno punija nego na prethodnoj izvedbi.

I za kraj programa, u 22,30 sati naš najstariji ansambl igrao je predstavu „Buzdovan“ Kleme Grubišića. Ovu izvedbu pamtim po nezapamćenom interesovanju publike. Direktor Narodnog pozorišta pozvao je policiju da ureduje kod ulaska u zgradu Pozorišta, te da pusti samo onoliko gledalaca koliko ima mjesta. Tako je i bilo. Narodna milicija je regulisala ulaz u Pozorište. Ispred zgrade ostalo je više gledalaca nego što ih je pušteno u dvoranu, a dvorana je bila puna, čak i prepuna. Ipak su pustili nešto više gledalaca. U dvorani smijeh i aplauzi tokom cijele izvedbe, a pred Pozorištem zvižduci i protesti.

Danas kada smo ztadovoljni punim gledalištem na našoj Memorijalnoj sceni 2532, a to je samo 70 mjesta, ne mogu a da se ne pitam: Šta bi sa Mostarom?

Nekada su nam sve scene u gradu bile na raspolaganju, bez naknade, a danas se nadamo da ćemo za narednih šest dana uspjeti da sačuvamo magazu koju smo priveli namjeni.

Sa tim mislima ušao sam u drugi festivalski dan u kojem, zbog otkazivanja jedne gostujuće predstave, u duploim programu će se opet predstaviti eMTeeM. Predstava kolega iz Zagreba otkazana je zbog bolesti glumice. Žalimo, ali idemo dalje.

Ove subote desila nam se jedna izuzetno lijepa gesta. 48. Mostarski teatarski festival-Festival autorske poetike ovog dana gostovao je na poetskom festivalu “Žena s knjigom”.

U bašti Yunus Emre Instituta izvedeno je scensko čitanje teksta Ljubice Ostojić “FATIMA, NEVJESTA OD BOLI”. Bašta, kako se sada zove, je sjajan kamerni scenski prostor na domak Starog mosta i odmah iznad Neretve. U ovoj zgradi nekada je bio Muzej Hercegovine i ovaj prostor se zvao Lapidarij. Održane su tu brojne književne večeri i tu nastupila najznačajnija književna imena tog vremena u Jugoslaviji. Ako me pamćenje dobro služi tu su počele i Šantićeve večeri poezije, one prave, koje jesu bile poetske i u duhu Šantićevog djela i djelovanja. U tom sjajnom porostoru i Simfonijski orkestar održao je bezbroj nezaboravnih koncerata. Vrijeme kada je Mostar uistinu bio grad kulture.

E tu, baš tu, organizatori ovog zanimljivog ženskog poetskog festivala odlučili su da održe jednu od festivalskih večeri.

Pozvani smo da budemo dio tog programa. Odlučili smo se za scensko čitanje poetskog teksta Ljubice Ostojić, pjesnikinje i dramaturginje, „Fatima, nevjesta od boli“. Radi se o novom, za nas pisanom tekstu o Hasanaginici. Ovaj tekst priču sagledava iz vizure žene i po prvi put Hasanaginicu identifikuje imenom i prezimenom. Ona sama kaže: Ja sam Fatima Pintorović udata Arapović, a ne tek bezimena sestra bega Pintorovića.

Predstava je do sada odigrana više od stotinu puta na raznim scenama i festivalima, ali čini mi se da je baš ovdje, na domak Starog mosta, uz šum Neretve i poneki krik galeba, a uz svjetlo sunca i neba Mostara po prvi put poslala snažan krik u ime žene, majke i njene istinske slobode. Da li je to što su pjesnikinje upijale svaku riječ ili što su glumci bili nadahnuti ambijentom ne znam, ali nigdje do tu u toj bašti i pred tom publikom nije snažnije odjeknula Fatimina rečenica izgovorena u trenutku smrti: Sad sam slobodna.

I predstava, kao i ovaj festival žena pjesnikinja, hoće ženu slobodnu od trenutka rođenja. To se ovo veče obostrano prepoznalo i slilo u snažnu poruku koja se čula do neba.

Tako opijeni vratili smo se na našu scenu i užurbano pripremili za 268. izvođenje predstave „Maslinova grana“, predstave koja na vrlo ironičan način ismijava stanje u Mostaru. Predstava je bunt mladih ljudi protiv nametnutog života podjela, predstava je protest i nada da još uvijek ima NADE, jer ima mladih ljudi koji su spremni govoriti i dići glas, predstava je to koja generacijskim stavoim poručuje: DOSTA JE VIŠE.

Odgledao sam sve izvedbe do sada, oli nikada, kao ovo veče nisam bio ponosan na svoje mlade glumce koji, zapravo nisu igrali uloge, nego govorili u svoje ime. Smijali smo se, uživali, ali i zabrinuli, jer oni, kažu predstavom, nemaju više vremena za čekanje. Hoće promjene sada, odmah i ovdje.

Na kraju me ovaj avgustovski dan podsjetio na onaj davni januarski.

Tradicija eMTeeM-a se prenosi sa generacije na generaciju.

Zbog svih njih valja spasiti scenu.

Nedjelja, 27. avgust 2023.

Lovci na snove

Svanula je nedjelja. Nekako sam odahnuo, jer mi smo odigrali svoje predstave pa se možemo malo opustiti. Za čudo, već treći dan nemam nikakvih tegoba i da nije štapa reklo bi se da sam potpuno zdrav. Gosti su zadovoljni smještajem i ishranom pa i to saznanje doprinosi ukupno dobroj atmosferi. Ima iu publike, a i mediji nas pristojno prate. Osjeća se festivalska atmosfera. Danas smo imali jednu predstavu, predstavu za djecu, ali u večernjem terminu. Velike su vrućine i to je jedina opcija.

U gostima nam je Lutkarska organizacija koju fakat trebamo – LOFT Zagreb sa predstavom “LOVCI NA SNOVE” koju je režirala Morana Dolenc. Autori predstave o predstavi pišu: “Junaci predstave, lovci na snove, rade u firmi specijaliziranoj za djecu-spavače. Noću šeću po snovima u nastojanju da ih sakupe, obrade i pohrane te se pobrinu da se spavanje odvija bez ometanja. Oni mirno brinu o zdravom snu male spavačice Franke sve dok jedne noći Franki u san ne uđe jedan problem, a naši junaci moraju riješiti stvar.

Kroz magičnu inovativnu koreografiju pokreta, predmeta i zvuka Lovci na snove predstavljaju vožnju karuselom po dječjem snivanju koja svoju publiku uči zapamtiti, analizirati i prihvatiti snove ma kakvi oni bili, jer se iza snovitih slika kriju upravo vlastite misli, želje i strahovi. Lovci na snove odgovorno tvrde da prihvatiti i zavoljeti svoje snove znači prihvatiti i zavoljeti samoga sebe – onakav kakav jesi! Za sve dobro i loše, za sve lijepo i manje lijepo oni su nam tu! Lovci na snove, čuvari mašte i živih snivajućih slika svakog malog djeteta u dobi od 5 do 95 godina. Lovci skupljaju, čiste, štite i zajedno s nama istražuju sva četiri kuta okrugle površine Sna!”.

I uistinu odveli su nas u snove, a mi im dozvolili da prošeću i našim snovima. Poželjeli smo ostati u snovima i biti djeca koja bezgranično vjeruju i uživaju. Magija teatra ovo nedjeljno veče bila je magija kojoj smo željeli ostati zauvijek.