Kliker.info

Sudeći prema dosadašnjim nastavcima Dnevnika  jednog „luđaka“ vanvremenske priče našeg i vašeg Seada Đulića-Seje  posvećene ljudskosti, antifašizmu, zajedništvu i napretku,  u dogledno vrijeme će , bez svake sumnje , doživjeti sudbinu ukoričenog izdanja tvrdo uvezane knjige.

Uvjereni smo da ćete i vi isto zaključiti nakon čitanja ovog, šestog po redu nastavka Dnevnika, u  kojem autorove  priče;Stvarno mogu, odlučih u trenu,Korida ili pozorište,Autobusi pod oružanom pratnjom,Je li kraj?,Na strani istine,Osjeća li iko zbog ovoga bar malo stida? te Velika mačku teleća glava, zorno pokazuju da  bivši pomoćnik komandanta Četvrtog korpusa ARBiH za moral  i poznati mostarski režiser i predsjednik Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR) pred našim očima pokazuje kako treba živjeti  i djelovati u ružnom vremenu.

Ponedjeljak, 6. februar

Stvarno mogu, odlučih u trenu

Ustao sam ranije nego obično. Sedmica koja slijedi biće puna aktivnosti koje smo pripremili u povodu godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Uz sve to na redovnom godišnjem pregledu ljekaru se na ultrazvuku abdomena učinilo nešto sumnjivo. Baš ove sedmice, skoro svaki dan moram raditi neke dodatne pretrage. Zato sam jutros poranio. Pišem najavu za skoro obilježavanje 49. rođendana eMTeeM-a, zatim najavu Dana antifašizma u Mostaru i 5. Festivala antifašističkog filma, koji počinju baš danas. Biće to višednevna manifestacija koju tradicionalno organizujemo bez ičije pomoći i sa ogromnim entuzijazmom i željom da, prije svega mlade ljude, upozorimo da fašizam nije stvar prošlosti, te da mi danas u mnogim segmentima društva koje živimo prepoznajemo oblike neofašizma. Tom cilju brižno smo isplanirali brojne aktivnosti, a za repertoar filmskog festivala odabrali dobre filmove svjetske kinematografije koji tretiraju moderne oblike devijacija u društvu koje u suštini jesu fašizam.

Nakon slanja ovih obavijesti žurim u Kantonalnu bolnicu „Dr Safet Mujić“. Imam zakazan urološki pregled zbog ozbiljne sumnje da stanje nije baš dobro. Prijavljujem se i čekam. Čekaonica je puna, jedva sam našao stolicu da sjednem. Gledam uokolo, puno poznatih lica, puno onih koji su značajno mlađi od mene. Imam osjećaj da pregledi traju čitavu vječnost i da neću doći na red. Tek tu sjedeći u čekaonici misli o mogućoj bolesti su me opsjedale. Tješio sam se činjenicom da me ništa ne boli i da nemam nikakve tegobe, ali razumjevanje uputnice da ovaj pregled moram hitno uraditi me mučilo i unosilo nemir. Prošao je prvi sat čekanja, a imam utisak da se red u čekaonici nije pomjerio. Već osjećam neki nemir i blagu nervozu. Čujem priče drugih pacijenata i probleme koji su ih doveli ovdje. Ništa ohrabrujuće. Pokušavam skratiti vrijeme listajući facebook, razne portale i slično. Nemam koncentracije. Već mi je neudobno na stolici, lijeva noga, koja je stradala nakon moždanog udara, počinje da trne, da mi stvara probleme. Ustajem nesigurno, hodam kao pijan, jer noga ne sluša, što stvara još veću nervozu. Prošao je i drugi sat čekanja. Čekaonica je još puna. Pitam se zašto zakazuju termin pregleda ako opet svi čekamo toliko dugo. Onda slučajno čujem jednog pacijenta koji kaže da svima kažu isto vrijeme dolaska i da su zato gužve uvijek. Ima smisla, možda je čovjek stvarno u pravu. I dok o tome razmišljam prozvaše me. Sporo, gotovo teturajući jedva ulazim u ordinaciju.

Pozdravljam i dajem medicinsku dokumentaciju. Doktor pita zbog čega sam došao, objašnjavam, a on veli da legnem na krevet, podignem košulju i spustim pantalone. Poslušam. Uradiće i on ultrazvuk. Trajalo je to najviše jedan minut. Usput doda: Nije ovo nikakva upala, ja ovdje vidim neke ciste, sumnjivo mi je. Uradićeš odmah markere, pa ćemo vidjeti šta dalje. Sve to napisa i dade mi svoj nalaz. Duže je trajalo moje skidanje i oblačenje od pregleda, ali nemam izbora. Izlazim i ponovo sjedam u čekaonici. Ako je on stvarno vidio neke ciste i ako me uputio da provjeri markere, onda nema dileme, on sumnja na karcinom.

To saznanje vrati me u prošlost i sjećanje na dvojicu izuzetno mi dragih ljudi, na mog adžu Šabana i mog daidžu Hakiju. Obojica su umrla od karcinoma i bilo je bolno, teško i sa dosta patnje. Valjda je normalno da u ovakvim situacijama čovjek, bar na trenutak, posustane i obuzmu ga crne misli. Ta spoznaja me probudila, trznuo sam se i sam sebi rekao: Nema predaje. Otišao sam po uputnicu za markere kako bi već sutra mogao dati krv i ako bude sreće, imati nalaz.

A onda sam se sjetio da večeras imam probu u eMTeeM-u nove predstave o mentalnom zdravlju djece i mladih ljudi kod nas koju spremamo za teatrov rođendan. Predstavu radim sa mladim ansamblom i nedovoljno iskusnim za ovaj izuzetno zahtjevan zadatak. Zbog njih moje crne misli sam odagnao i potisnuo, a ušao u fiktivni svijet predstave. Boraveći tamo usvojio sam sam jednu repliku važnog lika iz predstave koji kaže: Kada sam mogla ja, možeš i ti.

I stvarno mogu, odlučih u trenu.

Utorak, 7. februar

Korida ili pozorište

Nakon što pročitah pamflet izvjesnog Kluba intelektualaca iz Zenice u kojem se, več dobro poznatim stranačko-vjerskim riječnikom, bezočno napada reditelja Zlatka Pakovića i njegovu upravo premijerno izvedenu predstavu „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“ u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, prva misao koja mi je prošla kroz glavu je da pisac ovog pamfleta nema pojma šta jeste intelektualac.

Zato sam malo proguglao, da ne bih pisao svoje misli o tom pojmu. Pa podsjetimo se.

Hrvatska enciklopedija Leksiografskog zavoda Miroslav Krleža za pojam intelektualac bilježi:

„intelektualci (kasnolatinski intellectualis, od latinskog intellectus: poimanje, razum, um).

1. Osobe koje se bave umnim radom, koje se ističu naobrazbom, znanjem i sposobnošću mišljenja.
2. U sociologiji, ljudi koji stvaraju ideje i u njima žive; u širem smislu, svi oni koji pridonose stvaranju, potvrđivanju i širenju vrijednosti, svjetonazora i spoznaje, osobito onih koji sadrže aksiološke i filozofske konzekvencije. Izraz intelektualci u javni je govor prvi put ušao 1898., za Dreyfusove afere u Francuskoj, kada je skupina uglednih stvaralaca, poput É. Zole i M. Prousta, istupila protiv polit. nesnošljivosti i očitovala se Manifestom intelektualaca u prilog Dreyfusu.Označavala je društvenu kategoriju koja se u XVI. st. nazivala »humanistima«, a u XVIII. st. »filozofima«. U tom su smislu intelektualci bili oni koji su, oslanjajući se na svoj ugled i stvaralački autoritet u područjima umjetnosti, književnosti i znanosti, nastojali izraziti i promicati nove ili obraniti stare vrijednosti. Za razliku od srednjovjekovnih klerika, intelektualci su se u doba znanstvene revolucije u XVII. st. (Galilei, Bacon, Descartes) sve tješnje povezivali sa znanošću i njezinom ideologijom. Prema Mannheimovim sociološkim analizama, oni su klasno neovisni pojedinci i iz toga društvenog položaja proizlazi njihova kritička moć koja ih čini pokretačima društvenih promjena. A. Gramsci zastupao je tezu da su svi ljudi intelektualci, ali da svi ne obavljaju intelektualnu funkciju u društvu. Intelektualce je definirao kao funkcionare superstruktura. Značaj intelektualaca proizlazio je, dakle, iz značaja intelektualne funkcije društva. Pripisivala im se uloga društvene i kulturne integracije, bez obzira na to jesu li ju obavljali suprotstavljanjem ili suglasjem. U suvremenim sociološkim analizama njihova se uloga promatra sa stajališta povijesno određenih stanja. Umjesto univerzalnih intelektualaca, koji zagovaraju transcendentne, apsolutne i bezvremene vrijednosti (razum, istina, pravda), govori se o specifičnim intelektualcima koji se angažiraju za posve stvarne i raznolike ciljeve svojstvene modernim pluralističkim društvima (socijalna pravda, ljudska pravda, mirovna nastojanja, prava žena, prava manjina, etička upotreba znanosti, ekološka odgovornost itd.). U tom im smislu, primjerice, A. Touraine pridaje funkciju kulturno-političkog posredovanja između društvenih pokreta i institucija (ustanova). Prevladava mišljenje da su uloge i statusi intelektualaca obilježeni stalnim i dubinskim promjenama, koje su povezane s tehnološkim razvojem, tržišnim uvjetima proizvodnje i razmjene, političkim i institucionalnim odnosima moći te krizom tradicionalnih ideoloških pripadnosti. – Nekada se više koristio izraz inteligencija, kojim se općenito, i dosta neodređeno, označavao izobraženi društveni sloj usredotočen na ideje. Nastao je potkraj 1860-ih u Rusiji i odnosio se na deklasirane elemente viših staleža. Inteligencija je u početku imala rubni položaj između carističke autokracije i seljačkih masa. Njezino pojačano uključivanje u javni život počivalo je na vlastelinskim navikama i višim obrazovnim kvalifikacijama, koje su postupno zamjenjivale vojne i druge statuse. Ta su je dva obilježja razlikovala od glavnine društva, ali su pridonijela njezinu osjećaju da joj pripada posebno odgovorna uloga u društvenom i nacionalnom životu. Prema N. Berdjajevu inteligencija je posvjetovljeni društveni sloj koji je smisao svojega postojanja i svojih težnji vidio u borbi za socijalni i intelektualni napredak. K. Mannheim držao je da u svakome društvu postoji skupina, funkcija koje se sastoji u oblikovanju određenoga poimanja svijeta. On ju naziva inteligencijom. Prema Zigmuntu Baumanu inteligencija je u komunističkim društvima imala ulogu promicatelja ideologije i narod poučavala neporecivim uvjerenjima. Otuda neki uspostavljaju razliku između intelektualaca i inteligencije: intelektualci su »proizvođači« ideja, a pripadnici inteligencije ideolozi su koji ideje i ideale koriste za konkretne praktične i političke svrhe.“

A Wikipedija piše:

„Intelektualac (od lat. intellectus, um) je izraz koji u prvobitnom smislu označava osobu koja se od ostalih ističe intelektom, inteligencijom (moć shvaćanja, razumijevanje, poimanje, svijest; misaone, mislilačke sposobnosti) s aktivnim odnosom prema okolini (prvenstveno društvu), a kasnije se taj termin proširio na svu inteligenciju (osobe s visokim obrazovanjem) koja se bave umnim radom kao dio svoje profesije ili zanimanja. U društvenim je naukama (filozofija, sociologija) ostala ta distinkcija imeđu intelektualaca i inteligencije pa svaki intelektualac spada i u inteligenciju, ali se manji dio inteligencije (npr. profesori, liječnici, tehnička inteligencija i znanstvenici) može okarakterizirati kao intelektualce.

Ponekad se pod pojmom “intelektualac” podrazumijeva osoba koja zahvaljujući svojim intelektualnim sposobnostima uživa ugled, odnosno predstavlja autoritet u određenim oblastima društvenog života, kao što su kultura ili nauka.“

Dakle, sve što je napisano u pomenutom pamfletu u totalnoj je suprotnosti sa tumačenjem i razumijevanjem pojma intelektualac. Naime, intelektualac se nikada ne krije iza kolektiva, on svoje stavove i svoja mišljenja, bez obzira kako će ih drugi prihvatati, uvijek potpisuje vlastitim imenom i prezimenom. Intelektualac je vječita opozicija svemu postojećem, jer uvijek vidi dalje, šire, više…

No, vratimo se pomenutom pamfletu. Isčitavajući ga prepoznajem isti rukopis koji je ne tako davno govorio i pisao da je bavljenje pozorištem „šejtanska posla i nije u našoj tradiciji“, isti je to rukopis koji je svojevremeno napadao i Frljićevu predstavu „Pismo iz 1920.“ istog pozorišta pred njenu festivalsku izvedbu na MESS-u u Sarajevu, ili hajka oko jednog MESS-ovog plakata, te pokušaj cenzurisanja, opet Frljićeve predstave, u festivalskom programu itd, itd.

Za to vrijeme ansambli pozorišta su na minimumu. Ima pozorišta koja se po važećim zakonima ne bi mogla ni registrovati, kao profesionalna javna pozorišta profila koji im stoji u imenu i tradiciji. O tome niko ne govori.

Ima pozorišta koja nisu, kako narod kaže, ni okrečena nakon rata, a već smo u 28. godini nakon rata. Ni o tome „intelektualci“ ne govore.

Tehnička opremljenost je još, uglavnom, iz omraženog „komunizma“. Ni o tome ni riječi.

U pozorišta uglavnom dolaze kad je kakav stranački ili estradni skup, ali bi da umjetnost teatra uređuju po svojoj mjeri, a mjera je dno dna.

Zato puna podrška Bosanskom narodnom pozorištu iz Zenice i ansamblu predstave  „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“, jer bez propitivanja društvene zbilje koju živimo, koliko god to bilo teško i bolno, pozorište, kao ogledalo života, neće imati smisla.

Umjetnici danas, kao i intelektualci, nemaju pravo na šutnju, nemaju pravo na odnarođavanje, nemaju pravo biti poslušnici nekih stranačkih „elita“ radi sitnih benefita, na koje pojedinci pristaju.

U suprotnom naše dvorane postaće Čevljanovićke i ine šatre uz koride bikova. Neka i šatri i korida, ali pozorište je nešto drugo, od postanka do danas. I preživjelo je silne vladare, vremena i nevremena, zabrane i cenzure, pa će i ove „intelektualce“.

Neka naš zajednički odgovor na pomenuti pamflet bude igranje predstave širom zemlje i što češće. Pokažimo, u ime umjetnosti teatra, da smo jedinstveni, jer napad na predstavu „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“ je napad na umjetnost teatra, dakle na sve nas.

Srijeda, 8. februar

Autobusi pod oružanom pratnjom

Udruženje antifašista i boraca NOR-a Mostar i ove godine nizom manifestacija obilježava 14. februar – Dan oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Centralna manifestacija planirana je za subotu, 11. februara u okviru koje je predviđena i posjeta Partizanskom spomen groblju, polaganje cvijeća i odavanje pošte palim antifašistima Mostara u borbi za slobodu. Naš plan je bio da nakon okupljanja na Trgu Musala marševskom šetnjom idemo do Partizanskog spomen groblja. Međutim, i ove godine policija to ne dozvoljava, kako kažu, iz sigurnosnih razloga. Ne možemo prihvatiti njihovo obrazloženje i najoštrije protestujemo zbog zabrane šetnje antifašista gradom. Ne prihvatamo da nas se sprovodi autobusima pod oružanom pratnjom, jer to previše podsjeća na neka, ne tako davna vremena, kada su mnogi od nas, od nekih policija, bili baš tako provođeni istim tim ulicama.

Ne prihvatamo ovakvu odluku ni zbog činjenice da nas se godinama uvjerava da je Mostar siguran grad, a onda iz sigurnosnih razloga ne možemo prošetati na groblje. Dakle, postavljamo pitanje: Jesmo li sigurni ili je stvar u nečem drugom?

Ne prihvatamo ovakvu odluku ni zbog činjenice u koju nas i vlast i sva politika uvjerava da je Mostar jedinstven, nepodijeljen, grad. Ako to jeste tako, kako, pitamo, gospodo iz Policijske uprave Mostar onda objašnjavate činjenicu da nam u jednoj polovini grada dozvoljavate nesmetano kretanje, čak se i ne pojavljujete, a u drugoj nam treba oružana pratnja i kretanje je ograničeno?

Vrlo je ružna poruka koja iz Mostara tim povodom ide u Svijet, jer ta linija dozvoljenog i nedozvoljenog kretanja, vidi čuda, podudara se sa nekadašnjom ratnom linijom u Mostaru i njegovom podjelom na istočni i zapadni.

Ne možemo prihvatiti da u 2023. godini idu ovakve poruke iz našeg grada, kao što ne možemo prihvatiti da nam ograničavate slobodu kretanja, koja jeste naše osnovno ljudsko pravo.

Ako ste, gospodo, odluku donijeli na osnovu nekih saznanja i ozbiljnih procjena onda bi bilo logično da djelujete preventivno prema onima koji bi mogli ugroziti naše kretanje, umjesto što ga zabranjujete. Nama se  čini da je odluka donesena inercijom ili je došla iz politike. Do ovakvog zaključka dolazimo jer za 30 godina atakovanja i činjenja čistog terorizma na Nacionalnom spomeniku BiH, što jeste Partizansko spomen groblje, nikada niko nije sankcionisan niti priveden pravdi. Kontinuirano je istraga u toku. Ako imate sada saznanja o mogućem napadu na našu kolonu, kako ih do sada nikada niste imali nakon izvršenih napada?

Ili se ipak, ovdje radi o nečemu drugom?

Obrazloženje da vam nedostaje 300 policajaca pa zato ne možemo šetnjom kroz grad, takođe, ne prihvatamo. Živimo u ovom gradu i svjedoci smo na kakav način blokirate grad i svim građanima uskratite kretanje određenim ulicama prilikom nekih drugih, ništa važnijih događaja ili fudbalskih derbija. Tada vas ima na svakom ćošku, rekao bi narod.

Mi smo legalisti i ispoštovaćemo odluku, ali mora se znati da se ova odluka policije u Mostaru već tumači da je jedan dio grada neprijateljski raspoložen prema antifašističkom nasljeđu, a ako to jeste tako zaključite sami gdje ste ogroman broj časnih ljudi svrstali. Morate znati da u subotu u Mostar dolaze antifašisti iz brojnih gradova Bosne i Hercegovine, te svih susjednih država.

Sa kakvom porukom i kakvim utiskom će se vratiti iz Mostara, a svi u gradu uporno pričaju godinama kako smo mi turistički grad i da je turizam naša razvojna šansa.

Da li ova odluka ide u prilog tome?

Sve to sam napisao i izgovorio više puta u ime antifašista Mostara. Mediji se utrkivali ko će više prostora dati ovom slučaju, a vlast i policija šute i ne poipuštaju. Njihova reakcija doći će kasnije, znamo iz iskustva. Međutim, mnogo je važnija snažna podrška koja nam stiže iz cijelog svijeta, ali i iz cijelog grada. Mnogo je nas u Mostaru koji se ne slažu sa ovim što živimo, ali su u strahu, ucjenjeni i slično.

Ta spoznaja daje snagu koja me uvjerava da ćemo izdržati.

Tek kasno uveče sjetih se da nisam otišao po nalaz i da nemam pojma kakvi su markeri. Zadovoljan donesenim odlukama dana na izmaku utonuh u san zadovoljan.

Četvrtak, 9. februar

Je li kraj?

Dobio sam nalaz iz laboratorije. Kod doktora imam termin tek za deset dana. Gledam te brojeve na nalazu, sve mi je nerazumljivo, osjećam se nervozno i zabrinuto. Da li se u tim brojevima čita kompletna moja budućnost, je li vrijeme za svođenje životne priče ili je sve samo opomena da valja usporiti. U tim razmišljanjima idem kod doktorice porodične medicine, kod koje se kao pacijent inače vodim. Gleda nalaz i onako smireno, blago kaže da su markeri nešto povećani, ali da to ne mora biti strašno, jer mogu se oni povećati i od obične prehlade. Jesam prehlađen, ali negdje u dubini mog bića osjećam da me tješi i stvari ublažava. Ipak sam smireniji otišao nego došao.

Nemam mira. Zovem prijatelja, starog iskusnog urologa koji je u penziji, ali ima malu privatnu ordinaciju. Prima me odmah. Ponio sam i ranije nalaze, sve gleda, pa kaže da legnem. Detaljno me pregleda, na više raznih načina. Šuti. Sve to traje dosta dugo, a onda veli: Obuci se i sjedi.

Učinim što kaže, on sjeda do mene, blijed i tih. Pita me: Smijem li biti do kraja otvoren

Bilo mi je jasno da je situacija loša, možda i lošija nego što sam mislio.

Potvrdih da govori, a on kaže: Bogami, ovo je karcinom, ja bi ovo vrlo radikalno tretirao. Kad imaš pregled u bolnici. Nakon što sam mu rekao ustaje, uzima telefon i zove kolegu urologa koji me u bolnici vodi. Kaže mu svoja zapažanja i moli ga da me što prije primi. Dogovaraju da odmah dođem. Tako je i bilo. Ponovo pregled, isto mišljenje, ali da bi sve bilo višestruko potvrđeno zakazuje mi za dva dana biopsiju. Slušam upute, a ne čujem.

Glavna misao je, zapravo, je li kraj ili možda sve ovo nije java. Idem sa prvog sprata stepeništem oslanjajući se o zid da ne padnem, zatim polako koračam niz dugi hodnik prema izlazu. Iz sumornih misli trže me poznat glas: Šta ima, kako si?

Trgoh se i u trenu odgovorih: Super, nikad bolje.

Nastavih sigurnije koračati, a ovaj nesvjesni odgovor me osvijesti. Sjetih se drevne narodne izreke: Sve su bolesti iz glave…

Nošen tom mišlju krenuh kući kao da sam sa prijateljima bio na piću, a ne dobio dijagnozu o najopakijoj bolesti.

Dobio sam mnoge bitke za koje su svi vjerovali da su unaprijed izgubljene. Idemo dobiti još jednu.

Petak, 10. februar

Na strani istine

Konačno promovišemo knjigu Mensura Seferovića „Bataljon u okupiranom gradu“. Razgovori o drugom izdanju počeli su sa autorom prije više od dvije godine. Knjiga je trebala izaći za njegov 95. rođendan. Onda je došla korona i sve iskomplikovala i usporila. Mjeseci su prolazili u našoj nemoći da riješimo sve nedaće koje su nas pratile u pripremi ove knjige. U tom čekanju i usporenom djelovanju otišao je i Mensur Seferović. Ostali smo mu dužni taj rođendanski poklon, ali upravo zbog toga danas se osjećamo izuzetno ponosno, knjiga stiže do svojih čitalaca.

O važnosti ovog izdanja zapisujem slijedeće rečenice:

Godina je 2020. Od završetka rata u Bosni i Hercegovini prošlo je 25 godina. Sam rat bio je krvav, surov, bio je uništavajući i za ljude i sveukupna dobra. Ubijeno je preko sto hiljada ljudi, raseljeno oko milion i po, trajno poremećeno osnovno koheziono biće Bosne i Hercegovine, njena multietničnost na cijelom njenom teritoriju. U tim okolnostima Mostar se suočio sa uništenjem. Opstao je, ali žrtve i stepen uništenja bili su značajno iznad BiH prosjeka. Ubijena su 2532 naša sugrađanina, desetine hiljada protjerano, brojni prošli kroz logore, a ratne rane na samom gradu i danas su toliko vidljive da neke gradske ulice, bez ikakvih promjena, filmskim ekipama služe kao scenografija za snimanje ratnih kadrova. Svakodnevno, u kafićima i drugim okupljalištima za srednju i stariju generaciju Mostaraca, uz fudbal glavna tema je rat. Još se uz pivo ili kafu vode bitke iz bitaka za Mostar. Vrijeme kao da je stalo. Kafanski stratezi, a nije ih mali broj, ostali su uglavnom u 1993. godini.

Ali ako kao slučajni znatiželjnik, čuvši neku od priča iz ratne epopeje Mostara, upitate za neki pisani trag o tome, neku knjigu ili drugi rukopis nastaje tajac, duga šutnja, zamuckivanje i nemušt odgovor koji stane u tri riječi: Nije još vrijeme.

Ovdje valja reći da je u posljednjem ratu stradao svaki pedeseti stanovnik Mostara.

I u onom, prethodnom ratu, Drugom svjetskom ratu, kada je Mostar bio mnogo, mnogo manji, grad je stradao. Tada je na razne načine ubijen ili je poginuo u borbi za slobodu, svaki osmi stanovnik Mostara.

Mi danas osjećamo u gradu prazninu nastalu smrću svakog pedesetog. Ne mogu pojmiti kako je to bilo kada nedostaje svaki osmi stanovnik grada. Gotovo iz svake porodice neko je nedostajao, a nedostajale su i čitave porodice. Bilo je to stradanje epskih razmjera.

Ono što hoću reći je činjenica, koju pamtim i kojoj svjedočim, da 25 godina nakon 1945. godine, kada su oslobodioci ušli u Mostar, nisu za kafanskim stolovima ponovo vođene u ratu dobivene bitke. O njima i junacima iz njih, ali i o greškama i kontraverzama ratnog puta boraca i ilegalaca Mostara čitali smo iz brojnih knjiga. Sjećam se moje prve pročitane knjige sa tom tematikom. Bio sam dječak, a knjigu sam kupio u školi. Pročitao sam je u dahu. Bila je to knjiga „Bataljon u okupiranom gradu“ Mensura Seferovića. Kasnije ću osvijestiti da je knjiga izdana 1958. godine u Mostaru. I nije bila prva sa tom tematikom. Kao dječak bio sam fasciniran onim što sam pročitao. Bilo je i suza. Knjigu sam, kao neku relikviju, čuvao do posljednjeg rata, a onda je, kao i sve što sam imao, u velikom plamenu nestala. Ali fascinacija nije nestala do danas.

Zašto su onda knjige pisane, a danas ih uglavnom nema. Mnogo je, vjerovatno, razloga. Ja ovom prilikom neću govoriti o društvenim okolnostima, o različitom poimanju društvene stvarnosti i slično. Ja ovdje želim skrenuti pažnju na pojedinca, na čovjeka, na autora, na onog koji u tišini svoje sobe piše, sjeća se, istražuje, vodi razgovore sa drugima i svojim radom otkida od zaborava djela i ljude koji su u teškim ratnim okolnostima činili nemoguće. Predati se takvom radu značilo je odreći se mnogo toga, jer svaki pojedinac o teškim vremenima i događajima ima svoju „istinu“, a knjiga svjedoči istini.

Jedan od neumornih iz te plejade autora koji su pisali o ljudima i događajima u Drugom svjetskom ratu, sa posebnim akcentom na Mostar je i autor moje prve pročitane knjige o ratnim dešavanjima u Mostaru, one knjige koju kao dječak pročitah. Bio je to Mensur Seferović.

Ko je Mensur Seferović?

Mensur Seferović rođen je 25. novembra 1925. u Mostaru. Od početka Drugog svjetskog rata 1941, antifašista i borac.
Bio je logoraš koncentracionog logora u sjevernoj Italiji 1943. godine.
Nakon oslobađanja iz logora, obavljao je niz važnih funkcija. Bio je partizanski reporter i urednik, pukovnik u penziji, izdavač…
Dobitnik je nagrada „14 februar“ Grada Mostara, „Oktobarske nagrade“ grada Herceg Novog  i Jugoslovenske nagrade “4 juli“, te je nosilac više odlikovanja.
U periodu od 1955. do 2014. objavio je 24 knjige: Drugovi iz bataljona, 1955; Tajna partijske ćelije, 1957; Bataljon u okupiranom gradu, 1958; Šoša, 1959; Prozivka na Tjentištu, 1961; Partizanski kolopleti, 1964; Pred očima grada, 1970; Vrijeme ratno Manojla Manojlovića, 1971; Šestorica osuđenih, 1974; Prvi vojnik revolucije, 1977; Tito-vrhovni komandant ( koautor V. Hlaić), 1980; Istočno i zapadno od Neretve, 1981; Razmeđa Živke Damjanović, 1982; Rasvjeti bratstva, 1984; Mostarski kolopleti, 1985; Krst i polumjesec u Božurovom Dolu, 1986; Trinaesta hercegovačka brigada, 1988; Vojska za jedno ljeto, 1999; Preboli zla, 2001; Kamena ognjišta, 2002; Vjetrenik, 2004; Iskušenja, 2005; Iskušenja (na engleskom jeziku), 2006; Zvijezde stajačice, 2009; Život piše svoju priču, 2014.
U Chicagu gdje je živio od posljednjih ratova u ex Jugoslaviji, uređivao je bosansko-hercegovačke časopise “Zambak – BH odjek” i “Tribina Bošnjaka“.

Umro je 27. septembra 2020. godine u 95. godini života.

Do zadnjeg trena bio je onaj isti dosljedni partizan, antifašista, pisac, čovjek koji je cijeli život posvetio čovjeku i za čovjeka.

Cijeli život istrajavao je na strani humanizma, pravde, profesionalnog i ljudskog poštenja, na strani istine i dobrote. Do zadnjeg daha ispisivao je sudbine pravednika, malih ljudi, a istinskih junaka, ispisivao je historiju onakvu kakva zaista jeste, sa svim njenim svijetlim i tamnim stranama.

Mostaru je posvetio najveći dio svog bogatog opusa, ne rijetko primajući i kritike od onih koji su istinu vidjeli drugačije. Nije posustajao ni onda kada su razni autoriteti mislili drugačije. Istrajao je na ISTINI i malom čovjeku koji je svojom odlučnošću, snagom ideje, vjerom u bolje, činio herojska djela, često žrtvujući i vlastiti život. Zapravo, svojim pisanjem o Mostaru, podigao je njegovim najboljim kćerima i sinovima trajni spomenik koji ni jedno vrijeme, niti jedna kataklizma ne može uništiti. A taj spomenik jednom herojskom vremenu, taj pisani spomenik o mladosti Mostara je uistinu i najbolji spomenik njemu samom.

Ispisujući te sudbine znanih i neznanih heroja, Mensur Seferović krčio je i svoj put u vječnost, te na kraju tom stazom i otišao u vječnost.

Zato ovo vrijeme strpljivo čeka novog Mensura da zabilježi nova junaštva i nove, dobivene i izgubljene bitke, heroja tek minulog vremena. Kad se to desi, prestaće i ratovi za kafanskim stolovima, a život se vratiti sebi samom.

 Subota, 11. februar

Osjeća li iko zbog ovoga bar malo stida?

Osvanuo je lijep februarski dan. Iako je Mostar 1945. godine oslobođen 14. dana februara odlučili smo da centralna manifestacija bude danas, 11. februara, u subotu, kako bi brojni gosti iz zemlje, ali i inostranstva mogli bez problema doći. Naravno, ima onih koji nam zbog toga drže pridike i vole reći: Ni partizani nisu čekali subotu da oslobode Mostar.

Ne obraćamo pažnju na dokone tastatura filozofe, patriote i antifašiste. Umjesto toga radimo i djelujemo na terenu i među ljudima, onako direktno i licem u lice. Zato je danas Mostar pun i obojen crveno. Plato ispred Narodnog pozorišta izgleda nestvarno, pjeva se slobodi i domovini, ljudi su srdačni, veseli, sretni… Svečana akademija dostojanstvena i primjerena datumu koji se obilježava, ali i društvenom trenutku koji živimo. Februarska priznanja, po reakciji prisutnih, idu u prave ruke. Ponovo je naša komisija radila dobro i nastavila slijed dobitnika februarskih priznanja dostojan datumu koji obilježavamo.

Na akademiji sam u ime domaćina imao privilegiju obratiti se ovom veličanstvenom skupu. Govorio sam vrlo emotivno i potpuno drugačije od pripreme koju sam imao. Oipet nisam čitao pa su emocije bile vrlo vidljive i jake. Sve je to dodatno uticalo na prisutne i njihovo prihvatanje i odobravanje izgovorenih misli, a rekao sam:

Smrt fašizmu !

Prvo, svim Mostarcima koji jesu ovdje, čestitam 14. februar – Dan oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, a svima vama, drage prijateljice i ptijatelji, koji ste došli iz brojnih gradova Bosne i Hercegovine, ali i šire hvala što jeste ovdje da nas podržite u našim novim, ovovremenim, antifašističkim borbama za istinsku slobodu koja nam je prijeko potrebna. Dozvolićete mi da, ne pominjući sva imena, izdvojim nešto, što se meni čini jako važnim za izdvojiti u ovim prvim rečenicama, u pozdravljanju. Hoću da posebno pozdravim zajedničku delegaciju četiri zbratimljena antifašistička udruženja iz četiri grada i dvije države, te dva entiteta. Dakle, ovdje su sa nama u zajedničkoj delegaciji antifašisti Vukovara, Brčkog, Bijeljine i Srebrenika.

Zašto njih ističem i izdvajam između brojnih drugih koji su takođe za pomenuti ?

Zato što to što oni rade, što rade njihova udruženja jeste nastavak istinskog duha antifašističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata. Tamo, tada, niko nije govorio odakle je, niko nije govorio ko je, niko nije govorio kako se obraća Bogu, ali su svi govorili da su proleteri, borci za slobodu i za izgon okupatora i domaćih izdajnika iz svoje zemlje. To je ono što je jako važno i danas.

Zašto je važno na ovaj dan doći u Mostar, možda mnogo važnije nego doći na dan oslobođenja, ne znam, u Sarajevo, u Tuzlu, Zenicu, Banja Luku, Brčko i tako dalje?

Zato što mi danas, u Mostaru, živimo klasično, školski primjer iz udžbenika, neofašističko društvo. Izvorište novog, ovovremenog, neofašizma, neonacizma i svega onog što se može podvesti pod te pojmove, centar svega toga je Mostar. Mi od prošle godine, posebno od 14. juna kada je po enti put devastirano Partizansko spomen groblje slušamo priče od takozvane vlasti, i u Gradu, i u Kantonu, preko Federacije do Države da će se poduzeti mjere, da će Groblje biti obnovljeno, da će biti postavljen video nadzor, da će…to je već bajkovito šta je sve obećano. Naravno od svega toga nema ništa. Jedino je Vlada Federacije BiH uplatila nekih dvije stotine hiljada KM što je dovoljno za ogradu i nešto saniranja. Grad je od silne priče u budžetu ove godine planirao tri puta manje novca za održavanje zelenila.

Dakle, to je njihov istinski odgovor na rušenje. To vrlo jasno svjedoči gdje mi živimo i zato je važno što ste vi danas ovdje, jer, valja podsjetiti, Mostar je u Drugom svjetskom ratu izgubio svakog osmog stanovnika. U prošlom ratu stradao je svaki pedeseti stanovnik Mostara pa mi koji pamtimo i svjedočimo tom vremenu često kažemo: Nedostaje nam pola Mostara. E sad, kako je mala čaršija od dvadesetak hiljada stanovnika iz 1940. godine izgledala tog 14. februara 1945. godine kada se svaki osmi nije vratio ili je stradao u gradu žrtvujući se za slobodu. Nema porodice iz koje neko nije stradao. Oni leže na Partizanskom spomen groblju. Zato to hoće uništiti i izbrisati iz našeg pamćenja.

Slijedeća stvar koja je jako važna i koju na ovaj dan, i ne samo ovaj, valja stalno ponavljati i podsjećati da se ne zaboravi. Mostar je imao čuveni, legendarni, Mostarski bataljon, elitnu jedinicu Narodno-oslobodilačke vojske, za koju je, između ostalog, ostalo upamćeno da se nikad ni sa jednog položaja nisu povukli, nikad niti jedan položaj nisu izgubili, gdje god su dobili naredbu da neki obruč probiju, probili su. Sad vlast sve čini da nam i to izbriše iz kolektivnog pamćenja.

Još jedna stvar koja je jako bitna, u ovom gradu, od 1940. godine do 15. februara 1945. godine u kući Muštovića, u Donjoj Mahali, radila je ilegalna tehnika, kako se to tada zvalo, Mjesnog komiteta KPJ, dakle ilegalna štamparija koja je svakodnevno štampala i rasturala letke i drugi propagandni materijal, brošure i ostalo i jedina je ilegalna štamparija u okupiranoj Evropi koja od 1940. do 1945. godine nije provaljena i otkrivena. Ovih dana ćemo u tom sokaku obnoviti ploču u znak sjećanja na tu štampariju, koja je 1992. godine kao i brojna antifašistička obilježja uništena.

I još nešto, što se i u Mostaru malo zna. Godine 1943, kada su partizani ušli na otok Rab, na kojem je bio jedan italijanski logor, gdje su sklonjeni svi Jevreji koji su bili u Mostaru i brojni njihovi sunarodnjaci izbjegli iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, Jugoslavije pa čak i srednje Evrope, jer Mostar je bio dio Italijanske okupacione zone, pa su odnosi bili nešto blaži. Kad je padala fašitička Italija oni su ih odveli na Rab da ih zaštite od ustaša. E od njih, nakon oslobađanja Raba, formiran je jedini, a ključnu ulogu su odigrali mostarski Jevreji, Jevrejski partizanski odred u okupiranoj Evropi.

To antifašističko naslijeđe i sjećanje, taj antifašistički duh crvenog Mostara sljedbenici ideja poraženih 1945. godine, koji danas jesu na vlasti, žele uništiti.

Zato je važno da ste ovdje, zato je važno da vide da nas ima, da čuju naš glas. Često se stiče dojam da su oni mnogo jaki, stiče se dojam da ih ima jako mnogo, da ih ima mnogo više nego nas. Ja odgovorno tvrdim da to nije tako. Oni su drski, a mi smo previše fini, uljudni i tihi. Moramo snažnije progovarati o svemu, svi, moramo naučiti uočavati sve moguće oblike neofašističkog djelovanja i odmah imenom i prezimenom ukazivati na to. Kada god u Mostaru kažemo: Ova i ona strana, meni je to već put ka podjeli, a svaka podjela je put ka onom što jesu ideje neofašizma.

Antifašisti nisu za podjele, a mi i ovog dana danas raznim odlukama, policija je samo eksponent, a ja sam uvjeren da su to političke odluke. Naime, nama je danas zabranjeno da kao građani odemo, prošetamo do Partizanskog spomen groblja, položimo cvijeće i odamo poštu palim antifašistima ovoga grada.

Zanimljive su neke stvari u toj odluci. U ovom djelu grada, sa ove strane gledano do ratne linije razdvajanja imamo jednu policijsku patrolu, pred Narodnim pozorištem, koja je tu da obezbijedi slobodno parking mjesto da autobusi mogu stati da biste vi izašli. I ne čuvaju nas ni od koga.Čim pređemo tu bivšu ratnu liniju treba nas sprovoditi u zatvorenim autobusima pod oružanom pratnjom i tamo će nas dočekati specijalci od kojih će neki imati i duge cijevi. Nas koji ovdje živimo sve ove godine to jako podsjeća na maj, juni, juli 1993. godine kada su isto tako neki od nas nekim drugim autobusima pod sličnom pratnjom tim istim ulicama provođeni. A sa druge strane kažu nam: Ovo je jedinstven grad, ovo je slobodan grad, ovdje su svi dobro došli itd.

Ovo čemu svjedočimo nije sloboda, niti je sigurnost. Zato vas molim, zaboravimo sve, eventualne, razlike među nama, zaboravimo sve različitosti u poimanju antifašističkog naslijeđa, jer ono nam je jedno, naše zajedničko, sjećajmo se prošlosti, ali ojačajmo se zajedno, snažno, svi, za sadašnjost kako bismo imali bolju, prosperitetniju i slobodniju budućnost.

Mi moramo stalno pričati da mi nismo danas, kao i na brojnim drugim mjestima, u Mostaru da bismo samo pričali o 14. februaru 1945. godine. Jesmo mi i zbog toga, ali smo tu prvenstveno da sve ono što jeste duh 14. februara iz 1945. godine uzmemo, da se nadahnemo time i da idemo u naše, današnje antifašističke bitke. Titove antifašističke bitke su dobivene. Pjevamo o njima, pamtimo ih, ima ih i u knjigama, ali od toga neće biti bolje budućnosti. Nadahnimo se time i jedinstveno u jednom antifašističkom frontu, snažno, hrabro, odričući se nekih stvari kojih se moramo odreći krenimo u naše borbe.

Ja volim reći, kad govorim o Mostaru, ono što mi ovdje živimo i ono što se ovdje provodi, na toj praksi pozavidio bi im i sam Pavelić na kojeg se ugledaju. Ovo je mnogo perfidnije, upakovanije, umivenije i zato nemamo pravo na šutnju. Nemamo pravo na nedjelovanje, nemamo pravo na ljutnje zato što o nekim stvarima različito mislimo. I oni 1941, 1942, 1945. godine nisu svi isto mislili. Bilo je i među njima bezbroj razlika, ali su rekli: Sloboda nam svima treba, socijalna pravda nam svima treba, zato jedinstvo moramo imati. Imali bsu ga i donijeli slobodu. Nama su je oteli i otimaju.

U ime sjećanja na ove hrabre antifašiste nemamo pravo pomiriti se sa tim. Zato, molim vas, svi u jedinstven antifašistički front, u borbu, danas za bolje sutra, kako bi naša djeca, naši unuci proživjeli nešto od onoga o čemu mi danas pričamo i čega se sjećamo. Nemojmo da to ostane u sjećanju. Predajmo, kako se to kaže, štafetu bolje budućnosti onima koji dolaze iza nas.

Smrt fašizmu !

A onda su nas, nakon Akademije, sproveli do Partizanskog spomen groblja.

Ponižavajuće i uvredljivo, toliko oružja, pancira, štitova i ko zna šta sve samo da bi grupa građana posjetila groblje i odala poštu stradalim antifašistima u borbi za slobodu svoje domovine.

Osjeća li iko zbog ovoga bar malo stida?

Nedjelja, 12. februar

Velika mačku teleća glava

Nedjelja je, predah u aktivnostima. Mislio sam prava prilika za prikupiti snagu za naredne aktivnosti, ali avaj, gradonačelnik Mostara, vrlo ostrašćeno reaguje na moje riječi izgovorene na Akademiji, ali i na način kako smo se ponašali, mi antifašisti, taj dan u Mostaru. To njegovo reagovanje je školski primjer netolerancije, govora mržnje, ali i nepoznavanje nekih elementarnih civilizacijskih tekovina. Zapravo je pokazao da je samo mali aparatčik svoje stranke nedorastao poslu koji obavlja. U Hercegovini ima za takve izrat: Našao se u čudu. I stvarno se našao u čudu postavši gradonačelnik Mostara, ali samo čuđenje neobavlja poslove. I za to je narod davno smislio izreku: Velika mačku teleća glava.

Ali, pošto se do te mjere ogolio, nije se moglo prešutjeti. Pišem mu direktno i javno:

U subotu, 11. februara u Mostaru je u organizaciji Udruženja antifašista i boraca NOR-a Mostar organizovano obilježavanje 78. godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu. U prisustvu više od hiljadu antifašista prispjelih iz cijele Bosne i Hercegovine, te susjednih zemalja u Narodnom pozorištu održana je svečana akademija i dodjeljena februarska priznanja, koja je do preuzimanja vlasti u gradu od strane HDZ BiH dodjeljivao grad kao najviša društvena priznanja. Potom su antifašisti autobusima, uz policijsku pratnju, sprovedeni do Partizanskog spomen groblja gdje su bile jake policijske snage. Policija je bila primjetna tokom cijele rute kretanja kroz grad.

Već ranije nije dozvoljeno da se na Partizansko spomen groblje dođe šetnjom.

Jedino suvislo pitanje koje se svima nama nametnulo bilo je: „Zašto?“

Kažu iz sigurnosnih razloga.

I tu nastaje konfuzija. Policija sankcioniše nas koji mislimo mirno šetati, a ne one koji, eventualno, žele ugroziti našu sigurnost. Jasno je svima nama da je priča o sigurnosti izgovor, a odluka politička. Reagujemo na to i stvari otvoreno nazivamo pravim imenom. Nismo dugo čekali, jer ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da …

Oglasio se gradonačelnik Mostara koji piše:

“Dok Mostar svakodnevno raste, razvija prometnice, infrastrukturu, turizam, obnavlja zaostale ruševine, pojavljuju se lažni moralizatori i falsifikatori načela antifašizma. Predstavljati se antifašistima noseći u rukama simbole jednog od najgnjusnijih totalitarnih režima je za svaku osudu. Možda bi i ove godine igrokaz koji isti glumci godinama izvode prošao bez reakcije, ali nemoguće je zanemariti gnjusno nazivanje Mostara mjestom neofašizma.

Takav javni govor ne pripada civiliziranom i demokratskom društvu kojem Mostarke i Mostarci pripadaju.

Duboko sam uvjeren kako smo dovoljno sazreli kao društvo da demaskiramo lažno predstavljanje i sijače mržnje i podjela. Grad koji kao gradonačelnik predstavljam podržava i podržavat će sve slobode, provoditi reforme, ali i reagirati na zlonamjerne postupke i izjave”,

Nakon ovakve reakcije, kojom nas gradonačelnik hoće uvjeriti da smo slijepi kod očiju, valja ga podsjetiti na neke činjenice.

Ako u gradu teče med i mlijeko, kako je on zasjeo na gradonačelničku poziciju, valjalo bi da objasni zašto nikada ne reaguje na obilje fašističkih simbola iz Drugog svjetskog rata, gotovo na svakom ćošku jedne polovine grada. Takvih simbola pune su i srednjoškolske klupe u školama gdje kadrove postavlja njegova stranka.

Valjalo bi da nam objasni, ako je sve tako kako želi predstaviti, kako se desilo skrnavljenje pravoslavnog groblja u Vihovićima, kako da je Partizansko spomen groblje, koje je Nacionalni spomenik BiH, više puta, za njegovog mandata napadnuto, kako to da je opljačkana Saborna crkva u Mostaru itd.

Ali, vratimo se reagovanju gradonačelnika. Kaže da ne znamo šta je antifašizam i šta su načela antifašizma, te da sve to falcificiramo. Možda stvarno ne znamo šta su načela antifašizma, ali sa sigurnošću zmamo šta jeste fašizam danas i ovdje, a to jeste:

• Dvije škole pod jednim krovom,
• Veličanje pokreta i vojski poraženih od antifašističke koalicije 1945. godine,
• Davanje imena ulica po najvećim krvnicima Drugog svjetskog rata. Istina, Gradsko vijeće je donijelo odluku o promjeni, ali uprkos činjenici da su svi rokovi prošli to nije učinjeno. Gradonačelnik je izvršni organ koji je to morao provesti, a nije. Ostavio je te ulice u gradu. Pa samo to je dovoljan razlog da glasno kažemo kakvu vlast imamo. Samo to bi bilo dovoljno, u zemljama Evrope, da se opozove.
• Ne reagovanje na brojne izraze podrške presuđenim ratnim zločincima,
• Kreiranje budžeta grada po nacionalnim kvotama, sa tačno utvrđenim procentima koliko kome ide,
• Tolerisanje nacionalnih obilježja u javnim institucijama, često im dajući primat nad državnim,
• I tako dalje, i tako dalje.

Mi reagujemo na ovo.

Isticanje da je Mostar najmultietničkiji grad u BiH nije nikakav argument. Statistički to jeste tačno, ali multietničnost koju zagovara gradonačelnik je izgradnja policentričnog grada sa dvije odvojene zajednice koje se razvijaju jedna pored druge i ponekad uspostave neku saradnju. Ovaj koncept jeste podjela, a svaka podjela u budućnosti vodi nepovjerenju, a nepovjerenje onome što imamo danas u gradu. A imamo privid normalnog grada.

Gradonačelnik priča o silnoj obnovi. Bilo bi lijepo da prošeta od Lučkog mosta do nekadašnjeg Razvitka. Ta ulica, ulica Maršala Tita, 28. godinu od rata i danas izgleda kao da je juče stao rat. Nedavno je poslužila kao scenografija, bez ikakvih intervencija, za snimanje filma u kojem je radnja iz ratne 1995. godine.

Kako da toliko godina nakon rata ova ulica izgleda ovako?

Valja reći da najveći broj turista u ljetnim mjesecima prođe ovom ulicom i ponese kataklizmičnu sliku Mostara danas. Da li ova ulica nije došla na red zbog naziva ili … Valjalo bi čuti gradonačelnika, koji na sve strane gradi kružne tokove manje prohodne od onog prvog, na Rondou, izgrađenog prije više od sto godina. Toliko je kružnih tokova da ga se već počelo zvati gospodarem prstenova.

Da, kaže gradonačelnik: Predstavljati se antifašistima noseći u rukama simbole jednog od najgnjusnijih totalitarnih režima je za svaku osudu.

Pregledao sam snimke kompletnog jednodnevnog događanja tražeći te simbole o kojima govori gradonačelnik. Na akademiji u Narodnom pozorištu bila je isključivo državna zastava.

Da li je ona sporna gradonačelniče?

Ni ja nisam njenim izgledom oduševljen, jer nije historijska, ali je službrena i nema diskusije ili biste Vi rađe neku drugu, po navici.

Na Partizanskom spomen groblju najviše je bilo crvenih zastava udruženja antifašista u čijem logu se nalazi i petokraka. Vjerovatno je to zasmetalo gospodinu. Neka smeta, Savez je sa svojim logom registrovan kod državnog ministarstva pravde, dakle legalna zastava i legalno obilježje, za razliku od mnogih koje vidimo u gradu, a na njih isti gospodin ne reaguje. Istine radi, valja reći da su se u masi od preko hiljadu ljudi pojavile i tri zastave SFRJ. I od toga je gradonačelnik, kako narod kaže, pozelenio.

Ljudi koji nose te zastave, svjesni su da Jugoslavije nema i da je ta priča gotova, ali isto tako kažu, sloboda je 1945. godine došla pod ovom zastavom i zato joj je mjesto tu. Meni se čini da oni noseći ovu i ovakve zastave poručuju ovovremenoj vlasti  da nisu ništa stvorili sa čime se mogu identificirati, jer ne pripadaju grupaciji ljudi kojima je jedina odrednica njihovog bića nacija i vjera. Isticanje zastave države koje nema 30 godina je izraz nezadovoljstva i bunt protiv države ili država u kojima žive. Oni vrlo konkretno kažu: Od rata je 28 godina, a ja gledam kako proći ulicom da me neka ruševina ne ubije, a za toliko godina poslije onog rata u Mostaru su se proizvodili avioni.

Pa Vi gradonačelniče pričajte o simbolima gnjusnog totalitarizma.

Ili je možda problem što su Titovi partizani, sa tim oznakama, porazili one čije ulice još držite u gradu i na taj način vrlo precizno birate stranu. Pošto ste izabrali onda je jasno da Vam sve što rade oni drugi jeste igrokaz i da nas pežorativno nazivate glumcima u toj igri.

Međutim, u Vašoj igri niste dobacili ni do igrokaza, to je nivo loše pripremljenog, već viđenog, skeča uz izviđačku logorsku vatru. Ne možemo Vas nazvati ni glumcem u tom skeču, jer objektivno, u svemu što se dešava izgledate kao statista koji je u sve upao bez i jedne probe.

Preporuka: Ne slušajte baš sve što šef kaže, ipak je on prošao sve KOS-ove provjere i kao provjeren kadar zasjeo u JNA namjensku proizvodnju.

Smrt fašizmu..!

I na kraju, zaslužen odmor. Sutra je dug i težak dan.