Kliker.info

Svaki svoj javni nastup , bilo da se radi o autorskom projektu,konferenciji ili nekom gostovanju u medijima,   predsjednik Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR) Sead Đulić koristi da svekoliki auditorijum uvjeri da antifašizam nije političko uvjerenje već civilizacijska stečevina koju su izborili i u amanet nam ostavili  najbolji sinovi svijeta i ovih naših prostora.

Veoma vješto i ubjedljivo čini to Sejo i u petom nastavku Dnevnika jednog “luđaka”  i to kroz majstorski ispričane priče Vrijeme je za nove snove i nove uspjehe, Teatrom protiv predrasuda,Nije sloboda sa neba pala,Gdje si mi stavio cipele?,Ne damo Prvu,Napravili smo puno prvih koraka te Treba li Mostaru eMTeeM?,koje toplo preporučujemo za čitanje i to u više navrata.

Ponedjeljak, 19. decembar

Vrijeme je za nove snove i nove uspjehe

Probudio sam se ranije nego obično. Požurio sam za kompjuter i ne umivši se. Čekao sam važan mail. Dato obećanje je ispunjeno, mail je stigao i tu je posljednji tekst, koji sam čekao za novo, drugo, izdanje knjige „Bataljon u okupiranom gradu“ Mensura Seferovića. Dugo to pripremamo i oteglo se previše. Korona i čitav niz neplaniranih okolnosti, pa moja bolest, poremetili su sve planove. Neugodno mi svaki put kad razgovaram sa Mensurovim kćerkama, a i pored najbolje volje ne mogu na mnoge stvari uticati. Zato sam jutros sretan, presretan. Moram još napisati Predgovor drugom izdanju i knjiga može na lektorisanje. Ispisujem u dahu slijedeće rečenice:

„Prošle su 64 godine od prvog izdanja knjige „Bataljon u okupiranom gradu“ Mensura Seferovića. Druga je to knjiga hronike o turbulentnim vremenima i događajima u okupiranom Mostaru u Drugom svjetskom ratu, ali i o doprinosu Mostara slobodi nakon četverogodišnjeg organizovanog otpora, kako u gradu, tako i na ratištima širom Jugoslavije. Autentično je to svjedočanstvo o herojstvu grada i njegovih stanovnika. Kada je te, danas daleke, 1958. godine iz štampe izašlo prvo izdanje ove knjige bio je to svojevrsni spomenik jednom gradu, koji je slobodi darovao svakog osmog stanovnika, bila je to oda mladosti Mostara koja je sa pjesmom ginula pjevajući slobodi, bilo je to otkidanje od zaborava brojnih ratnih anegdota, doživljaja, ali i požrtvovanja malih, običnih, anonimnih ljudi, bila je to poema o herojstvu žena grada, bila je to hronika o gradu koju je valjalo sačuvati.

I sa ponosom je čuvana.

A onda su došla nevremena devedesetih kada na političku scenu izlaze brojni sljedbenici ideja poraženih 1945. godine. Onda su došla nevremena u kojima nije bilo „pametno“ pominjati antifašistički otpor grada fašističkoj okupaciji, onda su došla nevremena u kojima je učinjena i čini se totalna revizija istorije. Istina je postala laž, a laž dignuta na pijedestal. U takvom društvenom okruženju počelo je odgajanje novih generacija. Puno je njih odraslo i odgojeno na revidiranoj istoriji u kojoj se uči da su četnici prvi gerilci-antifašisti u porobljenoj Evropi, da su ustaše Hrvatski vojnici koji su se borili za svoj narod i svoju državu, a da je Handžar divizija spasila Muslimane Bosne i Hercegovine i obezbijedila im fizički opstanak i tako dalje, i tako dalje…

Uz tumačenje naprijed navedenog obavezno se Titovi partizani predstavljaju kao zločinci koji su počinili brojna zlodjela, čak i genocid, kako su bezbožnici i šta sve ne.

Sa lažima se ne polemizira, lažima se suprotstavljaju argumenti, a knjiga „Bataljon u okupiranom gradu“ snažan je argument istine o događajima iz perioda 1941 do 1945. godine u Mostaru.

Zato ovu knjigu izdajemo.

Namjenili smo je, prvenstveno, mladim ljudima kojima je u školskom sistemu uskraćena istina o antifašističkoj borbi Mostara, kojom bi se ponosili i mnogo veći gradovi. Naša je želja da ova knjiga, koja svjedoči o herojstvu grada i njegove mladosti u teškim vremenima, bude inspiracija današnjoj mladosti koja će ih pokrenuti u njihove borbe za bolji život, pravednije i slobodnije društvo, te društvo jednakih mogućnosti za sve.

O tome je sanjala i ona mladost i uspjela.

Vrijeme je za nove snove i nove uspjehe.

Ova knjiga nudi nadahnuće za to.“

Čitam ovih nekoliko rečenica više puta. Zadovoljan sam. Šaljem kompletan tekst knjige sa prilozima profesoru Šatoru na lektorisanje. Sa nadom da će sve biti gotovo i knjiga štampana do 14. februara naredne godine ulazim u kupatilo. Vrijeme je da krmelje skinem sa očiju.

Utorak, 20. decembar

Teatrom protiv predrasuda

Primiče se kraj godine i svi mi u Mostarskom teatru mladih smo nervozni, jer malo kasnimo sa realizacijom projekta „Teatrom protiv predrasuda“, koji moramo završiti do kraja godine, a o terminima, uglavnom, nismo mi odlučivali. Ostalo je još jedno gostovanje u Bugojnu. Nadamo se da neće biti problema iako je termin za igranje predstave i radionicu nezgodan, 24. decembar, Badnje veče. U okviru projekta “TEATROM PROTIV PREDRASUDA”, a zahvaljujući PRO-Budućnosti i uz podršku USAID-a, odigrali smo 7 izvedbi predstava „Maslinova grana“ i „Romska bajka“. Danas se pripremamo za posljednju izvedbu u okviru projekta. Igramo na Maloj sceni Kulturno sportskog centra u Bugojnu predstavu “MASLINOVA GRANA”, te nakon izvedbe valja održati radionicu Teatra u obrazovanju o temi života u podjeljenim zajednicama. Predstava “Maslinova grana” na vrlo ironičan način problematizira život mladih ljudi u podijeljenim zajednicama, ali na kraju nudi i lični stav i želju mladih glumaca o drugačijem životu u takvim zajednicama. Predstava u okviru projekta služi kao mamac za razgovor i vođenje male radionice na temu podjela, različitosti i slično. Na radionici se koristil metodologija Teatra u obrazovanju koja obezbijeđuje 100% učešće svih prisutnih kroz igranje vlastitih iskustava, a njihovo raščlanjivanje na uzroke i posljedice vodi ka katarzi i suočavanju svih sa samim sobom, ali i sa vlastitom prošlošću. Na kraju će svi zajedno na prigodnom mjestu kod objekta Kulturno-sportskog centra posadili sadnicu masline, simbol mira, da ostane trajan biljeg na zajedničku želju mladih ljudi da žive bolje. Predstavu je režirala naša prerano umrla kolegica Amra Prutina, pa je svaka izvedba njene predstave i sjećanje na nju. Sadašnja generacija glumaca u predstavi već je četvrta od nastanka predstave. To je istovremeno i generacija koja ne pamti našu Amru, došli su u teatar nakon njenog odlaska, pa je priprema za svaku izvedbu predstave posebno osjetljiva jer ne želimo da bilo šta bude promjenjeno u odnosu na original.

Ova izvedba u Bugojnu biće 248. izvođenje “Maslinove grane”. Pored “Maslinove grane” igrana je i “Romska bajka”, a igrali smo pored Bugojna još u Stocu, Jablanici, Ljubuškom, Mostaru, Banja Luci, Gornjem Vakufu-Uskoplju i Visokom.

„Romska bajka“, takođe, pred punim auditorijem u nekoliko bh. gradova digla je publiku na noge i pobudila ogromno interesovanje.

Predstava govori o Romima i rušenju brojnih predrasuda prema njima, ukorijenjenim u našem društvu.

Cilj predstave je upoznati, prije svega mlade ljude, sa kulturom, običajima i porijeklom najbrojnije nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini, a time doprinijeti njihovom boljem razumijevanju.

Predstava razotkriva i naše nepoznavanje ljudi koji žive tu, oko nas, što u suštini jeste izvor predrasuda i stvaranja stereotipa, koje prenosimo sa generacije na generaciju.

Zbog postavljenih ciljeva zato je od izuzetne važnosti dobra i temeljita priprema. Posebno je to važno pred odlazak u Bugojno koje ima odgojenu pozoripšnu publiku, ali i dva sjajna teatra u kojima mladi ljudi teatarskim jezikom progovaraju iz radioničkog procesa. Odgovornost je stati pred njih, ali mi se čini da smo se dobro pripremili i da će najmlađi eMTeeM-ovci, kao i generacije prije njih, umjeti odgovoriti svim izazovima koji stoje pred njima.

Kad vidim koliko se vesele odlasku u Bugojno, nikakav napor u njihovoj pripremi nije vrijedan pomena. Spremni smo za sva iskušenja.

Srijeda, 21. decembar

Nije sloboda sa neba pala

Koncipirajući program obilježavanja 14. februara – Dana oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu odlučili smo da Udruženje antifašista i boiraca NOR-a Mostar raspiše konkurs za najbolje literarne, likovne i foto radove. Iako nemamo nikakav prihod dogovorili smo se da, ako ne bude drugog rješenja, sami između sebe sakupimo novac za nagradni fond. Prevladala je želja da čujemo djecu i mlade ljude i provjerimo njihovu zainteresovanost, jer uporno sa raznih strana slušamo da mlade ljude danas taj dio istorije ne zanima..

Uputili smo javni poziv svim zainteresiranim učenicima osnovnih i srednjih škola, studentima i drugim mladim ljudima da se prijave na konkurs za najbolje likovne, literarne i fotografske radove na temu: „NIJE SLOBODA SA NEBA PALA“.

Tema je odabrana kao naš odgovor na podizanje govora mržnje i netolerancije, te svih oblika homofobije.

U obrazloženju smo naveli da očekujemo da ćemo i na ovaj način doprinijeti podizanju svijesti i dostupnosti informacija među mladim ljudima o vrijednostima antifašističkog pokreta, važnosti građanske hrabrosti i prepoznavanju propagande koja u konačnici dovodi do zločina nad određenim društvenim grupama.

Za najbolje radove predvidjeli smo nagrade u sve tri kategorije i to:

– Nagrada za prvo mjesto u iznosu 250,00 KM

– Nagrada za drugo mjesto u iznosu 150,00 KM

– Nagrada za treće mjesto u iznosu 100,00 KM

Ideja je bila da to bude lokalni konkurs, ali već za sat dva putem društvenih mreža informacija o konkursu se proširila i postali smo svjesni da to postaje regionalna priča.

Osjećam zadovoljstvo i ponos zbog prvih reakcija, ali i određenu dozu opreza. Počinjem se pitati da li ćemo moći i znati sve iznijeti na najbolji način ako uistinu sve, kako nam se prvi dan čini, pređe granice Mostara.

Naš jedini odgovor je da su i oni čije tradicije baštinimo odavno prešli granice Mostara i ušli u legende, pjesme, istoriju, te i zbog toga nemamo pravo ne uspjeti.

Idemo do kraja.

Četvrtak, 22. decembar

Gdje si mi stavio cipele?

Rano smo krenuli iz Mostara. Putujemo pospani i tihi prema Rudom. Prošli smo Nevesinje, Gacko i polako se približavamo Tjentištu. Plan je da tu popijemo kafu. U kombiju je društvo koje se dobro poznaje i koje je ovim putem i istim povodom putovalo više puta. Tišinu često prekida neko sjećanje na našeg druga i prijatelja Ahmeta, koji nas napusti prošle godine. Zagledan u vrleti krajolika odlutao sam u decembar 1982. godine. Nije bilo nikakvog direktnog povoda izuzev što se sve dešavalo u istom mjesecu. Tog dalekog decembra u Mostarskom teatru mladih napravili smo zanimljivu predstavu za Novu godinu, nabavili periku i bradu za Deda Mraza, te sašili dobar kostim. Uspjeli smo i ugovoriti mnoštvo izvedbi po školama i preduzećima. Igralo se po pet-šest predstava dnevno i zadovoljno smo trljali ruke, jer ostvarićemo dodatni prihod za naše aktivnosti. Termini su bili zgusnuti, a prebacivali smo se sa lokacije na lokaciju sa dva automobila. Sve je bilo u minut isplanirano.

U svoj toj gužvi supruga treba u porodilište, čekamo drugo djete. Odvezao sam je između dvije predstave. Razumije, i ona je dio eMTeeM-a. Tu smo se i upoznali. Igramo predstave, dijelimo paketiće, jurimo s kraja na kraj grada. Usput koristim svaku priliku da provjerim vijesti iz porodilišta. Bila su to druga vremena i nije se moglo ni ući, a kamoli prisustvovati porodu. Telefon je bio jedina veza. I onda, u ko zna kojem pozivu po redu, 29. decembra kažu da sam dobio sina i da je sve prošlo u redu. Sretan, presretan, jurim dalje. U nekom čudnom magnovenju odradili smo tog dana predstave. Igramo i sutra, a sutra idem po suprugu i sina da ih vodim kući. Na sreću raspored igranja predstava je nešto manje zgusnut. U bolnicu idemo mama i ja. Nosimo supruzi neku odjeću za presvući se. Pogubljen sam od sreće, ali i trom od umora. Supruga se presvukla, držim sina u naručju, ona kaže: Gdje si mi stavio cipele?

Pogledam, nema kese sa cipelama, ostala kući. Taj pogled od prije četrdeset godina i danas me progoni. Do auta je došla u papučama, poslije smo se tome bezbroj puta smijali, a ja svakog decembra pred Novu godinu razmišljam o onom pogledu. I danas me stid.

Iz razmišljanja me trznu Miralem: Tjentište, hoćemo li na kaFU?

Petak, 23. decembar

Ne damo Prvu

Juče sam bio u Rudom. Sa velikom radošću sam, kao i ranijih godina, pošao na obilježavanje godišnjice formiranja slavne Prve proleterske brigade. Vratio sam se razočaran, ljut i tužan. Opet je dnevna politika uplela prste i od slavljenja heroja Prve proleterske uvučeni smo u nešto drugo. Tim povodom zapisah reakciju na obilježavanje godišnjice Prve proleterske koje to nije bilo. Skitih, uz neke bitne podatke o brigadi, slijedeće rečenice:

„Kao i ranijih godina i ovog 22. decembra bio sam u Rudom. Uvijek do sada vraćao sam se nadahnut, inspirisan, zadovoljhan i sretan što sam sa brojnim antifašistima ex Jugoslavije bio na tom vječnom izvorištu odlučnosti i istrajnosti naroda Jugoslavije. Ove godine bilo je drugačije. Vratio sam se tužan, nesretan i sa osjećanjem da mi je neko nešto važno ukrao, sa uvjerenjem da nisam bio na istom mjestu koje sam pohodio ranijih godina. Kao da mi je neko ukrao Prvu. Da bih mogao objasniti moje osjećanje podsjetiću vas ko je bila Prva i zašto je sjećanje na nju posebno važno.

Dakle, Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada je bila prva partizanska brigada u okupiranoj Jugoslaviji. Tijekom rata je slovila za elitnu jedinicu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Formirana je 21. decembra 1941. godine u Rudom, od partizanskih ustanika, nakon povlačenja partizana u Sandžak. Odluku o formiranju Prve proleterske brigade donio je Centralni komitet KPJ. Na dan formiranja imala je šest bataljuna (četiri iz Srbije i dva iz Crne Gore) ukupne jačine 1.200 boraca. Prvi komandant brigade bio je Koča Popović, a politički komesar Filip Kljajić Fića.

Prva proleterska udarna brigada je u 1.240 ratnih dana imala 530 većih i manjih borbi, tj. gotovo svaki drugi dan je provela u borbi. Ostali dani su uglavnom provedeni u iscrpljujućim marševima.

Prva proleterska brigada je na svom ratnom putu prešla više od 20.000 kilometara. U njenim borbama borilo se više od 22.000 ljudi iz cijele Jugoslavije. Imala je više od 7.500 poginulih, ranjenih i nestalih boraca, a izbacila je iz stroja više hiljada neprijateljskih vojnika. Dala je više od 3.000 rukovoditelja i 83 narodna heroja.

Odlikovana je Ordenom narodnog oslobođenja, Ordenom partizanske zvijezde, Ordenom bratstva i jedinstva i Ordenom zasluga za narod. Povodom petnaestogodišnjice bitke na Sutjesci, juna 1958. godine, odlikovana je i Ordenom narodnog heroja.

Izraz proleter je značio ideološko određenje, odnosno društvenu klasu koja sukladno marksističkoj doktrini o diktaturi proletarijata treba provesti socijalističku revoluciju. Prefiks proleterska je činio jasnu distancu od buržoaskih snaga. Zbog ovog pridjeva, Kominterna je više puta kritizirala KPJ, tražeći da se izbaci „proleterska” ispred naziva brigade i da se prestane sa „sličnim lapsusima” koji liju vodu na mlin neprijateljima naroda u zemlji i u inozemstvu.

Međutim, kasnije tokom samog rata izraz proleter je izgubio svoje ideološko značenje, te je umjesto toga postao sinonim za najelitnije partizanske formacije. Tako su naziv proleterska dobivale “obične” brigade koje bi se posebno istakle u borbi.

Krajem decembra 1941. godine, Prva proleterska brigada je zajedno s Vrhovnim štabom, prešla u istočnu Bosnu. Tokom Druge neprijateljske ofanzive, od 17. januara do 23. januara 1942. godine vodila je više borbi: na Pjenovcu kod Rogatice, Vareša, Han Pijeska i Bijelih voda. Glavnina brigade je izvela marš preko planine Igman, pri temperaturi od -32 stepena. Poslije završetka Druge ofanzive, ponovo poduzima značajne poduhvate u istočnoj Bosni.

U Trećoj neprijateljskoj ofanzivi zajedno s Drugom proleterskom brigadom, djelovala je u istočnoj Bosni, Crnoj Gori, Hercegovini i u teškim borbama (Polja Kolašinska, Durmitor, Hercegovina) znatno pomogla uspješno povlačenje partizanskih snaga u rejon Tromeđe.

U sastavu Udarne grupe proleterskih brigada pošla je, 24. juna 1942. godine, u pohod na Bosansku krajinu. U pohodu je učestvovala u borbama na pruzi Sarajevo–Mostar i rušenju ove prometnice, oslobođenju Konjica (8. avgusta 1942.), zatim u borbama oko Bugojna, Duvna i Šujice, za oslobođenje Livna i drugim poduhvatima. Vodila je više borbi u nadiranju prema Imotskom i oslobodila nekoliko mijesta. Sedmog oktobra 1942. godine učestvovala je u oslobođenju Ključa, a do kraja oktobra angažirana je u borbama s četnicima i talijanskim snagama oko Bosanskog Grahova.

U sastav Prve proleterske divizije ušla je 1, novembra 1942. godine, a sedam dana kasnije u Bosanskom Petrovcu od Vrhovnog komandanta NOV-a i POJ-a Josipa Broza Tita dobila je proletersku zastavu. U skladu s planom Vrhovnog komandanta o prodoru snaga NOVJ-a u centralnu Bosnu, novembra i decembraa 1942. i januaraa 1943. godine izvela je više poduhvata u dolini Vrbasa i centralnoj Bosni; u noći 19. novembra/20. novembar uništila je jako neprijateljsko uporište Sitnicu; u noći 25. novembra/26. novembra učestvovala je u oslobođenju Jajca; u decembru je oslobodila Skender-Vakuf i Kotor-Varoš i područje Jošavke; u januaru 1943. dijelom svojih snaga učestvuje u oslobođenju Teslića; u noći 15. januara/16. januar oslobodila je Prnjavor. Uspjesi kod Teslića i Prnjavora bili su veliki: ubijeno je i ranjeno nekoliko stotina, a zarobljeno 2.000 neprijateljskih vojnika i zaplijenjena velika količina ratnog materijala.

U Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, u šestodnevnom maršu, prebacila se sa sektora Banje Luke, preko Šipraga, Bojske, Gornjeg Vakufa, na željezničku prugu Sarajevo–Mostar, pa je u noći 17. februara/18. februar likvidirala posade neprijatelja na odsjeku Raštelica-Brđani i poslije toga vodila teške borbe na Ivan-sedlu i Bradini i dijelom snaga učestvovala u napadu na Konjic. Učestvovala je i u poznatom protiv-udaru snaga NOVJ-a kod Gornjeg Vakufa, od 3. marta do 5. marta 1943. godine, a potom zatvarala pravac Gornji Vakuf–Prozor.

Poslije prelaska Neretve u nastupanju Glavne operativne grupe NOVJ-a na istok, brigada prva nastupa pravcem: Glatičevo, rejon Kalinovika, Ustikolina. Od 15. marta do 17. marta razbila je četničke snage kod Glavatičeva i na Lipeta planini, a u noći 22. marta/23. mart vodila je teške borbe s četnicima kod Kalinovika. U ovim borbama četnici su pretrpjeli nekoliko teških poraza, a brigada je pohvaljena od Vrhovnog komandanta. Krajem marta izbila je na Drinu kod Ustikoline. Prvo je pokušala prijeći rijeku iz pokreta, a pošto nije uspjela, poslije priprema, prelazak je izvršila u noći 8. aprila/9. april 1943. godine. Vodila je žestoke borbe za Kapak i Krčino brdo. U borbi kod Ifsara (10. aprilai 11. aprila) učestvovala je u razbijanju znatnih dijelova talijanske divizije „Taurinenze“. Ovim borbama omogućen je prodor Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba preko Drine u Sandžak. Krajem aprila vodila je žestoke borbe kod Goražda s 369. nemačkom divizijom.

U bitci na Sutjesci prvih dana vodi borbe s Prvom njemačkom brdskom divizijom na sektoru Bijelo Polje, Mojkovac, Šahovići. S ovog sektora prebačena je na sektor Čelebića, radi zaštite Centralne bolnica NOVJ-a i zatvaranja pravca Foča–Čelebić. Poslije sedmodnevnog marša, 21. maja kod Čelebića je iz pokreta napala i razbila 13. domobransku pukovniju. Od tada do 24. maja na ovom sektoru, zajedno s drugim jedinicama, vodila je ogorčene borbe. Učestvovala je 24. maja i 25. maja u neuspjelom pokušaju proboja jugoistočno od Foče. Do 6. juna vodila je borbe u dolini Sutjeske, a 8. juna je izbila na Zelengoru. 10. juna, u ranim jutarnjim satima, kod sela Balinovac je u jurišu pregazila borbenu grupu Höhne:

»Dobro pamtim. Danilo Lekić je komandovao: “Prva proleterska – juriš!!” I, verovatno, ja mislim da je to jedini put kad je cela Prva proleterska jurišala. Preko te čistine. Svi smo bili u istom streljačkom stroju. Prvi put,svi… I sve komande četa, i svi štabovi bataljona i štab brigade, i Španac (Danilo Lekic) i Plavi su bili u jurišu, i svi kuriri, i svi kuvari, i svi bolnicari… Sve je izašlo tu, koliko nas je bilo. Mi smo krenuli. I svi smo znali: nema nazad! Mi moramo tamo!«, prisjećao se Antonije Isaković, jedan od učesnika.

Jurišem na Balinovcu, 10. juna 1943. godine, brigada je probila neprijateljski obruč na Zelengori, a dva dana kasnije probila je novi obruč na komunikaciji Kalinovik–Foča. U protivofanzivi Glavne operativne grupe u istočnoj Bosni u julu i avgustu vodila je više borbi (Vlasenica, Drinjača, Zvornik i na pruzi Sarajevo–Zenica). U septembru djeluje u Dalmaciji, a u oktobru i novembru na širem području Travnika.

U zimu 1943./1944. godine i u proljeće 1944. godine djeluje oko Jajca, Mrkonjić Grada i Gerzova. U drvarskoj operaciji vodi žestoke borbe na pravcu Mrkonjić Grad-Mlinište i Mlinište-Glamoč. Iz zapadne Bosne kreće za Sandžak, a na tom putu vodila je borbe na planinama Vranici, Zecu, Bitovnji i kod Trnova. U avgustu 1944. godine učestvuje u borbama u Sandžaku, a 23. avgusta počeo je njen prodor u Srbiju. Vodila je teške borbe s Bugarskim snagama na Palisadu i s jakim četničkim snagama na Jelovoj gori, kod Karana, Kosjerića i Varde, za oslobođenje Bajine Bašte i Valjeva (septembra) i Uba (oktobra). U Beogradskoj operaciji istakla se u mnogim borbama. Od decembra 1944. do aprila 1945. godine djeluje na Srijemskom frontu. Učestvuje u proboju Srijemskog fronta 12. aprila 1945. godine i učestvuje u više poduhvata u Srijemu, Slavoniji i sve do Zagreba. Posljednju borbu vodila je za oslobođenje Zagreba, u koji ulazi 9. maja 1945. godine.

Sastav Prve proleterske brigade činili su: Prvi (crnogorski) bataljon,  Drugi (crnogorski) bataljon,  Treći (kragujevački) bataljon,  Četvrti (kraljevački) bataljon,  Peti (šumadijski) bataljon,  Šesti (beogradski) bataljon.

Od oko 22.000 boraca, koliko je, za tri i pol godine rata, prošlo kroz redove Prve proleterske udarne brigade, njih 83 proglašeno je za narodne heroje:

Prva borba brigade, kod sela Gaočića i Mioča, 22. decembra 1941. godine, nekada se slavila kao dan Jugoslavenske narodne armije.

Ulica proleterskih brigada u Beogradu, kojom su se dijelovi Prve proleterske brigade probijali tijekom oslobođenja Beograda, od 1990-ih godina se zove Krunska ulica.

Danas se u Rudom nekadašnja Ulica Prve proleterske brigade zove Ulica đenerala Draže.

Ostala je zapisana izjava prvog komandanta Prve proleterske brigade, Koče Popovića, koja ponajbolje svjedoči o tome šta je bila Prva. Koča kaže: »Neprekidno sam se divio spokojnoj hrabrosti proletera. Efikasnost bez nemira i užurbanosti, samouverenje bez hvalisavosti, odlučnost i upornost u izvršavanju zadataka, bez vike, jedna stalna pribranost i u najtežim situacijama. Sve se to ispoljavalo i izbijalo u neprekidnim borbama sa neprijateljem. Manje smo se odmarali — bili tvrđi i svežiji; slabije se hranili —- bili žilaviji; slabije naoružani — ubojitiji; bez motorizacije — brži. Skuplja je bila svaka naša smrt, naše je disanje imalo drukčiju, posebnu vrednost. Kao da su se sve naše muke, napori i teškoće zgušnjavali u ubojit prkos, kao da su se preokretali u našu prednost.«

Zbog ovih činjenica svi mi koji stigosmo u Rudo smo došli, ali odmah, pri izlasku iz kombija, primjećujem da nas je manje nego proteklih godina. Računam, ima još vremena stići će i drugi. Pozdravljam se sa prijateljima iz Slovenije i Srbije, te brojnih mjesta Bosne i Hercegovine. Posebno srdačan susret je sa Albinom Pibernikom, jedinim živim partizanom iz stroja Prve proleterske brigade koja je ovdje u Rudom stajala 21. decembra 1941. godine. Dok se pitamo za zdravlje obavještavaju me iz zajedničke delegacije antifašista Mostara i Stoca o doživljenoj neprijatnosti prilikom prijave delegacije za polaganje cvijeća. Naime, službena osoba zadužena za organizaciju sa ćuđenjem im je rekla: Otkud vas, niste najavili dolazak, neće biti graha.

Kao da je bilo ko došao zbog tanjira graha u Rudo. Nisam se još sabrao od šoka obavještava me kolega iz Upravnog odbora SABNOR BiH da mu je službena osoba, već ranije pomenuta, rekla da nema nikakvih obraćanja izuzev načelnika opštine koji će pozdraviti prisutne. Iskreno, bilo mi je čudno, ali sam sebi sam rekao: Valja sačekati pa vidjeti šta će biti.

Položismo cvijeće, prošetasmo ulicom đenerala Draže do Partizanskog groblja, položismo cvijeće i nazad u dvoranu Kulturnog centra gdje će biti prigodan program.

Puna dvorana ljudi, ali i bez iti jednog obilježja povoda koji nas je okupio. Počinje program. Voditelj je već pomenuti organizator. Na sceni je obučen za otvaranje zimske sezone negdje na planini Sa dodatkom torbe koja visi preko ramena. Vizuelni dojam ruši svečanost trenutka i sve bagateliše. Par nepripremljenih rečenica izgovorenih kao u privatnom razgovoru. Izlazi načelnik i pozdravlja prisutne, a nakon toga čita govor koji smo, rekao bih, u cjelosti čuli prošle godine. Dobar je to govor, ali mu je namjena za predstavljanje Opštine, no mi smo tu drugim povodom.

A u prvom redu sjedi jedini iz stroja Prve proleterske iz 1941. godine.

Kao da nije tu.

U prvom redu sjede i predstavnici Sekcije Prve proleterske brigade koji sistematično i uporno godinama njeguju tradicije ove brigade i razvijaju kulturu sjećanja.

Kao da nisu tu.

A i brigada je pomenuta, kao nužno zlo.

I tako dalje, i tako dalje.

Slušamo četvoro srednjoškolaca koji govore patriotske stihove. Dobro, to ide, a onda gledamo dvije koreografije igara iz Šumadije. Mislim, u redu, četiri su bataljona bila iz Srbije, ali to je sve. Kraj. I onda vidim da nigdje nema niti jedne zastave države u kojoj se sve ovo dešava, kao što nije bilo ni himne te iste države, kao što su onemogućeni da pozdrave skup i svi oni koji bi pozivali na baštinjenje jedinstva koje je krasilo Prvu proletersku.

Zbog svega ovog i mnogo toga još, što ne napisah, iz Rudog sam se vratio razočaran i vrlo tužan. Ne znam što sam išao, jer mi je ukraden razlog.

Možda je ovo poruka da ne dolazimo ili još jedan pokušaj revizije istorije.

No pasaran.

Dolazićemo i čuvati uspomenu na Prvu proletersku dok dišemo, a do tada brojnima koji će to nastaviti prenijećemo istinu o Prvoj.

A godišnjicu njenog osnutka slavićemo, ne samo u Rudom, nego i u svim mjestima kuda je prošla ili im darovala slobodu, jer ova zemlja natopljena je krvlju proletera Prve proleterske.

U ime tih heroja, naša je obaveza da svi stanemo u jedinstven antifašistički stroj koji će imati snagu očuvati naslijeđe Prve proleterske, ali i svih drugih jedinica NOVJ.

Smrt fašizmu!“

Subota, 24. decembar

Napravili smo puno prvih koraka

Odigrali smo dugo očekivanu “MASLINOVU GRANU” u Bugojnu. I razgovarali smo sa publikom, kao i u drugim mjestima. Bilo je nadahnuto, prijateljski, zanimljivo.

Nakon kompletnog programa posadili smo i maslinu. Za sada, u saksiju, zbog vremenskih okolnosti, ali naći će ona svoje mjesto u krugu KSC-a i trajno svjedočiti ovoj sjajnoj večeri u Bugojnu.

Ovom sadnjom završili smo projekat “Teatrom protiv predrasuda”, ali aktivnosti idu dalje, valja njegovati ovo što izgradismo kroz projekat. Sretan zbog uspješne realizacije projekta prisjećam se nekih izjava publike nakon izvedbi u osam gradova širom Bosne i Hercegovine. Između ostalog rekli su:

– Sramota koliko nas je malo, obzirom na važnost teme kojom se predstava bavi.

– Pravi ste.

– Naućimo živjeti sa njima, a ne pored njih.

– Trebala sam sa jednom mlađom ženom nešto razmijeniti. Mjesto razmjene je bilo sporno. Kad je došla na „ovu stranu“ bila je u strahu, izgubljena, jedva se orjentisala, prvi put je tu. Bez zadržavanja je otrčala nazad. Toliko godina od rata.

– Ovo je naša stvarnost.

– Vrijeme je da nešto preduzmemo.

– Čestitam mladi, dragi…Nemojte to raditi samo na pozornici, nego u životu i budućnost je vaša. Dirnuli ste me, čestitam vam od srca.

– Ovo je čista preslika života. Nažalost nije ovo igrarija mladih ljudi.

– Ovaj scenarij se rodio iz života.

– Pohvaljujem izvedbu, super je sve odrađeno. Htjela bi čuti još legendi.

– Zanimljivo. Odrasla sam u jednom dijelu Vojvodine gdje je bilo dosta Roma. Međutim, nikad, iako sam se sa njima družila nisam čula ni jednu legendu. Zato mi je ovo baš zanimljivo.

– Htio bih prije svega da pohvalim mladu ekipu. Sve pohvale za odluku da se bavite ovakvom temom. Ako su različiti ne znači da su lošiji. Ovo je jako bitna poruka, jako kreativna ideja, svaka čast za izvedbu.

– Mislim da smo svi svijesni predrasuda prema manjinama i načinu njihovog tretiranja i zato je jako važno da govorite o ovim temama. Sve pohvale za izvedbu.

– Dosta Roma živi u Visokom, imam i neke prijatelje, a prvi put čujem za bogatstvo njihove kulture.

– Ovo treba vidjeti svaki građanin Bosne i Hercegovine. Hvala vam.

– Ni ja, kao Romkinja, nisam sve ovo znala. Do suza ste me doveli. Hvala vam.

– Definitivno ovakve stvari treba raditi. Predstava vam je super. Ja sam se rasplakala. – Svjesna sam i do sada bila da se ovakve stvari ne dešavaju samo u našem gradu, nego u mnogim gradovima širom BiH. Kad dođu mladi ljudi iz drugog grada pa vam kažu iste probleme to još više pogađa, jer je previše mladih koji pate od istog problema, tako: Razumijem vas.

– Žalosno je, predstava je stara deset godina i te se stvari ponavljaju i dan danas, da je sve isto i da nema nikakvog pomaka naprijed.

– Koliko god ovo trajalo, a trajaće, vi igrajte i dajte onima koji će doći da i oni igraju. Važno je.

– Fascinantno je koliko malo znamo o Romima. Stid me nakon ove izvrsne predstave. – Hvala vam što ste uvrstili Ljubuški u mjesta gdje će biti izvedena ova predstava.

– Još puno toga svi moramo naučiti jedni o derugima kako bi se bolje razumjeli. Hvala vam.

– Nije ovo fikcija. Svi mi ovo živimo donekle. Da, želimo bolje obrazovanje, a ne dvije škole pod jednim krovom.

– Hvala vam što se bavite ovom temom. Važno je.

– Često sam u Mostaru i ja se nisam sreo sa ovim problemima. Mene su svi uvijek dobro prihvatali.

Imam utisak da nas je projekat približio jedne drugima. Istina uzorak je dosta mali, ali sve počinje prvim porakom. Napravili smo mi minulih godina dosta prvih koraka i hoću da vjerujem da je imalo smisla.

Nedjelja, 25. decembar

Treba li Mostaru eMTeeM?

Trom sam jutros i pospan, a valja uraditi dosta poslova koje sam dugo odlagao i ostavljao za sutra. Ali više nema odlaganja i pokušavam na brzinu, rizikujući da napravim grešku, sve danas uraditi. Najprije pravim najavu za  249. izvođenje predstave „Presuda: Tiha likvidacija“. Biće to posljednja eMTeeM-ova izvedba ove godine. Kao da, kao i ranijih godina, onima koji su presudili da nas treba uništiti, poručujemo:Uzalud vam sve, svirači.

Onda pišem odluku o Godišnjoj nagradi za najbolja glumačka ostvarenja u predstavama eMTeeM-a u godini na izmaku. Nagrada nosi ime našeg kolege, prvaka mostarsjkog glumišta Tonija Pehara. Nagradu je dobilo dvoje mladih glumaca koji jesu, uistinu, budućnost Mostarskog teatra mladih. Nagrade su pripale Emani Tabaković za ulogu Maje u predstavi „GAME“, i Teu Sandžaktar Bijedić za ulogu Abdullahjiba u predstavi „GAME“. Uistinu, ostvarili su zapažene kreacije izbjeglica pobjeglih za boljim životom iz zemalja zahvaćenih ratnim strahotama. Ponosan sam na njih.

Nagrade će im biti uručene na godišnjoj konferenciji za medije koju zakazujem za par dana. Na istoj konferenciji predstavićemo i rezultate koje smo ostvarili u 2022. godini, ali i naše planove za 2023. godini.

Zbrajam predstave, festivale, nagrade…

Opet smo puno radili, iako nešto manje nego prethodnih godina. Bila je to svjesna odluka. Zato smo više radili na sebi i ovladavali noivim vještinama umjetnosti teatra.

U godini na izmaku realizirali smo:

 

–          211. predstava i drugih programa,

–          Učestvovali na 17 festivala,

–          Osvojili 26 nagrada,

–          Realizirali 3 premijere,

–          Na online platformama naše predstave i druge programe vidjelo je preko 170.000 gledalaca.

Okvirni repertoar za narednu godinu je:

– A. P. ČEHOV

„GALEB“

 

– „VJEŽBE IZ BOSANSKE KONVERZACIJE I DIKCIJE ZA MLADE MOSTARA“

(Prema „Vježbe iz francuske konverzacije i dikcije za američke studente“ i „Ćelava pjevačica“ Eugenea Ionesca adaptirao Vladimir Krušić)

 

– Dragan Markovina

„14. 2. 1945.“

 

– Pedro Calderon de la Barca

„ŽIVOT JE SAN“

 

– Mihail Bulgakov

“MAJSTOR I MARGARITA”

 

– Savremeni dramski tekst mladog autora iz BiH

 

– Autorski projekti: STO GODINA „VELEŽA“,

 

– Igramo Shakespeare

 

– Interaktivne predstave na aktuelne društvene teme

Nakon što stavih ove podatke na papir po ko zna koji put pitam samog sebe: Treba li Mostaru eMTeeM?