Kliker.info

Naš i vaš Sejo,odnosno  poznati mostarski režiser i predsjednik Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR) Sead Đulić,  i u četvrtom nastavku Dnevnika jednog “luđaka” , uporno i sistematično ponavlja i objašnjava kako od salonskog antifašizma nema  ama baš nikakve koristi pogotovo mladi koji u njegovim predstavama vladajućim krugovima  kao da hoće reći: „Ljudi, od ove prelijepe zemlje napravili ste loš kupleraj“. 

Pored pomenute i  priče , Novembar je moja velika muka,Šta slaviš, kad nije sin?, San o slobodi,Nemamo pravo izdati ZAVNOBiH,Neka se današnji glas iz Jajca čuje jednako glasno kao i onaj 1943. godine,te na kraju, Isti si otac, satkanih od kazališnih , ličnih i aktivističkih   fragmenata iz  Đulićeve prošlosti, sadašnjosti i sanjane budućnosti , govore i poručuju da istina i   istrajnost  moraju biti presudne u  borbi za ideale kojima  je on sam i njemu dragi i bliski ljudi posvetili živote.

U najkraćem, četvrti   nastavak  Dnevnika  vrijedi pročitati i to više puta.

Ponedjeljak, 21. novembar

„Ljudi, od ove prelijepe zemlje napravili ste loš kupleraj“

Danas sam nekako pogubljen. Svi to primjećuju. Na pitanje: Šta mi je, jesam, li dobro, odgovaram da sam super i da je sve u redu. Znam da nisam dobro i da nisam u redu. Tako je već dvadeset dana, tako je od trenutka kada je nastupio mjesec novembar. Godinama su moje emocije u ovom mjesecu uzburkane i nekako čudno izmješane. U ovom mjesecu desili su mi se neki najljepši dani u životu, ali istovremeno i neki tužni i bolni događaji. Ovog novembra kao da je sve to eksplodiralo u meni i raspolutilo me.

Ustao sam umoran. Spavao sam, a osjećam se pospano, gladan sam, a ne jede mi se.

Trebam izaći u grad, a ne ide mi se. Sve što pokušam ne ispadne u redu.

Onda zvono na vratima, poštar donosi veliku preporučenu pošiljku, potpisujem prijem i otvaram. Lijepo iznenađenje, baš u pravi čas.

Stigle nagrade iz Tomislavgrada za predstavu “HILJADARKA” koju je eMTeeM igrao na 19. Festivalu srednjoškolskog teatra BiH.

Naš Haris Pašić dobio je Nagradu za najbolju glumačku kreaciju, te Nagrada „Zlata Imamović“ za predstavu u cjelini, koja se dodjeljuje najuspješnijoj predstavi festivala. Uistinu ta festivalska izvedba „Hiljadarke“ bila je odlična i vrlo nadahnuto odigrana. Bila je svojom izvedbom i preslobodna za dio publike, ali vrijedilo ju je odigrati.

Predstava je to koja kroz spoj četiri mikrodrame francuskih autora komparira neuspjelu posjetu klijenta javnoj kući sa načinom sjećanja na smrtno stradale ratne heroje. Ta komparacija svima, nakon predstave i burnog smijeha tokom izvedbe, na kraju ostavi knedlu u grlu i pitanje u glavi koje glasi: U šta smo se to pretvorili?

A mladi ljudi predstavom, kao da hoće reći: „Ljudi, od ove prelijepe zemlje napravili ste loš kupleraj“.

Zbog toga su ove nagrade važne i pomogle su mi da se, bar na čas, oslobodim novembra.

To me potaknu da sjednem za laptop i sa audio snimka zapišem obraćanje na Evropskoj konferenciji antifašista “Antifašizam danas i opasnost desničarske politike u Evropi danas“

Konferencija je održana u Beogradu 24. i 25. oktobra 2022. godine uz učešće antifašista iz 19 država Evrope. Stavljam naslov „Fašizam je dijete Evrope“, jer to sam im rekao sa govornice i dobio aplauz. Tamo sam, između ostalog izgovorio: „Kada danas u dvadeset i prvom vijeku govorimo o antifašizmu ja volim reći da to nije priča o prošlosti. I neću da govorim o prošlosti, i neću da se sjećam i podsjećam vas na ono što svi manje-više znamo. Za mene je danas antifašizam priča o budućnosti i dijelom sadašnjosti, jer fašizam je dijete Evrope, fašizam je dijete kapitalizma.

Nema danas ni Hitlera, ni Musolinija. Davno su već nestali, kao i svi njihovi kvislinzi iz perioda kada su svijetu nanijeli toliko zlo i tolike žrtve. Ali veoma često u našim antifašističkim aktivnostima, mi danas, današnji antifašisti, bijemo bitke protiv njih. Mi, ovdje, oživljavamo Titove dobivene bitke i bijemo bitke protiv Nijemaca, Talijana, Bugara, Mađara, ustaša, četnika, nemam pojma koga sve nije bilo na prostoru ex Jugoslavije na suprot partizanima i mislimo da je to dovoljno i da je to od nas dosta u antifašističkoj borbi.

To je u istoriji, u sjećanju živih, u knjigama, u pjesmama. Lijepo se toga sjetiti i obilježiti, ali dok se mi sjećamo prošlosti i bijemo i obnavljamo davno dobivene bitke oko nas niču, rastu, razvijaju se mali fireri, širom Evrope, pa i na ovom našem tlu, i u mojoj domovini, ovoj sad, one velike nema, nažalost. I onda se, kada prođe vrijeme, osvijestimo i kažemo: Pa mi živimo u fašističkom društvu.

Ali smo ih mi pustili, današnji fašisti su onoliko glasni koliko smo mi tihi. Oni onoliko djeluju koliko se mi bavimo nekim drugim temama i koliko smo u prošlosti. Mi smo im omogućili da djeluju. Hajdemo biti pošteni prema sebi, da se ne lažemo, evo ovdje je puno puta pomenuta desnica i rečeno da su se na desnici razvili neki neofašistički pokreti i tako dalje. Ja evo postavljam pitanje u ovom trenutku: Da li je današnja ljevica ljevica ili je „ljevica“ izdala ljevicu i veoma se približila desnici. Ja u mojoj zemlji ne mogu da ih razlikujem. A boga mi ni u susjedstvu nije puno različito, ali da ne prelazim granice.

Dakle, ja mislim da je jako važno da mi definišemo, da probamo naći nekakav zajednički imenitelj, ako ne svi, bar što više nas, šta to danas, u našim sredinama, odnosno u Evropi, jeste neofašizam ili neonacizam, pa da onda na to tražimo moderne odgovore, antifašističke odgovore i načine borbe. Nema salonske borbe. Nije dovoljno reći: Smrt fašizmu ili ja sam antifašista.

Na djelu i u akciji se sve vidi. Koketirati sa fašističkom vlašću, a pričati o antifašizmu, je saučesništvo. Sjetimo se šta su, evo jedan primjer iz prošlosti. Dakle, prije 81. godinu, ovdje u Beogradu, zasjedao je Politbiro Komunističke partije Jugoslavije, u Ribnikarovoj kući, i donijeli su odluku da pozovu narode Jugoslavije na ustanak, 4. juli 1941. godine. U tom trenutku KPJ u Kraljevini Jugoslaviji je zabranjena. Ja volim reći: Svaka budala, bez ikakvog razloga, bez ičega, ako neko kaže ono je komunista mogla ga je ubiti i da za to bude nagrađen. Njih je u strogoj ilegali, na prostoru čitave Jugoslavije bilo 12800 i plus 60 hiljada SKOJ-evaca, kao podmladak. Dakle, mnogo manje nego što smo čuli od generala Kovačevića da danas ima članova SUBNOR-a, samo u Srbiji, i oni su iz ilegale, njih 72800 mobilisali narode Jugoslavije i digli na ustanak i zapravo jedini u Evropi mi nismo imali pokret otpora nego pravu revoluciju, stvorili pravu vojsku i na kraju stvorili državu.

Ali su založili živote, vjerovali u slobodu, u ideju.

Jesmo li mi danas, svi koji se zovemo antifašisti, spremni na žrtve?

Ne mora biti život, ali odreći se malih, sitnih, benefita koje često dobivamo od ovih slatkoriječivih desničara, fašista ili kako ih sve ne zovemo.

Nama danas treba proaktivna, snažna, otvorena, direktna borba, imenovanje svega pravim imenom, bez ustručavanja i bez straha od posljedica. Fašisti su slatkorječivi, vrlo zavodljivi, kao neodoljivi ljubavnici, obećavaju kule i gradove. Nezadovoljan narod se “lijepi” na to, a mi pričamo, često, o prošlosti, o ofanzivama…sjećamo se nekih davnih vremena itd.

Moramo se i mi, po mom mišljenju, mijenjati, i govoriti direktno, konkretno ili, kao i oni, slatkorječivo i u ovom vremenu moderno. Prije dvije godine na jednoj konferenciji u Zagrebu, kolege koje su bile sjetiće se, stalno smo ponavljali: trebamo mlade, nema mladih i tako dalje. Dozvoliće te mi da ponovim, da zapravo citiram sebe. Tada sam rekao: Mi smo mladim ljudima dosadni, uglavnom govorimo na način koji oni ne mogu i ne žele slušati. Pojednostavljeno rečeno, mi smo u analognom sistemu, a oni u digitalnom. Jednoistavno, to je nekompatibilno.

Zašto ovo sada pominjem?

Pa, već sam govorio o 4. julu 1941. godine, e tog 4. jula, kao član Politbiroa KPJ, ovdje u Beogradu bio je i mladi Ivo Lola Ribar, dvadesetpetogodišnjak, i ubjedljivo najmlađi član Politbiroa. Mlađi od svih drugih. To vijeće staraca, pod navodnicima, dalo je zadatak Loli da napiše Proglas narodima Jugoslavije. Lola je napisao, pročitali ga, i negdje sam u nekom zapisu nekog ko je kao učesnik događaja o tome pisao, pročitao: Usvojili smo bez promjene zareza.

Taj Politbiro 1941. godine vjerovao je omladincu Loli i dao mu istorijski zadatak.

Kakav je naš odnos prema dvadesetpetogodišnjacima danas ?

Imamo li toliku snagu povjerenja u mlade ili hoćemo da im diktiramo kako treba nešto da bude?

Učimo od onih koje slijedimo!

Prije nego završim još samo par rečenica. Na putu od mog Mostara do Beograda, kao slika društava u kojim živimo, podsjećam vas da sam prošao brojnim ulicama, trgovima, te pored škola, koje nova vlast u Bosni i Hercegovini, na raznim nivoima i u raznim sredinama, da me neko ne bi pogrešno shvatio da aludiram na jedno područje države u odnosu na drugo. Na sva ta tri, uslovno rečeno nekakva nacionalna područja, nalaze se nazivi ulica najkrvavijih kolaboracionista fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu, snaga koje su poražene 1945. godine. Sljedbenici te ideologije danas sjede u svim organima vlasti, na ovaj ili onaj način, od mjesne zajednice do Predsjedništva države, do Parlamenta.

Nisu se tamo sami izabrali.

Njihova lažna obećanja, slatkorječivost i šta sve ne su presudni. Za njih su glasali i neki naši članovi, moramo toga biti svjesni.

Šta hoću da kažem?

Dakle, sastanci su super, konferencije su super, komemoriranje događaja iz prošlosti je super, ali sjetimo se Politbiroa iz 1941. godine i hajdemo svi zajedno u akciju.

Stavimo sa strane sve razlike. Imali su ih i oni 1941. godine, ali su imali dvije-tri zajedničke stvari, koje su bile zajednički ideal. I okupili su se oko toga, i pobijedili.

Zato, hajdemo svi zajedno u jedinstven antifašistički front Evrope i na teren! Od salonskog antifašizma nema ništa.

SMRT FAŠIZMU !“

Više puta sam prekidan aplauzom. Vidio sam odobravanja prisutnih dok sam govorio. U pauzi su uslijedili razgovori, razmjena kontakata i izrazi podrške. Shvatio sam da kurs koji u bosansko-hercegovačkom antifašističkom pokretu razvijamo posljednjih godina jeste dobar kurs i da ga treba još više afirmisati.

Sve ovo me potaklo da pošaljem poziv građanima Mostara za okupljanje povodom Dana državnosti na Partizanskom spomen groblju. Pozvao sam ih riječima: „Naša snaga i ljubav prema domovini mjeri se i prisustvom na ovakvim skupovima. Ponesi cvijet i dođi. Ili samo dođi.“

Bilo mi je lakše. Bio sam spreman za probu, jer valjalo se pripremiti za skoro igranje predstave „San o slobodi“ u Bihaću.

 Utorak, 22. novembar

Novembar je moja velika muka

Opet sam se i jutros probudio sa tegobom koju svakog novembra godinama nosim. Danas sam opterećen mišlju da moram na kontrolni pregled kod neurologinje, nakon što je prošla godina od moždanog udara. U minuloj godini nosio sam se sa posljedicama koije je ostavio udar. Najviše je stradala lijeva noga. Nije još potpuno u funkciji, stopalo je van kontrole, ali hodam, istina sa štapom, vozim, istina automatik, i obavljam sve poslove kao i prije udara. Malo sam sporiji nego što sam bio, ali stižem sve samostalno uraditi. Davno sam čuo izreku: „Sve su bolesti iz glave…“, te slijedom ove misli pokušavam, ali i uspijevam prihvatiti novonastalo stanje i sa njim živjeti kao da je to moje prirodno stanje.

Razmišljajući o tome šta će reći prikupljeni nalazi došao sam kod doktorice. Pregledala je nalaze, malo smo popričali o tome kako se nosim sa novonastalom situacijom i na kraju, uz osmijeh, mi rekla da sam ja fenomen i da će o tome pisati, te da pobijam svojim stanjem neke činjenice koje se uče na medicini. Ne znam je li se šalila ili ozbiljno govorila, je li imala namjeru da me još dodatno ohrabri ili ja stvarno, što se tiče posljedica moždanog udara, jesam dobro.

Ne znam, ali je djelovalo blagotvorno. Požalio sam joj se na neke tegobe u grudnom košu, koje sam osjetio nekoliko puta. Uputila me internisti da i to provjerimo. Iz ordinacije sam otišao nasmijan, dobro raspoložen i pun optimizma.

Ona novembarska tegoba je nestala. Pa da otkrijem šta je meni novembar pa me svake godine raspoluti. Ja sam rođen u novembru, dvadeset i osmi dan mjeseca. U novembru, petnaestog, rođena je i moja kćerka, moja radost koja mi je, svojim rođenjem, vojničke dane učinila mnogo ljepšim nego što bi inače bili. U novembru je rođen i jedan moj unuk, dvadeset i devetog dana po redu. Svake godine mi kaže: Moramo spojiti naša dva rođendana i to zajedno proslaviti. Do sada nismo, ja u Mostaru, on u Beču. Stalno nešto neplanirano iskrsne i godine prolaze.

Prošle sam godine sve bio isplanirao i radovao se tom zajedničkom slavlju, ali petog dana novembra probudio sam se sa moždanim udarom, a rođendane proveo u krevetu. Zbog toga me novembar muči. Ali ne samo zbog toga. Godine 1987, dvadeset i sedmog dana, iznenada, od posljedica srčanog udara umro je moj otac. Sahranjen je sutra dan, baš na moj rođendan. Od tog dana, te danas daleke godine, rođendan nije ono što je bio, a novembar je moja velika muka i pored najvećih radosti koje mi je darovao..

Srijeda, 23. novembar

Šta slaviš, kad nije sin?

Danas sam sa ansamblom predstave „San o slobodi“ Mostarskog teatra mladih u popodnevnim satima putovao za Bihać. Nakon dugo vremena ne vozim i izmoren stalnim putovanjima posljednjih dana uživam u predjelima koje prolazimo. Put je to sa kraja na kraj Bosne i Hercegovine. Mostar, Jablanica, Prozor, Bugojno i po tradiciji pauza. Kafa sa prijateljima iz Teatra Fedra i Dječijeg pozorišta Eko art, planiranje zajedničkih aktivnosti i Sara požuruje da valja krenuti. Jajce i Mrkonjić Grad. Pričam mojim mladim glumcima o istorijskim događajima koji su se tu desili 1943. godine i zbunjen njihovim totalnim nepoznavanjem tog dijela istorije govorim im šire i o godišnjici AVNOJ-a u Bihaću, jer tim povodom idemo u Bihać. Slušaju, ponešto zapitkuju, ali i pitaju: Zašto to ne učimo u školi?

Pokušavam odgovoriti tražeći riječi kako ne bih moje mlade glumce opteretio našom besmislenom svakodnevicom. I tako imaju isuviše problema živeći život u ovakvoj stvarnosti. Negdje oko Bosanskog Petrovca utihnuli smo, a mene razmišljanja vratila u novembar 1977. godine. Bio sam mlad vojnik u Kruševcu, ni zakletvu još nisam položio. U Mostaru ostala trudna supruga. Noću sam bio više budan nego sam spavao. Brinuo sam. Moj pogled bio je konstantno usmjeren prema baterijskom ćati, jer on donosi pisma i telegrame. Dani prolaze, a vijesti iz Mostara nema. U grad ne mogu da telefoniram, a u kasarni nema govornice.

Čekanje izjeda.

I onda, 15. novembra stiže telegram sa najradosnijom viješću. Dobio sam kćer. Postao sam otac. Čini mi se da niko od mnoštva vojnika u kasarni nije ponosnije koračao pistom od mene. Pročulo se da sam dobio dijete i bio je red da častim. Sa novopečenim kolegama, Janezom iz Slovenije, Arslanom iz Prizrena, Krešimirom iz Zagreba i Jankom iz Mostara sjedio sam u vojničkoj kantini i nazdravljali smo mojoj radosti i novom životu. Nakon druge ture, jer bili smo veseli i bučniji nego obično, porišao nam je jedan stari vojnik i pitao šta se slavi. Mislim da je Janko rekao da sam dobio dijete pa smo sjeli da to zalijemo. Na to je taj stari vojnik upitao: Pa kako si sinu dao ime?

Odgovorih: Nisam dobio sina, nego kćer.

On me začuđeno pogleda i reče: Pa šta slaviš.

Ne razmišljajući o posljedicama povišenim tonom sam mu dobacio: Mrš od stola, inače… Nisam završio rečenicu. On je otišao, a mi smo nastavili.

Sjetio sam se tog najradosnijeg dana u životu u utihlom kombiju između Bosanskog Petrovca i Bihaća. Zbog samog sjećanja nekako sam se lijepo osjećao, posebno, i bi mi krivo kad me Sara trznu: Ulazimo u Bihać, kuda sad?

Objašnjavao sam joj kuda da vozi, a niz lice su mi u mraku tekle suze, radosnice. To dijete rođeno dok sam služio vojsku i bio daleko danas je ozbiljna i uspješna žena, majka. Danas znam da je ono skromno vojničko slavlje bilo sa pravim povodom i da je vrijedilo.

Četvrtak, 24. novembar

San o slobodi

Danas sam u Bihaću iz dva razloga. Prisustvujem Svečanoj akademiji i drugim aktivnostima kojima se obilježava 80. godišnjica Prvog zasjedanja AVNOJ-a, ali i zbog igranja dijela predstave San o slobodi“, čiji sam autor, u okviru Svečane akademije.

Slili se antifašisti sa svih strana u Bihać, i ove 2022. godine, baš kao i 1942.

Bio je to dan za ponos i nadahnuće.

Poruke “Sna o slobodi” odjeknule su i u Bihaću. eMTeeM još jednom je potvrdio da uistinu jeste omladinski teatar do kraja društveno angažiran i osjetljiv na sve društvene probleme.

Radi se o predstavi nastaloj na bazi pisama antifašista, koja su oni iz logora i tamnica smrti tokom Drugog svijetskog rata pisali svojim porodicama. Bolno je to svjedočanstvo o žrtvovanju za slobodu, o ljubavi, patnji, ali prije svega o neizmjernom moralu i odanosti ideji slobode. Istovremeno predstava je to koja propituje odnos današnjih mladih generacija prema antifašističkom naslijeđu, ali i otvara pitanja spremnosti i žrtvovanja za ideale danas.

Od vrlo iskrenog pitanja koje postavlja mladi akter predstave: Ko je taj Lola?

I odgovora starijeg kolege: Proguglaj, vrlo brzo svi kažu:

• Ja hoću da budem Lola.
• Ja ću biti Lola.
• Ja jesam Lola.

“SAN O SLOBODI” u Bihaću bio je dirljivo i kao i uvijek nadahnjujuće svjedočanstvo da mladim ljudima samo treba dati šansu i povjerenje.

Imao sam utisak da su moji mladi glumci sa scene Doma kulture u Buhaću zračili istom energijom kao i njihovi vršnjaci prije 80 godina, ovdje u Bihaću kada su donosili istorijske odluke za budućnost zemlje.

Ja nekako, ludo, možda patetično i previše optimistično, vjerujem da i ovi klinci iz „Sna oi slobodi“ svojim porukama sa scene bude nadu iz koje mogu isčiliti neke nove istorijske odluke za budućnost zemlje.

Zbog njihovog optimizma i stava sve drugo što se dešavalo taj dan potisnuto je u drugi plan.

I nije mi žao.

 Petak, 25. novembar

Nemamo pravo izdati ZAVNOBiH

Danas je praznik.

Danas praznuje otprilike polovina države.

Danas otprilike nešto više od trećine države slavi.

Govorim o Danu državnosti, koji bi po iskustvu drugih država trebao biti jedan od ključnih praznika Bosne i Hercegovine.

Ali avaj, ovo je Bosna i Hercegovina, zemlja koju neki od njenih ključnih političkih i državnih dužnosnika ne vole i sve čine da je unište.

E u tom ozračju antifašisti BiH svake godine se okupljaju u Mrkonjić Gradu, gdje je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a na kojem su udareni temelji obnovi državnosti Bosne i Hercegovine, ali i donesene odluke koje su i danas neprevaziđene.

Vlast ovaj dan obilježava u Sarajevu, a mi tamo gdje se sve desilo. Do ove godine niko, nikad, iz vlasti nije nam se pridružio. Puna su im usta cjelovite i jedinstvene Bosne i Hercegovine, ali u Mrkonjić Gradu ih nema.

Mrkonjić Grad je u Republici Srpskoj i ne bi oni tamo.

A mi se godinama pitamo gdje im, kad ovdje treba doći, nestane jedinstvena i cjelovita.

Ove godine se pojavio federalni premijer i ministar za boračka pitanja, te više ministara iz Vlade Sredjnebosanskog kantona, te načelnik opštine Jajce.

Ostali smo zapitani šta se dešava, ali ja hoću da vjerujem da je ovo, možda, početak drugačijeg poimanja antifašističkog naslijeđa.

Pred obnovljenim Domom ZAVNOBiH-a okupili su se brojni antifašisti iz svih krajeva BiH, ali i naši prijatelji iz Slovenije. Iako je u Mrkonjić Gradu, za razliku od Federacije BiH, radni dan, bilo je svečano i dostojanstveno. Položeno cvijeće i odata pošta poginulim i umrlim vijećnicima ZAVNOBiH-a, a potom sam u svojstvu predsjednika SABNOR-a BiH imao priliku i zadovoljstvo da se prisutnima obratim.

Rekao sam da me često pitaju zašto antifašisti idu od spomenika do spomenika i zašto se tako uporno sjećamo prošlosti.

Nastavio sam: Zato jer je važno da znamo šta se na svim tim mjestima i zašto desilo. Ali nismo tu samo zbog sjećanja. Tu smo zbog nadahnuća snagom i voljom onih koje obilježavamo. Konkretno, ovdje smo da se nadahnemo onim što je vjećnike Prvog zasjedanja dovelo ovdje, onim što ih je vodilo u donošenju istorijskih odluka u godini prelomnih bitki za slobodu domovine.

Ako to spoznamo, onda možemo razmišljati o boljoj BiH. Zato ja stalno govorim da se trebamo vratiti izvornom ZAVNOBiH-u, jer to je izvorište BiH. Ono što je doneseno ovdje i u Sanskom Mostu, na Drugom zasjedanju, nema niko drugi. Tu je BiH potvrđena i utemeljena na multinacionalnom principu.

ZAVNOBiH je u Sanskom Mostu donio deklaraciju o pravima građana. Ta antifašistička deklaracija sveobuhvatnija je i šira od one UN-ove univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. To imamo samo mi na prostoru bivše države. Upravo  zato se moramo i trebamo vratiti ZAVNOBiH-u.

ZAVNOBiH i njegove odluke moramo disati svaki dan.

Mi antifašisti smo garant da će to biti očuvano, jer antifašizam je jedina istinska snaga ove države. Bosna i Hercegovina mora biti naša, nas, svih njenih građana.

Sve drugo je izdaja domovine.

Zato nemamo pravo izdati ideje ZAVNOBiH-a.

Reakcije prisutnih uvjerile su me da ideje koje izgovorih dolaze do ljudi i da padaju na plodno tlo. Valja nastaviti još snažnije, glasnije i upornije.

Dok pričam o ovome sa prisutnim mladost iz Jablanice i Sanskog Mosta pjeva domovini i sve nas uvjerava da možemo računati na njih.

Mrkonjić Grad odzvanja patriotskim i partizanskim pjesmama, a lica svih nedvosmisleno poručuju: ZAVNOBiH je živ.

 Subota, 26. novembar

Neka se današnji glas iz Jajca čuje jednako glasno kao i onaj 1943. godine

Kraljevski grad Jajce. Okupan novembarskim suncem. U zraku se osjeti svečana atmosfera. Hiljade ljudi stiglo iz svih krajeva nekadašnje države. Mnoštvo zastava iz raznih perioda Jugoslavije. Ponos i zadovoljstvo, sreća i pjesma na svakom koraku. Kao da se svi poznaju. Zapravo, svi se prepoznaju, bez obzira da li su se nekad formalno upoznali. Tu ih je dovela ista ideja, isto sjećanje, ali i ista nada. Svi su došli da prisustvuju skupu upriličenom u povodu 79. godišnjice Drugog zasjedanja AVNOJ-a, svi su došli da obilježe vrijeme stvaranja nove, drugačije Jugoslavije. Kao domaćin, u ime SABNOR-a BiH imao sam priliku obratiti se ovom veličanstvenom skupu. Nisam pisao obraćanje, želio sam gledati ljude u oči i čitajući iz njihovih pogleda rečenice, govoriti. Poslije sam to zapisao. Rekao sam:

„Smrt fašizmu !

Hvala svima koji su danas u Jajcu. Jajce je mjesto, kao što smo već čuli, koje je na posebnom mjestu u našim srcima, kod svih dobronamjernih građana nekadašnje Jugoslavije. Zato nas Jajce okuplja, ali nije samo zato što se mi sjećamo nečeg što je bilo dobro. Da nije bilo Drugog zasjedanja AVNOJ-a, danas, sigurno, ni jedna od ovih država nastalih raspadom Jugoslavije, vrlo je izvjesno, ne bi mogla biti država. AVNOJ je svima dao međunarodni legitimitet. Sve su priznate u AVNOJ-evskim granicama, svima je data šansa da imaju referendume o samostalnosti na bazi odluka AVNOJ-a.

Zato naše okupljanje u Jajcu i sjećanje na AVNOJ nije samo sjećanje i žal za Jugoslavijom. To je i zagledanost u budućnost, ali i nadahnuće sjajnim odlukama donesenim ovdje. Ne zaboravimo, evo, ovdje gdje stojimo, ovim platoom hodali su i dr Ivan Ribar, i Maršal Tito, i Koča Popović, i Moša Pijade i brojni drugi koji su donosili historijske odluke i na kraju krajeva tim odlukama donijeli slobodu svim narodima i narodnostima eks Jugoslavije. Zamislimo samo, evo mi, koji smo nešto mlađi od tog vremena, pa i ovi mladi koji su sa nama, oni koji pamte prošle ratove na prostoru eks Jugoslavije, kako smo bili očajni u svim tim situacijama i koliko je bilo teško uspostavljati civilnu vlast u takvim, ratnim, uslovima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je Komunistička partija Jugoslavije 1941. godine, 4. jula, pozvala narode Jugoslavije na ustanak, ta Partija i ti ljudi bili su zabranjeni, bili su u najstrožijoj ilegali. Na prostoru čitave Kraljevine Jugoslavije bilo ih je 12800 i još 60 hiljada SKOJ-evaca.

Dakle, samo 72800 ljudi uz komunikacije koje su mogle biti od usta do usta, ličnim kontaktom i nikako drugačije, jer sve drugačije značilo je smrt. Oni su uspjeli mobilisati narode i stvoriti vojsku od osam stotina hiljada partizana. Bili su oni i Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Muslimani, Crnogorci i da ne nabrajam dalje, ali su prije svega bili proleteri, Titovi partizani, željni borbe za slobodu, za jednakost, za ravnoipravnost, za socijalnu pravdu. I u tim uslovima stvarali su, jedini na prostoru Evrope, slobodnu teritoriju i u najžešćim borbama imali viziju o budućoj državi, stvarali organe vlasti. Čuveni Fočanski propisi iz 1942. godine su primjer kako treba organizovati lokalnu samoupravu. Do danas su neprevaziđeni, izučavaju se svuda van ovih naših prostora, a kod nas je to u dobra doba skrajnuto.

Dakle, nadahnimo se time, jer ti ljudi su ovdje donijeli historijske odluke te daleke 1943. godine i razmišljali o dvijehiljaditoj godini. Znali su šta hoće i žrtvovali se da ostvare to, i ostvarili. Jedini u Evropi narodi Jugoslavije nisu imali pokret otpora, nego revoluciju, pravu vojsku i u svemu tome gradili državu.

I stvorili je.

Ovdje su donijeli odluke kakva treba ta država da bude, ali nama Bosancima i Hercegovcima ovo Jajce je posebno važno, jer je tu konačno potvrđeno ono što je zaključeno u Mrkonjić Gradu na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a. Tu je zabetonirano da je Bosna i Hercegovina ravnopravna republika, u budućoj federaciji, sa svim drugim republikama i da niko nema pravo da nas dira. Zato nam je AVNOJ, nama Bosancima i Hercegovcima, posebno važan, jer on nam je omogućio 29. februar i 1. mart 1992. godine, on nam je omogućio, uz ZAVNOBiH u Mrkonjić Gradu, da danas možemo da kažemo: Imamo Bosansko-hercegovačku državu.

I zato smo ovdje, ali zato su ovdje i Slovenci, Makedonci, i Hrvati, Srbi, i Crnogorci i svi drugi, jer svima njima je isto to omogućeno. Ali iz tog zajedništva, iz toga što je ovdje isijavalo, naučimo nešto, da imamo zajedničko naslijeđe koje nam je dalo sve što smo imali i obezbijedilo ovu, kakvu-takvu, budućnost.

Nadahnimo se tim zajedništvom i gradimo budućnost zajedno. Neka smo u različitim državama, ali imamo previše zajedničkog da bi govorili o razlikama. To i ovaj skup, to i ovo Jajce potvrđuje.

Puštamo njima, kreatorima podjela, prostor da rade to što rade.

Nemamo pravo na to ako govorimo o AVNOJ-u i ZAVNOBiH-u, mi u Bosni i Hercegovini.

Nemamo pravo na šutnju.

Nemamo pravo na nedjelovanje.

AVNOJ nas obavezuje na akciju, zajedničku akciju, zbratimljeno. Ne moramo govoriti bratstvo-jedinstvo, možemo govoriti šta god hoćemo, ali na tim osnovama gradimo naše odnose i natjerajmo naše vlasti da rade isto to.

I biće sreće na svim ovim prostorima.

Dozvolite mi da iskoristim priliku, jer ovo jeste prava prilika, da našem pravom domaćinu, Načelniku Jajca uručim jedan skroman poklon u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a Bosne i Hercegovine. Moram reći o čemu se radi. Dakle, na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, 1. juna 1944. godine, vijećnici ZAVNOBiH-a donijeli su Deklaraciju ZAVNOBiH-a o pravima građana Bosne i Hercegovine. Ta Deklaracija je nekako, skoro pa zaboravljena, a ona je šira i sveobuhvatnija u priči o ljudskim pravima, o građanskim pravima, o odnosima u ovako složenoj državi kakva jeste Bosna i Hercegovina, nego univerzalna deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda. Naše stare diplomate kažu da je ova naša Deklaracija bila, ono što mi volimo reći kao urnek, kao primjer za pravljenje ove univerzalne Ujedinjenih naroda pet-šest godina kasnije. Ova je šira i mi smo odlučili da ubuduće evo, ovako upakovano i lijepo dizajnirano, gdje god dođemo, uručujemo tu Deklaraciju, sa nadom da će ona doći u širu javnost i da ćemo se vratiti njoj i da ćemo naše međusobne odnose u Bosni i Hercegovini učiniti boljim po onome što su vijećnici ZAVNOBiH-a 1944. godine donijeli.

Živjeli“.

A onda je potekla pjesma, razvilo se Kozaračko kolo i otišla poruka na sve četiri strane, poruka koja glasi: Neka se današnji glas iz Jajca čuje jednako glasno kao i onaj 1943. godine.

Bilo je časno danas biti u Jajcu.

Nedjelja, 27. novembar

Isti si otac

Rano sam ustao. Umoran sam od ovosedmičnih putovanja u Bihać, Mrkonjić Grad i Jajce. Danas žurim u Prnjavor. Dan je dramskog odgoja, obećao sam doći. Vodiću radionicu, a nakon svega i odigrati moju autorsku predstavu „Presuda: Tiha likvidacija“: Moj domaćin je Dramska scena SPKD „Prosvjeta“ iz Prnjavora i dragi prijatelji Brankica i Siniša. Godinama se susrećemo, naše grupe nastupaju na istim festivalima i volimo gledati jedni druge. Iskoristili su priliku i za Međunarodni dan dramskog odgoja upriličili cjelodnevni radionički rad koji smo zajedno vodili, a učesnici su bili mladi ljudi iz Dramskog studija JU Narodna biblioteka „Branko Radičević“ iz Dervente, Amaterske grupe „Milenijum“ iz Srpca i Dramske scene SPKD „Prosvjeta“ iz Prnjavora, kao i učenici iz osnovnih i srednjih škola iz Prnjavora. Sve se odvijalo poid motom „Hajde da učimo zajedno“. Predstavio sam metode i tehnike koje koristim u radu u dramskim studijima eMTeeM-a i predstavio proces nastanka predstave, od ideje do izvedbe, u situacijama kada nemamo tekstualni predložak. Mladi ljudi su bili motivisani, radoznali i vrlo kreativni. Rad ih je dovoljno isprovocirao da su jedva čekali izvedbu predstave za koju sam im rekao da je interaktivna i da od njih zavisi koliko će trajati i šta ću govoriti. To je bio dovoljan mamac da svi dođu na izvedbu.

A o čemu se zapravo radi?

Mostarski teatar mladih predstavu “PRESUDA: TIHA LIKVIDACIJA” publici nudi kao svjedočenje o sebi i dugogodišnjoj borbi za opstanak. Ovaj moj autorski projekat igran je širom BiH, ali i u Hrvatskoj, te Srbiji. Izveden je na više uglednih festivala, te dobio nekoliko nagrada.

Radi se o potresnom i vrlo emotivnom svjedočenju o životu.

Pozorišni kritičar Mladen Bičanić o predstavi je, nakon izvedbe na festivalu Kestenburg u Banja Luci zapisao je: “Sam na pozornici, Sead Đulić prekapa po svom život skupljenom u 50 kutija od cipela – sve su to fragmenti njegovog postojanja, segmenti njegovog rada, njegove čežnje, ljubavi i boli u tih su 50 kutija koje, po željama iz publike, vadi, otvara, i raspliće svoj život. I vesela i tužna, i tiha i mračna, ogrezla u smijeh i suze, predstava je to što nas pita i o svom vlastitom životu, jesmo li, kada je trebalo učiniti nešto, to i uradili ili smo se predali i pognuli glave, praveći se da ne primjećujemo što se oko nas zbiva. Sead Đulić, sam na pozornici sa svojih 50 kutija od cipela, uredno poslaganih i označenih brojevima, govori publici upravo to – nemojte se nikada predati, prestati govoriti, nemojte se pokoriti – i u tome je njena neporeciva snaga i moć”.

Ukratko ja u predstavi svjedočim o našim životima, ali i o životu našeg teatra.

Počelo je početkom 2011. godine.

Oteli su nam dvoranu.

Oteli su nam kompletnu opremu i drugu imovinu.

Oteli su nam dokumentaciju.

Oteli su nam kostime, scenografije, rekvizitu i sve drugo od 15 živih predstava.

Oteli su nam finansij

Oteli su nam identitet.

Nas pojedinačno proglasili kriminalcima, nesposobnjakovićima, manipulatorima…

Mi opstali, preživjeli i danas rastemo.

A oni se nisu makli s mjesta i na kraju nestali. Uništili su preko 2 miliona KM uložena u objekat i opremu teatra do te 2011. godine i godinama džabalebarili sa tuđih leđa.

Predstava “PRESUDA: TIHA LIKVIDACIJA” u Prnjavoru izvedena je  247. put.

Nastavili smo i nakon aplauza. Ljude je dirnula naša istrajnost u borbi za ideale kojima smo posvetili živote, ali i otvaranje duše i potpuno ogoljevanje sebe. Ja se u predstavi potpuno otvorim i govorim o svemu bez iti jedne zadrške. A to izaziva emocije i saosjećanje. Na kraju sam bio iscjeđen, ali i beskrajno zadovoljan. Moje svjedočenje doprlo je do publike. Bio sam siguran da smo se razumjeli i da ih imam na svojoj strani.

A onda, kada sam ostao sam, vratio sam se u neku drugu stvarnost. Na izmaku je 27. novembar. Sjetio sam se ovog istog dana 1987. godine. Od tada se navršilo 35 godina, 35 godina kako je otišao moj uzor, učitelj, moj otac…

I danas jednako nedostaje.

Oni koji su ga poznavali često mi kažu: Isti si otac.

Ako jesam, ponosan sam na to.