Kliker.info

Priča po priča, sedmica po sedmica i evo poštovani čitaoci  stigosmo do 15.nastavka Dnevnika  jednog „luđaka“, a  njegovim listanjem  registrujemo  da je tokom  sedmice na prelasku iz augusta u septembar,  naš Sead-Sejo Đulić  zabilježio i Vama ponudio  sedam novih priča, kojima  iznova  pokazuje kako treba da se ponaša  društveno osviješten i angažiran intelektualac i umjetnik s kritičkim pogledom na društvo u kojem živi.

Bez puno okolišanja  predlažemo da Sejine inspirativne priče  Nasilje inspirisano političkim djelovanjem,Ali DIS je takav,Bila je to kulminacija Festivala,Ali, šipak, tu smo i bićemo,Od kada je meso za penzionere ?,79 godina čekanja i Možda si odličan gledalac, ali ništa više, pročitate  u cugu i uvjerite se u istinitost gore pomenute tvrdnje. Ako Vam nakon čitanja na um padne  danas “heretička” misao da Sejina  ponekad Don Kihotovska borba zaslužuje podršku kroz neki vid vašeg javnog angažmana,  onda smo i mi  kao  redakcija ovog portala,  a pogotovo autor Dnevnika , više nego zadovoljni.

Ponedjeljak, 26. avgust 2024.

Nasilje inspirisano političkim djelovanjem

Danas je Dan žalosti zbog zločina u Sanskom Mostu. Četvrti je dan Festivala autorske poetike. Trebali smo na repertoaru imati dvije predstave. Posebno sam bio uzbuđen njer sam trebao igrati prvu reprizu mog projekta „Mojih 7 smrtnih grijeha“. Uveo sam neke inovacije i u interaktivnom odnosu publiku sam stavio u ulogu porote koja je morala odlučiti o krivici ili nevinosti nakon mog iskaza. To je značajno promijenjen koncept u odnosu na prvo izvođenje i sa nestrpljenjem sam isčekivao reakcije festivalske publike. Slabo sam i spavao prethodnu noć upravo zbog toga i onda pročitam da je proglašena žalost.

Kratak dogovor i otkazujemo današnji program. Odgođene predstave ćemo izvesti narednih dana. Pauza nam kvari ritam festivala, ali okolnosti su takve i prilagođavamo se.

Kontaktiramo medije, publiku, goste, držimo probu, jer scena je slobodna i to koristimo.

Dan je buran širom BiH. Vijest stiže vijest. Na brojnim mjestima u Mostaru, kažu navijači napadaju i premlaćuju maloljetnike za koje predpostavljaju da su navijači suparničkog kluba.

Traje to desetljećima.

Istraga je i dalje u tijeku, referišu iz policije.

Politika nemušto muca i izražava zabrinutost.

Tužilaštvo šuti.

I tako desetljećima.

Svi se u iskazima slažu da su to huligani i nakon isključenih kamera i diktafona sve staje do narednog napada.

Ako u taj kontekst stavimo nedavne napade, ali i brojne druge slične napade članova tzv. navijačkih grupa, onda to uistinu nisu ispadi huligana, kako nas se godinama želi uvjeriti. Jeste to i huliganstvo, ali samo kao sredstvo, pozadina je sasvim druga. Dovoljno je čuti šta psuju, šta pjevaju, u ime čega i koga napadaju, kakve transparente ističu, kako se oblače, pozdravljaju, kakve murale slikaju, kome se klanjaju i slično. Kad se to sagleda i laiku je sasvim jasno da je navijanje paravan za djelovanje na principima evropskih neonacističkih grupa, koje ne rijetko, nažalost, brane i sami klubovi, ali i aktuelna politika. Da to jeste tako potvrđuje i činjenica da ti, tzv. navijači napadaju antifašiste prilikom svake posjete Partizanskom spomen groblju istovremeno se hvaleći učinjenim nedjelima na samom Nacionalnom spomeniku BiH. Direktan je to napad na državu koji svojim nedjelovanjem i policija, i tužilaštvo, i politika štiti.

Uostalom kakve veze sa navijanjem za neki klub ima spomenik podignut u znak sjećanja na poginule borce za slobodu od prije osamdesetak godina?

Ponavljam, ovo nisu ispadi huligana, ovo je mnogo više od toga, a posljedice su već odavno vidljive u gradu. Zabijanje glave u pijesak još će više radikalizirati ionako poljuljane odnose u gradu, zato gospodo iz politike nazovite stvari pravim imenom i djelujte onako kako se prema ovakvim pojavama i kreatorima pojava djeluje u civiliziranom svijetu. Ako nastavite sa nedjelovanjem jasno je da ćete svima pokazati da ste saučesnici i kreatori ovog zla. Oštre sankcije i zabrana djelovanja za sve koji preko sporta šire mržnju, netrpeljivost i remete nacionalne i sve druge odnose u gradu jedino su rješenje.

Dosta je.

Ne može alibi za sve što se ne radi u gradu biti priča o neodgovornim pojedincima huliganima i pozivanje na odmjerene izjave svih koji reaguju na stanje.

Sve reakcije su priče o posljedicama, a uzrok je totalna nebriga o mladim ljudima, nepostojanje ozbiljne strategije za rad sa mladim ljudima, a tako će biti sve dok se ne prestane sa stranačkim strategijama, a ne počne sa gradskom. Te i takve strategije u osnovi su strategije podjela, a svaka podjela vodi ka sumnji i oprezu, a od sumnje i opreza do mržnje malen je korak. Dok se toga ne odreknemo u gradu ćemo imati, sve više ovakvih događaja koji će sami po sebi postajati sve opasniji i radikalniji. Gospodo, vi vašom politikom i ne sankcionisanjem postojećeg stanja ohrabrujete ili drugim riječima rečeno potičete ovakve događaje. Ukinuli ste sve što je bilo zajedničko, mentalno podijelili grad, ličnim primjerom potakli veličanje ratnih zločinaca i iz Drugog svjetskog rata, ali i iz posljednjeg i sad pričate o huliganima. Vaša politika je inspiracija za ovakvo djelovanje.

Ne, to nisu huligani, bez obzira što koriste huliganske metode.

To su dosljedni sljedbenici politike koju godinama razvijate i sprovodite.

To su odlični sljedbenici i učenici politike koju ste servirali svima nama u gradu.

To su vaši jurišnici koji se ponekad malo otrgnu kontroli, pa ih primirite, ali ne kažnjavate.

Kad su oni u pitanju uvijek je istraga u toku.

Kako ste samo u tim slučajevima nemoćni, a druge vrlo brzo i uspješno rješavate?

Možda nam odgovor trebaju dati stranačke centrale.

Ukratko, šta očekivati od omladine kojoj se kao putokaz za budućnost gradi groblje na kojem će biti obilježeno 50 hiljada pripadnika kvislinške vojske iz Drugog svjetskog rata /ustaša/, a koje sufinansira Vlada Federacije BiH i Vlada Republike Hrvatske.

Zato, zbog ukupne situacije u gradu, ako i to nije politički dogovor, u rješavanje ovih pitanja, dok nije kasno, hitno se moraju uključiti Federalna policija i državne policijske agencije.

U suprotnom, narod bi rekao: Neka nam je Bog na pomoći!

Utorak, 27. avgust 2024.

Ali DIS je takav

Nakon jednodnevne pauze zbog proglašene Nacionalne žalosti u Federaciji BiH danas smo nastavili festivalski program našeg 49. Mostarskog teatarskog festivala – Festivala autorske poetike. Zbog jučerašnje pauze danas smo pored redovnog programa planirali u bašti Ćorovića kuće igranje juče neodigrane predstave Dječijeg dramskog studija eMTeeM-a „Čarobni kolač“. Baš kad smo se okupili u našim prostorijama i planirali sa scenografijom krenuti ka Ćorovića kuči počela je kiša, pravi ljetni pljusak. Po prognozi bilo nije baš bilo zasigurno planirano da će pasti. Čekali smo, ali kiša nije prestajala, a onda nam Goran, koji je naš domaćin u Ćorovića kući javlja da je bašta natopljena vodom i kada bi istog časa prestalo padanje kiše, misli, da zbog velike vlage i mogućeg kapanja sa stabala iznad gledališta nije moguće igrati predstavu. Mali glumci razočarani, tužni, žele igrati bilo gdje. Dogovaramo, zbog neizvjesne prognoze da sutra igramo na našoj sceni prije večernje predstave kioja se igra u Pozorištu lutaka. Dogovor malo uspijeva raspoložiti Damira, Unu, Hanu, Ismihanu, Neu jednu i drugu, Lejlu, ali i roditelje koji bdiju nad njima i prisustvuju svim izvedbama. Pozdravljam se sa djecom, sklanjamo još neke sitnice sa scene jer u 21,00 sat na našoj Memorijalnoj sceni 2532 predstaviće se DIS Pozorište mladih iz Banja Luke sa komedijom “Ko se boji treša još” Ognjena Bogdanovića.

Predstava je to u kojoj tri osobe nemaju prebijenog feninga. Život provode u đačkom domu, bolje rečeno u zatočeništvu od sebe samih. Pokušavaju na sve moguće načine doći do novca kako bi kupili kartu u jednom pravcu za more gdje ih čekaju „..vrh ribe neke..“, tropski bar i prijatelj, prije svega bubnjar, Lepi.

Da, ovo je još jedan propali muzički bend u nizu, ali ne s onakvom muzikom kakvom publika očekuje. Ovaj bend otvara ženski hotline i uči o tome kako seks komercijalizirati i od njega napraviti biznis kompatibilan svakoj vrsti dama, od neobrijanih do onih u školskim klupama. Manifestiraju generacijski jaz na mnogo načina, a za sve je kriv glas odozgo koji se trudi da ovu hit ultra treš komediju pretvori u dokumentarnu dramu s elementima istine. Upravo tako. Ni oni sami ne znaju što igraju, ali zato ni publika ne zna što gleda. Dobrodošli u naša tri meta univerzuma, poručuju autori predstave.

DIS Pozorište Banja Luka poznato je mostarskoj publici, a naša saradnja datira još od 1997. godine. Ukratko, svi već odavno znamo kada DIS gostuje šta možemo očekivati. Uvijek je to, voljeli tu vrstu pozorišta ili ne, igranje do daske, strastveno i sa punim davanjem i vjerom u ono što se igra. Uvijek je to i zabavno, pitko, sa jasnim metaforama i ironijom, a istovremeno društveno angažirano na jedan zabavan način kako bi se tema kojom se bave lakše svarila.

Tako je bilo i večeras. Nekoga je zabavila muzika, neko je uživao u gegovima i partnerskoj igri, neko se bez zadrške smijao erotskim aluzijama, a neko se zabrinuo onim što je pročitao ispod ovog sloja koji je zabavio većinu.

Ali DIS je takav. Zato i jesu bili tu i zato ih volimo.

Srijeda, 28. avgust 2024

Bila je to kulminacija Festivala

I konačno, večeras, na našoj sceni, u okviru našeg Festivala, koji se odvija pod motom: “50 godina eMTeeM-ove poetike”, Dječiji dramski studio Mostarskog teatra mladih predstavio se izvedbom predstave “Čarobni kolač” po tekstu Kristine Gavran. Bilo je to osmo izvođenje ove predstave koja poručuje da nam je u našim odnosima dovoljno i zrno ljubavi kako bismo živjeli bolje. Zbog godišnjih odmora nedostajale su nam dvije mlade glumice, koje imaju vrlo važan zadatak, igraju naratore, u posljednjem trenu morali smo praviti zamjene. Naša Nea za dva dana i sa dvije probe uskočila je i dobro se snašla. Čitavu izvedbu svi smo strepili. Meni se čini da je upravo ta strepnja sve njih okupila i motivisala da budu maksimalno angažirani i kroz dobru partnersku igru svima nama u gledalištu daju maksimum. Dvorana puna, neki od roditelja tu su sa nama osmi put, komentarišu svaki detalj koji je bio nešto drugačiji u odnosu na ranije izvedbe i slično. Ali svi su zadovoljni i sretni što su im djeca tu. Iz svih odnosa jasno je vidljivo međusobno povjerenje i to je najvećaq vrijednost ovoga rada.

Sretan žurim u Pozorište lutaka gdje za dvadesetak minuta treba da počne svečanost dodjele Nagrade za umjetničku hrabrost „Amra Prutina“. Dobitnica ovog priznanja je Maja Salkić, glumica i direktorica Sarajevskog ratnog teatra SARTR, koja nije prisutna zbog gostovanja SARTR-a u inostranstvu, ali po dogovoru u njeno ime nagradu će primiti njena kolegica i prijateljica Arma Tanović Branković, glumica i profesorica glume na ASU u Sarajevu.

Naša Sara je biranim riječima prisutne uvela u ovo festivalsko veče. Pozvala je mene da obrazložim razloge za dodjelu nagrade i istu uručim. Kratko sam podsjetio da nagrada nosi ime naše prerano umrle kolegice koja je u eMTeeM – u upamćena kao izuzetno hrabra i posvećena glumica, ali i aktivistkinja. Potom sam ukratko, uglavnom rekao: Maji Salkić se ova nagrada dodjeljuje za sve ono što je za svog mandata uradila u SARTR-u. Danas je to jedan potpuno novi teatar, hrabar i otvoren za sve, a istovremeno društveno angažiran.

Potom sam Armi Tanović Branković uručio nagradu i slušajući njeno obraćanje bio prijatno iznenađen. Biranim riječima, ali i sa potpunim vladanjem informacija, pred mostarskom publikom rekla je neke važne stvari o eMTeeM-u i mom radu. Stavila nas je tamo gdje mi sami nikada ne bi sebe. Baš sam bio ponosan na svih pedeset generacija eMTeeM-a.

Aplauz i Sara najavljuje predstavu. Gledamo predstavu “Moj muž i druge ljubavi”. Predstava je nastala u okviru „Teatra za odrasle“ Drama Kids Akademije u Sarajevu, osnovanog pred samu pandemiju, a vođenog idejom da gluma i glumačka sredstva razvijaju kreativnost i oslobađaju um i tijelo od usvojenih životnih hodograma pomjerajući granice osobnosti.

Predstava istražuje intimnost, strast i ljubav u zrelim godinama i sažeta je u osam scena, u ukupnom trajanju od 1h i 30 minuta. Preplićući pripovjedačko i igrano, ovi kratki bljeskovi tuđih života postaju lični doživljaji onih koji igraju i svjedoče o svim fragilnostima i svim malim nesavršenstvima ljudskih bića, muškaraca i žena, otkrivajući u isti mah i sve ranjivosti i neudešenosti nas, ne-glumaca i ne-glumica, koji su se odvažili da se izlože na sceni vjerujući da umjetnost pripada svima, kažu akteri predstave o svom radu.

Predstava je nastala po tekstovima: Adisa Bašić “A ti zaključaj”;  Melina Kamerić “Cipele za dodjelu oskara” ; Rumena Bužarovska “Moj muž” “Osmica”, a adaptaciju je uradila : Arma Tanović Branković. Ostali saradnici na predstavi su:  ; Scenski pokret : Sara Đurić; Fotograf: Raisa Šehu, režija: Adnan Goro , asistent: Elma Fetić.

Akteri su u realnom životu arhitekti, stomatolozi, advokati, ekonomisti, profesori…, ali tako predano, disciplinovano, tačno i posvećeno igraju da smo svi uživali i bili začarani sa scene iskrenošću i čistotom emocija. Bio je to teatar kakvog smo se poželjeli.

A onda čudo, publika neće da ide iz bašte Pozorišta lutaka. Ostali su da čestitaju, ali i međusobno porazgovaraju o predstavi. Bila je to atmosfera koju dugo, dugo nisam vidio u Mostaru, a koja mi godinama nedostaje. Ukratko, ova predstava i njena besprijekorna izvedba do ove večeri sigurno je vrh festivalskog programa i potvrda da sve ovo što radimo ima smisla.

Ansambl predstave otišao je na cjelonoćnu, ranije dogovorenu feštu, a ja sam zbog umora morao zamoliti da mi oproste što ću kući na zasluženi odmor.

Četvrtak, 29. avgust 2024

Ali, šipak, tu smo i bićemo

Večeras je na programu 49. Mostarskog teatarskog festivala – Festivala autorske poetike, eMTeeM igrao šestu reprizu predstave “Odrezak jedne močvarne zmije”, predstavu koju smo premijerno odigrali na sam pedeseti rođendan, 24. februara ove godine. Predstava smo ograli na Memorijalnoj sceni 2532. U predstavi su večeras igrali Emana Tabaković, Lejla Jazvin, Lana Remetić, Sarah Zlomušica, Hana Repeša, Aljoša Golo, Nejla Hodžić, Nađa Pajić i Teo Sandžaktar Bijedić. I večeras smo, zbog odmora, imali uskakanje u veoma važnu ulogu, ali naša Hana je to besprijekorno odigrala i u predstavu unijela neku novu energiju što je poboljšalo ritam predstave. Baš sam bio ponosan na njeno igranje. Predstava je moj autorski projekat koji se bavi aktuelnim zbivanjima u svijetu i načinom tretiranja brojnih događaja koji unesrećuju ljudsku populaciju. Tema je zlo, kojim se svijet bavi ne istražujući duboke korijene, nego uglavnom sanirajući posljedice, što ne dovodi do smanjenja zla nego rađanja novog kao odgovor na postojeće i imamo začarani krug. Mi predstavom sugerišemo da se treba baviti i istraživati uzroke, a ne baviti se posljedicama. U predstavi su korišteni tekstovi iz “Magbeta” Shakespearea, “Žene bombe” Ivane Sajko i Deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. eMTeeM je predstavu posvetio narodu Palestine.

Dobra izvedba predstave, jedna od najboljih. Pristojna posjeta i dobre reakcije publike. Predstava je složena i zahtjeva potpuni mentalni angažman publike da bi se mogla pratiti, ali i odgonetnuti poruke, simbole, metafore i svo drugo znakovlje. Čini mi se da je to večeras funkcioniralo. Sam kraj je takav da skoro ne dozvoljhava aplauz pa ostavi publiku u nedoumici, željeli bi nagraditi glumce, ali završna scena u kojoj mrtvoj djeci majke i sestre pjevaju uspavanku u prepoznatljivoj slici sa brojnih fotografija iz Gaze stegne grlo i blokira ruke. Upravo to smo i željeli. Nismo pravili predstavu koja će zabaviti. Pravili smo predstavu koja će opominjati sve nas i sugerisati da nemamo pravo na šutnju.

Baš tako je bilo večeras. Rekao bih pravi završetak jednog dobrog festivala koji smo organizovali bez ičije finansijske pomoći i uprkos svima koji bi bili sretni da nas nema.

Ali, šipak, tu smo i bićemo.

Kraj festivala, kafe pauza da žiri usaglasi konačnu odluku i veliko olakšanje. I dok razgovaramo kako smo izgurali i ovaj Festival predsjednik našeg mladog žirija Haris Pašić zove da saopšti odluku. Čita:

Žiri 49. MOSTARSKOG TEATARSKOG FESTIVALA – Festivala autorske poetike na sjednici održanoj 29. avgusta 2024. godine, a nakon odgledanih 7 predstava donio je jednoglasnu odluku da se ravnopravne nagrade „MRAVAC“

dodjele:

• Ansamblu predstave „Iza ekRANA“ Dječijeg pozorišta EkoART Bugojno za istraživanje i uspješno scensko bavljenje temama koje opterećuju odrastanje djece i mladih u savremenom društvu,
• Ansamblu predstave „KO SE BOJI TREŠA JOŠ“ DIS Pozorišta mladih Banja Luka za partnersku igru, koja je rezultirala,jedinstvom ansambla u svim segmentima umjetnosti glumca,
• Ansamblu predstave „MOJ MUŽ I DRUGE LJUBAVI“ Teatra za odrasle

Drama Kids Akademije Sarajevo za predstavu u cjelini,

 Ansamblu predstave „LUTKINA KUĆA“ Mostarskog teatra mladih za inovativno scensko čitanje klasičnog dramskog djela blisko i razumljivo mladim ljudima.

te,

• Nagrada za dramaturgiju „Ljubica Ostojić“ Armi Tanović Branković za adaptaciju tekstova: Adisa Bašić “A ti zaključaj”; Melina Kamerić “Cipele za dodjelu oskara” ; Rumena Bužarovska “Moj muž” “Osmica” što je rezultiralo sjajnim predloškom za predstavu „MOJ MUŽ I DRUGE LJUBAVI“

Zadovoljan lagano idem kući. Uzimam telefon da vidim ima li poziva ili poruka. Tu je poruka od doktorice koja me liječi nakon moždanog udara. Nedavno sam pao i imam nakon tog pada puno teškoća. Kada sam joj rekao za tu novonastalu situaciju rekla mi je da je na odmoru i da u petak počinje raditi, te da će mi u četvrtak javiti kada da dođem. Poruka je jasna. Glasi: Sutra prije 8 sati dođi na odjeljenje Neurologije. Smještam te u dnevnu bolnicu. Potvrđujem dolazak iako nisam baš siguran šta znači pojam dnevne bolnice. Vidjećemo sutra, sam sebi kažem.

Petak, 30. avgust 2024. godine

Od kada je meso za penzionere ?

Današnji dan me vratio u novembar 2021. godine kada sam petog dana tog mjeseca završio u bolnici zbog moždanog udara koji se desio noću. Sjećam se da sam nakon buđenja osjetio da mi lijeva noga povremeno klecne u koljenu. Mislio sam u početku da sam nezgodno spavao i da je noga utrnula. Međutim kako to nije prolazilo sam sam prošetao do Ambulante. Sjećam se te šetnje. Držao sam se za zidove zgrada i kretao lagano. Ljudi su zapitkivali šta mi je, davali savjete i slično, a neki me zagledali u čuđenju misleći da sam koju čašicu popio više. U Ambulanti mi je doktorica, čim me vidjela, rekla da odmah idem u Urgentni centar a da će ona pustiti uputnicu. Odšetao sam do prijatelja, sa kojim sam imao dogovorene neke aktivnosti i zamolio ga da me odveze do bolnice. U Urgentnom centru su odmah uradili sve pretrage i smjestili me na odjeljenje Neurologije, isto ovo gdje sam danas došao. Tada sam tu bio sedam dana i biranim riječima i sa puno zahvale govorim konstantno o kompletnom osoblju i njihovom odnosu prema pacijentu. Tu su nevjerovatno loši prostorni uslovi, ali predanost poslu, posvećenost pacijentu i nadasve stručnost je baš onakva kakvom je zamišljamo i mislimo da postoji samo u udžbenicima.

Danas sam tu nakon nešto manje od tri godine. Sve mi je nekako drugačije, ne snalazim se, ali poznata lica, koja su mi dala nadu i ohrabrila me i vratila u život su tu i ja sam bezbrižno legao u krevet iako sam sa zebnjom jutros došao u bolnicu. Naime, prije desetak dana zapela mi je u gledalištu teatra stolica i nezgodno sam pao. Nije bilo nikakvog loma, ali sam se dobro ugruvao i imao dosta podlijeva i modrica. Boljelo je i otežavalo hodanje. Posebno me zabrinulo što me palac na lijevoj nozi pri svakom dodiru jako bolio, a na dodir sam osjećao da je veoma vruć. Radi se o nozi nad čijim stopalom nemam kontrolu nakon moždanog udara. Takođe stopalo se s vremena na vrijeme samo od sebe grčilo a palac nekontrolisano počeo pomjerati i završavati u grču. Uz to osjećao sam neku čudnu bol. To je bio povod da se javim doktorici, nakon čega me ona smjestila u bolnicu.

I tu sam. Listam po telefonu i čekam šta će biti dalje. U to stiže vizita, pitamo se za zdravlje, onako uobičajeno i oni idu dalje. Potom dolazi sestra, mjeri mi pritisak i vadi krv. Kaže, pritisak je u redu, a moramo malo sačekati da se krv obradi da idemo dalje. Opet se laćam telefona, ali ga brzo odlažem, umor me svladao, spava mi se. Možda sam malo i dremnuo, kad sestra sa kolicima. Kaže: Idemo. Velim joj da mogu hodati, a ona uzvraća da će ovako biti brže. Sjedam u kolica i kreće slalom kroz bolnicu. Radimo CT glave, pa CT kičme, snimamo pluća…

Ponovo sam u sobi, drijemam i razmišljam. Nisam ni puna četiri sata u bolnici a sve ovo je već urađeno, samo čekamo nalaze. Kažu biće danas. U redovnoj proceduri, imam iskustvo, za ovo bi mi trebalo bar pet-šest mjeseci. U mislima zahvaljujem doktorici što me smjestila u bolnicu. Razmišljajući o tome čujem da su stigli nalazi, ali valja sačekati dežurnu doktoricu da ih pogleda ikaže šta dalje. Nestrpljiv sam. Imam neku sumnju da se možda nešto poremetilo i da mogu imati problema. Opsjednut takvim mislima dočekah doktoricu. Kaže mi da su nalazi u redu. Ima nekih oštećenja na dva diskosa na kičmi, ali znam to od ranije. Sve drugo je u skladu sa godinama. Podsjeća me na nekad slomljeno jedno rebro. Znam za to, ali ne znam kad i kako. Još mi kaže da ponovo dođem u utorak da sve pregleda neurohirurg za svaki slučaj. I onako usput kaže: Proteini su vam na granici. Bilo bi ih dobro povećati. Za to su vam dobra jaja i meso.

Od kada je meso za penzionere, šalim se i oko tri sata popodne zadovoljan izlazim iz bolnice i idem kući.

Do kasno u noć imao sam osjećaj da lebdim.

Subota, 31. avgust 2024.

79 godina čekanja

Ovog jutra trebam se naći sa čovjekom kojeg ne poznajem. Javio mi se sa molbom za pomoć. Dolazi iz Slovenije. Obećao sam pomoći šta mogu. Krenuo sam ranije do hotela gdje je smješten sa namjerom da na pola puta predahnem i popijem kafu. Tako je i bilo. Na ulazu u Stari Grad sjeo sam i naručio kafu. Poznajem momka koji konobariše. Nakon što me poslužio sjeo je za sto do mog. Iako je rano poprilična je gužva, mnoštvo turista zakrčilo je ulicu.

Kažem mu: Puno turista, izgleda biće dobra godina.

On se nasmija i kaže: Pored ovog radim ja i u jednom restoranu. Nema od ovih ništa, slabo.

Velim: Kako?

On će na to: Pogledaj ih, većina liže jednu kuglu sladoleda, a za ručak naručuje pet ćevapa. Nema od toga ništa. Ovo je siromašna klijentela kao što smo i mi kad odemo na more, a za one sa dubljim džepovima nemamo mi šta ponuditi, od hotela, restorana do zabave. Još kad dodaš da nedjeljom nemaš gdje ni bocu vode kupiti, ko će ti doći.

Zamislih se, misli mi odlutaše. Zakačio sam se za onaj djelić u kojem konobar reče: Nemamo mi šta ponuditi, od hotela, restorana do zabave. Počinjem u mislima praviti inventuru svega što imamo i što nudimo. Ciljano razmišljam o području o kojem nešto znam, kulturnoj ponudi, i u nekom vremenu sam bio jedan od kreatora te ljetne ponude. Sjećam se koncerata Ljiljane Molnar Talajić uz pratnju orgulja, ili Omladinskog hora iz Zrenjanina, koji je te godine izvođenjem duhovne muzike bio svjetski pobjednik, te sjajnih noćnih pjesničkih večeri sa Jevremom Brkovićem, Koljom Mičevićem ili Ilijom Ladinom, zatim festivalskih premijera u Pećini predstava „NE“ sa Sonjom Savić i muzikom Darka Rundeka ili „Sada je i tebi kraj“ sa briljantno ostvarenim ulogama Irine Dobnik i Tonija Pehara ili velike izložbe u Umjetničkoj galeriji Miće Popovića i tako dalje i tako dalje. Zbog ovih programa brojni ljudi dolazili su u Mostar, tražila se karta više, a zabilježeno je da je na poetskoj večeri Ilije Ladina u kasni noćni sat u Priječkoj čaršiji, po procjeni, bilo oko hiljadu ljudi. Bilo je to Mostarsko ljeto, koje je tih godina bilo rame uz rame sa Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskim ljetom.

A danas istoimeni ljetni festival, najstariji u BiH, je zapravo festival polovine grada sa mnoštvom lokalnih programa koji, uglavnom ne mogu nikoga dovesti u grad niti onog koje došao zainteresirati da ostane na noćenju. A ovakvi festivali se prave, ne zbog domaće publike, nego zbog onih koji bi i zbog toga došli ili ako su tu da budu zadržani. I onda je jasno da je konobar koji mi je donio kafu u pravu. Za goste grada, za turiste, ne nudimo ništa, a morali bi.

Razlog je neznanje i nekompetencija onih koji to osmišljavaju. Ne sumnjam u dobre namjere, ali ima ona čuvena izreka o putu i dobrim namjerama. Ovdje ta misao  savršeno oslikava stanje. Uistinu nama se turizam dešava, a trebalo bi njime upravljati. Daleko smo od toga ako uistinu ne želimo nuditi samo Stari most, skok sa mosta i u dućanima turske, ruske, arapske, kineske itd suvenire. Moramo znati da će postojeće dešavanje turizma, ako se nešto ne promjeni otići, preseliti negdje drugo, a tada će biti kasno.

Sa ovim mislima dođoh do hotela i upoznah se sa zanimljivim čovjekom iz Slovenije, Mitjom, koji mi detaljno objasni zašto me zvao i tražio pomoć. Naime, 13. februara 1945. godine u borbama za oslobođenje Mostara na Planinici je, kao borac 3. Prekomorske brigade poginuo dvadesettrogodišnji Jože Bantan. Ukratko mi je ispričao njegovu životnu priču, priču koja je gotovo epska i inspirativna za neko veliko umjetničko djelo. Ukratko, ako sam dobro zapamtio, njegova porodica našla se na onoj obali rijeke Save koja je bila u njemačkoj okupacionoj zoni. Pored svih teškoća života pod okupacijom Nijemci su jednog dana došli i mobilizirali mladiće u zamjenu za miran život njihovih porodica. Vidjevši sudbinu onih koji su odbili Jože i brat mu odluče pristati na mobilizaciju i odlaze. Nakon kratke obuke bivaju upućeni u Francusku. Tamo vrlo brzo stupaju u kontakt sa pokretom otpora i u zgodnom trenutku bježe iz vojske i priključuju se Francuskom pokretu otpora. Učestvuju u akcijama Pokreta i traže veze da se prebace u Italiju. To im uspjeva i Jože u Gravini kod Barija u februaru 1944. godine postaje borcem Treće prekomorske brigade. Brigada 14. septembra 1944. godine oslobađa otok Korčulu, učestvuje u oslobađanju Pelješca, Brača i drugih krajeva Dalmacije, te februara 1945. godine stiže u Hercegovinu i u žestokim borbama nepun jedan dan do oslobođenja Mostara na brdu Planinica Jože gine.

Od tada članovi njegove porodice tragaju za njegovim grobnim mjestom. Nikada nisu izgubili nadu, ali nije im se posrećilo da dobiju prave informacije ili ih nisu tražili na pravom mjestu.

Dok mi sve to Mitja priča pokazuje mi i fotografiju stasitog mladića koji izgleda kao glavni junak nekog crno-bijelog holivudskog filma. Tog dana u Mostar stiže supruga njegovog brata i njena djeca, kćer i sin, da konačno stanu pred mjesto gdje je neke davne godine pokopan partizan Jože Bantan. Sretan sam što sam dao mali doprinos u utvrđivanju mjesta gdje se nalazi zajednička grobnica partizana poginulih u tom rejonu. Uglavnom su to borci Treće prekomorske brigade. Sjećam se, nekada davno, kao izviđač odreda „Mithad Haćam“ tu smo redovno polagali cvijeće i imali čas istorije povodom Dana oslobođenja Mostara.

Danas kažu da je to Dan stradanja i zato je memorijalna ploča sa imenima pokopanih, kao i zvijezda petokraka na spomeniku razbijena, a sve skupa zaraslo u šikaru. Ali grobnica je tu.

Došli smo, nas sedam. Oprezni smo, jer ne znamo kako mogu reagirati ljudi koji tu u blizini žive i prolaze tim putem. Oni, uglavnom, partizane smatraju zločincima. Zato je ona ploča i razbijena. Koliko možemo krčimo šiblje kako bi se probili do spomenika. Tu postavljamo ploču na kojoj piše Jože Bantan, 26. 1. 1922. – 13. 2. 1945.

Malo šutimo, malo pokušavam objasniti zašto je ovo spomen mjesto ovako zapušteno. Stid me, a nemoćan sam. Potom odlazimo na neke od kota na Planinici gdje su bile presudne bitke Treće prekomorske brigade i gdje je, vjerovatno, poginuo i Jože.

Gledam članove njegove porodice i vidim i osjećam olakšanje i smiraj. Nakon 79 godina znaju gdje mogu položiti cvijet, pomoliti se ili odšutjeti neko vrijeme.

Vraćajući se u Mostar kovali smo planove kako čitav taj lijepo zamišljeni spomen kompleks pored puta obnoviti i dati mu značenje koje istorijski ima. Nakon svega ja sam uvjeren da je ovoga dana Mostar dobio nove prijatelje koji će mu se konstantno vraćati. Usnio sam baš zadovoljan.

Nedjelja. 1. septembar 2024.

Možda si odličan gledalac, ali ništa više

Nakon jedne neugodne situacije od sinoć u mislima sam ponovo prevrtio film događanja koja su dovela do prekida rada na predstavi „Oslobođeni Mostar“. Naime, to sinošnje nategnuto i skoro iznuđeno pozdravljanje sa jednom od glumica u tom projektu osvjestilo me i podsjetilo da nije ona jedina. Većina nesuđenih aktera tog projekta zahladilo je u minulih osam mjeseci odnose samnom, a neki su prekinuli svaku komunikaciju i izbjegavaju i mogući susret u gradu.

Kada se u mislima upitam šta sam to učinio pa sam proglašen glavnim krivcem za propast projekta naviru mi brojne misli.

Kriv sam što sam čitavu godinu istrajavao na ideji rada na toj predstavi i obavio desetine razgovora kako bi to bio mostarski projekat.

Kriv sam što nisam u startu pristao da ja režiram predstavu nego sam istrajavao na tome da to mora biti neko ko ima odmak od mostarskih događanja i neko komu niko ne može „prišiti“ simpatiju ni prema kojoj strani ili bilo kojem liku.

Kriv sam što se nisam uključio u javnu i prljavu komunikaciju pisca i reditelja, nakon prvih nesporazuma, zagovarajući konstantno razgovor, dijalog i na taj način iznalaženje rješenja.

Kriv sam što se nisam stavio ni na jednu stranu u tom javnom dijalogu.

Kriv sam što sam konstantno bio na strani predstave.

Ove i ovakve krivice rezultirale su pisanjem neistina u više kolumni od strane, u suštini glavnog krivca, za prekid rada na predstavi, a sve u cilju da se sakrije vlastita krivica.

Da, kriv sam i zbog izjave koju sam dao nakon svega za Federalnu tv. Rekao sam: Kada producent angažuje bilo kojeg umjetnika da realizira neki zadatak za njega podrazumjeva se da je producent upoznat sa načinom rada, poetikom tog autora i svim drugim stvaralačkim principima i da samim činom angažmana pristaje na sve to. Na kraju krajeva upravo zbog toga se i angažuje taj umjetnik. U protivnom dolazimo u situaciju u koju smo sada došli.

Ta izjava je bila krunska optužba protiv mene i tumačena je kao moje svrstavanje na stranu reditelja, a kontra pisca i pozorišta. Valja reći da je reditelja, kao svog prijatelja, predložio pisac. Ali valja reći i to da ako neko voli otići u pozorište ne znači da se razumije u principe pozorišnog stvaranja i pozorišne etike ili drugim rječima rečeno, ako ti se bliska osoba bavi pozorištem ne znači po automatizmu da si ti znalac pozorišta.

Možda si odličan gledalac, ali ništa više.

Sva ta atmosfera rezultira nepozdravljanjem, zaobilaženjem na ulici i mučninom u želudcu.

Danas sam sigurniji nego ikad da rad na predstavi „Ubijanje Oslobođenog Mostara“ valja ubrzati i sa scene javno, dokumentovano, imenom i prezimenom o svemu progovoriti. Ne da bi se nekog optužilo nego da bi se ukazalo na pojavu koja je uzela toliko maha da nekompetencija sakrivena vlašću, pozicijom ili titulom i zvanjem uništava i ono malo umjetnosti što nam je ostalo i preživjelo pogrom koji traje.

Bježeći od ovih misli sjedam za kompjuter i sređujem rukopise sa mog bloga. Naime nakon nešto više od tri godine i preko 180 objavljenih tekstova konstatujem da imam oko 750 hiljada pregleda. Na nagovor prijatelja odlučio sam to srediti i staviti u knjigu. Međutim materijala ima dosta i plan je sve podijeliti tematski u tri cjeline. Prva knjiga bavila bi se antifašizmom i nosiće naziv „Nemam pravo šutjeti“. Odabrao sam tekstove, ali konstantno mi se čini da još nešto mogu korigovati. To danas radim. Krajnje je vrijeme da rukopis ide recenzentima, jer ako budem čekao da sve bude onako kako zamišljam bojim se da knjiga neće izaći ni za godinu-dvije. Do kasno u noć čitao sam, mjenjao riječi, ali i redoslijed i na kraju, u sitne sate, sam sebi rekao: To je to.