Kliker.info

Na samom početku  pisanja “Dnevnika jednog luđaka”  Sead Sejo Đulić je po svom izboru  visoko postavi ljestvicu kada je u pitanju kvalitet i  autentičnost  njegovih listanja sedmica, mjeseci i godina,  na čemu je  stekao ogromo povjerenje čitalaca ,o čemu svjedoči konstantni rast posjeta ove naše, Vaše  i njegove  rubrike.

Čitajući sami početak ovog nastavka Dnevnika, odnosno priču “Danas me i samo sjećanje ponovo opilo”, postajemo svjesni da se Sejo cijelo ovo vrrijeme suptilo “bavio” i emocijom, bez koje čovjek jednostavno ne može živjeti i postojati.

Ovoj esencijalnoj komponenti Sejo se direktno  vratio nešto kasnije u priči “Ta vatra me drži u životu”, a mi  sa zakašnjenjem primjećujemo da ona viri i iz svake druge priče.Tačnije rečeno Sejo o tome govori i dok ,ne bez ponosa,  piše o  predstavi kojom se  obilježila 50-godišnjica MTM-a  ,  a čija je poruka vrišti istinu da  živimo Magbetovsko vrijeme i da se svijet uistinu „iščašio iz zgloba“.

 

Ponedjeljak, 19. februar 2024.

Danas me i samo sjećanje ponovo opilo

Na današnji dan prije 47 godina u Sarajevu, u Opštini Centar, u 10,30 sati počelo je vjenčanje koje me učinilo najsretnijim čovjekom na svijetu, ali i izazvalo čitavu lavinu burnih događanja kojih je bilo previše i za tri života. Jutros sam u mislima odmotao cijeli taj film i na kraju sam sebi poluglasno rekao: Neka, zbog toliko ljubavi koliko je bilo, ponovio bih opet, kad bi bilo moguće.

Zapisujem crtice iz tog vremena prisjećajući se jednog razgovora na Paliću za vrijeme Shakespeare festa. Ne znam kojim povodom Ljubiši Ristiću i Nadi Kokotović pričao sam tu moju ljubavnu storiju koja je te subote, 19. februara 1977. godine krunisana brakom. Negdje pred kraj moje priče Ljubiša me prekinuo i doslovno rekao: Zapiši to i zajebaćeš Shakespearea i njegove Romea i Juliju. Znam da sam se nasmijao i to kao dobar vic, puno puta, kasnije ispričao.

Jutros mi se čini da je Ljubiša uistinu bio u pravu.

I mi smo uprkos svima i svemu pobjegli i tajno se vjenčali, u Sarajevu, kako napisah na samom početku, baš kao i Romeo i Julija.

O čemu se radi?

Tog devetnaestog navršile su se, za malo, tri godine od našeg prvog susreta. O tome ću kasnije nešto zapisati. Bile su to tri godine polujavnog viđanja, izbjegavanja susreta sa ljudima koji bi otkrili našu vezu, ali i tri godine beskrajne sreće. Kako je vrijeme prolazilo bivali smo sve sigurniji da je to za čitav život. Ali njeni roditelji su saznali i protivili se našoj vezi.

Redali su se izgovori da je ona mlada, da još studira, da su pozorišni ljudi nestabilni u vezama i da im brakovi ne traju i mnošto takvih izgovora. Mi smo znali da je pravi razlog to što je ona Slavica, a ja Sead. Razumjevali smo i njihove razloge i okruženje u kojem su odrasli i žive, ali se nismo dali. Sjećam se prelijepih i romantičnih četvrtaka uveče.

Naime, ona nije imala nastavu petkom na Akademiji i dolazila je četvrtkom uveče u Mostar. Neko bi je uvijek čekao na peronu. Spasonosno riješenje je bilo da ja popodnevnim vozom idem do Konjica, jer ne mogu stići u Sarajevo prije polaska njenog voza i u Konjicu čekam njen voz. Tih sat vremena vožnje do Mostara bila su najljepša putovanja koja sam doživio u životu. Posebna radost bila bi neka neplanirana kašnjenja voza. Te dodatne minute koje smo provodili zajedno bile su melem za dušu. A u Mostaru ona izlazi na peron, a ja iskačem na suprotnu stranu i čekam da voz krene prema Pločama kako bi sretan ušetao u noć.

Kako se bližio kraj njenog studija sve smo više pričali o zajedničkom životu i krojili planove i onda jednog februarskog četvrtka nazvala me kući plačući i rekla da su kontrole postale čvršće, da je i brat preselio kod nje u Sarajevo kako bi znao svaki korak njenog kretanja. Znao sam da tog četvrtka neće doći ali me taj poziv uznemirio. Brat joj je negdje izašao pa je bila sama. Predložio sam da spakuje svoje stvari što prije i ode taksijem kod mog nekadašnjeg cimera i njegove supruge i kad stigne da me nazove. Tad ćemo se sve dogovoriti, rekao sam. Iako uplašena prihvatila je moj prijedlog.

Za najduži sat vremena u životu nazvala me i rekla da je stigla. Pitao sam je da li je spremna da odmah učinimo ono što već duže planiramo. Rekla je da. Bila je to u tom trenutku sa njene strane ogromna hrabrost. U njenom glasu osjetio sam odlučnost i znao sam da idemo u avanturu svjesni svih mogućih posljedica.

Cimerovu suprugu, koja je radila u Opštini Centar, zamolio sam da iskoristi svoju poziciju i za subotu nam dogovori vjenčanje. Uslov je bio da sam čin vjenčanja bude u samoj Opštini, kako se to tradicionalno radilo, a ne u Skenderiji gdje su rađena spektakularna kolektivna vjenčanja. Rekla je da nema problema, da ne brinem i izdiktirala mi šta od dokumenata moram donijeti.

Moji roditelji su čuli dio razgovora i samo pitali da li su dobro razumjeli. Rekao sam: Da, u subotu se ženim. Tad su saznali ko je djevojka i čemu žurba. Sve su razumjeli i ujutro mi pomogli sa pribavljanjem dokumenata kako bi u 12,15 sati sjeo na voz za Sarajevo. Ona me čekala na stanici i taj susret i zagrljaj nikada neću zaboraviti. Čini mi se i danas ga osjećam.

Ciljano smo otišli u neke prodavnice da kupimo meni odijelo i još štošta što nam je trebalo. Nismo imali nikakav plan, jer smo se bojali bilo šta planirati da ne budemo provaljeni.

Tu noć nisam spavao strepeći kako će proći subota. A u konačnici prošla je ludo, raspjevano, duhovito i sretno. Potisnuli smo sve strahove i predali se sreći. Nije nas bilo puno, njene kolegice sa Akademije, moj nekadašnji cimer i njegova supruga, moj brat i dvoje prijatelja iz eMTeeM-a. Bili su to oni za koje smo vjerovali da u svim okolnostima mogu čuvati našu tajnu.

Ni restoran nije bio dogovoren, toliko smo bili oprezni. Imao sam na umu gdje ćemo, ali nikom nisam rekao i poveo sam ih do hotel „Centrala“ u kojem je nedavno renoviran restoran. Lijepo je izgledao, nije bio veliki i u jednom uglu imao je klavir. Idealno za desetak studentica muzike. Bili smo jedini gosti u restoranu. To cjelodnevno druženje pamtim kao prelijepu bajku koja je ušetala u stvaran život. Sve je bilo spontano, lijepo i sa tek ponekom strepnjom kakva će biti reakcija njenih roditelja kad dobiju telegram kojim ih obavještavamo o našem vjenčanju.

Sjećam se da me negdje oko 17 sati bivši cimer upitao da li negdje idemo na bračno. Rekao sam da, ali da još nismo odlučili gdje. Iskrali smo se nas dvojica do poslovnice UNIS turista da konačno preduzmem nešto konkretno i u tom pravcu. Iz opreza i to smo ostavili za zadnji čas. Izbor je pao za tri potencijalne destinacije koje smo izabrali po saznanjima da mladenci iz Mostara uglavnom tamo ne idu. Računali smo da nas na takvim lokacijama, u slučaju da nas traže, neće tražiti.

Naš izbor bila je Mrakovica na Kozari, Plitvička jezera i Plivsko jezero. U UNIS turistu su odmah rekli: Imate sobu po želji u hotel „Jajcu“ na Plivskom jezeru, a autobus ide za 40 minuta. Bilo je to to. Išli smo autobusom da auto na parkingu niko ne bi prepoznao i tako nas otkrio. Stvari su već bile spakovane, brzo pozdravljanje, taxi i ulazimo u autobus koji za par minuta kreće put Jajca, a mi put sreće kojom smo bili opijeni.

Danas me i samo sjećanje ponovo opilo. 

Utorak, 20. februar 2024.

Februar me ponovo obradovao

Malo sam spavao noćas. Baš sam bio opijen sjećanjima na jučerašnji dan te davne 1977. godine. I danas mi misli lutaju u te februarske dane. Čini mi se da me to sjećanje na dane bezgranične ljubavi i sreće i danas drži hrabrim i optimističnim u borbi sa opakom bolešću i motiviše da istrajem baš onako kako nas je onda ljubav motivisala da istrajemo u njenoj odbrani. Onda smo uspjeli, zašto ne bih sada, hrabrio sam sebe. I doktori su podržavali moj optimizam i uvjeravali me da je to jako važno u terapiji.

Pred Novu godinu završio sam sa terapijom zračenja i trebalo je proći 6 sedmica da obavim sve kontrole i sa nalazima se javim mom onkologu. Jutros sam dao krv i tokom dana će nalaz biti gotov. Sve drugo sam već ranije obavio. Sutra imam kontrolu. Sa nestrpljenjem sam dočekao 13 sati kada sam dobio nalaz. Nekako sporo, sa dozom opreza, tražim taj famozni broj koji će odrediti nastavak moga liječenja, ali će reći i kakva je uspješnost skoro jednogodišnje borbe za život. I onda, tamo gdje piše PSA vidim, gotovo nestvaran, broj 0,04.

Trljam oči i sa nevjericom ponovo gledam. Broj je tačan. Negdje u ovo vrijeme prošle godine taj broj je bio 117,90. Granica je 4. Mislio sam da je kraj, te da je vrijeme pospremati život, kako iza mene ne bi ostalo ništa nerazjašnjeno. A danas, gledajući taj famozni broj ja ponovo maštam o budućnosti, planiram, ali se i sjećam najljepših dana u životu. Minulu godinu to sve mi je bilo uskraćeno, pa ovih dana žurim nadoknaditi propušteno.

Uprkos kišama u februaru, uprkos vjetrovima u februaru, uprkos zimi u februaru ja februare volim zbog slobode, zbog ljubavi, zbog Veležovog februarskog turnira, zbog eMTeeM-a, zbog Slavice…, a od danas i zbog nove šanse da živim.

A zapravo sve to što volim kad se ispreplete jeste život, lijep i pun, život sretan, tužan, bolan, nasmijan, a ispunjen život.

Bezbroj puta sam čuo već otrcanu izreku da čovjeku u smrtnom času kao munjevit film prođe u mislima čitav život. Koliko sam puta tokom protekle godine, što svjesno, što nesvjesno, odvrtio film života pitajući se je li to posljednji put da gledam svoj život. Gledajući taj famozni broj 0,04 filma je nestalo i vratio sam se životu. Sutra ću doktoru koji tek treba da mi kaže pravo stanje, ali ponešto sam naučio za ovu godinu i čini mi se ponovo dišem punim plućima.

Februar me ponovo obradovao. 

Srijeda, 21. februar 2024.

Pogodak u sridu

Nakon zabrane komemorativne šetnje antifašista do Partizanskog spomen groblja u Mostaru povodom obilježavanja 79. godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, a posebno nakon što se tim povodom oglasio gradonačelnik Mario Kordić napisavši da „treba zaustaviti veličanje zločinačkih ideologija“ mnogi su burno reagovali, kao da se to prvi put dešava, a ja dugo, jako dugo vremena kad me upitaju gdje živim, kažem da živim u prijestolnici nove NDH. I to objektivno po politici i jeste tako. Ovo što se sad desilo, dakle, nije ništa novo. Kordić je i prošle godine napisao gotovo isti tekst, ali na njega smo reagovali samo mi iz Mostara, na čuđenje skoro cijele Bosne i Hercegovine.

Tada smo nešto blaže reagovali na to zato što je tek postao gradonačelnik, a finije je upakovan od svojih prethodnika, drugih hadezeovaca, pa smo mislili da se još nije snašao u novoj ulozi. Međutim, ove godine očigledno svima nama je jasno o čemu se radi i da se prošle godine nije radilo o nesnalaženju. To što je rekao je suština politike HDZ-a BiH, a on je samo dobar „vojnik“ svoje stranke. Ta politika promoviše totalnu reviziju istorije, negiranje svega što ima bilo kakav dodir sa antifašizmom i antifašističkim naslijeđem, sa Titovim partizanima i uskrsnuće svega onoga što obilježava Nezavisnu državu Hrvatsku. Oni to ovdje sprovode dosljedno, vrlo precizno.

Na to se mora odgovoriti, a jedini pravi odgovor je animiranje javnosti. Oko ove zabrane i Kordićevog istupa jasno je koja je snaga javnosti. Javnost nikada glasnije, nikada jasnije nije reagovala na ovakve pojave.

Uvjeren sam da je ovo samo početak kampanje protiv takve politike. Ova izjava i sve što se dešava u Mostaru je direktni atak na državu. Ako oni dijelovi državnih struktura koji dijele mišljenje s nama, antifašistima, – ne odreaguju, đavo je odnio šalu. Mi koji živimo ovdje to smo najbolje iskusili u minulom ratu. Kao dječak sam od starijih čuo izraz koji nisam razumio do 1992. i 1993. godine.

To je izraz iz perioda Drugog svjetskog rata nastao u Hercegovini koji glasi: Četnik je četnik, a ustaša je četnik i po. Mi smo to ovdje osjetili u minulom ratu, a osjećamo i dan-danas. To je ta politika. Priča o jedinstvenom Mostaru je bajkovita i šarena laža. Mostar se razvija i gradi kao policentričan grad sa dva centra, kao dva gradića koji žive jedan pored drugog. To nije duh Mostara. Zato smeta antifašizam, jer priča jednu drugu priču, priču o zajedništvu, ravnopravnosti i jednakosti svih.

Da bi se to ogadilo ljudima kontinuirano ta politika poistovjećuje antifašizam sa komunizmom, a istovremeno predstavljajući život u Jugoslaviji gorim od vremena Staljinovog režima u Sovjetskom savezu. Međutim, poistovjećivanje antifašizma sa komunizmom je apsolutna glupost. Godine 1941. u čitavoj Kraljevini Jugoslaviji bilo je 12.800 komunista. Oni jesu pozvali narod na ustanak, ali je ta ustanička vojska narasla u silu od 800.000 vojnika, među kojima je bilo i sveštenih lica svih konfesija i ljudi iz drugih stranaka, vjernika i ateista.

Uzeću primjer Nurije Pozderca. Čovjek je bio potpredsjednik AVNOJ-a, član Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske do smrtnog ranjavanja na Sutjesci. Bio je prije toga član Jugoslovenske muslimanske organizacije, klanjao u partizanima, u Vrhovnom štabu, svih pet vakata namaza i nikome nije smetalo. Je li to taj komunizam o kojem oni govore?

Komunističko društvo u Jugoslaviji, ma kako ga oni željeli predstaviti, jedna je utopijska ideja koja nikad nigdje nije zaživjela. Mi smo živjeli samoupravni socijalizam, koji je bio potpuno drugačiji od sovjetskog totalitarnog modela i onog kojeg su u drugim zemljama oni instalirali. Naravno da je u tom vremenu bio jednopartijski sistem, naravno da je bilo grešaka, da neke stvari nisu valjale. Ali, nije onako kako sljedbenici poražene ideologije 1945. žele predstaviti.

Na kraju krajeva, Josip Broz sa svojim antifašističkim pokretom bio je dio svjetske antifašističke koalicije priznat od najvećih svjetskih sila kao veliki vojskovođa i ta je vojska priznata kao neko ko je vezivao više neprijateljskih snaga na sebe na prostoru Jugoslavije nego sve savezničke sile u Italiji. Poistovjećivati antifašizam sa komunizmom znači reći da su Franklin Roosevelt i Winston Churchill (nekadašnji američki predsjednik i premijer Ujedinjenog Kraljevstva koji su vodili svoje zemlje u Drugom svjetskom ratu) bili komunisti, što je notorna glupost.

Nastoji se napraviti potpuna zamjena teza i Mostar kroatizirati po modelu kako je rađeno 1941. godine. Kad poredimo tekstove i proglase, kad poredimo kako su 1941. i 1992. hapšeni i protjerivani Srbi u Mostaru, onda vidimo da je to isti model. To se ponovilo 1993. godine sa Bošnjacima.

Zato antifašizam smeta i zato ga treba lažno predstaviti, jer klice fašizma su ostale. U svim tim nastojanjima revizije istorije najgori su konvertiti. Najžešći komunisti iz jugoslovenskog perioda danas su ključni ljudi HDZ-a i HNS-a. Dragan Čović, da bi bio ono što je bio u Vazduhoplovnoj industriji Soko i radio tamo, morao je proći sve KOS-ove i druge provjere, biti odan tome.

Kako je Božo Ljubić iz malog sela iz okoline onda Lištice, sad Širokog Brijega, došao do pozicije šefa Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu ako je bio ugrožen, ako je tačno ono što govori? Najgori su ti koji su se od najžešćih, najodanijih komunista i pobornika socijalističkog sistema okrenuli i postali nacionalisti koji su zbog tolike mržnje i laži, zapravo prešli u neofašizam.

Ali, ipak, ima nade. Uvijek ima nade. Oni su jaki onoliko koliko smo mi tihi. Oni djeluju onoliko koliko im mi damo prostora. Jedina nada je okupljanje svih snaga koje baštine antifašističko naslijeđe, ne onih koje žive u prošlosti. Nismo mi jugonostalgičari, mi se pozitivnim praksama iz prošlosti nadahnjujemo, crpimo ih, naslanjamo se na njih i pričamo o budućnosti. Da se te snage okupe, razgrnu sa strane sve razlike koje nam sa svih strana takvi neofašisti i nacionalisti poturaju kao temeljne, da se okupimo oko onih osnovnih principa koji su nam ugroženi, a svima su nam ugroženi sloboda, jednakost, ravnopravnost, socijalna pravda, onda ima nade.

To je proces koji je dug, ali mi nemamo pravo na šutnju, nemamo pravo izdati to pozitivno naslijeđe koje je jedina šansa za budućnost ove zemlje, ali i svih zemalja nastalih disolucijom Jugoslavije.

Nakon ovakvog našeg reagovanja zašutjeli su, bar privremeno, što jasno potvrđuje naše mišljenje da je ovo, što bi alkari rekli, bio pogodak u sridu. 

Četvrtak, 22. februar 2024. godine

TEATROPOLIS, SAN ili..?

Februar me ove godine vratio u sjećanja i snove, kako lične, tako i one koje djelim sa prijateljima. Kako se primiče eMTeeM-ov rođendan sve više maštam o jednom sjajnom projektu koji je još ideja, ali nikad se ne zna. Naime godine 2003. počeli smo u Centru za dramski odgoj i Mostarskom teatru mladih razvijati ideju budućeg trogodišnjeg projekta „Delta“ koji nam je 2006. godine i odobren i počela njegova uspješna realizacija.

Kasnije ćemo za realizaciju ovog projekta dobiti prestižnu novčanu nagradu ERSTE fondacije. No, ovdje ne želim pisati o projektu, nego o jednom segmentu projekta koji se kroz sve verzije pisanog dokumenta provlačio i privlačio značajnu pozornost. Radi se o ideji koju smo dugo nazivali „Globalno teatarsko selo“, a kontinuirano tražili bolje ime, zvučnije, kraće i slično. Na kraju će u reviziji već odobrenog projekta ovaj segment otpasti uz zajedničku saglasnost da je ta ideja sama po sebi jedan veliki projekat i da zaslužuje biti samostalno tretirana.

Onda su godine prolazile, ideja razrađivana, mi prolazili kroz nametnute nam borbe za goli opstanak i slično. U tim vremenima došli smo do traženog naziva te ideje, tog budućeg globalnog teatarskog sela, tog mega projekta kroz koji bi ostvarili sve naše skoro pedesetogodišnje snove, ali i ostavili za budućnost mjesto učenja, mjesto stvaranja, odmora, uživanja, ostavili trajan biljeg o našem postojanju.

Dali smo mu ime: TEATROPOLIS.

O čemu se tu radi?

Šta je Teatropolis?

Ukratko, to je teatarski grad koji svojim teatarskim objektima sa pratećim sadržajima oživljava istoriju teatra, te označava razvoj teatra tokom poslednjih 2.500 godina. Iako su performativni elementi prisutni u svakom društvu, uobičajeno je priznati razliku između teatra kao likovnog oblika i zabave i teatarskih ili performativnih elemenata u ostalim aktivnostima. Istorija teatra prije svega odnosi se na nastanak i kasniji razvoj teatra kao autonomne djelatnosti. Otkada je klasična Atina razvila teatar kao dio umjetnosti, u 6. vijeku prije nove ere, živahne teatarske tradicije rasle su u kulturama širom svijeta.

Grčki teatar, koji se najviše razvijao u Atini, korijen je zapadne tradicije; teatar je po porijeklu grčka riječ. To je bio dio šire kulture teatralnosti i performansa u klasičnoj Grčkoj koji je obuhvatao festivale, vjerske rituale, politiku, pravo, atletiku i gimnastiku, muziku, poeziju, vjenčanja, sahrane i simpozije. Učešće na mnogim festivalima grada-države, kao i prisustvovanje Dionizijskom festivalu kao člana publike (ili čak kao učesnika teatarskih predstava), bio je važan dio građanstva. Građansko učešće takođe je prisutno u procjeni retorike govornika, evidentirane u nastupima na sudu ili političkim okupljanjima, od kojih su oba bila shvaćena kao nešto slično teatru i sve više povećavajući apsorpciju svog dramatičnog rječnika. Teatar antičke Grčke sastoji se od tri vrste drame: tragedije, komedije i satire.

Najbolje očuvani primjer klasičnog grčkog teatra, Teatar Epidaurus, ima kružni parter i vjerovatno pruža najbolji uvid u originalni oblik atinskog teatra, iako potiče iz 4. vijeka prije nove ere.

Zapadni teatar se razvijao i znatno proširio kod Rimljana. Rimski istoričar, Tit Livije napisao je da su Rimljani prvi put doživjeli teatar u 4. vijeku prije nove ere, predstavom etruščanskih glumaca. Baham tvrdi da su Rimljani već neko vrijeme bili upoznati sa “pred-teatarskim praksama” prije nego što su zabilježili kontakt.

Teatar u antičkom Rimu bila je napredna i raznovrsna umjetnička forma, počev od festivalskih nastupa uličnog teatra, golog plesa i akrobacija, preko izvođenja široko privlačnih situacija komedija Plauta, do verbalnih izvođenja tragedija Seneke. Iako je Rim imao izvornu tradiciju performansi, helenizacija rimske kulture u 3. vijeku prije nove ere, imala je dubok i podsticajan uticaj na rimski teatar, kao i na razvoj Rimske književnosti na najveći kvalitet.

Nakon širenja Rimske Republike (509–27 p. n. e.) na nekoliko grčkih teritorija između 270–240. p. n. e. Rim se susreo sa grčkom dramom. Od kasnijih godina republike i Rimskog carstva (27 p. n. e. —476), teatar se proširio zapadno po Evropi, oko Mediterana i stigao do Engleske; Rimski teatar bio je raznovrsniji i sofisticiraniji od bilo koje kulture prije njega. Dok je grčka drama nastavila da se izvodi tokom čitavog rimskog perioda, godina 240. prije nove ere označava početak redovne rimske drame. Od početka carstva, međutim, interesovanje za cjelovečernju dramu opadalo je u korist širokog spektra te zabavnih sadržaja.

Rimski teatar u Beneventu i danas svjedoči o mjestu igranja predstava tog vremena.

Kako je Zapadno rimsko carstvo propalo tokom 4. i 5. vijeka, sjedište rimske moći prešlo je u Carigrad i Istočno rimsko carstvo, koje se zvalo Vizantija. Iako su preživjeli dokazi o vizantijskom teatru neznatni, postojeći zapisi pokazuju da su mime, pantomima, scene ili recitacije iz tragedija i komedija, plesova i drugih zabava bile veoma popularne. Carigrad je imao dva teatra koja su bila u upotrebi već u 5. vijeku. Međutim, istinski značaj Bizanta u istoriji teatra je njihovo očuvanje mnogih klasičnih grčkih tekstova i sastavljanje ogromne enciklopedije zvane Suda, iz koje su izvedene velike količine savremenih informacija o grčkom teatru.

Značajna preteča razvoja elizabetanske drame bili su Domovi retorike u Niskim zemljama. Ta društva su se bavila poezijom, muzikom i dramom i održavala su takmičenja kako bi vidjeli koje društvo može sastaviti najbolju dramu u odnosu na zadato pitanje.

Krajem kasnog srednjeg vijeka, profesionalni glumci su počeli da se pojavljuju u Engleskoj i Evropi. Ričard III i Henri VII održavali su malo društvo profesionalnih glumaca. Njihove predstave su izvođene u Velikoj dvorani plemićke rezidencije, često s podignutom platformom na jednom kraju za publiku i “ekranom” na drugom kraju za glumce. Takođe su bile važne Mamerove predstave, izvođene tokom božićne sezone, i dvorskih maski. Ove maske su bile naročito popularne za vrijeme vladavine [Henri VIII, Tjudor, Henrija VIII], koji je imao izgrađenu Kuću revela i kancelariju za zabave, izgrađenu 1545. godine.

Do kraja srednjovjekovne drame došlo je zbog niza faktora, uključujući slabljenje moći Katoličke crkve, protestantske reformacije i zabrane vjerskih predstava u mnogim zemljama. Elizabeta I zabranila je sve religiozne predstave 1558. godine, a velike ciklusne predstave ućutkane su 1580-ih. Slično tome, religiozne predstave bile su zabranjene i u Holandiji 1539, Papskoj državi 1547. i Parizu 1548. Napuštanje ovih predstava uništilo je međunarodni teatar koji je tamo postojao i primoralo je svaku zemlju da razvije svoj vlastiti oblik drame. Dramatičarima je takođe omogućeno da se okrenu sekularnim temama i oživljavajućem interesu za grčki jezik i teatar pružilo im je savršenu priliku.

Trupe komedije del arte vjekovima su izvodile živahne improvizacijske predstave širom Evrope. Nastala je u Italiji 1560-ih. Komedija del arte je bila usmjereno na glumca i zahtijevala je malo scenografije i vrlo malo rekvizita. Predstava nije nastala iz pisane drame, već iz scenarija nazvanog lazi, koji je bio labava okosnica, koja je pružala situacije, komplikacije i ishod radnje, oko kojih bi glumci improvizovali.

U predstavama su se koristili tipski likovi koji su bili podijeljeni u tri grupe: ljubavnici, majstori i sluge. Ljubavnici su imali različita imena i karakteristike u većini predstava i često su bila djeca gospodara. Uloga gospodara obično se zasnivala na jednom od tri stereotipa: lakrdijaš (pantalone) — stariji venecijanski trgovac, doktor (Il dottore) — lakrdijašev prijatelj ili rival, pedantni doktor ili advokat koji se ponašao daleko inteligentnije nego što je zaista bio i cjepidlaka (capitano), koji je nekada bio lik ljubavnika, ali evoluirao je u hvalisavca koji se hvalio svojim podvizima u ljubavi i ratu, ali često je bio užasno nekvalifikovan u oba.

Obično je nosio mač i nosio ogrtač i pernati pokrivač. Karakter sluge (zvan zani) imao je samo jednu ponavljajuću ulogu: Harlekin (arlecchino). Bio je i lukav i neznalica, ali vrstan plesač i akrobata. Obično je nosio drveni štap sa razrezom u sredini, tako da je stvarao glasan šum kad bi nešto udario. Ovo „oružje“ nam je dalo izraz „urnebesna komedija“.

Trupa se obično sastojala od 13 do 14 članova. Većina glumaca je plaćena uzimanjem udjela u dobiti od predstave, otprilike jednakoj veličini njihove uloge. Stil teatra bio je na svom vrhuncu od 1575. do 1650. godine, ali čak su i nakon toga napisani i izvedeni novi scenariji. Venecijanski dramatičar — Karlo Goldoni, napisao je nekoliko scenarija počevši od 1734. godine, ali pošto je žanr smatrao previše vulgarnim, precizirao je teme svojih sopstvenih djela kako bi bile sofisticiranije. Napisao je i nekoliko tekstova zasnovanih na stvarnim događajima, u koje je uključio i likove komedije.

Renesansni teatar proistekao je iz nekoliko srednjovjekovnih teatarskih tradicija, poput misterioznih predstava koje su činile dio vjerskih festivala u Engleskoj i drugim djelovima Evrope tokom srednjeg vijeka. Drugi izvori uključuju „moralne predstave“ i „Univerzitetsku dramu“, koje su pokušale da ponovo stvore atinsku tragediju. Italijanska tradicija komedije del arte, kao i složene maske koje su često prezentovane na sudu, takođe su doprinijele oblikovanju javnog teatra.

Od prije vladavine Elizabete I, kompanije izvođača su bile priključene na domaćinstva vodećih aristokrata i sezonski su nastupale na raznim lokacijama. Oni su postali temelj profesionalnim izvođačima, koji su nastupili na Elizabetanskoj pozornici. Turneje ovih izvođača postepeno su zamijenile predstave misterija i moralnosti, koje su igrali lokalni izvođači, a zakon iz 1572. eliminisao je preostale kompanije kojima je nedostajalo formalno pokroviteljstvo označavajući ih vagandovima.

Vlasti grada Londona uglavnom su bile neprijateljski raspoložene prema javnim nastupima, ali njihovo neprijateljstvo nadmašeno je od strane kraljičinog ukusa za predstave i podršku Državnog savjeta. Teatri su se pojavili u predgrađima, posebno u slobodi Soutvarka, koja je gradskim stanovnicima dostupna preko Temze, ali izvan kontrole vlasti. Kompanije su se pretvarale da su njihovi javni nastupi bili obična proba za česte nastupe pred kraljicom, ali dok je poslednja dodjeljivala prestiž, prvi su bili pravi izvor zarade profesionalnim izvođačima.

Uporedo sa ekonomikom profesije, karakter drame se mijenjao krajem perioda. Pod Elizabetom je drama bila jedinstven izraz što se tiče društvene klase: Sud je gledao iste predstave koje su obični ljudi vidjeli u javnim igraonicama. Razvojem privatnih teatara, drama je postajala više orijentisana prema ukusima i vrijednostima publike više klase. U periodu pri kraju vladavine Karla I, pisalo se nekoliko novih tekstova za javne teatre, koji su održali nagomilana djela prethodnih decenija.

Puritansko protivljenje pozornici (informisano argumentima ranih crkvenih otaca koji su pisali pločice protiv dekadentnih i nasilnih zabava Rimljana) tvrdili su ne samo da je pozornica uopšte bila paganska, već da je svaka predstava koja predstavlja religioznu figuru bila svojstveno idolopoklonstvo. Godine 1642, nakon izbijanja Engleskog građanskog rata, puritanske vlasti su zabranile izvođenje svih predstava unutar gradskih granica Londona. Veliki napad na navodne nemoralnosti teatra srušio je sve što je ostalo u Engleskoj od dramske tradicije.

Tokom španskog Zlatnog vijeka, otprilike od 1590. do 1681. godine, Španija je doživjela monumentalno povećanje produkcije teatra, kao i važnosti teatra u španskom društvu.

Tako je počelo, a onda uz brojne padove i uspone teatar je rastao, razvijao se, mijenjao, prilagođavao vremenu i društvenim okolnostima, ali i tradiciji u kojoj je nastajao i rastao. U tom smisli istorija teatra, između ostalog, bilježi i kvazi teatarske događaje Antičkog Egipta, ali i srednjovjekovno islamsko pozorište, te GLOBE teatar, Kathakali, Sanskritski teatar, teatar Joruba, Šang teatar, teatar Han i Tang, teatar Sunga i Juana, No dram, Bunraku, Kabuki, Afroamerički teatar,  Filipinski i Tajlandski teatar, ali i  teatar u Gani, Persijski teatar, Hmer i malajski teatar, Moderni indijski teatar, Buto i mnogo toga još do danas, kao što su brojni oblici eksperimentalnog teatra koji su odbacili tradicionalne teatarske konvencije. Ovi eksperimenti predstavljaju dio modernističkih i postmodernističkih pokreta i uključuju oblike političkog teatra kao i estetski više orjentisane radove. Primjeri uključuju: Epski teatar, Teatar okrutnosti i takozvani „Teatar apsurda“.

Ideja Teatropolisa želi vremenom sve to materijalizirati u Mostaru i cjelodnevnom šetnjom kroz Teatropolis posjetiocima omogućiti šetnju kroz istoriju teatra. Uz teatarske objekte, upotrebljive  replike stvarnih objekata, izgradili bi se i drugi sadržaji, ugostiteljski, smještajni i drugi iz svih epoha u kojima je teatar egzistirao. Bilo bi to istovremeno globalno etno selo.

Teatropolis bi bio i mjesto kontinuiranog učenja svim elementima umjetnosti teatra, mjesto stvaranja različitih teatarskih projekata, ali i mjesto održavanja brojnih teatarskih festivala. Bio bi to grad teatra u gradu umjetnosti i uistinu oživljavanje onoga o čemu je dr Josip Lešić pisao u hronici o Mostaru devetnaestoga vijeka, u knjizi „Grad opsjednut pozorištem“.

Teatropolis bi to oživio i Mostaru darovao još jedan važan i nezaobilazan toponim, toponim zbog kojeg bi mnogi dolazili. 

Petak, 23. februar 2024. godine

Nofašizam stiže

Sutra je premijera. Uvijek za rođendan imamo premijeru. Sutrašnja je posebna. Njom obilježavamo 50 godina postojanja. Predstavu smo nazvali „Odrezak jedne močvarne zmije“ po stihu jedne od vještica iz Shakespearovog „Magbeta“. Želja nam je predstavom poručiti da živimo Magbetovsko vrijeme i da se svijet uistinu „iščašio iz zgloba“.

Pokušavamo progovoriti o strašnim zločinima koji se dešavaju u Palestini, ali ne baveći se onim što se sada dešava, mi pokušavamo tragati za uzrocima i istinskim kreatorima zla koji su daleko u pozadini i često se poredstavljaju mirotvorcima. Naša predstava razotkriva moderne Magbete, ali i moderne „vještice“ koje su im probudile nadu i omogućile da čine to što čine.

Progovaramo i o licemjerstvu Ujedinjenih naroda koji svojim nedjelovanjem krše Opštu povelju o ljudskim pravima istovremeno se pozivajući na istu. Mi zapravo, kao angažirani teatar mladih ljudi ukazujemo generacijskim stavom na hitan zaokret ili će svijet legalizirati svoju fašizaciju i dovesti se do samouništenja.

Krupan cilj smo pred sebe postavili. Vrijedno smo radili. Moj mladi ansambl se dobro namučio da se provede u djelo, ali čini mi se da smo uspjeli. Sutra će publika reći jesmo li ili nismo. Ja danas ne mogu o tome da razmišljam, jer me preokupiraju druge misli. Treba nam za predstavu još nekih sitnih rekvizita, ali stanje na računu je nula, a i mi svi iz ansambla smo iscrpili vlastite budžete za pripremu predstave.

Obilježavamo 50 uspješnih godina rada a nismo sigurni da li ćemo sutra imati struju u teatru, jer nismo platili prispjeli račun pa može doći do isključenja. Danas se tim moram baviti i iznaći način kako to rješiti.

I dok ja razbijam glavu sa problemima kojim se ne bi trebao baviti da živim u normalnom gradu naš prijatelj Denijal Behram, koji sada živi u Nizozemskoj, na facebooku objavljuje: Malo je organizacija u našem gradu koje se mogu pohvaliti rokom trajanja od pola vijeka.

Jedna od njih je Mostarski Teatar Mladih ( MTM) koji je u tih 50 godina iskrenog trajanja, utkao i volje i želje i truda i entuzijazma, najviše čiste ljubavi ljudi zaljubljenih u kulturu i pozorište ostavljajući za sobom ogromno stvaralaštvo, bezbroj predstava i djela.

Proslava ovog jubilarnog rođendana MTM pocinje sutra, 24. februara onako kako su svih ovih godina radili, kako su i navikli … izvedbom predstave.

Ovo je i poziv svim iskrenim Mostarcima/kama, poštovalacima umjetnosti da dođu sutra u prostorije MTM na premijerno izvodjenje predstave: “Odrezak jedne močvarne zmije”, režija Sead Djulic i da svojim prisustvom uveličamo ovaj veliki dogadjaj.

MTM je mostarsko čedo, to je vrijednost našeg grada, ne samo da je dužnost i obaveza biti uz naš Teatar moramo mu dati i podršku svojim prisustvom.

MTM zaslužuje i vrijeme i prostor, zaslužuje i pažnju mostarske, ali i šire javnosti, zaslužuje jedno veliko priznanje za sve urađeno i učinjeno za naš Mostar.

Priznanje mora doći od nas samih, građana Mostara, od gradskih struktura ga sigurno neće dobiti. Jednostavno zato što je to Mostarski Teatar … i to ih žulja.

P.S.

Bio bih vam zahvalan da podijelite ovaj poziv.

Nakon ovog Denijalovog toplog obraćanja čitam i poruku Sanje Krsmanović Tasić, predsjednice svjetske asocijacije za dramu i teatar u obrazovanju IDEA, koja piše: „Prvo gostovanje u Bosni i Hercegovini Dah teatra sa predstavom u kojoj sam igrala “Dokumenti vremena”, desio se upravo u Mostaru, odmah nakon NATO bombardovanja. Nikada neću zaboraviti taj događaj, široko otvorene ruke naših umetničkih saboraca iz Mostara, Sead Djulic koji čini sve da gostovanje bude uspešno. Prijateljstvo i saradnja traje već 25 godina. Susretali smo se i pre toga na svetskih scenama, devedesetih. Svaka čast eMTeeM!

Jednistvena ste pojava, koja ne priznaje mržnju i sitničavost nacionalizma i ostaje zauvek verna idealima jednakosti, ljudskosti, viziji jednog ravnopravnog, poštenog sveta bez granica.

Pokazali ste mi Mostar koji vi stvarate vašim radom i umetnošću, i Mostar kakav bi mogao da postoji.

Eh, kamo sreće!

Mostarski Teatar Mladih Čestitam vam 50 godina istrajnosti, upornosti, i beskrajne lepote!

Bravo!“

Ovakvih zapisa i čestitki na stotine je. Prepisao sam prve dvije i zapitao se po ko zna koji put: Zaslužuje li Mostar danas da ima Mostarski teatar mladih?

Iz tog razloga valja podsjetiti šta je eMTeeM uradio samo u 5 godina, od 2017. do 2021. godine i kako je promovisao Mostar i Bosnu i Hercegovinu, a sve bez učešća i jedne KM društvenog novca.

Dakle, pođimo redom:

2017. godina:

• 274 predstave i druga programa,
• Učešće na 16 festivala,
• Osvojene 32 nagrade,
• Realizirano 12 premijera,
• Uspjeli gostovati u 100 mjesta, opština i gradova u Bosni i Hercegovini.

2018. godina:

–     269 predstava i drugih programa,

• Učešće na 23 festivala,
• Osvojeno 17 nagrada,
• Realizirano 5 premijera,
• Uspjeli gostovati u 100 mjesta, opština i gradova u Bosni i Hercegovini.

2019. godina:

• predstava i drugi program,
• Učešće na 13 festivala,
• Osvojene 24 nagrade,
• Realizirano 5 premijera,
• Uspjeli gostovati u 100 mjesta, opština i gradova u Bosni i Hercegovini.

2020. godina:

–          308. predstava i drugih programa,

–          Učešće na 8 festivala,

–          Osvojeno 12 nagrada,

–          Realizirano 5 premijera,

–          Na online platformama predstave i druge programe eMTeeM-a vidjelo preko 75.000 gledalaca

2021. godina:

–          274. predstave i druga programa,

–          Učešće na 13 festivala,

–          Osvojeno 10 nagrada,

–          Realizirane 4 premijera (dvije konzervirane zbog bolesti glumaca),

–          Na online platformama predstave i druge programe eMTeeM-a vidjelo preko 90.000 gledalaca

Ukupno za pet godina eMTeeM ostvario:

–          1416. predstava i drugih programa,

–          Učestvovao na 73 festivala,

–          Osvojio 95 nagrada,

–          Realizirao 31 premijeru (dvije konzervirane zbog bolesti glumaca),

–          Na online platformama predstave i druge programe eMTeeM-a vidjelo preko 334.000 gledalaca.

Sve ovo nije dovoljno ni za čestitku, a o prijemu ili nekom obliku finansijske pomoći ne može se ni maštati. Kada uporedimo ove brojeve sa brojevima drugih koji se bave sličnom djelatnošću, a redovno su finansirani za to što rade jedino pitanje koje se svakom dobronamjernom čovjeku postavlja je: Da li je Mostarski teatar mladih uistinu mostarski?

U tom smislu i sutrašnja premijera metaforički govori i o nama, danas i ovdje. A to uistinu onda jeste vrijeme straha i beznađa koje može završiti samo haosom kakav se dešava i na globalnom planu.

Neofašizam stiže sa raširenim rukama dobrodošlice svjetskih vođa. 

Subota, 24. februar 2024.

Ta vatra me drži u životu

Danas se navršilo 50 godina od prvog okupljanja grupe mladih ljudi u Studiju 64 Narodnog pozorišta sa namjerom da napravi svoj teatar. Dugo se ideja kuhala i te nedjelje u 12 sati nas dvadesetak je imalo kratak dogovor i održalo prvu probu. Ja sam kasnio desetak minuta jer sam čekao Mikija i Emira, iz Kulturno umjetničkog kluba izviđača „Laca“. Na njih i njihov talenat smo ozbiljno računali što će kasnije vrijeme i potvrditi. Kada smo došli svi su već bili tu. Kratak pozdrav i predstavljanje njih dvojice.

Dok sam govorio moj pogled je pao na grupu maturantkinja Muzičke škole, koje smo kompletno pozvali i na njih ozbiljno računali u budućem radu. U tom provjeravanju da li su sve stigle pogled mi se sreo sa očima jedne od njih i istog časa bio sam uzdrman, sve je u meni zatreperilo. Malo sam se pogubio. Od svega što sam tog časa osjetio, ali i osjećao ta dva sata koliko smo radili bio sam zbunjen.

Imao sam djevojku, izuzetno lijepu djevojku, preko tri godine smo u vezi, već ozbiljno razgovaramo o vjenčanju, a meni se ovo dešava na prvi pogled i susret sa nepoznatom djevojkom. Po završetku silazeći niz stepenište smo se upoznali i krenuli u neobavezan razgovor. Bilo je zanimljivo i spontano. Tako pričajući stigli smo do njene zgrade i uz pozdrav se razišli. Nije bilo nikakvog dogovora o izlasku, nije bilo ni riječi o onom šta sam ja osjetio, ali sam bio uvjeren i ona.

Onda sam za dva dana otišao u Sarajevo i djevojci sa kojom sam planirao zajednički život sve ispričao i zamolio je da planove malo prolongiramo, jer sam zbunjen. Bila je povrijeđena i ljuta. Otišla je, a ja sam čekao probe da se vidimo i malo popričamo. Trajalo je to punih 6 mjeseci. Bilo je očigledno da između nas nešto ima, svi su bili uvjereni da mi to vješto krijemo i slično. Samo smo nas dvoje bili nesigurni i čekali da se to desi.

I desilo se šest mjeseci kasnije, u avgustu. Krećemo autobusom na Kozaru gdje ćemo igrati premijeru naše treće predstave „Straža pod Kozarom“ Branka Ćopića. Ušao sam posljednji u autobus. Pun je. Tražim slobodno mjesto i vidim kod nje prazno sjedište. Pitam da li je slobodno. Kaže da jeste i da ga je za mene čuvala. Sjedam i za minut-dva mi se držimo za ruke. Taj stisak i danas osjećam. Po tome ja pamtim 24. februar i osnivanje Mostarskog teatra mladih.

Često me ljudi, naročito posljednjih godina, pitaju da li mi je dosta rada u eMTeeM-u, da li sam se umorio, kako mi nije dosadilo i slično.

Nalazim uopštene fraze kao odgovore, a u suštini radeći u eMTeeM-u, braneći eMTeeM i čuvajući njegovu opstojnost ja branim i čuvam sjećanje na početak jedne epske ljubavi. Ukratko, dok sa eMTeeM-ove scene budu progovarali glumci, vjerujem, u meni će živjeti ona „vatra“ što je osjetih u Studiju 64 Narodnog pozorišta u Mostaru u nedjelju 24. februara 1974. godine oko 12,10 sati.

Tu vatru darovao sam i ansamblu večerašnje premijere kao stimulans, jer ta vatra me drži u životu. 

Nedjelja, 25. februar 2024.

Ubleha je stvarno dosta

Na sinošnjoj premijeri imali smo i dosta gostiju. Mnogi su bili zbunjeni izgledom ulice kojom su došli do našeg teatra. Svi su se pitali kako je moguće da tako važna ulica u gradu izgleda tako toliko godina poslije rata. Uistinu to je vrlo čudno. Pokušavao sam sve to objasniti ali nije bilo moguće. Jutros razmišljam o tome i zapisujem razmišljanja.

Ljeta gospodnjeg 2019. u Mostaru u ulici Maršala Tita sniman je dio filma poznate bh. rediteljice Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida” (Kuda ideš, Aida). Valja napomenuti da film tretira događaje u Srebrenici iz ljeta 1995. godine.

Ništa neobično za Mostar. I ranije su brojne filmske i tv ekipe snimale u Mostaru, jer Mostar je idealan scenografski ambijent, još uvijek nedovoljno iskorišten.

Ali neću o tome.

Meni je zanimljivo da je ulica Maršala Tita 2019. godine, dakle 24 godine po završetku rata, mogla „glumiti“ ulicu u Srebrenici iz 1995. godine. Scenografi nisu činili u mostarskoj ulici nikakve intervencije, nikakve dogradnje, patiniranja i slično na šta smo navikli ranije. Samo su po asfaltu nasuli malo pijeska, a zgrade, kuće, ograde, bašte, izlozi,.. ostali su isti.

Pamtimo i snimke i fotografije, pa obišle su svijet, u trenutku ulaska snaga vojske RS u Srebrenicu. Pamtimo i tu ulicu i događanja u njoj, vrtimo u glavi film. Shvatamo da je scenografska i rediteljska odluka da se to snima u ulici Maršala Tita u Mostaru opravdana, jer ta ulica u Mostaru i danas 2024. godine izgleda razrušenija i zapuštenija nego ona ulica u Srebrenici jula 1995. godine.

Kako je to moguće, pitaće se mnogi.

Podsjetimo se, od kraja rata na mjestu gradonačelnika i dogradonačelnika Mostara, izmijenili su se slijedeći kadrovi SDA i HDZ BiH: Ivan Prskalo, Safet Oručević, Neven Tomić, Hamdija Jahić, Ljubo Bešlić i Mario Kordić. Svi oni, a i njihove stranke, nebrojeno puta su ponovili, a neki i danas ponavljaju, da su imali uspješne mandate i započeli procese izgradnje modernog grada za XXI stoljeće.

A Mostar 2019, bez intervencija, pruža scenografski okvir za ratnu 1995. godinu u Srebrenici. Da se radi o dobrom izboru svjedoči uvrštavanje pomenutog filma u zvanični program jednog od najznačajnijih filmskih festivala u svijetu, onog u Veneciji, te nominiranje za „Oskara“.

Ovih detalja sam se sjetio čitajući i slušajući one koji su krivi da, nekada glavna ulica u Mostaru, 2019. godine jeste idealan scenografski okvir za ratnu 1995. godinu. Počele su predizborne aktivnosti, a samim tim i lov u mutnom. Dobiti izbore u Mostaru ne znači staviti se u funkciju građana i grada, ne znači misliti o budućnosti grada i rješavanju nagomilanih problema, dobiti izbore u Mostaru znači zgrabiti ulov, znači misliti na sebe i krug poslušnika oko sebe. I tako 29 godina. Da nije tako Jasmila Žbanić svoj film ne bi snimala u Mostaru, jer ulica Maršala Tita 2019. godine ne bi bila razrušenija od one u Srebrenici ljeta 1995. godine.

Ko je kriv što je to tako?

Pa prije svih gore pomenuti bivši gradonačelnici i dogradonačelnici Mostara. Svi znamo koliko je pomoći došlo u Mostar i kako je trošena. Samo od sredstava koja su javno obznanjena mogli smo podići novi Mostar, a ne ga obnoviti.

Zato je licemjerno, ko god od gore pomenutih, pozivajući se na vlastite uspjehe u obnovi i izgradnji Mostara, danas dijeli savjete, drži lekcije, preporučuje i šta sve ne, kako treba ići na izbore oktobra 2024. godine. Kadrovi filma “Quo vadis, Aida” (Kuda ideš, Aida) Jasmile Žbanić septembra 2020. godine u Veneciji zorno su svjedočili o svemu i slikom opovrgnuli sve ublehe koje nam se medijski već neko vrijeme spinuju.

Svijet je vidio šta svi oni zajedno nisu uradili za Mostar.

Zato je najbolje, idite u penziju ili mirovinu, igrajte šah u nekom parku, pišite memoare, uostalom idite na put oko svijeta da vidite gdje Mostar spada, a nije se vratio i zbog vas.

Pustite nove generacije političara, koliko god vam se ne sviđali, da dosanjaju svoj Mostar.

Ubleha je stvarno dosta.