Kliker.info

Pred vama je poštovani čitaoci 11 nastavak Dnevnika jednog „luđaka“ čije je stvaranje 17. augusta 2022. godine započeo poznati mostarski režiser i glumac te  predsjednik Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR)  Sead Sejo Đulić.

Od tada pa do danas Sejo je na ovim stranicama napisao i objavio blizu stotinu istinitih  priča čije poruke normalnog čovjeka ne mogu ostaviti ravnodušnim jer  pozivaju na mir i ljubav,pamet, poštenje, pravdu, ravnopravnost ,antifašizam,obrazovanje , kulturu i blagostanje.

I ovih sedam posljednjih veličanstvenih napisano je u istom duhu i tonu  zbog čega preporučujemo da poučne priče ;Učinih što naumih,Seosko groblje kontra podjela, Dijalog umjesto genocidnog cilja,Fašizam ili antifašizam, pitanje je sad,Povratak izvornom ZAVNOBiH-u,Graditelj u centru Univerzuma i Na šta je ko ponosan, pročitate i pošaljete prijateljima bez odlaganja .

Ponedjeljak, 20. novembar 2023.

Učinih što naumih

Danas sam, kao i nekoliko prethodnih dana, ljut, baš dobro ljut, ali i razočaran u državne organe i njene temeljne zakone zbog nemogućnosti djelovanja protiv pojedinaca koji žive na račun te iste države, a svojim kompletnim djelovanjem rade protiv nje. Naime, dana 12. novembra 2023. godine na svom tviter nalogu izvjesni vojvoda u pokušaju, predsjednik sa ukradenim mandatom, uistinu uplašeni, zbunjeni, narcisoidni čovjek primitivnog ponašanja, o čemu svjedoči njegova, kako neverbalna, tako i verbalna komunikacija, zapisao je sljedeći stav:

„BiH nema „dan državnosti“ jer ne postoji nijedna odluka daytonskih institucija kojom je to utvrđeno. Izmišljeno u glavama muslimanskih političara. Postoje laži o tome, kao što je lažna BiH. To što BiH slavi, izmišljeno je u glavama muslimanskih političara koji samouvjereno, što je svojstveno njima, na lažima pokušavaju izgraditi priču o obilježavanju komunističkog događaja iz Drugog svjetskog rata u Mrkonjić Gradu kao „dan državnosti“. U tom periodu većina muslimana bila je u ustaškoj vojsci i u Handžar diviziji, dok je većina Srba bila na strani partizana boreći se protiv nacista i ustaša, gdje su bili muslimani iz BiH.

Čovjek se mora upitati – šta slavite?

Zato živite u vlastitim lažima. U tom periodu, na tom događaju u Mrkonjić Gradu muslimani nisu ni bili jer su bili na strani nacista. Taj događaj na koji se danas pozivate organizovali su zabludni Srbi, komunisti, i tad tamo nije bilo muslimana – Bošnjaka.

Zašto obilježavate ZAVNOBiH, a ne AVNOJ? To što BiH slavi izmišljeno je u glavama muslimanskih političara, koji samoubjeđeno, što je svojstveno njima, na lažima pokušavaju… Kako je moguće da prvi slavite, a drugi negirate. Prestanite već jednom lagati, prvo sebe, a onda i druge. Lažete i kad se pozivate na Aliju Izetbegovića koji je 1991. godine odbacio isti taj ZAVNOBiH i prvi je formirao nacionalnu muslimansku stranku da bi napravio muslimansku BiH, onakvu o kakvoj je pisao u Islamskoj deklaraciji. Tu nećete naći da piše o ZAVNOBiH. Zar stvarno mislite da tu vašu zabludu i propagandu možete isporučiti kao trik i da on uspije? Vidim da mislite da vam to uspijeva. Alija je bio pripadnik Handžar divizije i zašto kad Bošnjaci spominju ZAVNOBiH, ne spominju i da je Alija Izetbegović bio pripadnik „Mladih muslimana“ za koje neki smatraju da je teroristička organizacija, te da je bio pripadnik Handžar divizije, koja je bila pod direktnom Hitlerovom komandom. Toga svega nema u ZAVNOBiH ili ja to nisam našao da pročitam. Šta onda slavite, ljudi?

Jedini odgovor je da slavite srpsko zabludno okupljanje u Mrkonjić Gradu. Nijednom odlukom u deytonskoj BiH nije utvrđeno da se obilježava „dan državnosti“, jer on ne postoji, što znači da ne postoji BiH koja ima „dan državnosti“. Istoričar Bećirović je zabludni sin svoje fantazmagorije. Onako rumen u licu, šepuri se i prodaje vlastitom narodu narativ za koji zna da je laž. I ko vam može pomoći? I opet priča da, eto, brani BiH. U stvari brani svoju zabludu o BiH. Niko mu ne brani da ostane da živi u toj svojoj zabludi.“

U pravilu na nemušte, zapjenjene i pune mržnje, a prečesto i nebulozne zapise i izjave ovakvih osoba ne treba reagovati. Ignorisanje je jedini lijek, jer to ih ostavlja da se guše u vlastitoj septičkoj jami, gdje po onome što pišu i izjavljuju uglavnom i spadaju.

No, ovaj put je situacija drugačija. Skrojio je on zakon o kleveti kojim želi ušutkati sve neistomišljenike na parčetu zemlje koju je oteo građanima i vlada kao kakav srednjevjekovni despot. E pa ovo je sad, mislim, zgodna prilika da sam okusi slovo zakona koji je poslušnicima izdiktirao.

Neću i nema potrebe iznositi kontraargumente na klevete iznesene u citiranom tvitu.

Ali zato hoću i moram navesti zašto odgovarajućem tužilaštvu u Banja Luci podnosim prijavu protiv njega, zbog iznesenih kleveta.

Nemam pravo to prešutjeti zbog Avde Hume, Hasana Brkića, Sulejmana Filipovića, Skendera Kulenovića, Šefketa Maglajlića, Husnije Kurta, Osmana Karabegovića, Ismeta Bektaševića, Hamdije Čemerlića, Sulejmana Filipovića, Abdulaha Kunosića, Hadži-Mehmeda Mujkića, Pašage Mandžića i Muhameda Sudžuke.

Oni bijahu ključni ljudi, među ostalim, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a. On kaže da nisu bili u Mrkonjić Gradu. Podugačak je spisak i vijećnika, njihovih sunarodnjaka, koji se tog 25. novembra 1943. godine probiše do slobodne teritorije kako bi učestvovali u radu ovog ratnog parlamenta Bosne i Hercegovine.

Nemam pravo prešutjeti navedene klevete ni zbog Mahmuta Bušatlije, Fadila Jahića Španca, Hasana Zahirovića Lace, Adema Buća, Vahide Maglajlić, Šefketa Maglajlića, Omera Maslića, Huse Merdžića, Ahmeta Pintula, Rifata Frenje, Esada Midžića, dr Safeta Mujića, Mustafe Dovadžije, Šefika Obada i desetine i desetine drugih koji svojim junaštvom postadoše narodni heroji Jugoslavije.

Neću i ne mogu prešutjeti ni zbog Džemala Bijedića, Envera Ćemalovića, Džemila Šarca, Nurije Pozderca, Hamdije Omanovića, Omera Mrgana i drugih koji u narodno-oslobodilačkoj borbi dadoše nemjerljiv doprinos u borbi za slobodu jugoslovenskih naroda.

Na kraju ne smijem šutjeti na ovakve uvrede ni zbog mog oca Selima, časnog čovjeka, partizana, koji je od Stoca dotabanao do Trsta, vjerujući u ideju slobode i jednakosti među ljudima.

Ja zato podnosim tužbu za klevetu protiv osobe, kojoj ne želim ni ime pomenuti, ali sam zamolio i sve one građane Bosne i Hercegovine, kao i drugih država koji su jednako oklevetani kao i ja, samo zbog mržnje prema njihovoj nacionalnoj pripadnosti, da, takođe podnesu tužbu odgovarajućem tužilaštvu u Banja Luci.

Neka to bude, javno sam rekao i napisao, hiljadu, deset hiljada, dvije stotine hiljada, milion tužbi…

Učinimo to i vjerujem rezultat će biti fantastičan. Svaki put kada je dobio ozbiljan odgovor prepao se kao miš i još nervoznije reagovao, a tada se ogoljuje do srži.

Ili se povlačio, što ga karakteriše kao ozbiljnu kukavicu. Pojedinačno on ne smije ni sakim na megdan. Verbalni, naravno. Jak je samo kad se krije iza naroda, iza institucija, iza mase. Tužbe su prilika da ga ogolimo i izvučemo na čistinu gdje neće biti mase, a presude će donositi njegove institucije, koje jedva čekaju da neko nešto ovako poreduzme.

To treba učiniti i tući ga njegovim „oružjem“. Dao nam je zakon kao savršeno sredstvo obračuna sa njegovim primitivizmom i bahatošću, odnosno njim samim.

Taj alat treba upotrijebiti elegantno i gospodski i sačekati kako će reagovati njegovo pravosuđe. Šta god bude, postoji i naredna instanca, a nju ne kontroliše.

Najslađa je pobjeda kad protivnika tučeš njegovim oružjem ili oruđem, a čovjek nam je dao alat u ruke, zakon. Sad je do nas. Ova spoznaja moju ljutnju pretvorila je u  spokoj pa sam ostatak dana, nakon toga, proveo u odličnom raspoloženju.

Ja učinih što naumih i baš me briga hoće li još neko. 

Utorak, 21. novembar 2023.

Seosko groblje kontra podjela

Dok u bolnici čekam termin za zračenje misli mi lutaju. Došao sam ranije jer zbog radova na ulici koja direktno ide prema bolnici vozi se zaobilaznicom i zbog gužve je vrijeme putovanja nepredvidivo pa sam danas, kao i obično, krenuo ranije i posrećilo mi se da nije bilo gužve. Sjedim u čekaonici, pokušavam se konektovati na internet, ali danas nikako ne ide. Odustajem i prebirem misli. Sjetih se da je na današnji dan 1995. godine dogovoreno ono što do danas znamo kao Dejtonski mirovni sporazum. Ta misao bila je samo povod da se prisjetim gdje sam u to vrijeme bio. Vijest me je zatekla u Jablanici, gdje je bila Komanda 4. Korpusa Armije RBiH, a ja pomoćnik komanda Korpusa za moral. Tada smo to dočekali sa radošću, jer to je značilo kraj rata i ubijanja, ali nije bilo euforije. Sve je izgledalo kao da se ne radi o nama. U tim okolnostima otišao sam u mjesto Gluhača, podno Treskavice, gdje je naš Korpus imao istureno komandno mjesto. Primio sam dužnost komandanta IKM-a i nadao se da će smjena u novonastalim okolnostima proteći mirno.

Tako je i bilo. Svima je izgleda bilo dosta rata.

U ove misli odlutao sam zbog nečeg drugog. Više puta posjećivali su nas predstavnici francuskog bataljona UNPROFOR-a, čija je to zona odgovornosti bila. Uglavnom je kao vođa tima dolazio jedan mladi kapetan, nadmen, pun sebe i sa odnosom prema nama kao ljudima nedoraslim da sa njim razgovaraju. Trudio sam se da budem pristojan i ne reagujem na njegovo ponašanje, ali sam ga čekao.

I dočekao sam. Jedan dan pozvao me da prođemo jedan dio zone odgovornosti krećući se, uglavnom, između linija dvije suprotstavljene vojske. Pristao sam. Uglavnom smo razgovarali o prirodi koja nas je okruživala i kraju rata. Tako stigosmo i do sela, ako me sjećanje dobro služi, Polja. Pažnju mi je privukao odlično urađen i očuvan suhozid. Kad smo prišli shvatio sam da je to zid koji ograđuje pravougaonik i da na jednoj kraćoj strani ima kapiju. Ulazimo, a pred nama pogled koji zaustavlja dah. To je groblje. Posebno, jedinstveno groblje, groblje koje nisam nikada ranije vidio. Naime, kroz sredinu su stećci, od onih najstarijih pa do posljednjih. Sa jedne strane stećaka nišani, a sa druge strane krstače. Naprijed, sa obe strane, isti spomenici samo se na njima razlikuju oznake, mjesec i zvijezda, krst ili petokraka. Posljednji su datirani godinom 1992.-om. Radoznalo sve obilazim i ne mogu da vjerujem šta vidim. Kapetan me začuđeno gleda i u jednom trenutku me upita: Je li neko moj tu sahranjen?

E onda sam mu rekao sve što mi se prethodnih dana nakupilo potaknuto njegovom bahatošću.

Rekao sam mu da tu ne leži niko moj, ali da  su u suštini svi moji. Pitao sam ga i da li zna gdje je uopšte došao. Pitao sam ga da li zna kakva je sila bila srednjevjekovna Bosna. Pitao sam ga da li zna kada je moj grad, Mostar, imao vodovod i kanalizaciju. Pitao sam ga i da li zna kakav smo mi antifašistički pokret imali u Drugom svjetskom ratu. Pitao sam ga i da li je kada prošetao Nicom, Parizom i slično. Usput sam mu rekao da sam u Provansi imao mladalačku ljubav, da se bavim teatrom i da sam sa predstavom bio u ParIzu na svečanostima obilježavanja 200 godina Francuske revolucije. Rekao sam mu da nisam profesionalni vojnik, nego vojnik domovine koji je stao na njen branik jer je ugrožena. Dodao sam i da imam veći čin od njega, ali i formacijsko mjesto i da mu kao profesionalcu vojnička etika nalaže da o tome vodi računa.

Objasnio sam mu i moju zadivljenost grobljem i činjenicom da ono, to seosko groblje, svjedoči o vjekovnoj suštini bića moje domovine, koje stranci, uglavnom, ne znaju ili ne razumiju.

Nakon bujice mojih misli široko otvorenih očiju rekao je: To je fenomenalno, ali zašto nam o tome niko ne govori? Zašto vaši političari o tome šute?

Negdje tu misli mi je prekinuo glas koji me prozvao i uputio u kabinu jedan da se pripremim za tretman.

I zaista zašto mi bogatstvo istorije ne koristimo kao komparativnu prednost nad mnogo većim narodima i kulturama, nego je koristimo kao prokletstvo i izvor sukoba?

Zar malo groblje u selu Polja, ako se stvarno selo tako zove, nije sjajno oružje i argument protiv podjela.

Čitav tretman mi je prošao kao u nekom bunilu, jer sam ležeći nepomično dok su zrake prodirale kroz mene, ja vidio lice onog francuskog kapetana koji je slušajući bujicu mojih riječi izdušio kao balon iz onog vica kada je naletio na kaktus. Uh, što sam tada bio ponosan na sebe. Iako na tretmanu, čiji ishod nije garantovano pozitivan,samo sjećanje vratilo mi je osmjeh na lice i ulilo neku novu snagu. Mogu ja to, rekao sam sebi.

Srijeda, 22. novembar 2023.

Dijalog umjesto genocidnog cilja

Provodeći zaključak Upravnog odbora SABNOR u BiH pišem Saopštenje o događajima u Palestini. Koristim stavove iznesene u našem pismu koje smo uputili tim povodom Predsjedništvu BiH i Ministarstvu vanjskih poslova BiH, te relevantnim međunarodnim faktorima. Biram riječi, kako bi naše saopštenje bilo u duhu svega što kao najstarija boračka organizacija u državi slijedimo i dosljedno provodimo u borbi za antifašističko društvo u Bosni i Hercegovini. Pišem, brišem, prepravljam više puta. Na kraju čitam slijedeći tekst, koji mi se čini prikladnim, i šaljem ga medijima, koji će ga uglavnom ignorisati. Navikli smo na to da se vjesti koje mi šaljemo dozirano objavljuju. No, nećemo stati. Saopštenje glasi:

„Sa zabrinutošću prateći dešavanja u Palestini, ali i sa ogromnim moralnim kreditom, Savez antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegoivini obratio se Predsjedništvu BiH i Ministarstvu vanjskih poslova BiH sa zahtjevom za snažnije uključivanje naše zemlje u nastojanje da odmah prestane ubijanje, razaranje i progon jednog kompletnog naroda. U zahtjevu se navodi:

Savez antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata Bosne i Hercegovine (SABNOR BiH) snažno osuđuje nastavljanje krvave odmazde koju Izrael provodi nad nedužnim palestinskim stanovništvom u Gazi. Polazeći od osnovnih vrijednosti i principa svog antifašističkog djelovanja, SABNOR BiH podsjeća na obaveze koje je Bosna i Hercegovina, kao punopravna  članica Ujedinjenih nacija, preuzela

pristupanjem brojnim međunarodno pravnim instrumentima, naročito onim koji se odnose na osnovna ljudska prava i slobode. To obavezuje našu zemlju da se

dosljedno suprotstavlja svim oblicima fašizma koji narastaju u današnjem svijetu, a koji su itekako na djelu na Bliskom istoku i u Gazi.

SABNOR BiH insistira da se Bosna i Hercegovina aktivno angažuje radi postizanja da Ujedinjene nacije i Vijeće sigurnosti dosljedno poštuju svoje instrumente i da konačno pređu sa jezika sile na jezik prava. Imperativ je hitan prekid oružanih

akcija Izraela u Gazi koje imaju genocidan cilj i uspostavljanje dijaloga pod okriljem Ujedinjenih nacija radi postizanja pravednog rješenja višegodišnje

bliskoistočne krize na relaciji Palestina – Izrael.”

Šaljem saopštenje medijima i pitam se šta se to desilo sa Svijetom pa se isčašio iz zgloba, kako kaže Shakespeare u „Hamletu“.

Kako je moguće da najveća žrtva u  Drugom svjetskom ratu danas koristi protiv slabijeg iste metode od kojih je stradala?

Kako je moguće da lideri pobjedničke antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu danas u Gazi podržavaju one koji koriste metode uništavanja protiv kojih su se borili i pobjedili?

Kako je moguće da vrijednost ljudskog života nije jednako važna na svakom pedlju planete Zemlje?

Kako, kako, hiljade kako?

Moguće je jer društva koja su kreirana danas poznaju samo profit i moć.Čovjek je u trećem planu. Samo u takvim društvima moguće je rađanje neofašističkih pokreta, koji preuzimaju vlast i u trci za profitom i neograničenom vlašću ruše sve pred sobom. Da nije toga Palestina bi odavno na svom istorijskom tlu bila samostalna država.

Međutim, strašno je da vlasti najvećih sila aplaudiraju žrtvama holokausta na činjenju istog takvog genocida, ne samo danas, to traje decenijama.

Nije li to saučesništvo?

Hoću da vjerujem da će neki novi Nirnberg ili Hag  suditi i kreatorima zla, i izvršiocima, ali i saučesnicima. Ne desi li se to, bojim se da će zlo, koje prepoznajemo kao neofašizam, zavladati svijetom.

A tad će povratak na bolje, ako je uopšte moguć, biti veoma težak, bolan i dug.

Sjetimo se 1933, 1938, 1941, ali i 1945. godine.

Obnovimo lekcije iz tih godina, dok još nije prekasno. 

Četvrtak, 23. novembar 2023.

Fašizam ili antifašizam, pitanje je sad

Danas, dva dana pred održavanje svečanosti u povodu 80. godišnjice održavanja Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu i nakon što je sve prethodno dogovoreno sa Policijskom upravom i Kulturnim centrom u tom gradu na adresu SABNOR BiH stigao je mail kojim se organizator obavještava da Policijska uprava Mrkonjić Grad zabranjuje javni skup u Mrkonjić Gradu povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine.

Kako je saopšteno iz PU Mrkonjić Grad, u skladu sa Zakonom o javnom okupljanju i Zakonom o općem upravnom postupku, doneseno je Rješenje o zabrani javnog skupa u organizaciji SABNOR-a BiH, za dan 25. novembra 2023. godine u Mrkonjić Gradu.

Takođe, Policijska uprava Mrkonjić Grad donijela je Rješenje o zabrani javnog skupa u organizaciji Općinske boračke organizacije Mrkonjić Grad, za dan 25. novembra 2023. godine u Mrkonjić Gradu.

Policijska uprava Mrkonjić Grad, navedena Rješenja donijela je nakon analize svih sigurnosnih aspekata i okolnosti ovih javnih skupova.

Imajući u vidu da je isti dan na istom mjestu najavljen skup SABNOR-a BiH i Općinske boračke organizacije Mrkonjić Grad cijenimo da zbog okupljanja većeg broja učesnika i posjetitelja najavljenih skupova, organiziranih od strane organizacija koje imaju različita programska opredjeljenja, postoji stvarna opasnost da bi njihovim održavanjem bila ugrožena sigurnost ljudi i imovine i da bi došlo do ozbiljne opasnosti od nasilja ili narušavanja javnog reda i mira u većem obimu, kaže se u obrazloženju donesene odluke.

Zanimljivo je da samo dan ranije nije bilo nikakvih saznanja o drugom skupu, skupu lokalnih boračkih organizacija, te da je dogovor o okupljanju antifašista protekao u dobroj atmosferi na zadovoljstvo obe strane.

A onda je došao mig od velikog vođe i razni voždovi kerberi su digli glas. Krenulo je utrkivanje u snishodljivosti i recikliranju voždovih nebuloza o istoriji kojih bi se postidio i osnovac.

Priprema ravna artiljerijskoj pripremi mješovitog artiljerijskog diviziona. Nakon takve pripreme policija ima da šuti i sluša.

I napiše pomenutu zabranu.

Nakon ovakve sramne odluke policije Republike Srpske iz Mrkonjić Grada uslijedile su brojne osude i izražena najoštrija negodovanja protiv iste, jer navedeni razlog o nemogućnosti garantovanja sigurnosti je iskonstruisan i radi se isključivo o političkoj odluci. Naime, poznato je da je još prije petnaestak dana predsjednik BH entiteta Republika Srpska nagovijestio ovakvu mogućnost pišući, sa nevjerovatnim omalovažavanjem o ovom značajnom istorijskom događaju, ali i vrijeđajući sve one koji poštuju istorijske činjenice ove zemlje i antifašističko naslijeđe Bosne i Hercegovine. Nakon njegovog pisanja o ZAVNOBiH-u ponavljajući kao papagaji javili su se sljedbenici takve politike ponavljajući iste teze.

Narod bi rekao pobrkane su tu i babe i žabe. Govoriti o ZAVNOBiH-u kao o nevažnom jednonacionalnom sastanku zabludjelih Srba komunista je nebuloza kakva se rijetko čuje.Pri tome ismijavati sve one koji poštuju ZAVNOBiH i njegovo naslijeđe na najprimitivniji i najprostačkiji način je uistinu prava slika onoga koji to čini.

Istovremeno, valja reći da onaj koji inspiriše zabranu obilježavanja antifašističkog naslijeđa ove zemlje tim činom bira drugu, kontra stranu antifašizmu i sebe svrstava na stranu fašizma. To se upravo desilo sa zabranom obilježavanja jubileja ZAVNOBiH-a.

Konačno je i onima koji su gajili nadu od danas javno ko je na kojoj strani.

No, na ovakve izbore i opredjeljenja niko u ovoj zemlji nema pravo šutjeti.

Niko nema pravo ne reagovati.

Niko nema pravo ne djelovati.

Sve ovo što se desilo jesu potezi uplašenog, izgubljenog i očajnog čovjeka, ali jesu i potezi koji mogu izazvati ozbiljne posljedice, jer on gubi, a ovakav gubitnik i izgubljen čovjek može napraviti mnogo zla.

Zašto mu je ZAVNOBiH stalna meta?

Zašto se odluke i postignuća ZAVNOBiH-a kontinuirano žele minimizirati?

Odgovor je vrlo jednostavan, rušenjem ZAVNOBiH-a žele rušiti državu i ubijediti nas da je ona kao državna zajednica nastala u Dejtonu. Takvo dječije tumačenje istorijskih činjenica mi, pojednostavljeno rečeno, izgleda kao kada bi čovjeku nakon renoviranja kuće ustvrdili da ranije ta kuća nije postojala nego je nastala početkom renoviranja. Svako bi nam na ovakvu tvrdnju rekao da smo ludi.

I sa državom je ista stvar. Imali smo je od davnina, a u Dejtonu je malo remontovana, ali to je i nakon remonta još uvijek ona ista stara kuća, odnosno država.

Ludost je da tvorci ovakve budalaštine počinju vjerovati u nju. Kad se to desi, a dešava se, tu je već potrebna ozbiljna terapija. Koliko znam takva klinika postoji u Banja Luci. Opasno je čekati jer stanje se može vrlo brzo ozbiljno pogoršati, a tada bi moglo biti kasno.

Zato zbog ozbiljnosti situacije, zbog narasle fašizacije društva u kojem živimo, svi mi moramo odmah zahtijevati od svih državnih organa da po hitnom postupku i u najskorije vrijeme održe sjednice na kojima će se raspravljati o fašizaciji bosanskohercegovačkog društva i državnom odgovoru na te pojave. Mi građani ove zemlje koji u Bosni i Hercegovini želimo graditi antifašističko društvo 21. vijeka ne smijemo čekati da ove probleme riješi neko drugi. Mi moramo prisiliti naše izabrane dužnosnike da konačno počnu djelovati u našem interesu i u interesu Bosne i Hercegovine. Moramo zaustaviti procese revizije istorije koji nas vraćaju u daleku prošlost.

Građani ove zemlje moraju se ohrabriti i dići glas, jer nas je mnogo više nego njih, ali smo tihi. Dosta je bilo, moramo im se suprotstaviti dok još ima vremena. Naš bunt danas mora imati odlučnost ustanika 1941, ali i vizionarstvo vijećnika ZAVNOBiH-a iz 1943. i 1944. godine ako želimo živjeti budućnost bez mržnje i straha, a u ravnopravnosti i jednakosti kao istinski slobodni ljudi..

Ukratko, do nas je, izaberimo pravu stranu.

Zapisujem ove rečenice i žurim u Sveučilišnu kliničku bolnicu na tretman zračenja. Idem svaki dan, 37 dana. Podnosim dobro. Nakon obavljenog zračenja sjedam u auto i vozim za Sarajevo. Vozim i jednog glumca iz predstave Mostarskog teatra mladih „San o slobodi“ čiji dio će izvesti u okviru Svečane  akademije u povodu 80. godišnjice Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu koju zajedno organizuju SABNOR u BiH i SABNOR u kantonu Sarajevo. Kasno noću se vraćam pa ću o akademiji zapisati par rečenicu sutra.

Petak, 24. novembar 2023.

Povratak izvornom ZAVNOBiH-u

Noćas sam kasno stigao. Umoran, pomalo ljut, ali i zadovoljan. Ljut sam zbog nemogućnosti odlaska u Mrkonjić Grad gdje smo se spremali na poseban način obilježiti 80. godišnjicu Pevog zasjedanja ZAVNOBiH-a i Dan državnosti. O zabrani je već puno toga rečeno pa sam očekivao da će dvorana Centra za mlade na Grbavici biti tjesna da primi sve koji bi i svojim prisustvom rekli šta misle o zabrani, ali i dali značaj ovogodišnjem obilježavanju Dana državnosti.

Ali, avaj, niko ni sa jednog nivoa vlasti nije se pojavio na Svečanoj akademiji. To donekle razumijem jer njihov antifašizam i njegovanje antifašističkog naslijeđa je deklarativno i po potrebi, ali zbunilo me masovnbije odsustvo članova udruženja antifašista Sarajeva. Dvorana nije bila prazna, ali se našlo i slobodnih mjesta, što nije adekvatan odgovor na obznanjenu zabranu dolaska u Mrkonjić Grad. Da je svaka deseta osoba, koja je na nekoj društvenoj mreži iskalila bijes prema policiji koja je to zabranila i njihovom nalogodavcu, siguran sam da bi pomenutu akademiju morali preseliti u mnogo veću dvoranu. Ali, zadovoljili su se sa nekoliko rečenica bijesa i ostali kući ili na kafi i pivu sa društvom. I naravno vatreno nastavili elaborirati iznesene teze.

A sve drugo treba neko drugi uraditi. I onda se pitamo zašto smo tu gdje jesmo.

Ali, uprkos svemu Akademija je bila dobra. Kompletan program izveli su i osmislili mladi ljudi. Bilo je to osvježenje i odmak os uobičajene prakse. Posebno sam sretan što smo nakon dugog niza godina oživjeli nekad jedno od najznačajnijih priznanja u Bosni i Hercegovini, Povelju ZAVNOBiH-a. Dodjelili smo sedam povelja što je ovoj večeri dalo poseban ushit.

Imao sam privilegiju obratiti se4 prisutnim. To prilikom, pun uzbuđenja i ponosa zbog svega što radimo, izgovorio sam slijedeće rečenice:

„Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini i koristim priliku da vam čestitam dan ZAVNOBiH-a, odnosno Dan državnbosti Bosne i Hercegovine. Veliki praznik, veliki povod za svečanost, veliko naslijeđe. Ja volim u ovakvim prilikama sve češće govoriti: Nismo mi danas ovdje samo zbog 1943. godine, nismo mi ovdje zbog onih koji su stvorili ZAVNOBiH. Oni su nas okupili, ali ja mislim da smo mi ovdje, i trebamo biti ovdje, zbog nas, da se nadahnemo onim što je napravljeno 1943. godine i da se na taj način pripremimo za naše, današnje, antifašističke bitke. Jedna od ključnih bitki, koje nam predstoje, je suprotstavljanje ovima koji rušeći, zabranjujući obilježavanje ovog dana, na kraju krajeva, u Mrkonjić Gradu i Banja Luci, jer zabranom obilježavanja ZAVNOBiH-a i Dana državnosti oni upravo ruše državu.

A oni su u strahu, jer oni se boje ZAVNOBiH-a. Zato zabranjuju, jer u ZAVNOBiH-u je sve utemeljeno, sve napisano. Tamo je sve jasno rečeno u Mrkonjić Gradu, sa ona tri „ni“ i tri „i“, ali sjetimo se i one Deklaracije o pravima građana sa Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a iz juna 1944. godine, iz Sanskog Mosta, koja je toliko široka, sveobuhvatna, koja je zapravo građanska, koja je tad uistinu definisala Bosnu i Hercegovinu kao građansku državu, a šira je od one univerzalne deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima u koju se svi diljem svijeta zaklinju. Dakle, imamo naslijeđe kojim bi se ponosile mnogo veće kulture i mnogo veći narodi od nas.

Ne stidimo se toga, ne bojmo se toga.

Oni su u strahu, jesu bahati, primitivni, neostvareni, na kraju krajeva, i zato udaraju na temelje državnosti ove zemlje, na ovu zemlju, kroz ZAVNOBiH. Oni konstantno pričaju o izvornom Dejtonu.

Ja mislim da je naš odgovor na tu priču, izvorni ZAVNOBiH.

Tamo sve piše, ali moramo konačno svi, ujedinjeni, antifašisti Bosne i Hercegovine, prema našim vlastima, prema svima onima koji sjede u svim parlamentima, na svim izvršnim funkcijama, reći da ne želimo ovakvu Bosnu i Hercegovinu.

Hoćemo antifašističku.Bosnu i Hercegovinu.

Hoćemo da antifašizam uđe u sve strukture vlasti, da se o ZAVNOBiH-u ne priča 24 sata u 365 dana. ZAVNOBiH se u Bosni i Hercegovini mora disati 365 dana. Ako to ostvarimo onda možemo pričati da smo dosljedni sljedbenici ideje stvorene u Mrkonjić Gradu.

Zato nemamo pravo na šutnju, nemamo pravo ni na strah, nemamo pravo na nikakve ustupke prema neo fašistima koji nam ulaze u sve strukture vlasti.

Zato svi zajedno, na Platformi, koju smo donijeli ove godine, za bosanskohercegovačko antifašističko društvo 21. vijeka. Svi zajedno, bez ikakvih predrasuda jedni prema drugima. Stavimo po strani sve razlike. I Titovi partizani su imali razlika. Stavljali su ih po strani, ali su imali ideju slobode,ideju jedinstva, ideju socijalne pravde, ideju jednakosti.

I oko toga se okupili.

Ako se mi na toj ideji i na tom iskustvu okupimo danas, Bosna i Hercegovina biće sretna, prosperitetna i jedinstvena zemlja, baš kako je zapisano u dokumentima ZAVNOBiH-a.

Smrt fašizmu !“

Ozarena lica prisutnih i buran aplauz uvjerio me da je opredjeljenje našeg Savez,a koje sam iznio, i opredjeljenje najvećeg broja naših članova i poštovaoca.

Zato ni ja, a ni mi svi, nemamo pravo stati, posustati, moramo naprijed.

I hoćemo. 

Subota, 25. novembar 2023.

Graditelj u centru Univerzuma

Danas sam trebao biti u Mrkonjić Gradu, ali desilo se šta se desilo. Sportskim rječnikom politika koja je zabranila obilježavanje 80 godina ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu zabila klasičan autogol koji je dalje i glasnije odjeknuo nego da smo napravili sve ono što smo naumili. Svjestan činjenice da će ZAVNOBiH-a biti dok ima nas koji čuvamo uspomenu na to istorijsko zasjedanje iz 1943. Godine. A ima nas. Uvjeren sam u ovaj stav na primjeru Mostara, jer Grad je opstao, uprkos svemu, opstalo je dovoljno i stanovnika da sačuvaju uspomenu I na most i na svoj grad. Sve one godine, kada mosta nije bilo, mi smo prelazili preko njega, skakali sa njega u rijeku, govorili o njemu…

Svjesni smo bili, mosta će biti, jer je sačuvana njegova ideja u svima nama.

A radeći minulih godina širom Bosne i Hercegovine shvatio sam da nepoznato sa druge strane ne izaziva radoznalost, nego nepovjerenje, strah, pa i mržnju.

Kako je moguće, pitao sam se i pitam, da niko ili skoro niko ne želi krenuti u avanturu i istraživati nepoznato, nema želju da  prekorači tu zamišljenu liniju.

Mnoštvo je pitanja bez odgovora.

Onda smo, mi u Mostarskom teatru mladih, upravo zbog tog sjećanja, napravili predstavu o graditelju starog mostarskog mosta iz daleke 1566. godine. Nismo pravili istorijsku priču, nego smo na toj priči izmaštali i scenskim sredstvima pokazali koje su stvaralačke muke i nedaće mučile graditelja mosta u tom dalekom vremenu.

Graditelja smo smjestili u centar Univerzuma i izbjegli bilo kakva materijalna sredstva scene koja pokazuju most u fizičkom smislu. Naš most se vidio u teškoćama koje je trebalo savladati da bi bio napravljen. U scenama kada se govorilo o veoma konkretnim situacijama iz gradnje mosta na sceni smo oblikovali prepoznatljive umjetničke vrijednosti iz istorije civilizacije, kao što su: bacač diska, mislilac, slobodan čovjek, otmica Sabinjanki itd.

Željeli smo poručiti da je i most koji gradimo vrijednost koja pripada svima, vrijednost koja ima svoje mjesto u istoriji civilizacije i da je stvarana uz brojne poteškoće, probleme i neviđenu upornost, hrabrost i izdržljivost njenog graditelja.

Pozivali smo našu publiku da gradi svoje mostove inspirisane Hajrudinovim djelom. Svaka od 23 slike, koliko ih je imala naša predstava, nudila je jasno postavljen problem koji se otvara i nudi za rješavanje.

Jedna od dilema koju smo često rješavali sa mladim ljudima u Mostaru, ali i širom Bosne i Hercegovine, bila je: Da li istorija više pamti graditelje ili rušitelje?

Poučavali smo ih da je i graditelj Starog mosta u Mostaru u toku devet godina gradnje imao čitav niz protivnika gradnje mosta i onih koji su rušenjem pokušavali zaustaviti ili prekinuti gradnju. Ali graditelj je bio uporan, često počinjući iz početka.

I istorija ga je upamtila, samo njega.

Pitali smo se da li naše ideje i poruke, o gradnji mostova, dolaze do onih kojima su upućene, jer linija na kojoj je rat zaustavljen postala je unutrašnja granica, tvrđa i zatvorenija od  međudržavne. A mi smo željeli upravo tu, na toj liniji, na Bulevaru, graditi mostove, željeli smo dokazati da dvije obale, bez obzira koliko udaljene nisu šansa za provaliju, ambis, nego da je u ljudskom biću poriv koji čovjeka goni da ih spoji i savlada.

Odvodeći mlade ljude u fikcijski kontekst, u vrijeme gradnje mosta, davali smo im siguran odmak od vremena koje su živjeli . Uvlačeći ih u probleme dalekog graditelja i dajući im šansu da izmaštavaju rješenja učili smo ih kako da premoste ambis koji su imali u središnjoj ulici svoga grada. Pokušavajući izgraditi svoje mostove borili su se sa nedaćama koje su imali u sebi. Najteže je bilo savladati sebe.

Sjećam se jednog mosta kojeg je kreirao jedan mladi čovjek od oko 14 godina. Bio je to most sa više lukova zidan od kamena. Na sredini mosta bila je velika crna kapija sa velikom zaključanom bravom. Ključ je bio u mislima, nestvaran. Na krajevima mosta nacrtao je nacionalne simbole dva bosansko-hercegovačka naroda. Bili smo u dalekoj fikciji, a dječak nas je crtežom vratio u stvarnost.

Dok sam se borio sa pitanjima koja su mi razarala misli oni su već od svojih tijela napravili nacrtani most. Ponudio sam ostalima da pitaju šta god hoće svoje kolege u mostu.

I pitali su svašta, otvoreno, pametno, direktno, sa punom sviješću o vremenu koje žive, pitali su hrabro, izgovarali su bez kompleksa riječi koje su njihovi roditelji zaboravili.

Pamtim jedan dijalog:

• ko si ti?
• Narod sa jedne strane.
• Zašto stojiš na ivici mosta?
• Hoću na drugu stranu.
• Zašto ne ideš?
• Čekam da on napravi prvi korak.
• Ko je on?
• Narod sa druge strane.
• Zašto je važno da on napravi prvi korak?
• Da ne misle da sam ja slabić?
• A jesi li?
• Jesam, čim ne smijem napraviti prvi korak.
• Zašto?
• Jer sam slabić.
• Šta misliš, zašto on ne napravi prvi korak?
• Zato što je i on slabić.
• I do kada će te tako?
• Ne dugo.

Poslije sam ih pitao gdje se nalazi njihov most. Znao sam odgovor, ali sam želio to čuti od njih.

U nastavku našeg rada kreirali su memorijalnu ploču koju žele postaviti na most kao poruku budućim generacijama. Napisali su: Ne postoje tako daleke obale da ih ne možemo spojiti. Važno je napraviti prvi korak. Mi smo ga napravili, a vi…?

Bilo je to 1997. godine. A danas, kada se bijeli novi Stari most preko Neretve, pitam se: Ima li još neko ko nije napravio prvi korak preko Bulevara?

Ovo sjećanje je moja nada da nas ima dovoljno, sa obe strane, da i u slučaju ZAVNOBiH-a i Mrkonjić Grada napravimo prvi korak i tako napravimo prijeko potrebni most koji će spojiti našu prošlost i sadašnjos sa budućnošću.

Nedjelja, 26. novembar 2023.

Na šta je ko ponosan

Kaže onaj bahati čovjek iz Laktaša: Zašto obilježavate ZAVNOBiH kad ne obilježavate AVNOJ? A nas danas u Jajcu hiljade. Slila se Bosna i Hercegovina pod vodopad Plive. Slila se i cijela nekadašnja Jugoslavija u AVNOJ-evsko Jajce da obilježi 80 godina od istorijskih odluka ovdje donesenih. Ima nas sa svih strana i najrazličitijih uvjerenja i porijekla, ali nema samo onog iz Laktaša i njegovih sljedbenika. Mi pohodimo Jajce, a oni slave Ravnu Goru. Upravo zato nas i ne dotiču bljuvotine koje svakodnevno sikću iz njihovih usta i pera. Imao sam privilegiju da se veličanstvenom skupu antifašista iz svih nekadašnjih republika Jugoslavije, a danas država obratim, a u povodu 80. godišnjice Drugog zasjedanja AVNOJ-a.

Tim povodom izgovorih u dahu:

„Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini i šta drugo reći do: Dobro došli u Jajce, dobro došli, vi koji dolazite izvan Bosne i Hercegovine, u Bosnu i Hercegovinu. U Jajcu načelniče ne može nikad biti hladno. Ovdje je od 29. novembra 1943. godine za sve nas uvijek toplo. Ovdje kuca srce svih naših, sada država, a onda republika i srce Jugoslavije koja je na takav način na kakav je otišla u historiju, ali ostala u sjećanjima, u pjesmama, u pamćenju onih koji je pamte i poštuju.

No, ja volim u ovakvim prilikama reći, a to često ponavljam pa ću možda nekima biti i dosadan. Ja mislim da mi ovdje danas nismo isključivo zbog 29. i 30. novembra 1943. godine. Oni iz 1943. su nas okupili, ali svi smo svjesni, sve što su mogli oni, vjećnici AVNOJ-a i sva rukovodstva Narodnooslobodilačke vojske, Partije koja je to sve vodila i tako dalje uradili su sve što su mogli.

Mi smo ovdje zbog nas. To moramo shvatiti. Ako to ne shvatimo badava nam je priča o prošlosti. Prošlost može da služi kao nadahnuće, kao inspiracija da izvučemo sve pozitivno iz toga i da krenemo u naše, ovovremene antifašističke bitke. Ne trebaju nam puške, ali mogu se bitke voditi i na drugačije načine u ovo vrijeme. Inspirišimo se snagom, junaštvom, herojstvom ustanika iz 1941. godine i mudrošću vjećnika iz 1943. godine. Ako to naučimo onda u našim zemljama neće biti stanje kakvo jeste danas, u mnogim, da se ne lažemo. Ja mogu na primjeru Bosne i Hercegovine da kažem, mi u dijelovima Bosne i Hercegovine, pa i u organima cijele države, na svim nivoima, imamo ljude, kadrove, koji su nosioci, direktni nosioci, fašističkih ideja, ideja poraženih 1945. godine, ideja koje su Titovi partizani porazili. E zato ne smijemo biti u prošloisti, jer dok smo mi u prošlosti oni jačaju i rastu njihovi mali fireri i razvijaju svoja mala carstva. Zato na iskustvu Titovih partizana i svih onih koji su stvorili sva zemaljska vijeća u našim, sada, državama, odnosno AVNOJ, moramo krenuti u naš obračun sa novim fašistima, sa novim fašizmom.

Šta reći za onu vlast koja u ovo vrijeme zabrani policijskim kordonima, specijalcima, antifašističko okupljanje i obilježavanje antifašističkog događaja?

Šta reći za tu vlast nego da je fašistička. Ako nije antifašistička onda je ona zasigurno fašistička i nemamo pravo da im tepamo: Oni su nacionalisti, oni su ovakvi, oni su onakvi. Oni su fašisti ovog vremena, ali da bi mogli da se sa njima obračunamo moramo u tu borbu svi zajedno, jedinstveno, kao što su i Titovi partizani krenuli 1941. godine. Nisu svi isto mislili, nisu svi bili istih, ni političkih ni drugih uvjerenja. Bili su u mnogo čemu različiti, ali htjeli su slobodu, jednakost, ravnopravnost, socijalnu pravdu. Dovoljno da se ljudi okupe, sve drugo stave po strani, a kad to ostvare samo po sebi će doći da se u mnogo čemu drugom slažu. Mi u našem antifašističkom pokretu, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego u svim ovim državama imamo mnogo nekih koji se nazivaju antifašistima, mnogo nekih koji su izvan sistema, mnogo nekih koji su i registrovani, ali djeluju sa pozicija koje nisu uistinu antifašističke. Ne može se u antifašističkoj borbi koristiti fašističkim metodama. Ako smo se dogovorili da je danas obilježavanje Drugog zasjedanja AVNOJ-a, ako je danas centralna svečanost, ko su ti pojedinci koji kažu: Ko ste vi? Vi ste fašistička đubrad, izdali ste ideju antifašizma, mi ćemo posebno. A kad im uđete u strukturu nema ih nigdje. Dakle, moramo i svoje redove očistiti i onda se svi složiti, jedinstveno, jer svi mi, od Slovenije do Makedonije, baštinimo isto antifašističko naslijeđe. Ne može biti različito, jer su naši prethodnici zajedno ginuli za slobodu svih teritorija današnjih država, a onda Jugoslavije. Ako je tako, hajdemo i danas jedni drugima davati još snažniju podršku u obračunu sa onima koji nam urušavaju zajedništvo, koji nam urušavaju to naslijeđe koje imamo, a kojim bi se ponosile mnogo, mnogo veće zemlje nego što je bila Jugoslavija, a ne ovih šest-sedam koliko je nastalo od Jugoslavije.

Nemojmo zaboraviti, ono što je ovdje stvoreno i ono što je počelo 1941. godine nema niko u Evropi. Svi su imali neke pokrete otpora, pravili diverzije i dijelili letke i od toga su napravili historiju. MI, jugoslovenski narodi imamo historiju za tri Evrope, i onda nam vlastodršci kažu: Toga se odričemo, to nije postojalo, to su neki zabludjeli sinovi.

Ja mislim da ovo okupljanje ovdje i ovaj skup jasno govori da mi niti smo zabludjeli niti smo neko ko ne zna šta radi i zašto je ovdje, ali zbijmo redove, okrenimo se jedni drugima, očistimo svoje redove od onih koji su tu da nam smetaju. Uvijek je na ovim prostorima bilo, kako smo to u Jugoslaviji govorili, domaćih izdajnika. Prepoznajmo ih, odstranimo ih iz svojih redova i svi zajedno, u jednom snažnom, jedinstvenom, svenarodnom antifašističkom frontu recimo novim fašistima NE, onom snagom kojom je Tito 1948. godine rekao Staljinu Ne.

Imamo zaleđe da to možemo svima na planeti Zemlji reći, a ne ovim malim miševima, neostvarenim vojvodama ili ne znam kako se sve ne zovu, da ne možemo reći. Ako to uradimo sve naše zemlje biće sretnije, a AVNOJ će i njegova ideja živjeti, jer je ostvario jedinstvo i mnogima od nas koji danas živimo u drugim državama dao mogućnost da budemo ponovo samostalne države. Mi u Bosni i Hercegovini ne bismo imali referendum 29. februara i 1. marta 1992. godine da nije bilo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a koji je potvrdio odluke ZAVNOBiH-a. Dakle, Badinterova komisija je rekla AVNOJ-evske granice. Ukratko, da nije bilo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a u Jajcu ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Zato Bosanci i Hercegovci, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadali ovo mjesto moramo slaviti i držati na pijedestalu.

Živjeli i smrt fašizmu !“

A onaj čovjek sa početka teksta opet žurno napisa:

„Nekakva organizacija SABNOR BiH je fantomska i možda nešto slično postoji kao SABNBOR Federacije BiH. Vjerovatno su to potomci onih koji su 1945. godine prešli u partizane kad su bili sigurni u ishod rata. Ne bi trebalo ni komentarisati ovakve nepostojeće organizacije, ali u ovoj zemlji je sve lažno. Kao što je lažan SABNOR BiH, lažan je i visoki predstavnik Šmit. Ponosan sam što pripadam srpskom narodu, koji je imao dva antifašistička oslobodilačka pokreta u Drugom svjetskom ratu, a to su partizanski pokret i otadžbinske vojne jedinice.“

U pet rečenica toliko nebuloza prava je umjetnost.

Fantomski SABNOR BiH, kako kaže, uistinu je organizacija koja je pravni sljedbenik SUBNOR-a BiH osnovanog prije 75 godina, organizacija koja je član Evropske federacije antifašista i Svjetske unije ratnih veterana, organizacija koja je registrovana kod Ministarstva pravde BiH i ima članstvo na cijeloj teritoriji BiH, te djeluje na cjeloj teritoriji BiH.

To što pojedinci i organizacije iz Republike Srpske, zbog represivnog režima u tom dijelu Bosne i Hercegovine ove aktivnosti ne prezentiraju previše javno adresa za postavljanje pitanja nije SABNOR u BiH, nego pisac citiranih rečenica.

Članovi SABNOR-a u BiH su potomci i poštovaoci Titovih partizana koji su digli i organizovali ustanak naroda BiH 1941. godine, ali i stvorili snažne partizanske jedinice, koje su u sadejstvu sa jedinicama iz drugih krajeva Jugoslavije oslobodili BiH. To su potomci i poštovaoci onih partizana koji su na Neretvi do nogu potukli i razbili fašističke sluge, koje Ti nazivaš otadžbinskim vojnim jedinicama, a oni sami sebe četnicima. Ukratko, članovi SABNOR-a u BiH su potomci i poštovaoci djela narodnih heroja Rajka Bosnića, Ljube Brešana, Hasana Brkića, Adema Buća, Marije Bursać, Mahmuta Bušatlije, Avde Hume, Lea Bruka, Mladena Balorde, Ahmeta Pintula, Mithada Haćama, Šefika Obada, Hasana Zahirovića Lace, Mehmeda Trbonje, Karla Batka, Rifata Frenje, Jusufa Čevre, Vahide Maglajlić, Pašage Mandžića, Rodoljuba Čolakovića, braće Mažar, Vlade Šegrta, Mustafe Ćemalovića Ćimbe i brojnih drugih.

Svi oni učestvovali su u krvavim borbama protiv otadžbinskih vojnih jedinica, dakle četnika, koje on veliča i njima se ponosi. A o njima je historija davno sve rekla. Nikakve revizije kojima žele oprati obraz neće, niti mogu, im pomoći.

Veli čovjek da ne vrijedi komentarisati ovakve nepostojeće organizacije, kao što je SABNOR, a ipak ih komentariše. Boji se čovjek, to je jedini odgovor. Kao što se boji i Šmita, kojeg ovdje ničim izazvano pominje. Svjestan je on njegove snage, od koje mu se već odavno gaće tresu, kao što je svjestan snage SABNORA u BiH, kojeg ni jedna stranka, a niti jedna vlast nije, kako se to u žargonu kaže, poklopila i zato je snažan, i zato se ne boji reći, ali ga zato narod poštuje i svaki dan mu sve više pristupa. Zato on napada jer mu se može suprotstaviti samo represivnim metodama na teritoriju koji je uzurpirao i pretvorio u despotiju. Valja ga podsjetiti na istoriju srpskog naroda i način obračuna sa takvim vladarima u prošlosti. I ne jednim. Znam da zna i zato i jeste uplašen i ništa drugo ne radi nego po cijeli dan leži potrbuške i izmišlja neprijatelje.

Tako je to kad panični strah ovlada čovjekom.

Na zadnjoj napisanoj rečenici iskreno mu čestitam. Hrabar je čovjek. Jedan je od rijetkih dužnosnika koji je javno napisao da se ponosi četnicima i njihovim djelima u Drugom svjetskom ratu. Podsjećam ga na slijedeću neupitnu istinu: „Pokolji i masovna četnička zvjerstva nad civilima izvršeni su u: Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.

Ovdje je u obzir uzeta samo “uža” Srbija i u okviru nje mjesta u kojima se pouzdano zna da su živjeli gotovo isključivo Srbi. Popis, nažalost, nije konačan.“

Javno ga pitam: Jesi li i na ovo ponosan?

Da, za kraj jedna poslastica, jer uporno prozivaš pripadnike drugih naroda za stvarne i izmišljene kolaboracije. Naravno, uvijek uopšteno i bahato. Predlažem Ti da pročitaš slijedeće podatke i odgovoriš da li si i na ove oficire ponosan. Dakle, čitaj i uživaj.

„Ustaška NDH osnovana je 11. aprila 1941. godine, a u januaru 1942. poglavnik Ante Pavelić izdao je naređenje da se ustanovi parlament nove države – Hrvatski državni sabor. Njegovi članovi nisu bili birani jer su sve stranke bile ukinute, već ih je postavljao Pavelić lično. Predsjedništvo je imalo pet članova, a jedan od njih bio je Srbin – dr Savo Besarović, predratni advokat, kolega sa studija i lični Pavelićev prijatelj. Sredinom rata Besarović je postao ministar u NDH. On je bio samo jedan od Srba koji su imali istaknutu ulogu u ustaškoj državi – recimo da je od ukupno 93 generala u NDH, 13 bilo Srba, i to na vrlo istaknutim položajima.

Trinaestorica Srba koji su se stavili u službu Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske i u njoj imali čin generala su: Milan Uzelac, Mihajlo Lukić, Đuro Gruić, Đuro Dragičević, Fedor Dragojlov, Dušan Palčić, Milan Desović, Jovan Iskrić, Zvonimir Strimaković, Lavoslav Milić, Miroslav Opačić, Jovan Pribić, Miloš Ožegović,

Ima li vožd na ovo komentar, pitam se.