Kliker.info

Prije nego što je “recesija” ušla u svakodnevni govor najširih masa, dakle, prije nego što su tim pojmom svoje neuspjehe počeli pravdati i prodavači cvijeća i estradnjaci, ekonomski analitičari su u medijima “gostovali” gotovo isključivo u okviru specijaliziranih ekonomskih rubrika. No, ekonomske prognoze su u međuvremenu postale nešto poput bioprognoze. Ekonomski “prognostičari”, ne nužno svi s diplomom ekonomskih fakulteta, postali su posljednjih godina svojevrsne medijske zvijezde. Pogotovo oni koje znamo i kao “katastrofičare”.

Jer, baš kao što se pozorno sluša (bio)meteorologe kad najavljuju pogoršanje, tako se i ekonomiste sklone medijskom eksponiranju pozorno pratilo kad bi najavljivali godinu izlaska iz krize, o tome kako će euro pa onda posljedično i eurozona “propasti”, a Grčka sigurno “napustiti Europsku uniju”… Mnogi od njih ispisuju i redovite novinske kolumne, kao što to običava nobelovac Paul Krugman u “The New York Timesu”, a redom objavljuju knjige koje su nerijetko pisane popularnim stilom, dakle, ne potpuno znanstvenim jezikom, zbog čega se prodaju u milijunskim nakladama.
Dakako, nisu svi impresionirani inflacijom ekonomskih “gurua” i svojevrsnom estradizacijom profesije. Tako je primjerice Anirvan Banerji, ugledni američki ekonomist indijskog podrijetla, na pitanje “New York Timesa” što misli o teorijama Nouriela Roubinija tek ironično kazao: “Čak i pokvareni sat dva puta dnevno pokazuje točno vrijeme”.

Europa juri prema zidu
No, vjerovali im ili ne, neka od ovih imena su proteklih godina mnogima postala poznatija od sastava ekipa nogometne Lige prvaka… Nouriel Roubini, Paul Krugman, Joseph Stiglitz, Steve Keen, Jakov Brøchner Madsen, Ann Pettifor, Kurt Richebächer ili nezaobilazni George Soros. Tu svakako treba dodati i imena koja možda nemaju diplome ekonomskih fakulteta, ali su se i oni intenzivno bavili analizama koje zadiru i na teren ekonomskih teorija, kao recimo slovenski filozof Slavoj Žižek. O dugotrajnosti krize ponešto govori i to da je neki njezini “proroci” kao što su bili Wynne Godley i Michael Hudson, nisu uspjeli nadživjeti… Dobro, nitko ne skuplja sličice s portretima pobrojanih stručnjaka, ali upućenijima ta imena nešto znače… Tko je nama u Hrvatskoj kriv što svi znamo tko je, primjerice, Ljubo Ćesić Rojs ili recimo Petar Pripuz, a za većinu navedenih stručnjaka je malo tko čuo, iako je dobrim dijelom riječ o “opinion makerima” svjetskog dometa. Zadržimo se na najpoznatijima.

Nouriel Roubini, profesor ekonomije i međunarodnog poslovanja na Sveučilištu New York, poznat i kao “Doktor Propast”, svrstava se u ekonomiste koji su predvidjeli veliku svjetsku krizu, prije svega zbog iskustva azijske financijske krize iz drugog dijela devedesetih, nakon čega njegovo mišljenje postaje traženo.

Sredinom dvijetisućitih govorio je o raspadu američkog nekretninskog tržišta, odnosno nekretninskog balona, budući da “nije realno očekivati da cijene svake godine rastu i po 20 posto”, predvidio je ono što se događalo u SAD-u, a potom i u Europi. Najavio je da će Italija, Grčka, Španjolska i Portugal možda morati napustiti zonu eura ne provedu li ozbiljne ekonomske reforme. Ipak, hiperprodukcija ga je očito stajala utemeljenosti nekih stavova, a očito je zaboravio da znanstveni pristup i prognoziranje ne idu uvijek u istu rečenicu. Tako je početkom kolovoza 2012. eurozoni dao “još najviše pola godine”. “Za pola godine zona eura će se početi raspadati, a za tri do pet godina će prestati postojati”, ustvrdio je tada Roubini. Velikodušno je “dopustio” mogućnost da se zajednička valuta održi na prostoru Njemačke, Austrije, Finske i Nizozemske.

“Europa je poput automobila koji punom snagom juri prema zidu. Nužno je skrenuti ga s tog puta. Zoni eura je potrebna snažnija integracija, a to znači budžetska unija s kolektivnim dužničkim opterećenjem kao što su euroobveznice, bankarska unija za zemlje kao što je Grčka… Nastavljanje politike štednje je put ka produbljenju ekonomske recesije”, kazao je. Tog kolovoza 2012. najavio je i vjerojatni izlazak Grčke iz zone eura u “roku od 6 do 12 mjeseci”… Nadamo se da se neće ostvariti niti njegove nedavne prognoze o jačanju ogorčenosti prema supranacionalnim organizacijama kao što su EU, UN, WTO, ili MMF te o usponu ekonomskog i političkog nacionalizma “hranjenog” dugotrajnom krizom diljem svijeta, iako se najava o jačanju terorizma već ostvaruje. “Baš kao što se dogodilo 1930., kada je Velika depresija iznjedrila autoritarne vlade u Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj, sličan trend možda se odvija i sada”, primijetit će.

Stiglitz ismijao zagovornike štednje
Roubini je inače rođen u Istanbulu, a roditelji su mu iranski Židovi. Živio je u Iranu, najveći dio djetinjstva i mladosti proveo u Italiji, da bi se potom zaputio na Harvard… Karijeru je gradio radeći i za Međunarodni monetarni fond, Svjetsku banku.

Sigurno ste čuli i za američkog nobelovca Josepha Stiglitza, predavača na sveučilištu Columbia, poznatog i po kritici “fundamentalizma slobodnog tržišta”. Ovaj ekonomist kejnezijanskog usmjerenja ubraja se među najutjecajnije ekonomiste našeg doba i zato se svaki njegov istup sluša s posebnom pozornošću. Nedavno je uzburkao europsku javnost najnovijom zlogukom prognozom: naime, upozorio je da je Europska unija na rubu ekonomske stagnacije, ako ne i još jedne, treće uzastopne recesije (iz koje Hrvatska, kao što jako dobro znate, nije nije niti izišla!). Stiglitz drži da je BDP eurozone danas 15 posto manji nego što bi bio da nekim čudom nije bilo krize 2008. godine, na temelju čega je izračunao da je u zoni eura od početka krize izgubljeno 6.500 milijardi dolara, a samo ove godine 1,600 milijardi dolara. Posebno alarmantnim drži to što većina članica EU-a još nije dostigla pretkriznu razinu BDP-a.

Po njegovu mišljenju, ključni problem europske ekonomije je nedostatak potražnje. “Države se nadaju da će niže porezne stope za korporacije stimulirati investicije, što je obična glupost, jer investicija nema zbog nedostatka potražnje, a ne zbog visokih poreza”, ustvrdio je. Ismijava tvrdnje zagovornika štednje, uvjerene u uspješnost takvih mjera, samo zato što ekonomija više ne ide nizbrdo: “Ako je to kriterij po kojem ćemo se ravnati, onda možemo reći i da je skok s litice najbolji način silaska niz planinu”, ironično je prokomentirao. Stiglitz upozorava da dugotrajna kriza može oslabjeti i vjeru građana u europski projekt i samu demokraciju, za što krivi Njemačku, jer njoj pripisuje nametanje politike štednje. EU kritizira i zbog “sporog tempa” stvaranja bankarskog saveza, iako bi joj to, tvrdi, omogućilo privlačenje sredstava po istim kamatnim stopama koje važe za SAD.

Važe se i svaka riječ Paula Krugmana, redovnog profesora Princeton Sveučilišta, također dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju i još jednog kejnezijanca u ovoj priči. On je jedan od razvikanijih “proroka” posljednje velike krize, koju je najavio 2008. knjigom “Povratak ekonomije depresije”. Krugman se protivi politici stroge štednje (“austerity measure”) i zalaže za prilično popularnu metodu otpisa dugova onima koji ga ne mogu vratiti, jer je uvjeren da daljnje financijsko iscrpljivanje onih koji ionako neće moći podmiriti dugovanja ne vodi ničem dobrom. No, istodobno je itekako svjestan da je teško uvjeriti svjetsku javnost kako je otpis dugova ponekad svima u interesu. Evo kako je to nedavno obrazložio: “Što je naš osnovni ekonomski problem? Pojednostavljena verzija glasi: u godinama prije velike recesije, imali smo eksploziju kredita (ponajviše u privatnom sektoru). Stare ideje o razboritosti, i vjerovnika i dužnika, gurnute su u stranu, razina zaduženja koja se nekad smatrala neodrživom, postala je normalna. Onda je glazba stala, novac se prestao slijevati i svi su krenuli u razduživanje…

Ali moja potrošnja je vaš prihod, a vaša potrošnja je moj prihod, i kad svako pokušava otplatiti dug u isto vrijeme, dobivate depresiju u gospodarstvu. Dakle, što se može učiniti? Kroz povijest, veliki dugovi su se često rješavali otpisom i oprostom njihova najvećeg dijela. Ponekad se to radilo eksplicitno. Tridesetih godina prošlog stoljeća, Roosevelt je omogućio dužnicima da refinanciraju dugove preko jeftinijih kredita, dok je u ovoj krizi Island jednostavno otpisao značajan deo dugova domaćinstava… Češće se otpis duga odvija implicitno, kroz ‘financijsku represiju’: državna politika obuzdava kamatne stope sve dok inflacija ne pojede realnu vrijednost duga. Međutim, u posljednjih nekoliko godina bilo je vrlo malo otpisivanja. Da, tu je Island – ali on je mali. Da, grčki dugovi su malo ‘ošišani’ – ali Grčka je ipak mali igrač (i još uvijek je beznadno zadužena)… Svaki pomak koji dužnici naprave kroz patnju i štednju bit će više nego neutraliziran depresijom i deflacijom… Danas se upravo to događa”, konstatira Krugman, čije su knjige “Savjest liberala” i “Odmah okončajmo ovu krizu!” prevedene i na naš jezik.

Ishod globalne krize na svoj su način, među ostalima, pokušali proniknuti i Nassim Taleb, Peter D. Schiff, Dean Baker, Med Jones… Upravo je Nassim Taleb primjer da u kategoriju “proroka krize” ne ulaze nužno samo makroekonomisti. Ovaj libanonsko-američki stručnjak za rizični menadžment i publicist, svojom knjigom “Crni labud” iz 2007. postigao je nevjerojatan komercijalni uspjeh: prodao je više od tri milijuna primjeraka, provevši 36 tjedana na vrhu liste bestselera “The New York Timesa”… Knjiga je prevedena i na hrvatski jezik. Dakako, sve to osiguralo mu je i mjesto u imaginarnom panteonu “proroka bankarske i ekonomske krize 2008. godine”.

Prije su mrtvozornici nego meteorolozi
Slom napumpanog nekretninskog balona u SAD-u najavljivao je svojedobno i Dean Baker sa Sveučilišta u Michiganu, uostalom baš kao i Peter David Schiff, stručnjak za burzovna kretanja iz Westporta u Connecticutu. Med Jones, čelnik Međunarodnog instituta za menadžment iz Las Vegasa, upozorava da je nova kriza u SAD-u moguća već iduće godine, “a ni Japan i Europa nisu u puno boljem položaju”. Hrvatsku ne spominje, ali zato precizira Italiju kao jedno od mogućih žarišta buduće krize u Europi, što ne bi bila dobra vijest niti za nas, s obzirom na to da je Italija jedan od naših najvažnijih vanjskotrgovačkih partnera…

Nego, što o ekonomskim “prorocima” misle naši ekonomski stručnjaci? Dr. Zoran Aralica s Ekonomskog instituta u Zagrebu kaže da u njima ne vidi neke uzore koje bi “posebno poštovao i pratio”. Štoviše, on izvlači “iz rukava” i jedno ime koje se gotovo nikako ne citira u hrvatskim medijima.

“Primjerice, kod nas je malo eksponiran Dani Rodrik, a trebao bi biti puno više, jer se bavi za nas relevantnim temama globalizacije i implikacije na zemlje u razvoju, baš kao i industrijskom politikom u zemljama u razvoju, te razvojnom ekonomijom, koja je kod nas u potpunosti zanemarena”, kaže dr. Aralica.

Na opasku da se ekonomske eksperte medijski sve više tretira poput meteorologa, od kojih očekujemo da nam kažu što nas čeka idućeg tjedna, odgovara: “Ne bih rekao da je riječ o svojevrsnoj meteorologiji, više se sve svodi na mrtvozorničku djelatnost. Naime, ako 90 posto Hrvatske demografski izumire, onda bi valjda koncepcija razvoja života na tim prostorima trebala biti prioritet interesa javnosti. Na taj izazov ekonomisti nemaju čime odgovoriti, jer se ne bave društveno tržišnim strukturama. Smatraju kako postizanje učinkovitosti tržišta i makroekonomske stabilnosti automatski dovodi do izgradnje poželjnih društveno tržišnih struktura, što nažalost, spada u sferu zakašnjelog mišljenja koje je slabo upotrebljivo”, drži dr. Aralica.

“Stiglitz, Roubini i ostali razglašeni ekonomisti su svakako nužni, ali ipak u manjim dozama. Oni su usmjereni ponajprije na globalna zbivanja, a kod nas bi prioritet ipak trebale biti zemlje u razvoju, ponajprije Istočna Europa (dakle, regionalni pristup) i njihova uloga u EU. Centralno je pitanje kojim bismo se trebali pozabaviti kontribucija malih naroda, dakle i nas Europskoj uniji, a ne da se stalno bavimo capacity buildingom, na što nas kulturno upozoravaju i iz Bruxellesa i od Svjetske banke”, uzvratit će dr. Aralica na apetite ovdašnjih megalomana. Slično razmišlja i nešto stariji i iskusniji Araličin kolega, dr. Ljubo Jurčić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. “Ne oduševljavam se populističkim teorijama i špekuliranjem, jer ekonomiju treba gledati u dužim razdobljima. Zato sam i ja 2008. govorio da kriza neće tako brzo završiti, tj. da će imati duplo dno. I to se sada događa.

23 stvari koje vam negovore o kapitalizmu
Kad je riječ o svjetski poznatim stručnjacima, onda moram kazati da su mi bliži Stiglitz ili Rodrik nego recimo ‘friedmanovski’, neoliberalno nastrojeni teoretičari. Jer Stiglitzova i Rodrikova promišljanja su primjenjivija u našim uvjetima, i pojmovima kao što su socijalna država, dok ostali zapravo objašnjavaju anglosaksonski svijet”, kaže dr. Jurčić. “Ja, paralelno s Rodrikom, zastupam industrijsku politiku, ali uzalud mi to u Hrvatskoj, jer ovdje se politika davno razišla sa znanošću, to je jedan od bitnijih razloga zašto smo stalno u krizi. Naše političare više zanima populizam. Dakako, to vrijedi i za sadašnju vlast i za oporbu podjednako, jer naši političari se ne bave stvaranjem novih vrijednosti, nego im je nakon dolaska na vlast jedina aktivnost kako raščerupat ono što su zatekli”, dodaje dr. Jurčić.

Preporučuje i Thomasa Pikettyja, ali i cijeli niz autora iz Kine i Južne Koreje, samo što “oni nisu liberalni pa nisu nešto jako popularni”. “Tu je Ha-Joon Chang, koji je napisao knjigu ‘23 stvari koje vam ne govore o kapitalizmu’. Čitajući djela kineskih autora vidite kako se zapravo Kina razvila. Znate, da je Kina prije dvadeset godina slušala preporuke MMF-a, sad bi bila u stanju u kojem je Južna Amerika, i zato cijenim tamošnje autore”, kaže dr. Jurčić.

Regionalna liga katastrofičara: Kulić, Gligorov, Mencinger

“Mi svi sutra možemo ostati bez posla jer vrijednosni sastav rada ne prati tehnički sastav kapitala. Ovih današnjih 330 tisuća nezaposlenih nije ništa u odnosu na ono što će nas zadesiti za koju godinu! Postavlja se pitanje – što ćemo ako se EU, kao konstrukt moćnih, raziđe?” Ovo su riječi dr. Slavka Kulića, koji bez konkurencije može ponijeti titulu vodećeg katastofičara (netko će kazati – vodećeg realista) u konkurenciji domaćih ekonomskih autoriteta.

Kad je riječ o susjednim zemljama, u Crnoj Gori, Makedoniji i Srbiji zasigurno najviše strepe od prognoza dr. Vladimira Gligorova sa Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije (WIIW), koji je zadužen za monitoring baš tog područja. Nažalost, dr. Gligorov se prevario kod jedne sasvim optimistične prognoze, naime, u svibnju 2012. upravo je gore potpisanom novinaru prognozirao da su “dvije godine sasvim dovoljan period da bi se pokrenuo ekonomski rast u Hrvatskoj”. Ne treba u ovom kontekstu zaboraviti niti slovenskog ekonomista, iako u mirovini, dr. Jožu Mencingera. On je nedavno izjavio i sljedeće: “Ako gledam globalno, vrlo sam pesimističan. Svi već neko vrijeme pričaju da smo došli na kraj krize. Mislim da će kraj krize tek kad se naviknemo na krizu, kad to postane normalno stanje stvari.”

Kissinger: Koliko raznolikosti Europa može izdržati?

Nije primarno ekonomski, ali zanimljiv pogled na budućnost Europe u svojoj najnovijoj knjizi “World Order” (“Svjetski poredak”, još čekamo na njezino hrvatsko izdanje), donosi Henry Kissinger, nadaleko poznati američki diplomat, 56. državni tajnik, predjednički savjetnik za nacionalnu sigurnost od 1969. do kraja 1975. godine, dobitnik Nobelove nagrade za mir…

“Koliko jedinstva treba Europi i koliko raznolikosti ona može izdržati? Međutim, suprotno pitanje je dugoročno možda još važnije: Imamo li na umu njezinu povijest, koliki stupanj raznolikosti ona mora očuvati da bi postigla značajnost unije? Održavajući globalni sustav, Europa je predstavljala dominantan koncept svjetskog poretka. Njeni državnici su oblikovali međunarodne strukture i propisali ih ostatku svijeta. Narav novonastaloga svjetskog poretka danas je sama po sebi sporna(…)
Europska povijest pokazala je da unifikacija nikada nije bila postignuta primarno upravnim postupcima. Zahtijevala je ujedinitelja – Prusku u Njemačkoj, Pijemont u Italiji – bez čijeg vodstva bi unifikacija ostala mrtvorođenče. Koja će zemlja ili institucija igrati tu ulogu? (…)
Europa se zatvara u sebe paralelno s tim kako se pohod za svjetskim poretkom koji je u značajnoj mjeri osmislila, suočava s dramatičnim trenutkom koji bi u konačnici mogao ugroziti bilo koju regiju koja ne pripomogne stvaranju tog poretka. Europa se nalazi između prošlosti koju nastoji nadvladati i budućnosti koju još nije definirala”.

Hrvoje Prnjak (Slobodna dalmacija)