Kliker.info

Jedan od najvećih i najpopularnijih bosanskohercegovački pisaca Meša Selimović je o vlasti i vladarima u svom romanu “Tvrđava” ovako napisao:

“Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju.

Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano.Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.”

Slažem se sa velikim Mešom, jer zaista je prava rijetkost u povijesti da se bilo koji vladar na vrijeme, mirno, svojevoljno i dobrovoljno povukao sa vlasti, svejedno da li zbog starosti ili gubitka povjerenja od naroda i nacije koju predstavlja. Većina njih bi da mogu najradije sve do smrti ostali na svojim funkcijama, dok ih sa vladarskog trona ili fotelje ne odnesu na tabutu ili u mrtvačkom kovčegu. To je tako od kako je svijeta i vijeka, jer vlast je najveća ljudska strast i slast. Vlast je istovremeno i ogromna moć, jer donosi sa sobom veliki novac, lažni ugled i važnost u društvu, uz brojne druge privilegije. Šta je vlast i kako opojno poput droge djeluje na sve ljude mogu razumijeti samo oni koji su bili vladari i imali vlast i doživjeli sve njene ljepote i čari. To svi vladari uglavnom shvate tek kada je zauvijek izgube. A što su duže uživali u njenoj ljepoti i magiji sve im teže pada njen gubitak.

Ovakav, često neočekivan i iznenadan pad sa velikih nebeskih visina vlasti na tvrdo tlo je veoma brz, strmoglav i veoma bolan. Tek tada ti samoproglašeni i umišljeni moćnici konačno shvate da nisu više nikome ni važni, niti bitni, da ih se niko ne boji i da ih niko ne poštuje kao pojedince, jer većini ljudi kada nisu ti isti na vlasti okreću glavu od njih, izbjegavaju ih i zaobilaze u širokom luku, čak i članovi njihovih porodica, najbliži saradnici i lažni prijatelji. Vlastodšci nakon izvjesnog vremena ubijede i sebe i druge da su samo oni važni i bitni, da su najpametniji, da su “heroji” nacije, jedine i nezamjenjive nacionalne vode, poglavice, veliki državnici, vrhovnici, carevi, kraljevi, sultani, ajatolasi…, jednostavno da su nezamjenjivi i da poslije njih slijedi neminovni potop i katastrofa. Zato stalno potenciraju sukobe i ističu da su puno pametniji i mudriji od svojih prethodnika i podanika i da se samo oni brinu za njih i da ih samo oni mogu sačuvali i odbraniti od drugih i drugačijih. Posebno kada su ugroženi i prokuženi, izmišljaju domaće i vanjske neprijatelje, sebe i svoje istomišljenike nazivaju patriotama, a sve druge proglašavaju izdajnicima i stranim plaćenicima.

Istovremeno, svi njihovo podređeni i dupelisci to im stalno potvrđuju, laskaju im i dive se svemu što kažu i urade. Sa lažnim osmjesima uvlače im se u smrdljivi otvor na guzici i pretvaraju se da u tome uživaju kao da je to najmirisnije mjesto na svijetu, jer se nalazi na vladarevom tijelu. Ako vladar prdne, pusti smrad iz sebe ili se posere, brojnim laskavcima i sviti oko njih to vladarevo govno uopće ne smrdi, nego im opojno miriše. Glume da uživaju u tom smradu kao u mirisu najboljih i najskupljih francuskih parfema. Ako zatreba spremni su čak i da smrdljiva govna izašla iz vladarevog čmara nose sa sobom u malim staklenim bočicama koje po potrebi otvaraju, dive se i uživaju u mirisu tih govana, iako svima drugim zaudaraju i snrde. Zato svi vladari nakon izvjesnog vremena počinju da žive u paralelnom i nerealnom svijetu i misle da od njih sve počinje i da se sa njima sve i završava. A životna realnost, stvarnost i istina su potpuno drugačiji, jer svi političari i svi vladari su samo obični ljudi koji su na razne načine dobili ili osvojili najvažnije funkcije i položaje u nekoj državi i društvu.

Neki su do vlasti, funkcija i moći došli nasljedstvom, drugi gazeći preko mrtvih, pučom i oružjem, a mnogi i na demokratskim izborima. Pojedinci često na početku vladavine budu koliko toliko normalni, čak i skromni, ljubazni i ponizni i svoju poziciju shvataju kao veliku odgovornost prema običnim ljudima i državama koje predstavljaju, pa nastoje i trude se da rade u narodnom i interesu države na čijem su čelu. Ali, što duže ostanu na tronu i u vladarskoj fotelji sve se brže mjenjaju i postanu na kraju gori od svojih prethodnika. Oni su tada važni i bitni samo sebi, kao i brojnim ulizicama, poltronima i klimoglavcima oko njih koji im se dive, ali samo dok su na funkciji i dok od toga imaju i osobnu korist. I upravo kada pomisle da su najjači i nedodirljivi počinje polako i njihov kraj i propast, jer niti jedan diktator i tiranin u povijesti nije bez krvi i nasilja prepustio mirnim putem vlast drugima i boljima od sebe.

Sjetimo se samo sudbina Aleksandra Velikog, Džingis Kana, Sultana Sulejmana, Napoleona, Hitlera, Musolinija, Pol Pota, Čaušeskua, Idi Amina, Sadata, Gadafija, Sadama, El-Assada…Miloševića, Karadžića.. kako su se ponašali dok su bili na vlasti i kako su na kraju završili. Zato nema nikakve dileme, niti zrna sumnje, da Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, za koje je dobro poznato koliko dugo i na kakav način vladaju, čeka slična i nimalo lijepa sudbina, onakva kao i sve ove i druge diktatore i autokrate prije njih.Ipak, njih dvojica mogu još uvijek birati između tri načina kako da završe svoje političke karijere.

Prvi izbor im je možda i najbolji, a to je polaganje računa narodu, sudski proces i ako budu proglašeni krivima onda i odlazak u zatvor u svojoj zemlji. Drugi izbor je njihov kukavičiji bijeg i traženja azila u nekoj stranoj državi, najvjerovatnije u Rusiji, a možda i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Treći izbor bi bio najgori, kako za njih, tako i za narod i državu u kojoj žive, a to je da i dalje nastave da žive u lažnoj iluziji o svojoj važnosti, da misle da ih ljudi vole i podržavaju, te da po svaku cijenu nastoje da ostanu na vlati. A nisu možda ni svjesni da bi takav izbor najvjerovatnije doveo do rata, krvoprolića i najtragičnijeg kraja za njih. A šta će izabrati mislim da niko, pa ni oni sami trenutno ne znaju, jer su odavno obojica postali potpuno nepredvidivi i neuračunjivi ljudi, teški psihološki slučajevi. Zato je njihov politički kraj sasvim izvjestan, samo je pitanje načina i vremena kada i kako će završiti svoju političku karijeru, jer povijest se uvijek ponavlja…živi bili pa vidjeli…