Kliker.info

Povodom obilježavanja 22. godišnjice NATO bombardovanja bivše Savezne Republike Jugoslavije, u Banja Luci se 24.03.2021. u 19.55 časova, simbolično u vrijeme kada je pala prva bomba na ovu zemlju, oglasila sirena za uzbunjivanje i obavještavanje. U isto vrijeme, svjetla na zgradama Banskog dvora i Gradske uprave bila su ugašena.

Piše : Satko Bitanga 

Taj dan, u mjesecu MARTU prije 22 godine, pala je prva NATO bomba na bivšu SRJ, a sa kojom je započela serija zračnih napada NATO snaga na ovu zemlju u trajanju od 78 dana. Za većinu Srba je to bila i ostala NATO agresija na njihovu državu, dok je za većinu Albanaca to je bila i ostala vojna akcija koja je zaustavila etničko čišćenje Kosova i Metohije od strane Miloševićeve vojske i policije.

Nesporno je jedino da su u obje ove međusobno povezane vojne akcije, jedne poduzete od strane vojnih snaga bivše SRJ na Kosovu i Metohiji i druge kao kontra mjera poduzete od strane NATO snaga na teritoriji tadašnje SRJ, najveće žrtve bili nevini ljudi i mnogi civili na obje strane, bez obzira o kome se radilo i koji su politički i drugi razlozi doveli do ovoga. A najveću krivnju i odgovornost i za jednu i za drugu vojnu akciju snosili su samo tadašnji političari, kako sa jedne, tako isto i sa druge strane, iako niko od njih nije za to nikada ni politički, niti sudski odgovarao, niti će ikada za to odgovarati.

“Ugašena svjetla na zgradama predstavljaće tamu koja je u bivšoj SRJ trajala 78 dana, dok će zvuk sirene podsjetiti da se ovakvi zločini ne smiju zaboraviti”, navodi se u saopštenju Gradske uprave, te dodaje će Grad Banja Luka u čast svih nevino nastradalih na ovaj način poslati poruku saosjećanja i vapaja budućim generacijama, da se ovakvi zločini nikada nikome ne ponove. Lijepo kazanao, ali…

NATO je 24. marta 1999. godine u 20 sati počeo zračne napade na vojne ciljeve u SRJ, da bi se kasnije ti udari proširili i na privredne i civilne objekte. U napadima koji su bez prekida trajali 78 dana teško su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, zgrade, medijske kuće, spomenici kulture, crkve, manastiri….Ekonomski stručnjaci iz Grupe-17 zemalja procjenili su nastalu štetu na oko 30 milijardi dolara. Konačan broj žrtava službeno nije objavljen, a procjene se kreću između 1200 i 2500 poginulih i oko 5000 ranjenih ljudi. Napadi su završeni 10. juna 1999., nakon potpisivanja vojno-tehničkog sporazuma o povlačenju jugoslavenske vojske i policije sa teritorije tadašnje srbijanske autonomne pokrajine Kosova i Metohije.

Uskoro će i mjesec APRIL, a dane aprila 1992. godine Sarajevo pamti po događajima koji su označili početak rata, opsade i prvih granata ispaljenih na ovaj grad i prvih nevinih žrtava.

U Sarajevu su 5. aprila 1992. održane velike antiratne demonstracije na kojima su sa građanima Sarajeva tog dana bili i poznati glumci Josip Pejaković i Rade Šerbedžija. „Ne dozvolimo da nam ovo Sarajevo neko sruši. Izađimo na ulice! Krenite rudari iz Breze, iz Zenice! Ne damo Bosne!”, govorio je Josip Pejaković. „Ovaj narod brani vlastiti život, građanski život, civilni život, svoju slobodu i život svoje djece“, kazao je Rade Šerbedžija, vidno potresen događajima ispred Skupštine BiH.

Demonstranti su se potom sa platoa ispred Skupštine SR BiH uputili ka Vrbanja mostu, a onda je opet uslijedila pucnjava. Srpski ekstremisti pucali su iz objekata s lijeve strane rijeke Miljacke, iz pravca nekadašnje zgrade “Dimnjačar” i na mostu su ubili Suadu Dilberović i Olgu Sučić. Bile su to prve civilne žrtve rata u Sarajevu. Istog dana paravojne formacije SDS-a i JNA počinju granatiranje Sarajeva, a prve granate na prigradska naselja ispaljene su sa srpskih položaja na Lapišnici, Borijama i Trebeviću. Grad nadlijeću borbeni avioni JNA otvarajući vatru na objekte od vitalnog značaja.

Opsada Sarajeva bila je jedna od najdužih opsada u povijesti modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Trajala je tačno 1425 dana, od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996., a što je tri puta duže od opsade Staljingrada. Prema relevantnim procjenama, na Sarajevo je u tom periodu ispaljeno oko 64500 granata i projektila samo u prve dvije godine opsade, ili otprilike 329 dnevno. Najviše ih je bilo 22. 07. 1993., kada je ispaljeno 3777 projektila na grad, a procjenjuje se kako je tokom rata između 480000 i 500000 raznih projektila ispaljeno na glavni grad Sarajevo.

Prema Istraživačko dokumentacijskom centru (IDC), tokom opsada Sarajeva je smrtno stradalo 14011 ljudi, a u glavnom gradu BiH je tokom proteklog rata ubijeno oko 1600 nevine djece, a ranjeno više od 14000.

Uskoro će i mjesec MAJ, a u tom mjesecu 1993. je srušena Ferhadija džamija u Banja Luci.

Ferhadija džamija je djelomično bila uništena ekplozivom detoniranim 7. maja 1993. od strane “nepoznatih” srpskih nacionalista potpomaganih od tadašnje vlasti Republike Srpske, kao dio sprovođenja politike etničkog čiščenja Bošnjaka i Hrvata. Nakon prvog rušenja, vlasti Republike Srpske su organizovale potpuno rušenje i čišćenje terena na kojem se nalazio cjelokupni kompleks džamije. Ostaci ruševina su odvezeni na gradsku deponiju, a nakon rušenja Ferhadije srušena je i obližnja sahat-kula. Ferhadija je bila jedna od 16 džamija srušenih u Banja Luci od 1992. do 1995. Dan rušenja Ferhadije – 7. maj je u Bosni i Hercegovini proglašen kao zvanični “Dan džamija”.

Uskoro će i mjesec JULI, a u tom mjesecu je počinjen GENOCID u Srebrenici, prvi i jedini u Evropi nakon završetka Drugog Svjetskog rata.

Genocid u Srebrenici događao se između 11. i 19. jula 1995. U tom periodu je ubijeno prema dosadašnjim zvaničnim podacima 8372 bošnjačkih nenaoružanih i nevinih muškaraca i dječaka s područja enklave Srebrenice. Ubili su ih vojnici Vojske Republike Srpske i specijalne srbijanske vojne jedinice “Škorpioni”.

Ovo su sve DANI, MJESECI i GODINE naše zajedničke tuge, nesreće, sramote, stradanja, protjerivanja, rušenja, zločina, ubijanja…i sjećanja na sve nevine žrtve proteklih ratova na prostoru bivše nam zajedničke domovine Jugoslavije. Nevine žrtve su nevine žrtve, a ratni zločinci su ratni zločinci, bez obzira na njihovo ime, naciju, religiju, boju kože…i zato ne bi trebali ovi ni sadašnji, niti budući političari da prave bilo kakvu razliku među njima. Ali, prave je…

Nažalost, to se od većine političara sa prostora bivše Jugoslavije, te raznih povijesničara/istoričara/historičara radilo u prošlosti, a to se radi i sada, a bojim se da će se to tako nastaviti činiti i u budućnosti. To je samo dodatno vrijeđanje i omalovažavanje svih nevinih žrtava svih proteklih ratova, kao i svih njihovih porodica, kao i svih nas koji još uvijek živimo na ovim prostorima. Svi ti nikada završeni ratovi , a posebno naknadne “mudre izjave” raznih tzv. “mudrih glava”, “intelektualaca” i “akademika”…, a za mene samo običnih RATNIH HUŠKAČA i MUDROSERA, tipa “ĆERAĆEMO SE JOŠ”, su samo najave nekih novih budućih ratova, ubijanja, zločina, rušenja, protjerivanja, genocida… koji očekuju našu djecu i našu novu mladu generaciju onih koji će živjeti nakon nas, a možda opet i ratovati i ubijati se na ovom prostoru brdovitoog Balkana.

Kada bi svi mi gasili svjetla u znak sjećanja na sve nevine žrtve proteklih ratova, trebali bi ih ugasiti bar jedan dan, bar jedan mjesec, ili bar jednu godinu u svim našim kućama, stanovima, zgradama i institucijama, kako u BiH, tako isto i u svim državama nastalim na području bivše nam zajedničke zemlje Jugoslavije.

Neka je svima nama BOG/ALLAH na pomoći ako ni ON ne digne ruke od svih nas. “Znam ja nas, jebo ti nas”, rekao je davno veliki književnik Branko Ćopić.