Kliker.info

Ne baš davne 2014. godine, zadesile su nas katastrofalne poplave u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, zatim tokom prošle 2020. godine harala je širom svijeta, a i sada hara pandemija COVID-19, pa je razorni zemljotres pogodio Zagreb, ovih dana još jači i smrtonosniji Petrinju, Glinu, Sisak…te na kraju, tokom novogodišnje noći i prijelaza iz 2020. u 2021. godinu, sve nas je šokirala i ražalostila tragična smrt osmero mladih djevojaka i mladića iz Posušja.

Piše : Satko Bitanga 

Ovo su samo neki od mnogih sličnih primjera velikih prirodnih i ljudskih katastrofa, smtonosnih nesreća, strašnih sudbina, te tragičnih događaja koji su se već dogodili, a i dalje se događaju, pred našim očima. Svima nam to vrlo jasno pokazuje i dokazuje koliko smo svi mi zapravo mali i bespomoćni ljudi u odnosu na prirodu, posebno na njenu snagu i moć.

A kada se ovakve strašne stvari dese, potrebna je nužna, pravovremena i odlučna akcija države i državnih organa kako bi se pomoglo svima onima kojima je pomoć potrebna. Isto tako, potrebna i neophodna je tada i naša obična ljudska solidarnost sa svim osobama koje se nađu u tim teškim životnim situacijama. Tokom kriznih događaja se najbolje pokaže kakvi smo mi zapravo ljudi, ili smo neljudi, da li smo dobri, loši, humani, nehumani, osjećajni, bezosjećajni, solidarni, nesolidarni…???

Bilo mi je zato izuzetno drago da su u svim ovim situacijama većina naših običnih ljudi iz BiH, Hrvatske, Srbije… pokazali da su dobri, plemeniti, osjećajni, solidarni i humani ljudi, koji su uvijek spremni pomoći onoliko koliko mogu svima onima koji su se zadesili u nevolji. Mislim da su upravo takvi ljudi, posebno mnogi volonteri i dobrovoljaci, dokazali da su puno bolji, solidarniji, plemenitiji, osjećajniji i humaniji u svim ovim kriznim situacijama, nego što su to pokazale u praksi mnoge države, njihovi državni organi i činovnici, brojni predsjednici, premijeri, ministri, političari, međunarodni zvaničnici i mnogi drugi čiji je to osnovni posao i za koji svi oni primaju visoke plate.

Istovremeno, zadnjih nekoliko godina, traje velika izbjeglička i migrantska kriza, kao i prava ljudska drama, od Sirije, Libije, Pakistana, Afganistana…, pa preko Mediterana, do Turske, Grčke, Italije…, zatim kroz Makedoniju, Srbiju, BiH, Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku… i dalje raznim ilegalnim putevima sve do zapada i država EU. Mnogi od tih nesretnih ljudi, koji su iz raznih razloga napustili svoje rodne zemlje i krenuli na dugi put u neizvjesnost, nadajući se boljem životu za sebe i svoje porodice, da li negdje u Njemačkoj, Švedskoj, Francuskoj, Italiji, Austriji…ili u nekojoj drugoj bogatoj zapadnoj zemlji, su na ovom svom “putu nade” umrli, utopili se, smrzli, razbolili…, a pojedinci su čak i pretučeni, ponižavani i tretirani više kao životinje, nego kao ljudska bića.

Posljednjih nekoliko godina, posebno krajem prošle 2020. i početkom ove 2021. godine, u centru izbjegličke i migrantske krize našla se i naša Bosna i Hercegovina i to bez imalo svoje krivice. Sa istočne strane, iz Srbije se bez ikakve ozbiljne kontrole “propuštane” hiljade tih nesretnih ljudi da slobodno ulaze u našu državu, a sa zapadne strane, Hrvatska je napravila pravi “berlinski zid” i ne dozvoljava nikome da iz BiH izađe u njihovu zemlju i prođe kroz hrvatsku teritoriju na tom putu ka “obećanim” bogatim zapadnim državama. Često, one “sretnike”, koji uspiju da ilegalno pređu tu EU granicu, iz Hrvatske na silu i bez ikakve zakonske osnove vraćaju te jadne i nesretne ljude u našu zemlju.

Samo na ovim primjerima se najbolje vidi koliko je naša država BiH neorganizovana i nefunkcionalna, jer problem izbjeglica i migranata je prema Ustavu BiH prije svega državni, a ne entitetski, kantonalni i lokalni problem. Međutim, u praksi je drugačije!?!? 

Naime, na jednoj strani, M. Dodik se “pravi lud” i nedozvoljava niti jednom od ovih nesretnika da ostane na teritoriji Republike Srpske, a istovremeno na svaki način opstruira da se ojača kontrola granice između BiH i Srbije, baš kao da je RS nezavisna država i da ih se sve ovo nimalo ne tiče.

Na drugoj strani, D. Čović, njegovi ministri i drugi dužnosnici iz HDZ-a se prave “naivni”, drže se po strani i više brane interese Republike Hrvatske nego svoje države BiH iz čijeg budžeta primaju plate. A kada se pokuša sa državnog nivoa da se bar dio tih ljudi premjesti i privremeno smjesti u neku vojnu kasarnu, ili u neki od migrantskih kampova u Hercegovini, na svaki način pokušavaju da to spriječe i onemoguće, čak i slanjem kantonalne policije na planinu Ivan, gdje se iz Sarajevskog ulazi u Hercegovačko-Neretvanski kanton.

Na taj način, obojica ovih političara, vrlo jasno, nedvosmisleno i koordinirano, u praksi pokazuju koliko im je zaista stalo do zajedničkog i interesa države, čiji su njih dvojica visoko pozicionirani dužnosnici. Jednostavno, oni ove nesretne izbjeglice i migrante tretiraju samo kao muslimane i “bošnjački problem”!?!?!? To nije uopće istina, a čak i da jeste, prema EU konvenciji o ljudskim pravima i slobodama, taj podatak je sasvim nebitna činjenica.

Na trećoj strani, bošnjački političari i njihovi odgovorni ministri u Vijeću ministara našli su se tako između “dvije vatre”. Zbog toga, gdje god krenu i kakav god pokušaju da naprave potez s ciljem rješavanje ove istinske ljudske tragedije i nesreće, nailaze na zid, nerazumijevanje, kao i na sve moguće i nemoguće opstrukcije i izgovore.

Zbog svega navedenog, ovim se velikim humanitarnim i ljudskim problemom, ne baš toliko uspješno, sa dosta nepotrebnih improvizacija, nesnalaženja i opstrukcjja, ali vjerujem sa dobrom namjerom, bave samo ministar sigurnosti BiH S. Cikotić i političari iz Unsko-Sansko kantona, koji su godinama nepravedno bio prepušteni sami sebi da se sami nose i sami rješavaja ovaj državni problem.

Na kraju, upravo zato u BiH imamo ovako lošu i užasnu situaciju na terenu i surovu stvarnost. Državnom ministru sigurnosti S. Cikotiću, koji prema zakonu nema nikakve izvršne i naredbodavne ovlasti u ovoj oblasti, nego samo koordinirajuće, su praktično ruke svezane, jer ga predsjedavajući Vijeća ministara BiH Z. Tegeltija i većina Cikotićevih kolega ministara na razne načine opstruiraju, pošto ne žele da se aktivno uključe u rješavanje ove teške, tragične i tužne izbjegličke i migrantske krize. Isto tako, ministar Cikotić nema konkretnu podršku, niti razumijevanje, ni sa entitetske, kantonalne i lokalne razine vlasti, nego i tu nailazi na odbijanje saradnje i razne opstrukcije.

Istovremeno, odgovorni političari i dužnosnici u Srbiji, Hrvatskoj, EU…,zvaničnici Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u BiH, zatim OHR i drugi diplomatski predstavnici u našoj državu, to posmatraju sa strane, stalno kritikuju bh. vlasti, te nam na takav način više odmažu, nego pomažu. Ali, u svemu ovome što se dešava, sigurno je da ni “naše maslo nije za Ramazana”, iako smo mi pravi maheri da uvijek nađemo nekog “dežurnog” krivca!!

A jedine prave i istinske žrtve ovog pravog “političkog ping ponga” između domaćih i stranih aktera su samo velika većina ovih nesretnih ljudi, koji su, svako iz svojih razloga, davno krenuli “grlom u jagode” na ovaj neizvjesni “put bez povratka”.

Oni se i dalje danima i noćima, bez krova nad glavom, bez dovoljno hrane i tople zimske odjeće, napušteni i ostavljeni od svih, prepušteni sami sebi, snalaze kako znaju i umiju, smrzavaju i umiru u ovim hladnim zimskim danima po ulicama, napuštenim kućama, spaljenim kampovima, snježnim šumama i bosanskim planinama. Ostala im je samo vjera u Boga i nada u ljude, a koji uvijek umiru posljednji!!!

Nakon svega ovoga što se dešava pred našim očima nečijoj nedužnoj dijeci, nečijim majkama i očevima, nečijim sestrama i braći…tim običnim smrtnicima, ljudskim bićima i Božijim stvorenjima, pitam sam sebe i sve nas zajedno da li smo i kakvi smo mi istinski vjernici, skrušeni i ponizni muslimani i kršćani, svjesni građani, pravi humanisti, civilizovani, moderni i napredni Evropljani…, ZAPRAVO DA LI SMO MI LJUDI, ILI NELJUDI????