Kliker.info

Pretrčavanje ulica, bijeg od metka i smrti, snajperske aleje – sve je to bilo dio svakodnevnice Sarajeva u opsadi tokom rata u BiH . Neki od tih trenutaka ovjekovječeni su u fotografijama domaćih i stranih fotoreportera.

Jedna od tih fotografija je obišla cijeli svijet, a pokazuje mladu ženu koja trči kako bi pobjegla od smrti. Fotografija je djelo Roger Richardsa, režisera i fotoreportera agencije AP, a pokazuje Sandu Škrabić, Sarajku koja je cijeli rat provela u ovom gradu.

Sa njom smo razgovarali o fotografiji, Richardsovom filmu Sarajevo Roses u kojem je jedna od glavnih uloga, te o bh. prijestolnici danas.

• Sjećate li se kada ste prvi put vidjeli ovu fotografiju Rogera Richardsa, kako trčite u ratnom Sarajevu? Kako ste se osjećali?

– U ljeto 1995. godine sam se našla sa svojim dobrim prijateljem kako bih se oprostila od njega, jer sam uskoro planirala otići kod zaručnika u Hrvatsku. Tada mi je on poklonio neki austrijski časopis za koji je rekao da ga je donio iz Beča prilikom zadnje posjete bratu (radio je za IRC pa mu je bilo moguće izlaziti iz grada).

Ne mogu se sjetiti kako se zove časopis jer sam ga u međuvremenu izgubila. Čudno mi je bilo u tom trenutku zašto mi donosi časopis, dok ga nije otvorio i pokazao mi tu moju sliku preko dvije strane u boji.

To je djelovalo nestvarno: Ja, koja sam se već godinama osjećala da niti ne postojim, da sam za svijet izvan Sarajeva mrtva i nikoga nije briga, ja na slici objavljenoj u nekom visokotiražnom magazinu…

• Kada i gdje je ova fotografija napravljena, sjećate li se okolnosti?

– Slika je nastala u aprilu 1993. godine, jednog jutra kada sam procijenila da pucnjava nije prejaka pa sam se usudila otići do centra grada gdje je bila smještena uprava Ljubljanske banke Sarajevo.

Moje radno mjesto je bilo u zgradi preko puta hotela Bristol i tamo sam odlazila skoro svakodnevno zbog radne obaveze, ali toga dana sam išla nešto obaviti u upravi. Išla sam od Čengić Vile putem iza Velepekare, tamo sam se negdje penjala na željezničku prugu i dalje je put vodio do nebodera Energoinvesta u Pofalićima.

Ispod tog nebodera nalazila se velika barikada od kontejnera kako bi se mogla pretrčati velika raskrsnica prema autobusnoj stanici. Međutim, ta barikada nije bila dovoljna jer su četnici pucali PAM-ovima čiji su projektili prolazili kroz kontejnere, a osim toga bilo je i nezaštićenih mjesta pored kontejnera kroz koja su branitelji morali prolaziti, gdje je snajper čekao priliku.

Tu je, ispred Energoinvestovog nebodera u Pofalićima, snimljena ta fotografija. Pošto sam bila skoncentrirana na spašavanje žive glave što bržim pretrčavanjem između dva pucnja, ni u snu nisam mogla primijetiti da netko nešto snima, a i da sam vidjela, to bi mi stvarno bilo nebitno.

• Kada sad pogledate navedenu fotografiju – kako se osjećate?

– Moram priznati da ne vidim u toj slici ništa od onoga što ljudi koji je gledaju vide i komentiraju. Samo vidim sebe kakva sam bila sa 26 godina, moje normalno izdanje u nenormalnim uvjetima. Drago mi je da slika postoji jer smo u ratu ostali bez filma pa se nismo mogli slikati i svi imamo velike rupe u fotoalbumima kroz taj period.

Nisam ni ponosna niti hrabra –  sve sam to vidjela u komentarima – samo obična djevojka koja mora pretrčati cestu da preživi.

• Vjerovatno Vam je teško (kao i većini ljudi koji su bili u ratnom Sarajevu), no da li se možete prisjetiti tih dana, sedmica, mjeseci, godina rata u BiH i Sarajeva u opsadi?

– Ratne godine su bile tako strašne da i sada zaplačem čim se otvori ta tema. Bila sam cijelo vrijeme u Sarajevu. Gladna do bola, prestravljena do ludila, očajna do depresije, izbezumljena od neshvaćanja. Stravična grmljavina artiljerijskih napada i danas mi dođe u snove kao mora.

Vodu smo morali donositi noću po magli sa udaljenih mjesta da nas pritom ne ubiju snajperi. Skupljali kišnicu. Kupali se iz plastičnih boca ugrijanih na suncu. Maslačak iz parka jedino povrće. Namaz od brašna na pola kriške kruha. Mrtvi susjedi. Prijatelji amputiranih udova. Mrtvi prijatelji.

Mogu li se prisjetiti? Takve se stvari ne zaboravljaju. Takve se stvari samo potiskuju u podsvijest da bi se moglo dalje živjeti i pretvarati da ti nije ništa. Svoja sjećanja na ratne dane držala sam duboko u podsvijesti, dok me Roger nije nagovorio da ih iskopam i ispričam pred njegovom kamerom.

• Da li ste cijelo vrijeme rata bili u Sarajevu ili Vas je put odveo dalje kao i mnoge izbjeglice iz BiH?

– Ni slučajno mi nije padalo na pamet da pobjegnem. Ne bježim. Ostala sam i borila se. Imala sam kuću u Kiseljaku, u kojoj je cijeli rat boravio moj tata. Ali nisam ni u jednom trenutku pokušala naći vezu da se tamo prebacim.

Radila sam, prvo u banci, a kasnije na nekim drugim mjestima sve do kraja rata. Osim toga sam bila povjerenik Civilne zaštite s obavezom podjele humanitarne pomoći u svom naselju. Izašla sam iz Sarajeva kada se rat završio jer sam se udala za dečka iz Hrvatske.

• Jedna ste od učesnica i učesnika dokumentarnog filma Sarajevo Roses (Sarajevske ruže) Rogera Richardsa. Kako je došao do Vas i kako ste se odlučili da budete dio ovog filma?

– Roger nije znao tko je djevojka s njegove slike. Nisam znala godinama tko je napravio sliku. Međutim, prije pet-šest godina društvene mreže su učinile svoje i ja sam na internetu našla informaciju da je Roger Richards autor.

Prije četiri godine, točno 20. 10. čekala sam da se sin vrati s proslave svoga rođendana i kratila vrijeme surfanjem po internetu. Palo mi je na pamet da bih mogla pitati toga Rogera da mi pošalje moju sliku, jer se kopije koje su se mogle naći na mreži nisu dale printati. Napisala sam mu kratku poruku na Facebooku, da sam ja djevojka s njegove slike i da ga pozdravljam. Tako smo počeli komunicirati. On mi je rekao da je u trenutku kad je došla moja poruka bukvalno pao sa stolice…

On je tada već godinama pripremao taj film, pa me zamolio da snimi i nekoliko kadrova sa mnom. Ja sam, naravno, odbila, jer mi je takvo nešto bilo nezamislivo, da stanem ispred kamere i otvaram dušu nepoznatom čovjeku. Ali Roger ne bi bio ratni reporter da lako odustaje. Tako da je on provlačio to svoje pitanje sigurno godinu dana kroz poruke. I dalje bez uspjeha.

Sudbina je htjela da smo oboje došli u Sarajevo vidjeti papu Franju u junu 2015. Tada smo se sreli na kafi u Hotelu Evropa. Rekla sam mu prije toga da ću odlučiti o sudjelovanju u filmu kada ga uživo sretnem i osjetim kakva je osoba i jesu li mu namjere i motivi ispravni.

Moram reći da sam na toj kafi u pola sata shvatila koliko je Roger iskrena, topla i poštena osoba. Intuitivno sam znala da mu mogu vjerovati i da će s materijalom koji dobije od mene napraviti dobru stvar. I onda sam mu istu večer odgovarala nekoliko sati na pitanja pred kamerama, misleći da će od toga nekoliko minuta završiti u filmu. Oni koji su vidjeli film znaju da Roger nije puno materijala bacio i ispadoh glavna glumica.

• Trenutna Vam je adresa u Hrvatskoj. Otkud tamo i dolazite li u Sarajevo? Kako Vam se Sarajevo čini?

– Spomenula sam ranije da sam se udala za dečka iz Hrvatske. To je bio jedini razlog odlaska, zbog kojeg i danas žalim jer mi Sarajevo beskrajno nedostaje.

Često dolazim. Meni je moj grad uvijek prekrasan. Prvo zbog ljudi koje volim, a koji još žive tamo, a zatim zbog ljepote koju vidim gdje god se okrenem. Ulice, zgrade, parkovi, drvoredi, Miljacka… Sve je u mome oku i srcu jedna divna slika grada kojeg volim.

• Šta Vam najviše nedostaje iz prijeratnog Sarajeva?

– Ljudi. Ljudi mi nedostaju. Zgrade i parkovi su i dalje tamo gdje su bili, ali ljudi s kojima sam živjela su rasuti po svijetu.

Tužno je proći Titovom i Ferhadijom u toplo proljetno popodne i ne sresti nikoga poznatog. Osjećaj da znaš svaku drugu osobu u gradu je nešto što mi fali, a neće se nikada vratiti.

Ibrahim Sofić (Aljazeera)