Kliker.info

Odavno jedan događaj kao što je to prošle sedmice bila izložba fotografija “Zdravo, ma gdje bili, heroji Mostara…”, kojom je započela tradicionalna manifestacija “Putevima pobjede Armije RBiH 92.-95.”, nije pobudio toliko pažnje javnosti, ali i izazvao snažne emocije.

Nakon više od 20 godina oživjela su sjećanja na mostarske heroje, vitezove koji su branili voljeni grad i svoju jedinu BiH. Fotodokumentacija za ovu izložbu uglavnom je u vlasništvu Centra za mir i multietničku saradnju Mostar, čiji je direktor i osnivač Safet Oručević bio i jedan od govornika na izložbi.

Impresivna izložba

O ovom događaju Oručević, jedan od najpoznatijih i najpopularnijih gradonačelnika u historiji Mostara, iako se posljednjih godina rijetko pojavljuje u medijima, govori u intervjuu za naš list. Borac za Mostar i u ratu i u miru, učesnik u pomirenju i obnovi grada, izgradnji novog Starog mosta, komentira i aktuelno stanje u svom rodnom gradu, ali i promašaje bošnjačke politike u Hercegovini, gdje, kako poručuje, “ustupaka više ne smije biti”.

Na otvorenju impozantne izložbe “Zdravo, ma gdje bili, heroji Mostara…” jedan od ratnih komandanata čuvene Mostarske brigade Suad Muharemović tokom svog obraćanja konstatirao je da “nema jedinstva među bosanskim i mostarskim patriotima, koje im je tokom rata bilo zajedničko”. Šta je s tim jedinstvom danas, upitao je on, a evo i mi Vas to pitamo? 

– Bila je to stvarno impresivna izložba. Pokazala je puno toga što se događalo i ono najvažnije – jedinstvo boraca i naroda Mostara, Nevesinja, Gacka, Čapljine, Ljubinja i Stoca, koje je ključni faktor opstanka Bošnjaka u Hercegovini. Samo zahvaljujući tom jedinstvu, uspjeli smo se odbraniti na uskom pojasu od samo 500 metara istočnog dijela grada, između dva agresora, VRS s jedne i HVO-a i HV-a s druge strane. Nismo imali oružja, municije, hrane, goriva i vode, ali smo imali jaku volju i borbeni moral da ne dozvolimo finalno etničko čišćenje Hercegovine, koje bi se dogodilo da je Mostar pao.

O tome je govorio Suad Muharemović i upravo to jedinstvo je dovelo do uspješne odbrane i, ono što je najvažnije, očuvanja bosanskohercegovačke supstance u Hercegovini, zahvaljujući čemu je odbranjena država BiH na ovim prostorima, a Bošnjaci Hercegovine imaju kapacitet, i demografski i politički, da ravnopravno učestvuju u svim procesima.

Vjera u jedinstvo 

Imate li Vi odgovor na pitanje zašto tog jedinstva nema danas?

– Razloga za to je mnogo, ali je nesporna činjenica da je veliki broj odgovornih i kompetentnih ljudi i komandanata koji su vodili borbu za odbranu Mostara, Hercegovine i BiH u proteklih 20 godina marginaliziran i nema nikakvu ulogu u vođenju političkih procesa. To nije slučaj samo u Mostaru i Hercegovini, tako je svuda u BiH, i to je ono što nam je donio postratni period. Razumijem politički pluralizam i bogatstvo različitih pogleda na politička događanja. Ne razumijem, međutim, da nema minimuma jedinstva oko najvažnijih, državotvornih pitanja koja određuju sudbinu i položaj naroda u Hercegovini. Ali, to ipak ne znači da tog jedinstva neće biti. Politika je takva i ono što se do jučer činilo nemogućim preko noći se mijenja. Optimista sam i vjerujem u jedinstvo kao trajnu tendenciju za izgradnju bosanskohercegovačkog društva.

Iste večeri kada je održana ova izložba, u Mostaru je organiziran skup podrške haškoj šestorci na kojem je nastupio Marko Perković Thompson. Nacionalne tenzije su bile dovedene do usijanja, slike Mostara i jakih policijskih snaga raspoređenih duž nekadašnje ratne linije razgraničenja obišle su svijet. Kako ste Vi sve to doživjeli?

– Thompsonov koncert podrške ljudima kojima se sudi za ratni zločin prema Mostarcima nikome nije donio ništa dobro. Organizatori su dobili dva šamara, jedan od predstavnika međunarodne zajednice, a drugi od vlastitog naroda, jer uz svu pompu uspjeli su skupiti nekoliko hiljada posjetilaca na koncertu na kojem je ulaz bio slobodan. I to, uglavnom, djece, dakle, uz silni trud i organizirani prijevoz.

I mostarski Hrvati su pokazali da ih ne zanimaju ove „pučke“ predstave i da se oni ne identificiraju s bilo kakvim zločinima ili osobama kojima se sudi za zločine. S druge strane, porodice žrtava, preživjeli logoraši i svi oni koji su preživjeli pakao istočnog dijela Mostara 1993. godine doživjeli su još jedan emocionalni udarac koji nikome nije trebao. Ali, Mostarci su i ovaj put pokazali zrelost i ostali dostojanstveni. Thompson je „odsvirao“ svoje u Mostaru.

Zašto je Mostar u ovakvoj situaciji? 

– Mostar je mjesto teškog ratnog sukoba i stradanja. To je bio brutalno podijeljen grad. Grad čiji je istočni dio poput Hirošime sravnjen sa zemljom, srušene su sve škole, ambulante, hiljade domova i sedam mostova. Sve što su generacije Mostaraca stvarale, pretvoreno je u prah i pepeo. Mostar je, iako teško razoren i podijeljen, imao snage za spor i bolan put pomirenja i ujedinjenja. Danas je to Grad u kojem se ipak zajedno živi i tako će biti zauvijek. Nije bilo lako praviti te korake ujedinjenja, ali smo iz perspektive žrtve pružali ruku pomirenja, radi naše djece i radi našeg Mostara. Rušili smo zidove i plotove podjela, jer smo se i u ratu borili za jedinstveni Mostar i Bosnu i Hercegovinu, a ne za pola ili dio nečega.

Istovremeno, izgradili smo u kratkom roku gotovo sve što je porušeno, uz pomoć međunarodnih donatora i sa istoka i sa zapada, i kao kruna svega, napravili smo svih sedam mostova i Stari most – kao svjetski spomenik mira i sve to za samo sedam-osam godina. Zahvaljujući tome, Mostar danas živi kao jedan grad, multietnički centar Hercegovine, a ne nikakav stolni ili podijeljeni grad. Sve su tiši i slabiji djelioci i mrzitelji u Mostaru i svakim danom će sve više slabiti.

Šta je, prema Vama, razlog ekonomskog zaostajanja Bošnjaka u Hercegovini?

– Moramo znati da je Mostar teško stradao i da su svi privredni kapaciteti u minulom ratu teško stradali. Što nije ubijeno u ratu, ubila je privatizacija, loše vođenje ili tržište. Hercegovina i njena privreda imaju perspektivu kroz turizam koji je već danas glavna privredna grana u Mostaru koju, naravno, treba modernizirati i urediti, kroz poljoprivredu i obnovljive izvore energije. Za pravilan, strateški pristup privrednom razvoju Hercegovine, treba i kompetentan i stručan tim koji će svakodnevno raditi na ovom problemu. To je zadatak onih ljudi koji danas vode politiku Mostara i Hercegovine.

Gdje je danas Sarajevo u odnosu na Mostar? Je li dovoljno doći iz Sarajeva, dati kakvu zapaljivu izjavu i otići, a brojna mostarska, kao i stolačka pitanja, ostaviti neriješena?

– Mostar je u odnosu na Sarajevo tamo gdje je uvijek i bio. Daleko od očiju, ali nije daleko od srca. Sarajevo jeste takvo kakvo jeste, često samo sebi dovoljno, ali ključno je da li u Mostaru i Hercegovini ima jedinstva i snage da se nametnu Sarajevu u rješavanju ključnih problema. Kada bi bilo takve politike, bilo bi mnogo manje problema u Hercegovini.

Moj dug

Nerijetko se u gradu na Neretvi čuje „…treba Safa ovdje“. Namjeravate li se vratiti u politiku?

– Da budem iskren, takav eho dolazi i do mene. Nikad mi nije manjkalo ponuda da se vratim u politiku i sve sam ih odbio. Dakle, nemam namjeru obavljati bilo kakvu političku funkciju, uradio sam dovoljno kad je bilo najteže. Volio bih da nikad i ne pričam o politici, ali da bi se to ostvarilo, trebale bi biti sahranjene sve ideje stolnog grada ili grada iz dva dijela.

Dakle, dok god budu živjele te ideje koje kompromitiraju sve za što smo se borili u Mostaru, i ja ću govoriti i zagorčavati život nosiocima tih vrijednosti bez obzira s koje strane Mostara oni dolazili. Kao što sam rekao u jednom ranijem intervjuu, mene nikakva fotelja ne interesira.

U Mostaru tražim mjesto gdje ću biti sahranjen i našao sam ga. Ali u jedinstvenom i zajedničkom Mostaru, tako da svi oni koji ga svojataju ili dijele neće biti mirni dok god sam živ. To je moj dug prema mojim mrtvim i živim saborcima, koji najbolje znaju kroz šta smo sve prošli.

Zarad zajedničkog života mora se riješiti tzv. hrvatsko pitanje u BiH

Gdje su promašaji bošnjačke politike u Hercegovini i kojim putem, uopće, ići?

– Mislim da je proteklih petnaest godina u Mostaru i Hercegovini, kada gledam iz ugla bosanske politike, provedeno u, za mene, neprihvatljivoj stagnaciji i defanzivnoj politici. U kontinuitetu je afirmirana atmosfera straha od majorizacije, i u toj atmosferi straha kreirana politika koja je, fudbalskim žargonom kazano, igrala „bunker“ umjesto da zabija golove. Istovremeno je, uprkos pobjedi probosanskih stranaka, u dva mandata HDZ-u prepušteno mjesto gradonačelnika. Zašto je to dopušteno, nikad mi neće biti jasno.

Strah je potpuno neutemeljen, jer u Mostaru nijedan narod nema ni natpolovičnu većinu, imamo značajan povratak Srba, kojima smo prvi pružili ruku još 1994. godine. Mostar je često bio žrtva političkih ustupaka zarad mira u Federaciji i to se mora promijeniti.

Osnovni uzrok ovakve politike vidim u nedostatku samopouzdanja i limitiranosti nekih ljudi koji su posljednjih petnaest godina kreirali bošnjačku politiku u Mostaru i Hercegovini.
Ne smije više biti ustupaka u Hercegovini, koju svojata Čović bez ikakvih opravdanih razloga. Ali se, također, zarad zajedničkog života, mora riješiti tzv. hrvatsko pitanje u BiH i posebno način izbora članova Predsjedništva, bez pristajanja na ultimatume.

I to pitanje će prvenstveno odrediti Hrvati između sebe. Unutar hrvatskog korpusa je sve više onih koji se protive ovakvim prijedlozima HNS-a.

To će sigurno biti urađeno na način koji će zadovoljiti istinsku potrebu svih bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne samo onih u Hercegovini, na način za koji se zalaže i Katolička crkva, a koji će osigurati trajnu ravnopravnost na cijelom teritoriju BiH, a ne samo u jednoj regiji i u korist jedne stranke.

“Mimar mira“ pun ponosa i dostojanstva

Bliži se 13. godišnjica obnove Starog mosta, kada Centar za mir i multietničku saradnju tradicionalno dodjeljuje nagrade „Mimar mira“. Nesumnjivo, i ove godine bit će priređen raskošan program?

– To je već tradicionalna manifestacija, da pokažemo da Mostar ne zaboravlja svoje prijatelje i samo je jedan dio aktivnosti Centra za mir. Kroz 16 godina rada prikupili smo značajnu arhivsku građu koja svjedoči o zločinima, urbicidu, ali i politici obnove suživota i predstavlja važno polazište za afirmaciju građanskih vrijednosti i pomirenja na prostorima Mostara i Hercegovine. U sklopu tih aktivnosti dodjeljujemo i dvije nagrade “Mimar mira” i međunarodnu nagradu “Mostar Peace Connection” ljudima i organizacijama koji su dali svoj doprinos uspostavi mira i pomirenja. Nema tu nimalo raskoši, ali ima puno ponosa i dostojanstva. Tako će biti i ove i svih narednih godina.

Meliha Smajkić (Avaz)