Kliker.info

Piše : Šaćir Filandra(NN)

Povodom pedeset osmog godišta Sarajevskog univerziteta red je upitati se o stanju te i sličnih institucija stoga što su one mjesta stjecanja znanja, postavljanja pravih pitanja i nastojanja davanja valjanih odgovora. Da li je bosanskohercegovačko društvo naciokratsko ili demokratsko, da li se vlast legitimira voljom pojedinca ili kolektiviteta? Svi ćemo se u akademskoj zajednici lahko složiti o svim nedostacima našega društva, o njegovoj socijalnoj nestrukturiranosti i nesenzibilnosti, o nedemokratičnosti i autoritarnosti, o korumpiranosti i nepravičnosti, o nacionalnoj, kulturnoj i medijskoj pocijepanosti i tako redom… Međutim, nećemo biti jedinstveni u procjeni uzroka takvog stanja niti o načinima njegova prevladavanja, ali se možemo usaglasiti da je postojeće stanje potrebno i poželjno mijenjati ka boljem. Svima nama treba da bude stalo do dobrobiti običnog, konkretnog čovjeka, te svi bi kroz njegovo dobro trebali zavrijediti i svoju političku i ljudsku budućnost. Naravno, svi mi znamo da ima i ljudi koji misle drukčije od navedenog te tako i djeluju. Možemo li o političarima svih nivoa vlasti kazati da su u cijelosti izgubili odnos prema javnom dobru i javnim potrebama? Svakako da ne.Ono što nedostaje jeste znanje i umijeće kojim redoslijedom sama pitanja "potezati". Naše neprilike su takve da se mora početi od samog pravljenja liste prioritetnih i zajedničkih pitanja. Koja su to pitanja, kako ih odrediti, ko ih sve može delegirati? Tu prije svega mislim na pitanja od najvećeg mogućeg dobra, najvećeg za sve bosanskohercegovačke ljude. Jedno od takvih pitanja je pitanje odgoja i obrazovanja, posebno visokog obrazovanja. Mada su nam godine prošle u odlaganju donošenja zakona o visokom obrazovanju kao zarad "viših nacionalnih interesa" sada kad ga imamo u usvojenom obliku svjesni smo da njegovo donošenje po sebi ne znači rješenje pitanja visokog obrazovanja u našem bosanskohercegovačkom društvu, niti mijenja postojeće stanje.Naša parcijalizirana, privatizirana, korumpirana i kakva još ne akademska praksa jednostavno je u lošem stanju. Ne zna se gdje je lošija, idući od Trebinja preko "dva" Mostara, Širokog Brijega pa do Bihaća i slobodno napravite povratni krug preko Banjaluke, Bijeljine, Tuzle do Sarajeva. Visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini nije proizvodna snaga njenog društva, nije sredstvo razvoja i napretka njene zajednice, nije njen osnovni i najbitniji resurs. Univerziteti su nikli kao gljive poslije kiše svugdje tamo gdje je bilo slobodna prostora, pokoja učionica srednje ili osnovne škole, bivša radnička menza, dom kulture ili nešto slično. Jedino mjerilo je bilo da nije bilo nikakvih kriterija, bilo da je to privatni ili društveni fakultet, ili univerzitet. Naivno se smatralo, tipično komunistički i ideološki, da će obrazovanje samo po sebi donijeti rezultate, da je to automatizam kojeg samo treba ustanoviti i pustiti da radi. Prosvjetiteljska vjera u moć znanja po sebi ubrzo se pretvorila u ideološko obrazovanje novonastajućih nacionalnih društava i uspostavu lokalnih nacionalnih elita. Odjednom je biti političar sa zvučnijom akademskom titulom postalo moda, a imati katedru i studente stvar stranačkog prestiža.Univerziteti i fakulteti, čiji broj stvarno uopće nije bitan niti vjerujem da ga iko u državi tačno zna, danas su u principu u teškom materijalnom, tehničkom i kadrovskom stanju. I to važi manje-više za sve. U principu izolirani su od ostatka svijeta, bez akademske komunikacije, malo ili nimalo strane periodike, bez inozemnih gostujućih predavača, bez vlastitih istraživanja, laboratorija i instituta, bez partnerskih univerziteta iz razvijenog svijeta, bez povezanosti s domaćom privredom i slično. Kome je to stalo da školuje stručno nekompetentne ljude i da dijeli diplome za pare. Univerzitet je, recimo, medij od zajedničkog interesa. Za rješavanje ovog i sličnih pitanja ne bi se moralo potezati pitanje vitalnog nacionalnog interesa, entitetsko glasanje, preglasavanje, federalizacija, teritorijalizacija identiteta, razni protokoli i sl. Oko ovog pitanja bi se mogli okupiti svi oni kojima je stalo do dobra za čovjeka i dobra za vlastiti narod.Ovih dana se obilježava pedeset osma godišnjica Sarajevskog univerziteta. On je najstariji, najrazvijeniji i najveći univerzitet u državi, matičan je svima drugim. Kakvo je stanje duha na tom univerzitetu? O tome se još samo pitaju strani istraživači. Zbilja, kakve ideje tu prevladavaju? Da li je to liberalni, neoliberalni, konzervativni, totalitarni ili neki drugi duh ono što oblikuje akademski ciklus te institucije? Nažalost, i tim univerzitetom vladaju privatni, sebični grupaški i pojedinačni interesi, a ne znanstvene ideje i mjerila te znanstvena nastojanja, kako bi trebalo očekivati. Sarajevski univerzitet nije gori dio bosanskohercegovačkog društva, ali nije ni bolji, mada bi morao biti među najboljim, budući da je to jedan od razloga uspostavljanja bilo kojeg univerziteta. On je kao forma institucionalizacije spoznaje i znanje te oblikovanja čovjeka i svijeta noseći element ljudske kulture uopće. Njegovo siromašenje ili bilo kakvo drugo degradiranje u jednom društvu znači poticanje neslobode i stagnacije ljudske zajednice. U tom smislu ova slavljenička institucija nije iznevjerila principe svoga poslanja, još tu stanuje duh naučne argumentacije i kolegijalne korektnosti, mada su i tu miševi spremni da svoje kolo povedu. Sarajevski univerzitet je za cjelinu bosanskohercegovačkog društva jedna od najvažnijih institucija budući da je pored postojeće kakve-takve mreže visokoškolskih institucija u državi na njemu koncentrirano preko 70% naučnog potencijala cijele države.