Kliker.info

Piše: Šaćir Filandra(NN)

Govoriti o bosanskohercegovačkom obrazovnom sistemu povodom početka nove školske i akademske godine jeste i nužno i prilično. Na početku se odmah susrećemo s čitavim nizom razloga koji otežavaju govor o obrazovnom sistemu kao cjelini. I porede toga što je legislativno na razini države određen principijelni okvir uspostave jedinstvenog obrazovnog sistema, taj sistem kao cjelina ne funkcionira u praksi, te je stoga o njemu kao cjelini i nemoguće govoriti. Stoga ćemo govoriti ovoga puta samo o pojedinim dojmovima koji se o toj javnoj djelatnosti mogu i površnim pogledom steći.Osnovna zajednička karakteristika sadašnjeg i bivšeg komunističkog obrazovnog sistem jeste ideološka instrumentalizacija procesa sticanja znanja. Šta to znači, najbolje je objasniti skorim primjerom iz Hercegovačko-neretvanskog kantona. Vlada tog kantona proceduralno validno je donijela Zakon o devetogodišnjem osnovnom obrazovanju na svom području, a u skladu s odgovarajućim federalnim zakonom o osnovnom obrazovanju. Mogućnost uspostave i bilo čega zajedničkog unutar obrazovnog sistema u tom bošnjačko-hrvatskom kantonu, u kojem se nastava već regularno odvija na paralelnim nacionalnim programima – pa makar to bila dužina trajanja osnovnog obrazovanja – iskorištena je kao povod za političku krizu i nacionalne tenzije.

Najednom se diglo sve hrvatsko, od predstavnika vlasti, Sindikata radnika obrazovanja do roditelja djece s peticijama protiv devetogodišnjeg obrazovanja.Argument je da ne postoje uvjeti za uvođenje takvog režima obrazovanja i da bi njegovo implementiranje naštetilo mentalnom razvoju djece. To da je devetogodišnje obrazovanje evropski standard, a ne bošnjačka izmišljotina, koje i susjedna Hrvatska već godinama prakticira i da malim Hrvatima u toj državi to očito ne smeta, ništa ne znači snagama koje obrazovanje koriste prvenstveno za dezintegraciju društva.Usuđujemo se reći da je trenutno stanje obilježeno interesima dezintegracije i stavljeno je iznad interesa spoznaje, odnosno, da je nacionalno-političkim elitama bitnije da se kroz posebno nacionalno obrazovanje konstituira svoja nacija i dezintegrira zajedničko društvo već da se stekne adekvatna spoznaja. U svakom slučaju, spoznaja, istina, istraživanje i sticanje novog znanja kao kvaliteta obrazovanja je žrtvovano nekim drugim, višim, navodnim strategijskim nacionalnim interesima. Kao što je u komunizmu obrazovanje na uštrb razlika imalo zadaću integriranja i ideološkog socijaliziranja društva tako se ono danas pretvorilo u horizont njegova partikuliranja i dezintegriranja. Međutim, i to treba da naglasimo, ovaj parohijalni trend je nužno kratkotrajan i prolazan, jer je u direktnoj suprotnosti s duhom vremena koji znanje posredstvom sredstava globaliziranja čini jedinstvenim i zajedničkim ljudskim resursom.Etnokulturne osobenosti nisu i ne mogu biti prepreka jedinstvenom evropskom pa time i jedinstvenom bosanskohercegovačkom sistemu sticanja, prenošenja i korištenja znanja. Tu ima prostora za svakoga, i za svačije, i sva priča o nužnosti čuvanja srpstva, bošnjaštva i hrvatstva kroz odvojeno obrazovanje obična je manipulacija nemoćnika i neznalica.

Priča o dezintegraciji i integraciji nužno vodi do države. Ako je u bivšem sistemu države bilo previše u obrazovanju, a jeste, u ovom je nje premalo. To posebno vrijedi za Federaciju BiH. Istiskivanje države iz obrazovanja, a kao dio procesa liberalizacije i demokratizacije društva, u većini slučajeva je dovelo do nereda. Kantonalni nivo obrazovanja u federalnom dijelu države naprosto je isjeckao i onemogućio svaki vid sistemskog djelovanja, što je otvorilo ogroman prostor birokratiziranju i manipuliranju. Spuštanje obrazovanja na lokalni nivo, a što je najveća demokratska stečevina, naprosto ne funkcionira, jer taj se nivo pokazao za nešto takvo nekompetentnim. Zloupotreba tog demokratskog prava koristi se od nacionalista, i to smo već pokazali, ali i od kojekakvih mešetara koji su preko noći osnovali bezbroj fakulteta i univerziteta. Legalno se otvorio prostor degradaciji akademskog zvanja i znanja, cvjeta korupcija, formalizam, uniženje struke, kupovina titula i sl. Na svim stranama još se na ovu pojavu žmiri. Posljedice će biti očite. Ukažimo samo na jednu. Nastavljanjem postojećeg stanja, akademski pogon dugoročno gubi svoju funkciju, a ona je spoznaja i promjena svijeta. Umjesto te pokretačke, razvojne, inovacijske, revolucionirajuće funkcije, ukupan akademski pogon može se lahko srozati na puku sluškinju prljave politike i proizvođača naše siromašne stvarnosti. To bi nas dugoročno pretvorilo u konzumentsko totalitarno društvo, ako već tu nismo.