Kliker.info

Piše : Šaćir Filandra(NN)

Mnogi ssu slavodobitnodočekali i zastoj ili čak kraj procesa započetog sporazumom iz Pruda. Toliko je euforije nakon toga bilo u javnom prostoru da to radovanje zaslužuje poseban osvrt. Šta je sve u tom sporazumu i sporazumijevanju bilo krivo već sedmicama slušamo s različitih strana te iz različitih medijsko-stranačkih centara. I tome se nije čuditi. Ljudi se bore za vlast, od toga žive.

Bitno je biračima pokazati svoju poziciju i dokazati je kao jedinu ispravnu. Napad je uvijek najbolja obrana, a još ako napadnutog nazoveš nacionalnim izdajnikom sigurno se možeš nadati sljedećem mandatu. Ponašanje masa kao i do sada zabrinjava. Nisam siguran da baš shvataju i zašto taj uzdah olakšanja kojeg su ispustile nakon kraja sporazumijevanja. Njihova spremnost na nacionalno diktirano ponašanje po ko zna koji put je došla do izražaja.Šta je u osnovi radovanja nad propašću aktualnog sporazumijevanja? Ili, čemu se nadaju i šta očekuju oni koji nad svime likuju? Na ovo pitanje je moguće ponuditi više odgovora. Jedan bi bio nacionalno indiferentan. Njegovu suštinu bi činila vezanost bosanskog čovjeka za postojeće, strah od novog i nedostatak paradigme. Po toj teoriji izolacionizam i konzervativizam su bitne odlike ovdašnjih ljudi. Bosanski čovjek je povijesno guran da svako postojeće stanje slavi kao najbolje moguće, on nema odlučujuću anticipaciju i puki je objekt povijesti. Naravno da ovakva genealoška pretjerivanja ne stoje, mada je nedostatak vlastitih anticipacijskih energija u bosanskom društvu na svakom koraku vidan. Drugi odgovor na pitanje zašto se dijelovi političkih elita, pa time i veliki dio običnih ljudi, raduje propasti prudskog sporazumijevanja bio bi duboko nacionalno determiniran. Počet ćemo s bošnjačkom javnošću.

S aspekta žrtve i napadnute strane u ratu mnogi među Bošnjacima su uvjereni da su stranci moralno obavezni da na neki način reuspostave predratno stanje. Reuspostava tog stanja bila bi i konačna sprovedba pravde, naravno po mjeri bošnjačke strane. Konsekvenca tog procesa bila bi ukidanje Republike Srpske, deetnizacija društva i politke te uspostava građanskog poretka u jedinstvenoj multietničkoj državi. Zato nikakvi pregovori nisu mogući s političkim snagama koje legitimitet zasnivaju na rezultatima rata. S aspekta pravde ovaj zahtjev je moralno zasnovan ali je pitanje koliko je trinaest godina poslije rata politički realan. Jedni među Bošnjacima ga smatraju politički iluzornim (SDA), dok drugi na njemu cijelo vrijeme insistiraju (SBiH) i dobijaju podršku dobrog dijela javnosti.

Bošnjačke intelektualne i političke snage koje zagovaraju ovakav stav danas predstavljaju više od polovine aktualnog političkog spektra. Vidna je njihova vjera u konačnu i odlučujuću prevagu vlastitog stajališta. Sigurnost svog uvjerenja one dijelom mogu zasnivati na navodnom garantiranom obećanju mjerodavnih međunarodnih faktora da će na kraju učiniti sve što do sada nije učinjeno u Bosni i Hercegovini. Ko su ti faktori i kome su šta obećali u ovom slučaju nije bitno, važno je da se u to kao mogućnost vjeruje.

U bošnjačkoj javnosti posljednje je dvije decenije dominantan oslonaca na inostrani faktor te se ta praksa i u ovom slučaju samo nastavlja. S druge strane, ovo stajalište snagu crpi i iz aktualnih evropskih integracija. Postojeće bosanskohercegovačko političko i društveno stanje do te mjere je neevropsko da će sama Evropa morati reagirati i u skladu sa svojim načelima ga urediti i privesti sebi. Vjeruje se da evropske integracije ne mogu i da hoće mimoići Bosnu; mi ne možemo biti crna rupa u Evropi, a dolazak Evrope znači ne samo blagostanje već i kraj svih stečevina rata. Dotle samo treba strpljivo čekati i čekati… Postoji i drugi razlog zašto se neki među Bošnjacima raduju propasti sporazuma. Političkom establišmentu je postojeće stanje najbolje i svaka promjena bi sigurno dovela materijalne i političke pozicije mnogih pojedinaca u pitanje. U posljednje dvije decenije se oko političkih stranaka taman učvrstila jedna garnitura koja u svakoj kombinaciji dobiva. Nisu nebitni ni oni koji u trajanju i pogoršanju postojećeg stanja vide priliku za konačnu podjelu zemlje i uspostavu maloga carstva.

Ako se stvari posmatraju s ekskluzivne srpke pozicije, može biti sasvim jasno zašto se mnogi u srpskoj političkoj javnosti raduju propasti procesa sporazumijevanja. Po toj unilateralnoj logici Srbima sporazum i nije trebao. Oni već imaju Republiku Srpsku, zaokruženi politički, ekonomski, teritorijalni i kulturni prostor: što je stanje u državi gore tom entitetu je bolje, odnosno, veći su izgledi za njegovu veću samostalnost. Svako sporazumijevanje sa bošnjačkom i hrvatskom stranom je nepotrebno kompromiserstvo. I ovdje hipotetički važi logika da ne treba ništa raditi. Državno stanje svakim danom treba činiti i prikazivati lošijim i težim i samo treba čekati i čekati…. Na kraju o jednoj te istoj stvari – sudbini bosanskohercegovačke državnosti – imamo dva različita čekanja. Samo su ona oba iluzorna. Ona su razaranje naših malih života – nas koji nismo nakačeni na ekskluzivnu ovu ili onu stranu i tako uhljebljeni pa se može dugo, dugo čekati…  Šaćir Filandra (NN)