Kliker.info

Piše : Šaćir Filandra (NN)

U dijelu bošnjačke javnosti sve su učestalije priče o potrebi sazivanja bošnjačkoga sabora. Razlozi koji se navode za takav čin su dezorijentacija naroda, nedostatak jasne nacionalne politike, nejedinstvo među bošnjačkim političarima, odsustvo nacionalnog programa, kriza autoriteta i međusobnog povjerenja  itd. Pojedini krugovi idu čak i dalje pa cijele bošnjačke i aktualne bosanskohercegovačke prilike prikazuju krajnje kataklizmičkim unoseći dozu straha, strepnje i nevjerice u narod. Sabor bi, navodno, trebalo sve to preko noći da promijeni, odredi i obaveznim učini ciljeve nacionalne politike, pomiri zavađene političare, uspostavi trajnije mehanizme demokratske kontrole nad bošnjačkom politikom i na kraju, kao najveći intelektualni forum bošnjačkoga naroda, učestvuje u kreiranju same te politike.

Na ovaj način se samoj ideji sabora najumnijih predstavnika naroda, tj. intelektualaca, pridaje izvjesno magično, muževno, viteško značenje. Saborovanje naroda, ili njegovih odabranih predstavnika, u predmoderno doba evropske povijesti upriličavano je povodom važnih, današnjim jezikom rečeno strategijskih pitanja, odnosno pitanja čija su se rješenja vitalno odnosila na pripadnike cijele zajednice.

Sabor je po sebi bio demokratska institucija, najviši izraz volje naroda i njegove odluke su bile obvezujuće. U bosanskohercegovačkoj tradiciji jedan takav sabor bilježimo s početka 13. stoljeća na Bilinom polju kod Zenice kada su naši preci pod pritiskom zanijekali vlastiti religijski nauk i privremeno prišli pod skute moćnog Vatikana. Da li je na jedan ad hoc vaninstitucionalni način, a to je sabor, moguće rješavati institucionalna, državna i nacionalna pitanja? Bilo bi dobro da je moguće tako riješiti niz bosanskohercegovačkih problema. Sama ideja sabora implicira nepouzdanje u postojeće demokratski uspostavljene političke i institucionalne forme donošenja i provedbe odluka.Ona sumnja u valjanost i kvalitet cjelokupnog bošnjačkoga stranačkog političkog spektra. Bošnjačke stranke i njihova vodstva, to ova inicijativa implicira, su politički dezorijentirani, one su bez vlastitih rješenja i potrebne učinkovitosti. Jednom riječju, većina bošnjačke javnosti je razočarana dometima aktualne bošnjačke politike. I sami dijelimo takvo uvjerenje, ali smatramo da je stanje moguće mijenjati na drugačiji način.

Umjesto odluka sabora nama, Bošnjacima, treba primjena zakona. Umjesto sazivanja sabora i biranja nacionalnoga lidera treba jačati demokratski karakter institucija političkog sistema, treba same bošnjačke stranke demokratizirati i lišiti autoritarnog duha njihovih vječitih i nezamjenjivih vođa koji guše svaku pamet, kreaciju i inicijativu. Umjesto sazivanja sabora, slikanja i međusobnog dodvoravanja marginaliziranih i automarginaliziranih intelektualaca, treba pozvati tri policije – Kriminalističku, Finansijsku i Sudsku – te Poresku upravu i Tužilaštvo i od njih zahtijevati da rade svoj posao.

Samo bi vladavina zakona, a ne odluke sabora, željeznom metlom pročistila korumpiranu i nesposobnu bošnjačku političku elitu. Ako znamo, a znamo mada javno ne priznajemo, da trenutno ne postoji idejno već interesno nejedinstvo među vodećim bošnjačkim strankama, onda se pitati šta tu neki sabor ima da radi? Osim ako i njegova ideja nije dio nekog političkog tala. Indikativno je da se povodom sabora ne spominje korupcija, nepoštivanje zakona, nepotizam i neučinkovitost bošnjačkih političara. Ekonomska stagnacija, da ne kažemo nazadovanje Bošnjaka u odnosu na druge bosanskohercegovačke narode, nije kvantitativno mjerljiva, ali je vidna. To što nema stranih investicija i što nije provedena valjana i poštena privatizacija nisu krivi ni rat, ni Srbi, ni Hrvati.

To što se, recimo, pred našim očima arhitektonski i prostorno uništava Trg Bosne i Hercegovine, prostor na Marindvoru između bivših "Unisovih" nebodera i hotela "Holiday Inn", zamišljani budući sarajevski city, kao da nikoga ne interesuje. Tu se, naime, na zelenoj površini, na parkingu, na prostoru koji trg čini trgom, gradi betonsko čudovište od budućeg stranog trgovačkog centra, a za koji je neko morao izmijeniti regulacioni plan i izdati potrebne dozvole. I da ne nabrajamo niz sličnih primjera vezanih za privatizaciju ili dokapitalizaciju, a na štetu fabrika i ljudi, svih bosanskohercegovačkih građana. Za rješavanje ovih i sličnih problema nisu potrebni ni novi zakoni, niti ikakve vanredne političke mjere, već samo elementarna državotvorna svijest, poštivanje i provođenje zakona.A baš u tome i jeste problem. Nezgoda sa zakonom je navodno u tome što su po njemu svi ljudi jednaki, a to u stvarnosti nismo, niti želimo biti. Izbjegavanje ili kršenje zakona za veliki broj i bošnjačkih pojedinaca te interesnih političkih i ekonomskih grupa postalo je stil življenja, ali i bogaćenja. To vrzino kolo nikakav sabor ne može riješiti – ali sasvim paradoksalno – njegovo rješavanje može odgoditi.