Kliker.info

Robert Prosinečki rođen je 1969. u Villingen-Schwenningenu u Njemačkoj. Njegov otac Đuro rodio se u malom selu u Zagorju, a majka Emilija u malom selu kraj Čačka. Prvih deset godina života Prosinečki je proveo u Njemačkoj, a nakon toga se obitelj vratila u Jugoslaviju. Nogometnu karijeru počeo je kao mladić u zagrebačkom Dinamu, a put ga je kasnije vodio preko beogradske Crvene zvezde do najpoznatijih svjetskih klubova Real Madrida i Barcelone. Jedini je igrač u povijesti nogometa koji je na Svjetskim prvenstvima zabijao za dvije reprezentacije, Jugoslaviju i Hrvatsku.

Po završetku igračke karijere uhvatio se trenerskog angažmana, pa je u zadnjih desetak godina vodio Crvenu zvezdu, turski Kayserispor, nogometnu reprezentaciju Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine. Trenutno je u Zagrebu i bez kluba, koristi vrijeme kako bi se družio s familijom i nadoknadio periode razdvojenosti. Iako je igrao na najvećoj razini najpopularnijeg sporta na svijetu, Prosinečki je prizemljen i opušten, srdačan i svugdje rado viđen gost. U kafić u kojem se nalazimo ulazi s osmijehom, pozdravlja konobara i pita ga kako je. Na stol odlaže svoj crveni Marlboro, uz žutu mu kosu zaštitni znak. “Ajde, pitaj šta god oćeš”, kaže.

Nogomet sam obožavao

Odrasli ste u okolici Stuttgarta i tamo ste prvo počeli ganjati loptu. Kako je nogomet postao dio vašeg života?

Najvažnija je bila familija, koja je odredila mnogo stvari u mom odrastanju. Otac je obožavao nogomet i ta je ljubav počela s njim, s pet-šest godina me uveo u to. U Njemačkoj smo bili do moje desete godine, a onda se vratili u Jugoslaviju, u Zagorje. Kad smo došli tu otac me odmah upisao u Dinamo. Najveća mu je želja bila da mu sin bude profesionalni igrač Dinama. Nogomet sam brzo zavolio i shvatio da imam talenta, a i drugi su počeli pričat da ima neki mali žuti koji drugačije udara loptu.

Dosta poznatih sportaša ima takav odnos s roditeljima, da su ih gurali odmalena. U kojem momentu to može prijeći granicu, da je više profiterska opsesija, nego roditeljska podrška? Jeste li ikad osjećali pritisak zbog toga kao dijete?

Nikada nisam osjećao takav pritisak. Otac je u Njemačkoj imao građevinsku firmu, nikada nam ništa nije falilo, ni meni, ni sestri ni bratu. Nije me gurao u nogomet da bi zaradio, volio je igru i prepoznao moj talent. Stalno me vozio na treninge, gledao sve moje utakmice. Naravno da sve ovisi o tome voli li dijete nešto. Ima puno roditelja koji tjeraju djecu da rade nešto iako to ne vole, ali ja sam nogomet obožavao. Zato sam i danas u njemu, samo na drugačiji način. Sport mi je dao puno i kao trener pokušavam vratiti dio toga.

Jako je važno za vas bilo Svjetsko juniorsko prvenstvo u Čileu 1987., gdje je Jugoslavija pobijedila, a vi bili proglašeni najboljim igračem prvenstva, iako niste igrali u finalu. Najljepšim golom prvenstva tada je proglašen vaš gol, onaj u četvrtfinalu protiv Brazila?

Ne samo za mene, to je cijeloj jednoj generaciji bila odskočna daska. Na tom su se prvenstvu pokazali igrači kao što su Predrag Mijatović, Zvonimir Boban, Robert Jarni. Prepoznali su nas tada diljem svijeta i Čile će nam sigurno svima ostati u neverovatnom sjećanju. U tih je mjesec dana stalo mnogo lijepih trenutaka. Kad smo tamo išli nitko nas nije otpratio, a na povratku su nas svi dočekali, bili smo po svim medijima.

Kako je išao vaš odlazak iz Dinama u Crvenu zvezdu te iste godine?

Debitirao sam u Dinamu sa 17 godina kao talentiran igrač i mnogo sam radio. Posle je došlo do toga da je trener Ćiro Blažević rekao da neću nikada postati igrač i da nemam šanse ozbiljno igrati jednog dana u Dinamu. Tata me tada odveo u Beograd i tako je krenulo. Došo sam tamo, bio na probi, posle par treninga su tražili da ostanem. Ostao sam četiri velike godine. Na početku mi nije bilo nimalo lagano. Ostavio sam svoje društvo, prijatelje, familiju. Posle sam se naviknuo. Gurao me ponos, da ću napraviti karijeru, tjerao inat. U četiri godine u Beogradu napravio sam izvanredne rezultate.

Zvezda je tada napravila neviđeno, osvojila europski Kup prvaka (danas Liga prvaka) 1991. godine. Finale protiv Marseillea malo dosadnjikavo, ali to ne umanjuje uspjeh?

Marseille u Bariju jest bila taktički dosadna utakmica, ali najvažnije je osvojiti, niko te kasnije ne pita kako si igrao. Vrlo teško da će se više na ovim prostorima ponovit takvi uspjesi. Bila je to sjajna generacija, odličnih igrača i dobrih ljudi. Bila je dobra atmosfera među nama, bilo nas je iz čitave Jugoslavije. Ne trebam ni spominjati genijalce kao što je Dejan Savićević i kvalitet te igre. Zvezda je stvarala ekipu koja bi jednog dana mogla napraviti nešto veliko i to se i desilo. I dalje sam rado viđen u Beogradu i uvijek se osjećam dobro tamo. Crvena zvezda je jedan od najvećih klubova u kojima sam igrao, to ću uvijek reći.

Kakva je bila atmosfera kad se igralo na Marakani?

Neverovatna euforija, to se teško može opisati, moralo se doživjeti. Tad nije bilo sjedećih mjesta i sto tisuća ljudi je stalo na stadion. Na svakoj našoj europskoj utakmici po deset-dvadeset hiljada ljudi bi ostalo vani, jer nisu mogli doći do karte. Ljudi su prepoznali da ta generacija može napraviti velik rezultat i jako su nas podržavali. Pogotovo se nikad neće zaboraviti polufinale protiv Bayerna, zadnja minuta autogol i ulazak u finale.

Te 1991. godine prešli ste u Real Madrid. Kako je izgledao taj prelazak?

Tad je postojalo ograničenje na tri stranca u klubovima, teže su se prodavali igrači u inostranstvo nego danas i teže je bilo doći u tako velik klub. Ali ja sam i u Real došao iz velikog kluba. Zvezda je imala sjajnu infrastrukturu, sjajne igrače, odlične uvjete za trening. Tu nije bilo neke velike promene, ali jest financijski, u Realu sam dobio više novaca. Tamo mi se zaredalo dosta povreda, to me kočilo. A kad vratim film na sve što se dešavalo, bilo mi je jako teško i zato što sam bio u Španjolskoj, a familija mi je bila u Zagrebu i trajao je rat. Ja sam ih zvao da dođu kod mene u Madrid, nisu htjeli. Taj stalni kontakt i razmišljanje o tome što se ovde dešavalo, a znamo da je taj rat bio neverovatno ružan, to mi je bilo teško i sigurno je utjecalo i na moju igru. Jedan period di smo svi bili na mukama, i mi u inostranstvu, i ljudi ovde.

Ronaldo je krajnost

Real vas je 1994. poslao na posudbu u Oviedo, gdje ste odigrali sjajnu sezonu. I danas vam je to drag grad?

Pun sam anegodota o tom Oviedu, jako mi je drag. Kad sam došo tamo na posudbu, dočekala me kiša, padala je dobrih deset dana. To je grad na sjeveru Španjolske, dosta pada kiša. Činilo mi se da neću moći izdržati. U nekom trenu sam nazvao sestru. Sećam se kao da je danas, zamolio sam je da dođe bar na sedmicu dana kod mene, da se malo vidimo. To je bilo prije dvadeset i šest godina, a ona i dan danas živi tamo. Jako joj se svidio grad, otvorila je tamo svoj dućan, upoznala partnera i ostala živjeti. Tako da sve ima svoje, nikad ne znaš šta život nosi, ta je moja posudba bila sudbina za nju. Familija i ja uvijek rado odemo do Ovieda.

Nakon te sezone se opet probudio interes klubova za vas. Ponuda Barcelone je presudila i dobili ste priliku da vas trenira velikan Johan Cruijff. Kakvo je bilo to iskustvo?

Kad si mlad, puno tih stvari ne registriraš. Johan je bio velik, tu nema dileme. Drugo, jako je malo stranaca igralo i za Real i za Barcelonu, tad sam bio tek treći kojem je to uspjelo. Sad shvaćam koliko je to veliko i rijetko bilo, i da sam stvarno dobio puno. Tad mi je sve djelovalo normalno, ništa vanredno. S Cruijffom se razvijala filozofija o kojoj danas vole pričati na televiziji, taj tiki taka. Posjed lopte, puno dodira, to mu je bilo bitno. Obilježio je Barcelonu i kao igrač i kao trener. Puno je utjecao na moje razmišljanje o nogometu, ali jako je važno što nije bio samo odličan trener, nego i super lik, specifičan u svemu. Govorio je sve jasno i glasno, uvijek si znao na čemu si. Počašćen sam što sam mogo biti godinu dana s takvim čovjekom.

Nakon Barcelone je došla na red sezona u Sevilli, pa neočekivan povratak nazad u Zagreb?

Iskreno, tada uopće nisam razmišljao o povratku u Dinamo i u Hrvatsku. Svi su odlazili van, a ja se vraćam, nešto nije u redu. Imao sam još i ugovor za dalje u Sevilli, ogromnom klubu i prekrasnom gradu. Jedini zaslužan za moj povratak opet je moj otac, koji me nagovarao da dam šansu Dinamu. Došao sam na razgovor u Zagreb i na kraju ostao. Nakon puno godina tad sam osjetio kako je biti doma, mama je skuhala domaću juhu, vidio sam frendove koje nisam vidio od početka rata i jednostavno sam odlučio ostati. Nije prošlo dugo i upoznao sam i suprugu Vlatku, s kojom sada živim već 23 godine i s kojom imam dvije kćerke, i to je ispalo ono najvažnije u mom životu. Zbog toga mi je najviše drago što sam se vratio.

Godinu 1998. je obilježio i nastup hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, a svi pamte vaše golove protiv Jamajke i Nizozemske?

To je neki početak hrvatske reprezentacije, trebalo je da sazremo od Europskog prvenstva 1996. godine. Bili smo puni samopouzdanja, dobro se slagali, što je jako bitno. Treći na svijetu, pa to je bila euforija. To što je prošlo 20 godina do ponovnog sjajnog rezultata Hrvatske zapravo uopće nije puno vremena, to je jedno čudo za ovako malu zemlju. To sigurno nije rezultat infrastrukture hrvatske lige, velikih financijskih ulaganja ili odličnih uvjeta rada za reprezentaciju, jer toga u nas nema. To je više neki inat i talenat, rad i euforija unatoč ograničenjima.

Početkom 2000-ih ste opet šarali Europom, od belgijskog Standarda do engleskog Portsmoutha u kojem ste još uvijek legenda. Tada je u Portsmouthu igrao i mladi Peter Crouch. Ima li istine u anegdotama koje priča o vama, da niste mogli ni minute bez crvenog Marlbora?

Igrao sam samo jednu sezonu u Portsmouthu, ali bila je sjajna, čak su me proglasili omiljenim strancem što je ikad igrao u klubu. Rado se sjetim tog vremena. Možda bi ostao još, ali tata mi se tada razbolio i odlučio sam se vratiti, prvo u ljubljansku Olimpiju, a kasnije u NK Zagreb, di sam i završio karijeru. Peter je jedan simpatičan momak, tad je bio klinac. Dobar igrač, pogotovo za nekog tako visokog i tankog, zanimljiv lik. Priča čovjek da sam pušio i u svlačionici, a to je malo ipak pretjerao. Nisam se ja nikad skrivao da pušim, al’ da sam na poluvremenu pušio to je malo nadodao. Al’ nek bude simpatičan i priča.

A ima na YouTubeu jedan video kad ste igrali u Zvezdi, u kojem skrivate cigaretu čim spazite novinare? Takav stil života danas je nespojiv s onim što se očekuje od nogometaša. Uzmimo Cristiana Ronalda kao najpoznatiji primjer – što kažete na taj prototip robotske discipline?

A da, djeca mi taj video pokazuju (smijeh). Ma puše i danas skoro svi, al’ skrivećki. Kako se veže sve to – ako te netko vidi da pušiš il’ da piješ, odma misle da ne treniraš dobro, da ti nije stalo. To nije istina. Ja sam živio za nogomet. To što sam volio zapalit ili tu i tamo nešto popit, to nema veze s time koliko sam dao nogometu. U današnjem vrhunskom sportu to, kao, ne dolazi u obzir. Ronaldo je krajnost, čini mi se baš isprogramiran, pazi valjda svaku stvar koji stavi u usta. Zbog toga traje duže, ima manje povreda, dobro izgleda. Sve je podredio nogometu i super igra, ali ima nešto robotski u tome. Čak mi se čini da mu je i ljubav robotska. A nogometaš je isto čovjek i toga se dobro sjetit.

Ima li danas u nogometnom vrhu prostora za nekoga tko nije discipliniran do te mjere?

I Messi i Ronaldo su talentirani, ne samo disciplinirani. Sigurno da zbog discipline duže traju, dominiraju kako nitko nikad nije. Više neće biti takvih igrača, koji će toliko dugo trajati na top razini. To su ekstremi, nije održivo. Imali smo drugog Ronalda koji je dominirao tri godine, i Ronaldinha također, i jednog Maradonu, to je puno realnije. Ja sam ipak romantičar i uvijek ću reći – daj mi radije Ronalda starog i daj mi Ronaldinha. Ljudi vole vidjeti potez, vole ljepotu, vole da ih iznenadiš. Počeo je biti robotski nogomet, svi su jako spremni fizički, ali dosta iskalkulirani, i onda izađu neki igrači koji pokažu nešto drugačije i vežemo se uz njih. Tu je ipak Messi drugačiji od Ronalda, ima te ljepote. Da ne pričamo uopće o pokojnom Maradoni, protiv kojeg sam igrao više puta. To su posebne emocije.

(Foto: Boris Šćitar/PIXSELL)

Htio sam bit veterinar

Kako je došlo do toga da se počnete baviti trenerskim poslom, kad se pojavila ta želja?

Nisam nikad razmišljao da ću biti trener, a onda me Slaven Bilić, s kojim sam bio dobar i koji mi je bio cimer u reprezentaciji, zvao da dođem biti dio stručnog stožera. Rekao sam mu – daj bježi, ne želim se bavit time. Nekako me nagovorio. Tako je krenulo, prvo dobre kvalifikacije, pa dobro i na Europskom prvenstvu, pa ona nesreća protiv Turske… Nekako mi se svidio posao. I odjednom dođe ponuda iz Crvene zvezde i dobijem privilegiju da kao prvi samostalni angažman vodim takav klub. Neki ljudi rade jako puno godina i tek onda dođu vodit takav klub. To jest bila puno drugačija Zvezda od one u kojoj sam igrao, bilo je puno problema, ali sve je to dobra škola i drago mi je zbog toga. Poslije je došao Kayserispor, i reprezentacija Azerbejdžana. Prihvaćao sam ponude, pokušavao stvari, napravio koliko sam mogao. Trenerska karijera je puno teža nego igračka, o puno više stvari moraš vodit računa. Svi smo mi neki egoisti, ali ja volim taj nogomet, oću trenerski nešto da napravim i za dušu.

Često kažete kako vam je u svemu važna podrška familije. Kako su vašoj ženi i kćerima padale sve te selidbe?

To nema greške, to je sigurno. One su najveća podrška koju imam, bez toga ne znam kakva bi mi bila karijera, ni život općenito. Da bi i muž i žena imali neku karijeru, važan je kvalitetan odnos, kompromis. Ja sam prezadovoljan, nadam se da je i moja supruga. Gdje god je bilo moguće, familija je išla sa mnom. Nisu im lake bile sve te selidbe, ali mislim da su mi kćeri puno naučile, brže sazrijevale. Mlađa kćer razmišlja o studiranju kriminalistike u Londonu, i sigurno je zbog ovakvog života puno odvažnija otići u London, nego da je živjela čitav život na jednom mjestu.

Kao trener Crvene zvezde posjetili ste i mamino selo Ježevicu kraj Čačka. Tamo su zbog vas napravili pravi dernek, pozvali svirače, pekli prase…

Malo je to selo, jedva tisuću ljudi. Tamo vole jako Zvezdu, dočekali su nas svi u dresovima. Moja mama nažalost nema puno familije, ni sestara ni braće, tako da mi je tamo sve dalja rodbina. Ali rado sam ih vidio i odlično su me svi dočekali.

Svugdje vas ljudi vole, u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu. Što vi volite u tim gradovima?

Nikad nisam imao nikakvih predrasuda i svugdje sam volio biti. Treba prvo reći da je svaki od tih gradova sasvim drugačiji nego šta je bio prije rata. Imam privilegiju da sam mogao živjeti u tim gradovima i šire. Sarajevo je humor i emocija, od prve jutarnje kave na kojoj je stalno neki smijeh, na tuđi, ali i na svoj način. Kroz svu tu patnju, ljudi koji su živjeli u onom ludilu, koji su izvukli samo živu glavu, ali – živa glava i idemo dalje! Posebna duša je Sarajevo. Beograd je ogroman, prava metropola, ima drugačiji štih, poseban grad. Zagreb je mirniji, čovjek se u njemu osjeća sigurno, dobar je grad za familiju.

Da niste nogometaš, što biste bili? Oko čega ste još strastveni?

Kao klinac sam razmišljao da bi volio bit veterinar, uživao sam sa životinjama. I sada imamo pet pasa u kući. Brinemo o njima, volimo ih. Žena i ja obožavamo filmove. Radije gledam film doma, nego utakmicu. Čak i u lošem filmu uživam. Imamo opciju a) i opciju b) za gledanje. Prva opcija je od moje gospođe, a to su uvijek hororci. Sad mi je pričala za Squid Game, sve mi prepričava. Druga opcija je moja, to su akcioni trileri. Volim klasike, Morgan Freeman, Donald Sutherland, da ne govorimo Al Pacino i Robert de Niro.

Prošli ste u životu i bolest i puno teških izazova. Što vam daje nadu?

Dvije godine sam bio baš bolestan i sve nakon toga mi je dosta light. Rijetko se nerviram ili naljutim. Kad prođeš takve stvari malo staneš na loptu. Ja se još uvijek nadam da ima dobrih ljudi, u to vjerujem. Nadam se i da ima nade za ovu zemlju i za mlade, da će moći ovde živjeti i raditi i biti sretni, što u ovom vremenu evidentno nije lako.

Ivana Perić (Portal Novosti)