Faruk Šehić: Dobri ljudi, merhametlije sa pištoljima
Stvarno je nezgodno kada imate radar za ružne stvari. Ja ga definitivno imam, jer kako objasniti činjenicu da sam na prvi dan proljeća vidio samo najružnije stvari u Sarajevu. Gdje god pogledam vidim naplavine smeća, koje je ostalo kada se snijeg povukao, i jagorčevinu kako niče u suživotu s plastičnim flašama bambuče. Tako su glasnici proljeća izmiješani s glasnicima ekološke apokalipse.
Piše : Faruk Šehić (BH Dani)
Onda sam vidio starca kako otresa slinu koja nevoljko hoće da napusti njegove prste, a on nema dovoljno snage da otrese balast koji mu je morio disajne putove. Vidio buljuk ljudi koji su, poput nekih insekata, izmilili na ulice da ih ogrije slava prvog dana proljeća. Svi su izašli van, od budućih serijskih ubica do onih skrivenih, grbavih rođaka, koje njihovi ukućani drže u zaključanim sobama, u mračnim i hladnim potkrovljima. Svi su dobili izlaz van kao u vojsci. Onda smo mi, ljudska gamad, hodali raspadnutim ulicama ovog grada bez cilja, jedna ljudska masa bez glave i repa, jedan potpuni haos kao na ulicama indijskog Varanasija, tamo gdje na obalama Ganga spaljuju stotine mrtvih dnevno.
Ovdje niko nikog ne spaljuje, mada je bilo i takvih slučajeva na Alipašinom Polju, prije nekoliko godina kada su dvojica mladih merhametlija benzinom zapalili živu staricu. Nije Sarajevo poznato samo po tome kako je domaća radinost izbosti čovjeka više puta dok tramvaj pređe samo jednu stanicu. Nije poznato ni po krađi mobitela, ni po kvalitetnom heroinu i spidu, nije poznato po provalama automobila stranih registracija, nego je najviše poznato po svome revolveraškom sarajevskom duhu. Ne bez razloga i sam već godinama razmišljam da nabavim dozvolu za posjedovanje vatrenog naoružanja, u svrhu samoodbrane. Jer ovdje trenutno ima ranjenih više nego tokom nekih dana rata u opkoljenom Sarajevu.
Zato volim živjeti u Sarajevu, gradu s najskupljim režijama u Evropi u odnosu na prosječnu platu našeg vrlog građanina. Plus najskuplja mobilna telefonija u Evropi, i jedna od najskupljih na svijetu. Plus nema vode već godinama iza ponoći pa do iza pet ujutro. To je naš glavni grad. Naš ponos. Baščaršija, Vijećnica, Begova džamija. Ćevapi, deset u cijelo, baklave i slične ublehe.
Naš grad voli turiste, a najviše turiste vole taksisti koji ih uzimaju lopatom kad ovi slete na sarajevski aerodrom. Ovo je jedini grad na svijetu u kojem nemaš javni prevoz iz centra grada do aerodroma, nego moraš taksijem. Zato jer je taksi lobi jak, pa što će nam onda bus do aerodroma i nazad do centra.
Ili te noćne utrke sarajevskih opakih jamezdina, pa su neku noć povalili pola zida na obali Kulina bana. I ne treba biti prorok da će to tako stajati mjesecima. Prvi dan su stavili samo jednu žutu traku da, ko fol, opomenu prolaznike, poslije su razvukli crveno-bijele trake, plus čunjeve sa utezima, da eto, neko ne bi pao u Miljacku.
Zamislite da li je ovo moguće u nekom njemačkom gradu gdje bi odmah došle mašine i izvukle kamenje iz rijeke, i isti dan bi zidari, mahom dobri Bošnjani, zakrpili zid i život bi se lagano nastavio dalje. Ali nije ovo Njemačka, niti to može biti, zato je meni javašluk bitniji od simbola grada poput Vijećnice i inih.
Zato živjelo proljeće, koje nam pokazuje kakve smo mi ruševine i u kakvim ruševinama živimo. Planeta Sarajevo, kakva narcistička megalomanija.
Imam tu sreću da živim odmah do ulice u kojoj se najviše puca, dva puta u nekoliko dana. A na dan mitološke pomrčine Sunca pucalo se tri puta u jednom danu, i opet u mojoj ulici. Eno krvi na saksiji i trotoaru pored kafića Fashion. Lokva krvi koja se još vidi. Niko je nije saprao. Nikog ne zanima tuđa krv. To je ta mitološka planeta Sarajevo. Dobri ljudi, merhametlije sa pištoljima. Indžoj Sarajevo, indžoj Bosnia.
Komentari