Rat koji se može izbjeći: Kako spriječiti katastrofalni sukob Kine i SAD-a
Kada su Sjedinjene Američke Države preuzele poziciju svjetskog hegemona od Velike Britanije, taj prenos moći sa jedne sile na drugu, suprotno logici realizma koja u toj situaciji predviđa rat, protekao je mirno. Dvije strane ne samo da su sporazumno riješile sve sporove u toku tranzicije, nego su postale i saveznici. Da li se isto može desiti u slučaju da Kina preuzme svjetski tron od SAD-a?
Kevin Rudd, bivši premijer Australije i jedan od najvećih stručnjaka za Kinu, u svojoj novoj knjizi The Avoidable War: The Dangers of a Catastrophic Conflict Between the US and Xi Jinping's China (Rat koji se može izbjeći: Opasnosti katastrofalnog konflikta između SAD-a i Kine Xi Jinpinga), koju je nedavno izdao PublicAffairs, tvrdi da je Britaniji odgovarao novi svjetski poredak oblikovan od strane SAD-a budući da su ideološki bili na istoj, liberalnoj strani, dok to sa Pekingom nije slučaj.
Rudd je bio premijer Australije za vrijeme finansijske krize, od 2007. do 2010. godine, i to po ocjenama mnogih veoma uspješan, budući da je ova zemlja bila među rijetkima koja tada nije otišla u recesiju. Također je bio jedan od osnivača G20 stvorenog u pokušaju odgovora na globalnu krizu. Rudd je nakon premijerske pozicije došao na mjesto ministra vanjskih poslova Australije, a također je bio i parlamentarni zastupnik te lider Laburističke stranke. Prije ove političke karijere, služio je kao diplomata u Pekingu te tečno govori kineski jezik i smatra se jednim od vodećih stručnjaka za Kinu u svijetu. Stoga ni ne čudi da je predsjednik organizacije Asia Society Policy Institute (ASPI) u SAD-u te vodeći istraživač sino-američkih odnosa na Univerzitetu Harvard. Generalno, život i posao i u Kini i u SAD-u tokom pola stoljeća učinilo ga je jednim od najvećih stručnjaka po pitanju odnosa dvije super sile.
Specifičnost njegove nove knjige je što Rudd u proučavanju kineske politike koristi vlastita iskustva i razgovore sa kineskim diplomatama, zvaničnicima pa i samim Xijem, kao i sa američkim liderima, kao što je George W. Bush. Međutim, to knjigu ne čini nimalo subjektivnom niti u centar pažnje stavlja autora. Naprotiv, Rudd donosi poprilično objektivni prikaz američko-kineskih odnosa, ne stavljajući se na stranu nijedne sile, i još bitnije ne koristeći to za isticanje vlastitih uspjeha te političkih i diplomatskih dana. Rudd se, dakle, postavlja kao puki posmatrač, a ne kao vođa jedne zemlje koji je je učestvovao u kreiranju politika zajedno sa globalnim liderima, te na taj način čitateljima prenosi ono što je on saznao o kineskoj politici i viziji svijeta koja uglavnom nije očigledna niti se može pronaći u zvaničnim dokumentima kineske Komunističke partije. Također, treba napomenuti da je knjiga pisana prije ruske invazije na Ukrajinu.
Šta Kina želi i koliko se to kosi sa vizijom SAD-a – pitanja su na koje daje iscrpan odgovor u knjizi, ne zaobilazeći nijedan detalj, te je tako prvo poglavlje posvećeno odnosima SAD-a i Kine kroz razdoblje koje Kinezi zovu Stoljećem sramote, Drugog svjetskog rata, Hladnog rata, te modernog perioda. Kroz taj prikaz čitatelj zapravo saznaje puno toga o kineskoj historiji, motivima kineskih vođa, mentalitetu zemlje, te kako Kina percipira sebe kao samodovoljnu zemlju i veliku civilizaciju u odnosu na strance koje smatra okupatorima i inferiornima.
Kada je američki predsjednik Woodrow Wilson objavio svojih “14 tačaka”, dokument kojim se uređivao svijet nakon Prvog svjetskog rata u kojem je istaknuto načelo samoopredjeljenja naroda, Kinezi su ga smatrali “najboljim čovjekom na svijetu”. Međutim, kada je do njih stigla vijest da ih je na mirovnoj konferenciji u Parizu Wilson “izdao”, dajući Japancima pokrajinu Shandong, mjesto rođenja Konfucija, brzo je od “nacionalnog spasitelja” postao “beskičmenjak i licemjer”, objašnjava Rudd u knjizi. U sjećanju Kineza kinesko-japanski ratovi izazivaju osjećaj traume i poniženja (pogotovo jer im je tada oduzet Tajvan), te je ovaj potez radikalizirao kinesku politiku prema SAD-u i odnosi od tada idu prema dole.
Sam Mao Ce-tung, najznačajniji komunistički vođa Kine, posmatrao je SAD kao sve druge imperijalističke sile, često ističući “naivnost” Amerike koja ne vidi da je upravo ona najgora u tom društvu. S druge strane, kada su komunisti i nacionalisti ušli u građanski rat u Kini (1927-1950), SAD je mislio da će ih pomiriti i ujediniti u demokratsku državu, dok je SSSR počeo naoružavati komuniste. Loši odnosi dvije zemlje dodatno su se pogoršali kada je Mao poslao dobrovoljce da se bore u Korejskom ratu protiv Amerike, te kada je Washington stvorio saveze sa Južnom Korejom, Australijom, Novim Zelandom, Filipinima te pogotovo Tajvanom koji Kina smatra svojom teritorijom koja će se jednog dana pripojiti ostatku zemlje.
Rudd opisuje i kako su se odnosi SAD-a i Kine počeli donekle normalizovati Nixonovom ‘ping-pong’ dipolomatijom, Clintonovim zalaganjem da Kina uđe u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) te konačno činjenicom da je kineska ekonomska transformacija u najveću svjetsku fabriku bila potakunuta pristupom ogromnom američkom tržištu i njegovim potrošačima. Razvoj Kine i širenje njenog utjecaja u susjedstvo dodatno je pojačano dok je Amerika bila zauzeta ratovima u Iraku i Afganistanu, za vrijeme Georgea W. Busha, te u jeku finansijske krize u kojoj se Kina predstavljala kao globalni motor za oporavak svijeta. Sa održavanjem Olimpijskih igara 2008. u Pekingu, Kina je izašla na svjetsku pozornicu, piše Rudd.
Xi ‘impresivan i obrazovan’ lider
Glavni dio knjige, Rudd je posvetio razumijevanju kineske vizije svijeta, odnosno Xijeve vizije svijeta, koja se prema njemu, zasniva na, kako ih zove, “deset krugova interesa”.
Kako napominje, takvi ciljevi se ne mogu naći nigdje u zvaničnim dokumentima, nego se taj pristup zasniva na njegovom vlastitom iskustvu kroz decenijsko proučavanje Kine, kako na akademskom polju tako i na političkom i diplomatskom. Rudd je u tom periodu imao priliku da razgovara lično sa Xijem i to satima, na mandarinskom jeziku koji tečno govori, a rasprave s njim je vodio i u telefonskim razgovorima. Na temu Kine, njenog razvoja i odnosa sa SAD-om diskutirao je i sa Xijevim savjetnicima i drugim visokim zvaničnicima.
Samog Xija, Rudd u knjizi opisuje kao “impresivnog i obrazovanog” lidera, “čvrstog u svojim pozicijama”, “zainteresiranog sagovornika”, koji skoro nikada ne koristi nikakve bilješke, ni u razgovorima sa stranim zvaničnicima ni u javnim govorima. Također ga opisuje kao političara koji kalkulira rizicima prilikom donošenja odluka te kao nemilosrdnog prema opoziciji, što ne čudi kada se uzme u obzir prvi, osnovni krug interesa koji Rudd ističe u knjizi – osigurati ostanak Komunističke partije na vlasti, a u okviru toga i Xijevu vlast, koji želi da u historiji ostane zapamćen kao ravnopravan Mao Ce-tungu.
To je prema Ruddu osnovni interes Pekinga i njegovog djelovanja, kako na domaćoj tako i na globalnoj sceni, iz kojeg proizlazi ostalih devet krugova interesa, kojima je cilj osigurati ovaj prvi, i između ostalog pridobiti kineski narod da uvijek podržava Komunističku partiju na vlasti.
Krugovi kineskih interesa
Tako je drugi krug kineskog interesa osiguravanje nacionalnog jedinstva (u šta ulazi pripajanje Tajvana Kini što bi Xija učinilo ravnim Mao Ce-tungu), a treći – osiguravanje ekonomskog prosperiteta.
Tu je, kako piše Rudd, Xijev ekonomski cilj pobijediti siromaštvo, podići životni standard građana, poboljšati obrazovanje i zdravstvo podizanjem poreza te postaviti Kinu kao globalnog lidera u tehnološkom razvoju. Sve to Xi često opisuje frazom “zajednički prosperitet”. Nepisani ugovor između kineskog društva i Komunističke partije jeste da se njoj produžava vlast sve dok god ona postiže ekonomski rast. Ekonomski pad zemlje, koji se nije desio od Kulturne revolucije ‘80-ih godina, vidi se kao jedan od faktora koji bi mogao srušiti Xija sa vlasti.
Četvrti krug interesa dolazi iz trećeg, a to je osigurati da ekonomski razvoj bude ekološki održiv, budući da je do sada štetio okolišu, zbog čega su se građani bunili. Također, ovo Kini donosi i međunarodnu reputaciju odgovorne sile. Peti krug je modernizacija vojske koju Xi provodi, prvo pokrenuvši borbu protiv korupcije u vojnom sektoru. Cilj je najprije modernizirati mornaricu i zračne snage, te parirati SAD-u na moru i nebu, međutim, osnovni problem kineske vojske je nedostatak ratnog iskustva, koje američki vojnici itekako imaju.
Šesti krug čine odnosi sa susjednim državama, a njih ima čak 14. Tu Rudd temeljito opisuje odnose sa svakom od njih, jer je za Kineze to oduvijek bilo sigurnosno pitanje budući da su strane sile ulazile u zemlju putem susjednih država. Sedmi krug interesa predstavlja upravljanje pomorskom periferijom, odnosno osiguravanje pomorske nadmoći u Indo-pacifičkoj regiji. Osmi krug interesa je kretanje prema Zapadu, što Peking radi preko projekata kao što je Inicijativa Pojas i put.
Deveti krug obuhvata pozicioniranje Kine u Evropi, Africi, Latinskoj Americi i na Arktiku, dok se desetim krugom ostvaruju svi ovi interesi i to mijenjanjem liberalnog svjetskog poretka u poredak koji će pogodovati kineskim nacionalnim interesima, što je SAD isto uradio nakon Drugog svjetskog rata.
Rudd navodi da je pitao svoje kineske kolege šta misle o ovom konceptu deset krugova interesa te dodaje da su se oni složili s njim, iako nevoljno i poprilično tiho.
Kako izbjeći katastrofu
Rudd, koji je više od 40 godina, studirao, živio i radio u Kini ili se bavio Kinom, te deset godina u SAD-u, stvarajući lična prijateljstva na obje strane, jedan je od rijetkih autora koji može dati realan uvid u mentalitet kineskog vodstva, koje na kraju i odlučuje da li će doći do sudara dvije sile. On u knjizi demistificira kineske motive i ciljeve, kako bi se dobilo što bolje razumijevanje ove sile u usponu te da bi se, što je najbitnije, potencijalni sukob iz neznanja spriječio.
Rudd tvrdi da se takva katastrofa i dalje može izbjeći ako dvije sile nađu način da koegzistiraju na globalnoj sceni, a da se ne odriču svojih nacionalnih interesa. Ako ne uspiju u tome, tvrdi da može doći do rata.
Kako bi se to izbjeglo, on predlaže koncept nazvan “Managed Strategic Competition”, dakle strateško takmičenje koje će biti definisano i dogovoreno između dvije sile. Prema Ruddu, to se može ostvariti kroz tri stvari – svaka strana mora reći jasno i razumljivo svoju stratešku crvenu liniju koja se ne može preći; drugo, svaka strana svoje strateški rivalitet mora pretvoriti u zdravo takmičenje naprimjer na polju tehnologije; te treće – obje strane moraju stvoriti politički prostor potreban za stratešku kooperaciju na brojnim poljima kako bi se ispunili i njihovi nacionalni i globalni interesi. U svemu tome Rudd posebno upozorava na pitanje Tajvana kao potencijalne tačke u kojoj bi moglo doći do sukoba.
Međutim, ističe da su dvije zemlje izgubile povjerenje jedna prema drugoj. Xi nema namjeru da transformira Kinu u liberalnu demokratiju po želji SAD-a, a SAD stoji na putu ispunjavanja kineskih interesa.
SAD smatra da je kineska diplomatija zasnovana na obmani i u duhu realizma uvijek pretpostavlja najgore kada su u pitanju kineski strateški ciljevi, budući na tajnovitost kineskog vodstva. Jednostavno, Amerikanci ne vjeruju u ono što čuju od kineske Komunističke partije.
S druge strane, Kinezi Amerikance često gledaju kao rasiste, licemjere, koji se samo vode svojim interesima, a ne nekim moralnim načelima kako to predstavljaju ostatku svijeta.
Ipak, zaključuje Rudd, narodi obje zemlje žele isto (kao i narodi svugdje u svijetu), da žive dobar i miran život, zbog čega obje sile moraju pronaći zajednički jezik kako bi strateško rivalstvo pretvorile u strateško takmičenje i izbjegle potencijalni rat koji bi uništio svijet kakav poznajemo.
Komentari