Kliker.info

Rastko Močnik (1944) jedan je od vodećih slovenačkih i jugoslavenskih sociologa i semiotičara. Umirovljeni je profesor Univerziteta u Ljubljani, a trenutno radi kao gostujući profesor na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Gostujući predavač je bio na sveučilištima u Francuskoj, Rusiji i Bugarskoj. Plovdivski univerzitet Pajsij Hilendarski dodijelio mu je počasni doktorat 2005. godine. Objavio je više knjiga iz područja humanističkih i društvenih znanosti od kojih izdvajamo: Beseda besedo, 1985; Extravagantia, 1994; Extravagantia II – Koliko fašizma?, 1995; Alterkacije, 1998; Teorija sa ideologijom, 2019; Spisi o suvremenom kapitalizmu, 2016.

U sklopu međunarodnog akademskog programa “Rat i revolucija: Razumijevanje 1989. u kontekstu umjetnosti jugoistočne i centralne Evrope” Rastko Močnik je 22. marta 2023. u Sarajevu održao predavanje na temu “Kapitalizam i rat”. Iskoristili smo ovu priliku da s njim porazgovaramo o Jugoslaviji i socijalizmu, (post)kapitalizmu, politikama Evropske unije, obrazovanju, fašizmu, agresiji Rusije na Ukrajinu, političkom (samo)organizovanju. Pred vama je prvi dio razgovora, drugi dio objavljujemo za nekoliko dana.

(Post)Kapitalizam

Minel Abaz, Prometej.ba: Često se o kapitalizmu u prostoru post-socijalističkih, post-jugoslavenskih zemalja, govori kao o “brutalnom”, “nenormalnom”, implicirajući tako da negdje postoji i da može biti ne-brutalan, normalan kapitalizam? Kakav tip kapitalizma živimo, i šta nam je potrebno – bolji, prijateljskiji, “prirodniji” kapitalizam kao faza prema nekom boljem ekonomskom i društveno-političkom uređenju, ili možemo i moramo preskočiti kapitalizam ka nečemu boljem i drugačijem?

Rastko Močnik: Ovaj naš sadašnji periferni i zavisni kapitalizam je naravno grublji od kapitalističke države blagostanja u zapadnoj Evropi 50-ih, 60-ih, pa čak i 70-ih godina 20. vijeka. U tom smislu je neoliberalni kapitalizam brutalniji. Sa druge strane, kapitalizam je uvijek bio brutalan u kolonijama, gdje je čak upotrebljavao predkapitalističke načine eksploatacije, uključujuči ropstvo, na jugu američkih država u 19. vijeku. Kapitalizam je uvijek brutalan, nekad manje, zbog jačine radničkog pokreta i zbog toga što si vladajuće klase mogu priuštiti redistribuciju viška vrijednosti prema radnim masama. Ono što sada doživljavamo je velika historijska regresija, jer smo mi već bili, ako ne u socijalizmu – sigurno ne u socijalizmu – u društvu sa socijalističkim projektom.

Tom društvu je uspjelo da ukine bitne uslove kapitalističke eksploatacije: privatno vlasništvo sredstava za proizvodnju, u velikoj mjeri eksploataciju. Odnosno, uvelo je način raspodjele viška proizvedenog u društvu, koji je bio – to čudno zvuči u kontekstu sadašnje propagande – relativno demokratičan, barem za vrijeme samoupravnih interesnih zajednica, za ono što se tada nazivalo društveno upravljanje. Pogotovo u samoupravnim kolektivima, a i za ono što je bilo državno propisano: koliko treba da ide za akumulaciju, koliko za proširenje reprodukcije svakog preduzeća, koliko u stambeni fond, u zdravstveni fond, u penzijski fond, za reprodukciju društva kao cjeline. Ja mislim da je to bilo vrlo inventivno, i bio je to pošten pokušaj, izaći i iz privatnog prisvajanja viška vrijednosti, i iz etatističke birokratske redistribucije viška vrijednosti, koje ne samo da nije demokratsko, nego je i deformisano, zato što birokratija kao jedan sloj koji je udaljen od naroda ima svoje interese.

Kao klasa za sebe?

Da, rekao bih da su oni više klasa za sebe, nego klasa po sebi. Po sebi, oni se reproduciraju po predkapitalističkim hijerarhijskim principima.

Jugoslavenski samoupravni sistem u preduzećima i radnim kolektivima, i društveno upravljanje u društvenim djelatnostima, u zdravstvu, školstvu, kulturi, penzijskim fondovima – to je bio sjajan historijski jedinstven pokušaj, koji je imao perspektivu. Mi smo bili nezadovoljni za vrijeme jugoslavenskog socijalizma, i bili smo lijeva – i ljevičarska, znači anarhoidna – kritika postojećeg društva, ali sam uvijek vidio perspektivu, da taj sistem ima budućnost. Što je bila greška, jer smo mi mislili da je uvođenje postkapitalizma, rušenje kapitalizma, ireverzibilan proces. Tu smo gadno pogriješili.

A onda se kapitalizam, kao i religija, vratio još jači i agresivniji.

Sa bogom nismo imali nekih računa, dok sa socijalizmom i kapitalizmom jesmo, i tu je naša odgovornost velika. Ja se pitam, da sam ja znao, nekim čudom, šta će biti, da li bih bio staljinista? Možda je bolje što nisam znao.

Kad smo kod vjerovanja, ima li vjere u kapitalizam, ko još vjeruje u njega, i treba li ga spasiti (recimo od neoliberalizma) ili spasiti ljude od kapitalizma? I kako?

Pitanje da li se još vjeruje u kapitalizam je akademsko pitanje. Jednostavnije pitanje je ko praktikuje kapitalizam, bez obzira da li zaista vjeruje ili samo vidi svoj interes u tome. Kapitalizam danas, i to neoliberalni kapitalizam, praktikuju sve parlamentarne snage u Evropskoj uniji, i vladajuće politike u SAD-u, bez obzira da li su Demokrate ili Republikanci. Čak su Republikanci malo suzdržaniji, jer su izolacionisti. Oba Busha su probila to sa intervencijom u Iraku. Sa druge strane, Trump je bio manje agresivan od Bidena, ili čak Obame. On je ipak kalkulisao, u smislu menadžera, a ne u smislu geopolitike. Što znači da vi možete da priuštite sebi velike gubitke, zbog geopolitičkih interesa, ili vaše percepcije geopolitičkih interesa. Uzmimo Siriju, za primjer, i Trump se tu zamalo povukao.

Da li tu leži uspjeh visoke podrške Trumpu, u MAGA protekcionizmu?

On je imao protekcionističku politiku kad je bio na vlasti, obećao je to, i zapravo je u interesu američkog kapitalizma – ne američkog naroda, već kapitalizma – protekcionizam, jer su oni već izgubili ekonomsku dominantu u svjetskom sistemu. Naravno da je protekcionizam aktuelan za njih, ali je isto tako tipično da nekadašnji hegemoni to shvataju prekasno. Neortodoksni ekonomisti govore da je Velika Britanija trebala odustati od dogme slobodnog tržišta već na početku 20. vijeka. Oni su to shvatili tek tih 30-ih godina. Politika kasni za realnim, jer su oni tada još uvijek bili liberali u smislu 19. vijeka. Evropska unija je tipičan primjer neuvažavanja ekonomskih analiza i faktora u politici. Evropska unija je sa Kinom jedan od najvećih partnera, odnosno pobornika slobodne trgovine. Kina to naravno podržava jer su oni sad sila koja se uzdiže i koja prodire, njima je u interesu slobodna trgovina, a Evropskoj uniji više nije. I naravno, Evropska unija nije ni dosljedna, jer uvodi sankcije, što je protiv chartera Ujedinjenih nacija – to su jednostrane sankcije. Ipak, EU bi trebala, sa kapitalističkog stanovišta, da vodi više protekcionističku politiku.

Tu je i jedan problem koji je institucionalno politički. Ako gledate sudbinu autentično lijevih partija, Die Linke u Njemačkoj, Melanchona u Francuskoj, Podemosa ili Izquierda u Španiji i Portugalu, kad oni uđu u parlament, oni odustaju od radikalizma, postaju neka folklorna opozicija koja legitimiše buržoaski parlamentarizam kao pluralizam, ili kolaboriraju i onda vode, u najboljem slučaju, socijaldemokratsku politiku, u onom starom smislu: reformizam, filantropija, poboljšanje ranjivih skupina, upotrebljavajući taj liberalni žargon.

Upravo na tom tragu sam, prije 10 godina, prije nego je SYRIZA bila na vlasti, upitao Srećka Horvata – zbog njegovih veza sa Tsiprasom i Varoufakisom – šta ako SYRIZA dođe na vlast, udari u zid i postane socijaldemokratska partija. Na to mi je Horvat odgovorio da je bolje i socijaldemokratija, nego ovo što imamo sad.

SYRIZA je kapitulirala. Jedan olakšavajući razlog je taj da su oni bili koalicija najrazličitijih frakcija. I tipično za radikalnu ljevicu je da je frakcionaška.

Nažalost.

Nije nažalost. To je strukturno nužno. Kapitalizam na borbu radničke klase uvijek odgovara tehnološkom promjenom, i zato je radnička klasa minimalno razdvojena između starog političkog sistema, i novog političkog radikalizma. Frakcije unutar radničkog pokreta, i lijevog pokreta su nužne zbog toga jer uvijek postoji konflikt. Kao klasični konflikt između boljševika i Kautskog, ili između socijaldemokratije i boljševizma, odnosno komunizma.

U viđenju procesa, i u viđenju stanja nakon.

I u viđenju stanja nakon. Ono što je fascinantno, jeste da se pokazalo da je socijaldemokratija bila naslonjena na socijalizam. Kad je propao socijalizam, propala je i socijaldemokratija. Meni je bilo nevjerovatno, kada se to dešavalo 1990-ih godina. Izgledalo je da imamo drugu odbrambenu liniju, socijaldemokratiju, ali ne.

Izjavili ste jednom prilikom: “Vidim samo dve mogućnosti, i ne zna se koja je gora – ili tržište bez države, što je horor, ili država bez tržišta, što je možda još gore. Postkapitalizam još čeka na definiciju.” Kako sad gledate na ovu Vašu izjavu, da li smo došli do bilo kakvih definicija postkapitalizma?

Ja bih svojoj izjavi o dilemi “tržište bez države, država bez tržišta” dodao da je jedina alternativa koja je bila predložena za izlaz iz kapitalizma, socijalizam. Do sada, nije bilo druge varijante. Bili su anarhistički pokušaji, koji su bili vrlo značajni, ali su bili ograničeni. To su bile male grupice, koje su funkcionisale dobro, ali to nije globalno rješenje.

Ja ne vjerujem u ljudsku prirodu, to je osnova građanske političke ekonomije. Ali je istina da je reprodukcija klasa nešto što se dešava spontano. Možemo se vratiti na Kangrgu i “nastupanje srednje klase” kao eufemizam za malograđanstvo, i obnovu klasa koje su uklopljene u subeksploataciju, kao što je upravo malograđanstvo. Dok imate kapitalističku logiku, jedina vrijednost koja se izvodi je ona koja se proizvodi za kapital. To je jedini produktivni rad. To ne znači da ljekari ili školski nastavnici nisu potrebni, ali oni u tom sistemu ne proizvode vrijednost, i oni su automatski u poziciji subeksploatatora, jer žive od viška vrijednosti proizvedenog od neposrednih proizvođača, radnica i radnika. Tu se onda probija malograđanski refleks, ono što sada doživljavamo. Mi imamo pobunu malograđanske klase, zato jer su oni u sigurnijoj poziciji, oni mogu da vode klasičnu sindikalnu borbu. Učitelji, naročito ljekari, oni mogu da vrše pritisak na vladu, jer su u javnom sektoru. Tipično za post-socijalizam je da su sindikati u javnom sektoru, čak i u industriji, jači nego u privatnom sektoru, ako tamo uopšte postoje. Tu je praktični problem klasne borbe: da li će ova sindikalna akcija, koja je lakša u javnom ili u državnom sektoru, biti avangarda sindikalizma, ili će to biti privilegija jednog od slojeva? To je konkretno pitanje klasne borbe, i odgovori nisu jednoznačni. Slovenija je, naprimjer, bila uzorna tranzicijska država 1990-ih, zato jer su sindikati bili jaki i postupali su sa klasne pozicije. Onda je došlo do smjene generacija u sindikatima i sindikati su požutili.

Milan Kangrga je 1971. godine u ‘nastupanju srednje klase’ (transformacija seljaka i proletera u srednju klasu) vidio opasnost po jugoslavenski socijalizam. Proces se sada kreće u suprotnom pravcu – danas se srednja klasa proleterizira i smatrate da bi ovo mogla biti objektivna osnova za njenu radikalizaciju na lijevoj platformi. No, unatoč inflaciji, recesiji i poskupljenjima, ne vidimo ovu radikalizaciju? Zašto je to tako?

To je zapravo veliko pitanje političke mobilizacije ljevice danas u cijeloj Evropi. S jedne strane, gubljenje standarda i dohodaka srednje klase znači da se ova klasa potencijalno može mobilizirati, ali nije unaprijed rečeno na kojoj platformi – može biti na desnoj, i ekstremno desnoj. Interesantna pojava su njemački Zeleni, koji su, prema Pikettyjevim istraživanjima, stranka više srednje klase. I oni su sada u ovom trenutku više pro-kapitalistički i pro-NATO pakt nego njemačka konzervativna stranka, CDU. Da je srednja klasa ambivalentna, znamo još od (György) Lukácsa. Na kojoj platformi će se mobilizirati, ovisi o rezultatu mobilizacije i propagande drugih klasa i stranaka. U Sloveniji, upravo sad imamo nešto što bi se moglo nazvati pobunom srednje klase. Štrajkom prijete ljekari, koji traže veća primanja, zatim sudski aparat, koji isto tako traži veća primanja, i univerzitetski profesori, koji su opet jedna rentijerska klasa, privilegovana na više načina, ne samo u primanjima, nego i u radnom opterećenju.

Kad ste redovni profesor, možete svoje radno opterećenje da prenesete na asistente, na mlade istraživače. Svi oni imaju svoje sindikate koji prijete štrajkom i iznuđuju od vlade, tako da će vlada odstupiti – već je javno nagovijestila – od jedinstvenog platnog sistema javnog sektora, i dogovaraće se sa svakom grupom posebno. Zapravo će praviti koncesije, to izgleda neminovno. Interesantno da su sindikati jaki upravo u tim sektorima gdje je teško govoriti o eksploataciji, gdje više možemo govoriti o subeksploataciji, jer unutar kapitalističkog sistema, produktivan rad je samo onaj obavljen za kapital i koji stvara vrijednost. Svi ostali zaista žive od vrijednosti proizvedene u kapitalističkoj proizvodnji, ili otuđenoj od sitne robne proizvodnje, nadeksploatacije, viška eksploatacije migrantskih radnica i radnika.

U tome vidim opasan presedan, jer se povećavaju društvene razlike, i zbog povećanja društvenih konflikata, zbog krize evropskog kapitalizma, već privilegovane grupe mogu da izbore neki višak koji im zapravo ne sljeduje po društvenoj pravdi. Znači, srednja klasa je vrlo ambivalentna, i naravno da bi se mogla mobilizirati na lijevim pozicijama, samo što stranke – kao Die Linke u Njemačkoj i Levica u Sloveniji – nisu sposobne, jer su to malograđanske, stranke prosvijećene srednje klase. Ove stranke prirodno teže prema lijevo-liberalnim pozicijama – ne socijaldemokratskim – ali više od socijaldemokratije, naprimjer komunistička, radikalnija politika, od njih neće doći. U najboljem primjeru, klasična tradicionalna socijaldemokratija: reforme, mijenjanje sistema unutar sistema. Što može ići prilično daleko, ali zasad još ne ide.

Alain Badiou je rekao da je pandemija korona virusa svojevrsni interludij, prilika da se saberemo pred nove bitke koje će i nakon nje uslijediti. Da li smo iz pandemije nešto naučili, sabrali se, ili je samo kapitalizam taj koji je nešto naučio? Da li smo u pandemiji, sa državnim intervencijama koje su nastupile od Španije do SAD-a, počeli sumnjati u kapitalizam?

Naučili smo da su velike farmaceutske transnacionalne kompanije veliki profiteri te krize. Zatim, pokazala se velika korupcija unutar sadašnjih država, a vjerovatno i unutar Evropske komisije. U Sloveniji je ta korupcija intuitivno bila na vidjelu, i o njoj su izvještavali mediji, kad je bila u toku. Vidimo i krizu buržoaske pravne države, kao i profiterstvo farmaceutskih firmi. Ovo smo znali i prije, ali sad je postalo očigledno. S druge strane, cijeli je sistem postavljen tako da se ovo prikazuje kao eksces, kao nešto što je van logike, što se može i treba ispraviti. U najboljem slučaju traže se neke individue koje su profitirale od te korupcije, pa se onda njih kažnjava, kao žrtveno janje. Individualizira se nešto što je zapravo sistemski problem, a sistemski problem se neće riješiti na taj način. Sistemski problem će se rješavati zbog sveopšte krize koja pritišće stanovništvo zbog sadašnjeg marša SAD-a na Evropsku uniju, zbog energenata, zbog opšteg poskupljenja, inflacije. To će udariti široke slojeve, ne samo malograđanstvo, već prvo radne mase, i mislim da će to mobilizirati narod. To vrlo vješto koristi, barem u Sloveniji, desnica. I to ova ekstremna, Janša i kompanija. Oni svakog petka imaju velike manifestacije umirovljenika, a i umirovljenički sistem je problem za kapitalističko društvo. Evropska društva su sve starija, a nema sistema raspodjele vrijednosti koja se proizvodi, tako da su umirovljenici, oni u nižim razredima dohodaka, zaista u teškoj situaciji. I njih mobilizira ekstremna desnica, što je vrlo opasno, jer su ti zahtjevi opravdani, a ljevica ih nije artikulirala.

Potvrda teze da gdje zakaže ljevica, nastupi ekstremna desnica.

Tačno. Ekstremna desnica ima mnogo jednostavniji žargon, ona upotrebljava stereotipe vladajuće ideologije, samo ih rekomponira, dok ljevica po samoj logici treba da ide na duge staze, njen je politički rad sporiji, jer treba da uklapa neortodoksne poglede, koje blokira vladajuća ideologija. To je jedan veliki ideološki, politički zahvat, koji za sada, naše lijeve stranke nisu uspjele da provedu.

Obrazovanje

Rekli ste 2011. godine pred Ljubljanskom berzom: “Zgodovino delajo množice, ne profesorji. Bojimo se profesorja ki hoče delat zgodovino.” Tad ste naveli da su zahtjevi, kao besplatno javno zdravstvo dostupno svima, veoma prosti. Jesmo li toliko zapeli u ćorsokaku da su i ovi jednostavni zahtjevi preradikalni danas?

Obzirom da je zdravstvo svuda u krizi, ovaj zahtjev je zaista popularan, pokazuju to i sociološke ankete. Problem je u tome da politički establishment – sad upotrebljavam šezdesetosmaški žargon – koji ima monopol na odluke, odlučuje, i ima mogućnost mistificirati svoje odluke. Oni mogu predstaviti svoje reforme kao odbranu javnog zdravstva, iako to možda nisu. Problem je, ako vi dopustite privatno zdravstvo, i privatno školstvo, počinje jedna neravnomjerna, nepoštena utrka između privatnog i javnog sektora. O tome je već davno pisao Albert Otto Hirschmann (Exit, Voice and Loyalty). Njegovo obrazloženje je jednostavno: kad se, uz javno, uvede i privatno školstvo ili zdravstvo, onda oni koji odlučuju – tu su i bogati ljudi – idu u privatni sektor, jer misle da je kvalitetniji. U SAD-u, mnogi privatni univerziteti su zaista dobri. Za privatno zdravstvo u našim postsocijalističkim uslovima, to ne možemo reći. Privatni sektor se bavi lakim intervencijama, onim dijelom zdravstva koje nije komplikovano i gdje se može zaraditi, a kad dođe do velikih komplikacija, oni šalju te slučajeve u javno zdravstvo.

Oni su parazitski sistem, ali su mnogo bolje organizovani. Javno zdravstvo birokratizovano je i loše organizovano. Ljudi puno više vjeruju u privatno zdravstvo zato što brže dolaze na red. Zbog toga je moguća velika mistifikacija, da se neka rješenja predstavljaju u mnogo ugodnijem svjetlu nego što su zaista. Zatim, postoje vrlo jaki lobiji farmaceutske industrije, industrije medicinskih aparata, oruđa i liječnički lobi. Ja ne znam kako to funkcioniše, jer političari govore: veliki su pritisci lobija. Da li je to podmićivanje ili ucjena, ja ne znam. Skeptičan sam da se to može riješiti, ali u slovenačkom primjeru, državna intervencija, i osnovna odbrana javnog zdravstva je nužna, jer se to sve raspalo. Treba reći da su sve vlade do sada, od osamostaljenja, radile na razbijanju javnog sektora. Čak su i ministri bili iz onih grupacija iz kojih dolaze inicijative za privatizaciju. Unutar tog esnafa, imate vrlo jake hijerarhije. To se vidi u odnosu prema tehničarima i sestrama, da je to zaista feudalno društvo. I unutar same liječničke profesije, ima ta hijerarhija, pa tako oni na vrhu, koji postanu ministri su ujedno i oni koji profitiraju od privatnog zdravstva, direktno ili indirektno. Objektivna društvena situacija na tom području je loša. Dok je na univerzitetu drugačija. Na univerzitetu su svi privatni univerziteti i fakulteti nastali parazitski na javnom sektoru. I barem po mojoj procjeni, nisu bolji od javnog sektora.

Prije nekoliko godina ste izjavili da je visokoškolsko obrazovanje, širom Evrope, u krizi, ali da kod nas to prima oblik provincijalizacije. Vidite li da je taj proces doveden do vrhunca, do kraja, ili smo izašli iz krize?

Ja mislim da smo mi sad u fazi kad jača svijest o provincijalizaciji i da taj sistem nije dobar. Ta situacija je kompleksna i ima više procesa koji rezultiraju istim problemom, naime problemom naših univerziteta ili visokih škola u sadašnjem globalizacijskom trenutku.

Počeću sa jednom anegdotom. Naši studenti idu na Erasmus razmjenu i kad se vrate, mi njima priznajemo kurseve koji su odradili. Ja sam to uvijek rutinski priznavao, ali sam pogledao kakvi su programi po kojima su studirali. Obično su to bili konvencionalni programi, ono što bi kod nas bilo smatrano kao minimum, koliko ja poznajem univerzitete na području nekadašnje Jugoslavije. Onda je došao kolega/kolegica sa jednog univerziteta koji na Šangajskoj listi rangiranja univerziteta figurira među prvih pedeset. I vidim da oni rade ono što sam ja radio u ranim 1980-im godinama – što možete pronaći u knjizi Beseda, Besedo (na slovenačkom) – ali je učitelj neznalica stavio u svoju antologiju. To je ordinary language philosophy, malo klasične diskurzivne analize, bez nekih ekstravagancija i novih eksperimenata. Tako naivno je to tamo bilo prezentirano, dok smo mi to radili i ukrštali sa dvije velike teorije, historijskim materijalizmom, znači teorijom ideologije, i lakanizmom, psihoanalizom i teorijom premještanja. Oni su radili naivno, ono što smo mi nadgrađivali. Tako se stvara mit da su naši univerziteti lošiji u odnosu na zapadnu Evropu. S druge strane, ja sam bio iznenađen kako je propao francuski akademski sistem, i kako su nastavnici i nastavnice nezadovoljni, ali su nemoćni u odnosu na administraciju i državni sistem. A ako neko ima jaku birokratiju, to je Francuska.

Znači, to je jedan proces simplifikacije, prodavanja paketa takozvanih sažetaka teorija, a ne teorija u akciji, u praksi. U prvim godinama Bolonjske reforme, studenti su se žalili da ne mogu pročitati nijednu knjigu u cjelini, jer ih profesori opterećuju sa pasusima. Vi uzimate poentu teorije, rezultat, koji će biti falsifikovan za nekoliko godina, a ne kako je teorija došla do tog rezultata – što je važnije. Studentice i studenti su otuđeni od teorijske prakse, dobijaju samo pakete poput smrznute hrane, a ne mogu da uče i prate ono što je najbitnije – proces teorijske prakse, teorijske produkcije. Do toga dolazi zbog standardizacije cjelokupnog akademskog aparata po cijeloj Evropi. To je protiv ideje univerziteta. Univerziteti su u zapadnoj Evropi uvijek bili konkurenti međusobno, zbog toga što je svako imao nešto posebno. I to je privuklo studente iz cijele Evrope: u Bolonji najbolji pravni fakultet, u Padovi najbolji medicinski fakultet, kad su se posvađali na Sorboni, koja je bila konzervativna, disidenti su otišli na Oxford. Ideja univerziteta je biti poseban, i time konkurirati, ne biti standardizovan, a sad su standardizovali to.

Neki argument za standardizaciju su Erasmus razmjena, da možete otići na jedan semester negdje, dobiti isti kurs kao i kod kuće, što je bezveze. Bolje je napraviti malo elastičniji sistem, pa bi se to isplatilo, u smislu rezultata. Strašno značajan je institucionalni imperijalizam angloameričkih institucija, naročito naučnih časopisa. Naučni časopisi su postali biznis, što je strašno, jer nema više univerzalnog pristupa do znanja. Vi nemate pristup do najznačajnijih časopisa, jer oni prodaju taj pristup. Ako ste studentica ili student, profesorica ili profesor, vi možete pristupiti, ali samo dok ste student ili profesor. Univerzitet to skupo plaća, i to je strašno. To je privatizacija javnog dobra, jer je znanje javno dobro. Niko nije mogao doći do neke teorijske inovacije, a da nije sjedio na dostignućima cjelokupnog čovječanstva, od Euklida pa nadalje. To je katastrofa. Tu je zatim i devalvacija objavljivanja na nacionalnim jezicima. Uzima se u obzir samo engleski. To razbija lokalne naučne zajednice.

Kad sam ja bio mlad, neke debate su bile pan-jugoslavenske. Gdje god ste došli, vi ste imali sugovornike koji su pročitali ono što ste i vi čitali, i koji su diskutovali na bazi tog znanja. Ljudi su imali različite pozicije, i u tome je bio štos. To je bila lokalna naučna zajednica iz koje je izrastao Praxis, i druge značajne grupe. Ili ljubljanska empirijska sociologija, prema kojoj je u Bugarskoj otvoren Centar za istraživanje javnog mnijenja, nakon što su bugarski sociolozi posjetili Ljubljanu i bili fascinirani ljubljanskim centrom. Ljubljanski centar ima istraživanje javnog mnijenja od 1970-ih godina do danas, sa boljom metodologijom, ali je to isti centar, što je longitudinalno, uporedivo. Naravno, ja vjerujem da javno mnijenje ne postoji, ali ipak ti su rezultati upotrebljivi, kad ih uzimate sa distance, odnosno kad možete da valorizirate njihove limite, pa i njihovu vrijednost unutar tih limita. Ima više tih procesa, koji se vide u odlivu mozgova iz naših zemalja. Što je fino, možete doći na bilo koji univerzitet u zapadnoj Evropi, Britaniji ili čak Americi, i sresti kolege iz Sarajeva, Zagreba, Tuzle. Ali je to siromašenje, jer bi ovdje bili u dijalogu sa nama, a tamo ih sretnete jer imate gostujuće predavanje, pa niste u organskom dijalogu.

O oseki utopijskog mišljenja: Možemo li, i u kolikoj mjeri danas misliti utopiju?

Utopiju su diskreditirali reakcionari, ali i zbog toga što kad vi zamišljate neko utopijsko stanje, nikad ne možete uzeti u obzir sve faktore koji će biti na djelu i koji će možda deformirati ono što je bilo zamišljeno. Immanuel Wallerstein je izmislio alternativu, on ju je nazvao utopistika. Znači da na osnovu sadašnjeg stanja možemo ustanoviti linije po kojima ćemo reformirati sistem, odnosno izaći iz sadašnjeg sistema i početi da stvaramo novi sistem. Utopistike su nešto skromnije, imaju drugu perspektivu, ali idu postepeno i obazrivo, uzimaju u obzir ono što se dešava, što nije bilo predviđeno. Ja mislim da je Wallerstein izmislio dobru formulu. Treba misliti van sistema, odnosno probijati horizont.

U svakom slučaju, to je više-manje uvijek horizont vladajuće ideologije, neke varijante vladajuće ideologije, što znači da kad ste u tom horizontu, vi ste unutar reprodukcije postojećeg sistema. I već kad vi krenete u teoriju, vi izađete iz ideološkog horizonta i već imate šansu da razvijajući teoriju omogućite prevod te teorije u politiku, političku akciju i ideološko vezivo mobilizacije za neke vansistemske ciljeve. Ono što je problem je prevođenje teorije u praksu jer praksa zahtijeva ideologiju, zahtijeva neko vezivo među onima koji prakticiraju alternativu. Prevod iz teorije u praksu nije jednosmjeran, nije univokan kao što bi rekli logičari.

Znači vi možete izlistati različite teorije, političke prakse i ideologije da prevedete jer je prevođenje iz jednog domena u drugi domen sasvim heterogeno. Radnički pokret je historijski svjedok toga da imate različite, čak strategije – ne samo taktike – izvedene iz iste, naprimjer marksističke ideologije. Uvijek je tu preskok, diskontinuitet i zato postoje političari, ljudi koji su talentovani, koji umiju da taj projekt naprave, gdje nije nužno da su oni neki veliki teoretičari, ali imaju sposobnost prevođenja teoretskog, teoretske prakse u političku ili društvenu praksu. Moj odgovor je taj da, kad izađete iz vladajuće ideologije, već ste u nekom smislu u utopijskoj dimenziji.

Minel Abaz (Prometej)