Kliker.info

Raif Dizdarević prvi put otkriva dijelove priče o Agrokomercu, rasprave vođene iza zatvorenih vrata, prijedloge za povlačenje Fikreta Abdića koji nisu prihvaćeni.

Kako ste Vi reagirali na aferu Agrokomerc? Sjećam se jedne rasprave u Beogradu, u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina bila epicentar – činilo se – svih YU afera. Tada sam prvi put čula tezu da svako ima svoj Neum i svog Fikreta Abdića, ali da je meta rukovodstvo BiH, Hamdija Pozderac zbog amandmana na Ustav SFRJ?

– Više je pitanja i potrebno je i više odgovora. Agrokomerc je bio zaista veliko dostignuće u razvoju BiH. U najnerazvijenijem dijelu Republike, od male poljoprivredne zadruge, izrastao je u prehrambeno-industrijski kombinat, jedan od najmodernijih u Jugoslaviji. Izrastao je u veliku firmu u okviru razvojnih napora BiH. Uživao je u nastajanju i podršku i pomoć Republike – u nekim periodima više nego drugi agrokombinati, čemu je bilo i prigovora.

Kad je došlo do krize tako uspješnog Agrokomerca?

– U vrijeme kada sam bio predsjednik Predsjedništva SR BiH (1978-1982), uz sve što je rečeno o uspješnom Agrokomercu, do mene su, i ne samo do mene, dolazila i neka kritička upozorenja i prigovori kako Agrokomerc uživa povlašten položaj u odnosu na druge kombinate, “da je miljenik rukovodstva BiH”, favorizovan olakšicama i nepovratnim kreditima, da Fikret Abdić nije kooperativan, stvara teškoće drugima, da je grandoman i da je svu vlast u kombinatu, Kladuši pa i šire koncentrisao u svojim rukama, da se poslovanje Agrokomerca netačno prikazuje.

Bilo je teško razlučiti šta su u tome mogući konkurentski sudari pa i zavist, a šta su osnovana upozorenja. U oktobru 1980. godine bio sam dva dana u posjeti Velikoj Kladuši i Cazinu. Želio sam da steknem neposredan utisak o stanju u ovom kraju pred odlučivanje o razvoju u novom petogodišnjem planu. Želio sam da se neposredno upoznam sa situacijom u Agrokomercu, koji je bio nosilac razvoja tog kraja, a i da neposrednije provjerim osnovanost nekih primjedbi i upozorenja.

S Hakijom Pozdercem

U ta dva dana dosta vremena sam proveo u Agrokomercu, u obilasku pogona, razgovorima o stanju, dostignućima, problemima i planovima. Sa mnom je bio drug Hakija Pozderac koga sam zatekao tamo. Glavnu riječ u svemu je vodio Fikret Abdić. Osnovni utisak je da je dotadašnji razvoj bio plodonosan, ostvarenja impresivna i da je izrastao brojan stručni kadar. Pitanje je bilo kako dalje. U izlaganjima Fikreta Abdića najviše se govorilo o investicijama, novim projektima, problemima koji dolaze izvan Agrokomerca, a manje ili skoro zanemarljivo o stanju i problemima unutar samog kombinata.

U više navrata sam postavljao pitanja kakva je finansijska situacija firme i kako se, iz kojih izvora misle pokrivati nove investicije i ostajao sam bez ikakvog konkretnog odgovora. Na kraju posjete, u razgovoru nasamo, rekao sam to Hakiji. Odgovorio mi je: “Finansijsku situaciju i konstrukciju finansiranja zna samo jedan čovjek, Fikret Abdić, i to u glavi, a ne na papiru”. Sve sam više ostajao pod utiskom da je Fikret podlegao grandomanskoj orijentaciji, investomaniji i ličnoj svevlasti. Pokušao sam na određen način da reagujem na ovu opasnost. Vratio sam se iz ove posjete sa strahovanjem da je Agrokomerc u opasnosti da krene nizbrdicom i da treba učiniti što se može da se to spriječi.

Šta ste učinili?

– Prenio sam Nikoli Stojanoviću, predsjedniku CKSKBiH, svoje utiske i strahovanja za budućnost Agrokomerca. Rekao sam mu da su to moji utisci i da ih ne prima zdravo za gotovo, da nakon izvjesnog vremena posjeti Veliku Kladušu i Agrokomerc i sam stekne uvid u stanje o kome govorim. Nakon nekoliko mjeseci Nikola je to učinio i vratio se sa istim utiscima. Bili smo zajedničkog mišljenja da treba učiniti sve što možemo da se izbjegnu opasnosti i od njih spasi Agrokomerc i Fikret Abdić. Bili smo istog mišljenja da bi bilo dobro da se Fikret povuče na neku dužnost u Republici. U kadrovskim pripremama za Kongres SKBiH i izbore 1982. Nikola i ja smo predložili da se Fikret povuče u Republiku. I neki drugi učesnici tog sastanka su mislili isto. Međutim, prevladalo je mišljenje protiv uz obrazloženje da je Agrokomerc pokrenuo nekoliko novih programa i da ih samo Fikret može dovesti do kraja. To neprihvatanje prijedloga će se kasnije pokazati krajnje štetnim.

Afera će uslijediti 1987. Gdje ste Vi tada bili?

– Ja sam od aprila 1984. bio na dužnosti saveznog sekretara za inostrane poslove SFRJ. Bio sam do kraja okupiran spoljnom politikom zemlje i nisam imao nikakvog neposrednijeg kontakta sa stanjem u Republici. Nisam kao član CKSKJ iz BiH primao nikakve informacije niti sam pozivan na konsultacije koje su vršene sa najvišim funkcionerima u Federaciji iz BiH niti sam za njih znao. Bio sam potpuno zatečen svim onim što je izbilo navidjelo kada je buknula afera Agrokomerc.

Kako ste saznali?

– Neposredan konkretan uvod u javnu aferu odigrao se u februaru 1987. godine. Ja sam kao savezni sekretar za inostrane poslove po položaju bio član Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. U martu 1987. sazvana je sjednica Savjeta zbog upada Agrokomerca u platni sistem Jugoslavije. Utvrđeno je da je teleksom izdato pet lažnih naloga, tobože iz banaka u Prištini, Beogradu i Ljubljani, za isplatu 15,5 milijardi novih dinara Privrednoj banci u Bihaću u korist Agrokomerca. Bio je to alarmantan slučaj kriminalnog prodora u platni sistem, svojevrsna novčana pljačka.

Ekonomski i politički zemljotres

Moj stav je bio: Da se što hitnije utvrdi i dovede do kraja zakonska odgovornost krivaca. I da se otvori pitanje sigurnosti platnog sistema kad se mogu vršiti ovakvi upadi. Savjet je zahtijevao hitne zakonske mjere. SIV je uputio savezne inspektore koji su utvrdili činjenice i podnijeli prijave protiv učesnika u ovom slučaju. Međutim, čitav slučaj je zataškan, nađena su sredstva i vraćena u tokove platnog sistema. Da je postupljeno zakonski i do kraja raščišćen ovaj slučaj, pogotovo što se već znalo i za druge nezakonitosti u Agrokomercu, moglo je to uticati na drugačiji tok afere.

Čekajte, afera je buknula u ljeto?

– U drugoj polovini jula, tokom agusta 1987. i kasnije mediji u čitavoj zemlji su se bavili aferom upada u platni sistem i posebno izdavanjem velike količine mjenica bez pokrića. Javno je buknula afera koja se iza javne scene odvijala od februara te godine. Krenula je poplava pisanja i tvrdnji od istinitih do politički ciljanih. Afera je dobila široki publicitet u inostranoj štampi i sa posebnom pažnjom praćena od naših inostranih ekonomsko-financijskih partnera. Od samog početka i čitavim tokom trajanja to nije bila samo finansijska kriminalna afera nego je i uzrocima i posljedicama, odjecima, bila ozbiljan društveni, ekonomski i politički zemljotres.

Kako je reagirala savezna vlada?

– 26. augusta 1987. pozvan sam na sjednicu Saveznog izvršnog vijeća na čijem dnevnom redu je bio slučaj Agrokomerc. Pored poziva, nazvao me premijer Branko Mikulić i tražio da svakako dođem na sjednicu jer se radi o događaju u našoj Republici. U uvodnoj informaciji je rečeno da je raširena pojava velikog broja izdavanja mjenica bez pokrića i da je Agrokomerc najdrastičniji slučaj. Navedene su do tada utvrđene cifre koje su bile ogromne. Rečeno je da je to “podrivanje privredno-finansijskog sistema Jugoslavije prisvajanjem novca”. Branko Mikulić je nakon toga rekao, s obzirom na to da je predsjednik SIV-a i da je iz BiH gdje je Agrokomerc, “nisam bio obaviješten o svim tim situacijama” i da je tek tog dana dobio materijale iz BiH.

Ja sam u raspravi izložio podatke o tome kakav je negativan efekat afere u inostranstvu gdje je dobila veliki publicitet u kome su krajnje negativne ocjene stanja u Jugoslaviji, jugoslavenske privrede i finansijske nediscipline, “krize u kojoj se sve više uvaljuje domovina maršala Tita….” Insistirao sam da se odlučno i do kraja zakonskim putem i mjerama raščisti situacija i reaguje SIV – da saopštenje sa ove sjednice bude što jasnije i što određenije insistiranje na zakonitosti i dovođenju do kraja zakonske odgovornosti svih koji su u ovome učestvovali. Takvo saopštenje bi ublažilo negativne reakcije u inostranstvu i bila bi to pomoć BiH koja je velika žrtva ovoga što se dogodilo.

Ostali?

– Svi učesnici u raspravi su iznosili manje-više istovjetna mišljenja i zahtjeve za energične zakonske mjere. Branko Mikulić je na kraju rekao da je ovo najegzemplarniji – ali ne jedini – slučaj izdavanja mjenica bez pokrića, ali i drugih finansijskih prekršaja. Konstatovao je da ovaj slučaj nanosi veliku štetu međunarodnom ugledu Jugoslavije. Zaključio je da BiH treba da riješi posljedice ove nezakonitosti – nikakvi oblici šire solidarnosti ne dolaze u obzir. Objavljeno je saopštenje sa sjednice sa vrlo jasnim ocjenama da se radi o drastičnom kršenju zakonitosti, udaru na sistem i odlučnosti Vlade u odbrani zakonitosti i odgovornosti organa i pojedinaca. Ovako odlučan stav SIV-a imao je pozitivan efekat i u zemlji i prema vani.

Zašto se kasnilo skoro četiri mjeseca sa javnim oglašavanjem rukovodstva BiH o aferi Agrokomerc?

– Posljednjeg dana augusta 1987. održana je prva ozbiljna rasprava šireg političkog vrha BiH o aferi Agrokomerc – proširena sjednica Predsjedništva CKSKBiH uz učešće članova CKSKJ iz BiH, članova Predsjedništva SRBiH i svih nosilaca čelnih funkcija u Republici. To je bila krajnje potrebna, iznuđena i zakasnjela rasprava. Čitava jugoslavenska javnost je preko dva mjeseca bila zaokupljena aferom, a politički vrh Republike se nije javno oglasio sa svojim ocjenama, stavovima, informacijama.

700 milijardi novih dinara

Na zatvorenim sjednicama su vođene rasprave i konsultacije sa funkcionerima iz Republike u Federaciji. Skoro četiri mjeseca su se u ovim organima slivale činjenice o nevjerovatnim razmjerama nezakonitosti, masovnom izdavanju mjenica bez pokrića – do tada preko 700 milijardi novih dinara.

Kako je protekla ta sjednica?

– Na ovoj sjednici vođena je zaista temeljita i otvorena rasprava, izneseni su do tada nepoznati podaci, otkrivene istine, primjeri širokog neraspoloženja javnosti u BiH i šire, nepovjerenje u rukovodstva i sl. Stavovi koje sam zastupao na ovoj sjednici, na kojoj sam prvi put mnogo toga čuo, bili su, između ostalih, i slijedeći: Ovo je težak udarac zadat iz naše Republike sistemu i to u uslovima najteže krize kroz koju prolazimo i iz koje tražimo izlaz. Afera je najteži udarac razvoju Republike, položaju BiH u Jugoslaviji. Afera je zadala težak udarac međunarodnom položaju i ugledu Jugoslavije.

Ne treba da se čudimo što je ovako veliki odjek afere u zemlji, što su takva reagovanja pa i što u njima ima i pretjerivanja. Slučaj je sam po sebi težak, do tada najteži. Reagovanja su izraz šireg nezadovoljstva. Mi moramo ozbiljno analizirati i ocijeniti društvene korijene ove pojave, stanja koje se očigledno duže vremena stvaralo, da bi se u ovoj aferi izrazilo. Šta je uzrok tome, šta je tome pogodovalo, kako je moguće da se uspostavi takav birokratski sistem, birokratski odnosi i birokratske nezakonitosti u jednom dijelu Republike, kako to da je sve zatajilo, kako to da se nije na vrijeme saznalo za nezakonitosti? Mi moramo ratovati sa uzrocima iz kojih je ovo stanje nastalo.

Vi ste, dakle, insistirali da se utvrde i eliminišu uzroci?

– Pa ako se to ne učini, javljaće se nove slične afere. Rasprava je do kraja ogolila istinu da je afera ovdje nikla, nastala i poprimila monstruozne razmjere, da ona nije izazvana odnekud izvan Republike, ali da jeste, i to u velikoj mjeri, iskorištena protiv Bosne i Hercegovine. U ovoj raspravi i onim što su slijedile bilo je pitanje kako i na kojim osnovama sačuvati i graditi jedinstvo bez koga nije moguće stabilizovati stanje i položaj BiH u Federaciji. Smatrao sam da je jedinstvo moguće samo na principijelnom, odlučnom i jasnom opredjeljenju da ćemo se okrenuti uzrocima zbog kojih smo dovedeni u ovakvu situaciju i na beskompromisnom stavu u savladavanju posljedica.

Kako je Hamdija Pozderac podnio i obrazložio ostavku na dužnost potpredsjednika Predsjedništva SFRJ?

– Na drugom sastanku istog sastava, 12. septembra, sazvanom radi priprema Plenuma CK-a, vođena je rasprava o stanju i saznanjima između ove dvije sjednice. Nakon pauze koja je dugo trajala, a kasnije će se saznati da je to bilo radi sastanka čelnih ljudi Republike sa Hamdijom na kome su mu sugerisali da podnese ostavku, Hamdija je prvi u nastavku sjednice uzeo riječ i saopštio: Bilo bi dobro da podnesem ostavku na članstvo u Predsjedništvu SFRJ – to bi doprinijelo jačanju jedinstva i politike BiH u kojoj sam učestvovao. Stvorena je takva situacija da bi takav potez mogao olakšati stanje u zemlji.

Hamdijino opredjeljenje

Ovo razmišljanje nudim kada se ide na bezočan i bezuman način prema BiH, takav moj gest i čin bi omogućili olakšanje da se izađe iz ovog stanja i ojača položaj i situacija u BiH. Ono na čemu insistiram je da se ne veže za aferu Agrokomerc, nego za klimu stvorenu u povodu Agrokomerca. Kasnije je rekao da je o ostavci razmišljao i prije 15 dana, što je potvrdio i Branko Mikulić. U raspravi su svi učesnici podržali odluku Hamdije, niko nije izrazio ni najmanju rezervu, pozitivno ocjenjujući motiv i čin, ponavljano je da Hamdija nema nikakve veza sa kriminalnim radnjama u Agrokomercu, da se brane integritet, ličnost i zasluge Hamdije.
Hamdija je zbog nekih tvrdnji (ne na sjednici) ponovo uzeo riječ i rekao da moli drugove da ga zaštite od kleveta, podmetanja, da ga se ne povezuje ni sa kakvim bankama i razgovorima i ponovio: “Ja ovo ne radim iz protesta, već iz čistog komunističkog opredjeljenja, nije mi stalo do vlasti i funkcija”. Na kraju sjednice se raspravljalo o nacrtu saopštenja, posebno o dijelu koji se odnosi na ostavku Hamdije, u kojem je ponovljeno ono što je u raspravi bilo rečeno. Bilo je prijedloga dopuna u kojima je proturen u saopštenje i ovaj stav: “U ovoj idejno-političkoj aktivnosti, u kojoj se ispoljava kritičnost i samokritičnost prema negativnim pojavama i njihovim nosiocima i puna javnost rada, utvrđeno je da nijedan najviši državni i politički organ u Republici, niti bilo koji pojedinac na odgovornim funkcijama u Federaciji, nije stajao iza kršenja zakona i drugih zloupotreba u Agrokomercu. Zato Predsjedništvo CKSKBiH odbacuje insinuacije usmjerene u tom pravcu. To se u punoj mjeri odnosi na druga Hamdiju Pozderca”.

I kako Vi to tumačite?

– Ovim se, ustvari, zaklanjajući se pominjanjem imena Hamdije na kraju, amnestiraju od odgovornosti svi u državnim i političkim organima Republike i na funkcijama u Federaciji i neistinito tvrdi kako je to “utvrđeno”, a utvrđivanja nije još bilo niti je to iko spomenuo na taj način na ovoj i prethodnoj sjednici. Mislio sam da takvi stavovi – posebno ovaj citirani – mogu izazvati negativne reakcije koje će se sručiti na Hamdiju i to sam u pauzi rekao Branku Mikuliću i Milanu Uzelcu koji je bio ovlašten da izvrši konačnu redakciju saopštenja i on je zadržao u tekstu ovaj stav i pored upozorenja. Saopštenje je u javnosti naišlo na dosta negativnih reakcija i prigovora svim učesnicima sastanka, među partijskim članstvom i kadrovima, u medijima. Mnogi ugledni zaslužni pojedinci su pitali šta to znači, koga i šta vi to branite i slično. Na narednoj sjednici je više učesnika govorilo da su zbog tog saopštenja doživjeli velike neprijatnosti.

Vi?

– Ja takođe. Negativna reakcija i takvo nezadovoljstvo saopštenjem svjesno su podstaknuli objavljivanjem u Borbi, upravo tih dana – i siguran sam tendenciozno tempirano pred Plenum CKSKBiH – navodnog stenograma istupanja Hamdije Pozderca na sastanku Poslovnog odbora Agrokomerca od davnog januara 1984. u kome je on navodno rekao “da će svi prisutni, a koji su na položajima, zakonitim i nezakonitim, samoupravnim i nesamoupravnim sredstvima podržati program Agrokomerca”.

Nije se znalo odakle se pojavio i ko je plasirao navodni stenogram?

– Ne. To je široko komentarisano, smatralo se – bez provjera činjenicom i osuđivalo kao bog zna veliki i neoprostivi grijeh. A još nije bilo utvrđeno da li je to – i šta doslovno – Hamdija rekao. Od tada su se rasprave oko afere i Hamdije bavile ovom tvrdnjom i vršilo utvrđivanje šta je stvarna istina. Ponovni prošireni sastanak Predsjedništva CKSKBiH, uoči Plenuma, bavio se najviše tom tvrdnjom koju je Hamdija pobijao. Plenum CKSKBiH, prvi o aferi, održan je tek 19. septembra, kad je afera prošla sve faze razotkrivanja, kad su posljedice dostizale vrhunac, kad su se svi organi zemlje i Republike njome mjesecima bavili. Plenum se razlikovao od dotadašnjih otvorenom raspravom, otvaranjem suštinskih pitanja uzroka i posljedica stanja kakvo je pokazala afera, bespoštednom i adresiranom kritičnošću. Po kritičkom sagledavanju šireg stanja, shvatanja i prakse, birokratskih devijacija koje su uzele maha, uzurpiranja prava Plenuma od Predsjedništva CK-a, ovaj Plenum je bio jedinstven u dotadašnjoj praksi. Poslije Plenuma, a u atmosferi u kojoj je protekao, nastavio se proces kritičkog ocjenjivanja stanja i prakse, odgovornosti organa i pojedinaca.

A promjene?

– Mislim da je to uskoro počelo jenjavati – gubilo je širinu i dubinu neophodnih promjena. Sve se manje govorilo ili nije uopšte pominjalo kolike su bile zasluge Hamdije u dugom nizu godina od učešća u NOB-u do tada, tražilo se i tvrdilo samo ono što se može pripisati u grijeh i njemu i Hakiji, u tim prozivanjima je bilo ne malo paušalnih napada, nedokazanih tvrdnji, pa i insinuacija – kako u BiH tako i osobito u beogradskim i ljubljanskim, pa i zagrebačkim medijima. Hamdija se dosljedno od početka i u svim prilikama ograđivao od nezakonitosti u Agrokomercu i osuđivao ih.

Srbija i Slovenija

Ni u kritikama upućivanim Hamdiji, ni u utvrđivanju njegove odgovornosti, nije bilo nijedne tvrdnje da je znao za otkrivene nezakonitosti, a pogotovo da je u bilo čemu u njima učestvovao. Na Hakiju su se sručile optužbe, uhapšen je i izveden pred sud – krivice nisu dokazane. Istine radi, imam potrebu da kažem da je za sve što je bilo dostignuće Agrokomerca zaslužan Hakija, bez njegove pomoći ne bi bilo svih onih pozitivnih razvojnih dostignuća.

Kako je afera Agrokomerc iskorištena za napade na BiH?

– Afera Agrokomerc je maksimalno korištena za bezobziran pritisak na Bosnu i Hercegovinu, za pokušaje slabljenja njenog položaja u Federaciji, pokušaja marginalizovanja i isključivanja BiH iz aktivnog ravnopravnog angažovanja u svim pitanjima odnosa u Federaciji. Uporno se, naročito u dijelu beogradske i ljubljanske štampe, napadalo rukovodstvo BiH, insinuiralo kako je ono znalo i stajalo iza svega što se otkrilo u aferi, izjednačavalo ga se sa aferom. Vodila se prava medijska hajka optuživanja rukovodstva i pojedinaca u njemu, izjednačavanja Republike sa lopovlucima u Agrokomercu. Iz Srbije i Slovenije je predlagano osnivanje državne komisije koja će istražiti sve u vezi sa aferom, što nije bilo samo grubo izraženo nepovjerenje nego stavljanje na optuženičku klupu rukovodstva BiH.

Ko je bio najglasniji?

– U uvredljivim napadima prednjačio je predsjednik Predsjedništva Slovenije France Popit tvrdnjom da je Agrokomerc “ne samo proizvod politike čitave Republike nego i neradnog i parazitskog mentaliteta”, što je očito bilo ispunjeno mržnjom, vrijeđanjem i blaćenjem BiH i njenih građana. Dušan Čkrebić iz Srbije je javno tražio odgovornost Izvršnog vijeća BiH. Milan Kučan je insistirao da “niko ne može biti izuzet od odgovornosti”. Na BiH je vršen i ekonomsko-finansijski pritisak. Srbija i Slovenija su prekinule poslovanje sa bh. bankama. BiH je bila pod pritiskom stalnih zahtjeva da plaća dugove Agrokomerca. Republika je platila skoro cjelokupnu sumu dugova Agrokomerca. Da bi izbjegla otplate, sa sve težim kamatama, u dužem periodu donijela je program prijevremene otplate i isplatila 255 miliona dolara, plus skoro neprocjenjive indirektne štete i dotadašnje otplate. To je bio ogroman teret koji je usporio privredni razvoj Bosne i Hercegovine. U cjelini, BiH je aferom Agrokomerc pretrpjela veliku i višestranu štetu sa isto tako višestranim posljedicama. Tih mjeseci 1987. naš položaj u Federaciji je bio na ozbiljnom udaru.

Ko je bio na strani BiH?

– Treba kazati da je većina u federalnim državnim i političkim organima – CKSKJ, Skupština SFRJ, Savezna konferencija Socijalističkog saveza, Sindikat i dr. – podržavala napore i stavove rukovodstva BiH, pokazivala razumijevanje i povjerenje i nije prihvatala ekstremne ocjene i pokušaje stavljanja BiH pod sumnju i u neravnopravan položaj. To je bio slučaj i u većini republika i pokrajina. Treba takođe reći da su širi politički vrh i organi Republike, njeni funkcioneri u Federaciji, bili jedinstveni u odbrani ravnopravnog položaja BiH i aktivnog angažovanja jednako sa drugim u svim pitanjima o kojima se raspravljalo i odlučivalo u Federaciji. Mislim na taj aspekt jedinstva.

Vildana Selimbegović (Oslobođenje)
(Sljedeće subote: Da li je vanredno stanje moglo promijeniti historiju?)