Kliker.info

Nakon Beograda, Zagreba, Subotice… glumac je ‘92. odlučio nastaviti život kao Sarajlija. Vehbija Karić mu našao stan. Rade je da je Sarajevo baš po mjeri centar gdje će nastaviti svoj život i karijeru. Ali je lošu godinu izabrao.Bila je, o varljivo sjećanje moje, ‘85. ili ‘86, proljeće ko i sada što je, možda malo kasnije. Na platou Skenderije sa Josipom Pejakovićem čekam Radeta Šerbedžiju? Ili sa Šerbedžijom čekam Pejakovića? Oni će se naći, večernji je sat, pa će negdje sjesti a ja kao mladi novinar bilježiću što mi se učini zanimljivim.

Šerbedžija je bio u farmerkama, imao crni sako koji je okačen o prst držao na ramenu… Svi bili mladi a i Sarajevo bilo drugačije. Išli smo pješice, šetalištem pored Akademije do mosta kod Dva ribara, pa onda pored Pozorišta pa ulicom JNA… Stare zgrade bile su iste, samo je ugostiteljsko-kafanska ponuda bila bitno drugačija. Uglavnom, Pejaković je izabrao i odveo nas kod Nurije Palate. Stariji se sjećaju tog restorančića smještenog u jednoj čikmi nedaleko od ondašnje Picola koji se nalazio na početku Logavine.
Radetu, čini mi se, od njegovih glumačkih početaka nije manjkalo slave. Uzdisale za njim curice, divili mu se muškarci. Kao te večeri kod Palate kad ga je prepoznao jedan sto za kojim su sjedila sarajevska raja.

“Joj, vidi Matana…Mataneeee, ‘dje si Matane?” (To je jedna od sjajnih uloga koju je igrao Šerbedžija u seriji “Prosjaci i sinovi” a koja je upravo tih godina bila hit).

Pa su onda počele stizati boce vina za naš sto.

“Šalju vam momci iza onog stola”, objašnjavao je konbar, a tamo su svako malo čekali sa dignutim čašama:

“Živio ti nama, Matane”.

Ma, bila je Juga prijatan komšiluk i svugdje si mogao naći razigranu mladost i otvorena srca domaćina. Sarajevo je, vole to reći domaćini, uvijek bilo i još nešto više. Onako, ako su te primili imao si odmah status familijarnog člana.

Sarajevo po mjeri

Ko zna, nisam nikada Radeta pitao da li je i ta tadašnja toplina uticala da se on ‘92. nakon Beograda, Zagreba, Subotice… odlučio nastaviti život kao Sarajlija. Pričao mi da mu je Vehbija Karić već i stan našao i smatrao je da ja Sarajevo baš po mjeri centar gdje će nastaviti svoj život i karijeru.

Ali, lošu godinu Rade izabrao. I umjesto u Sarajevu nastavio u Ljubljani, pa onda u Londonu, pa Americi… Manje više sve se zna. Al’ ono što sam htio reći o ovome čovjeku stat će u nekoliko rečenica. Bio sam s njim i kad je bio sretan i nasmijan, i kad je bio zabrinut i tužan, i ganut i ravnodušan… ali nikada ga nisam vidio da je namrštio obrve, da se naljutio, da je nekome ili o nekome ružno govorio. I kad bi na red došli oni što nikako nisu mogli preboljeti njegovu planetarnu slavu pa mu očitavali i spočitavali ono što nema veze sa njim.

Prođe neko vrijeme pa s Radetom napravim intervju. Posljednji put dogovorimo susret na Bledu. On dolazi kao predsjednik Bledskog filmskog festivala, Branko Đurić Đuro je direktor, Tanja Ribič, Đurina žena isto neka funkcija i Nikola Kojo isto tako. Organizator predstavlja glavne likove imenom i prezimenom, samo kod Radeta zastane i ne kaže Rade Šerbedžija nego – legenda.

I onda su novinari navalili, izjava, intervju duži, intervju kraći… Morao bi ići u Zagreb, ali nikoga ne odbija. Meni kaže: “Hajde da to na miru odradimo mailom”.

“Hajde”, i onda smo se ovako izdopisivali.

• Za Filmski festival na Bledu svi nekako imaju riječi hvale. Nikola Kojo predviđa da će jednog dana biti u rangu najjačih svjetskih festivala. Dijelite li taj optimizam i zbog čega?

– Ne volim prognoze… One se često izjalove… Volim, kada nešto počinjem raditi, obećati da ćemo učiniti sve što možemo da taj projekt uspije. Za sada sve je na našoj strani. Bledsko jezero, izuzetno u svojoj ljepoti, ekipa koja se okupila da organizira taj festival. Slovenska ministarstva i gradske uprave Bleda… Sponzori koji nas žele podržati. Sada treba dobiti interesantne filmove, neke internacionalne umjetnike i organizirati ekipu mladih filmskih entuzijasta, koji će sve učiniti da taj festival zaživi.

• Nekada davno rekli ste da Vam je prostor bivše nam domovine bio sasvim dovoljan za  profesionalne ambicije. I da stoga niste razmišljali o inozemnoj karijeri. No, dogodilo se da odete i na neki način “osvojite” svijet, a u međuvremenu ste i bivši prostor nekako ponovo povezali. Bar na planu kulture čiji ste misionar. Koliko stignete i koliko želite da radite u gradovima od Vardara pa do Triglava? A koliko pak ostajete na raspolaganju inostranim režiserima i filmskim kućama?

– Ja sam postao stranac u svijetu u kojem živim… I sasvim se dobro osjećam u toj koži. Evo sada živim u Rijeci, jednom sjajnom gradu koji je sasvim po mjeri mog ukusa i odavde putujem po svijetu i snimam neke filmove. Snimao sam ponešto i na prostorima novih država bivše Jugoslavije. Ponekad uspješno a ponekad ne… Uglavnom se ne radujem mnogo tim ponudama, jer osjećam da više ne pripadam ovome mome prostoru. Moja energija je negdje drugdje ili su ovdje postali drugačiji. U svakom slučaju, treba iskreno priznati, da više nisam pravi glumac za današnje prilike na ovim južnoslavenskim prostorima. Suviše sam poznat da bih bio dovoljno dokumentaran i filmski zanimljiv za neke nove priče na ovim prostorima.

• Poznata je Vaša socijalna osjetljivost kao i politička neutralnost. Kako gledate na tugu u kojoj se utapaju mase obespravljenih radnika, studenata bez perspektive? Prepoznajete li neke nove silnice koje imaju snagu da nešto promijene? Pri tome mislim prije svega na proteste koje svako malo bilježimo: od Maribora do Sarajeva?

– Ovo što se događa u Bosni i Hercegovini početak je prave socijalne revolucije koja će vrlo uskoro buknuti na svim ovim prostorima. Ljudima je dogorjelo do nokata. Ne može se dalje ovako. Nema se para da se kupi komad kruha i litra mlijeka. To znači da je vrag odnio šalu, kako se kaže u našem narodu. To znaci da će ljudi krenuti u ozbiljne proteste i obračun sa vlastima ali i sa svim onim što predstavlja ovaj krupni kapitalizam koji vlada svijetom i izrabljuje narode.

• Slava je već dugo sastavni dio Vašeg života. No, nekako mi se činite originalnim u nastojanju da uvijek i svugdje budete isti Rade. Što jednostavniji, što ležerniji. I kao da imate za svakoga dovoljno strpljenja? Apsolutno drugačiji od stereotipa velikih zvijezda koje rijetko imaju vremena za obične ljude. I koji nastoje biti što dalje od tih ljudi?

– Ja sam naučio biti zvijezda u socijalističkoj Jugoslaviji. Morao sam se pretvarati da sam zvijezda iako sam imao samo koji dinar više u džepu od prosječnog jugoslovenskog radnika… Tako da sam uredno stajao u redu za kruh sa svim mojim obožavateljima. I to mi se uvijek sviđalo. Tako sam nastavio i kad su se stvari promijenile. Kada sam počeo igrati u velikim holivudskim filmovima sa uistinu velikim zvijezdama ostao sam isti. Socijalistička filmska zvijezda, koja s publikom dijeli ceste i trgove gradske i kafane i parkove i voli da bude prirodan kao što jest u svome životu i voli da bude jedan od njih.

• Nikada nisam čuo priču o Vašim počecima. Kada ste postali svjesni da želite biti glumac i kako su tu činjenicu primili bližnji?

– Eh Toni, to je stara priča i ne bih želio ponavljati  te sentimentalne i melodramatske pojedinosti. Već sam to toliko puta rekao. A sve se svodi na jedno. Otac nije htio da budem glumac. Ni dandanas nije sretan što sam odabrao tu profesiju. Kad mu kažem da sam eto uspio i što sada ima protiv toga, on samo slegne ramenima i kaže “Rade sine, mnogo se mučiš”.

• Ne znam, a pretpostavljam da i u Vašem glumačkom svijetu postoji nešto što možemo nazvati esnafskom solidarnošću. No, više me zanima prijateljstvo koje se javlja među Vama. Da li imaš prijatelje s kojima si ostao zajedno i blizak kroz sve ove decenije otkako si glumac? I u tom kontekstu  pitao bih Vas kako inače gledate na fenomen prijateljstva?

– Prijateljstvo je jedno od najljepših iskustava civiliziranog čovjeka. Ja sam sretan čovjek jer mogu nabrojati mnoge svoje iskrene prijatelje, koje volim i koji vole mene. Prijateljstvo među glumcima je isto važno, iako se ono delikatnije i teže stvara. Mogu sa ponosom reći da sam imao mnogo prijatelja iz svijeta filma i teatra sa kojima me vezivalo i još veže iskreno prijateljstvo. Ne treba da spominjem imena. Oni to znaju…
• Bili ste stanovnikom mnogih gradova. Gdje ste bili najsretniji i koji Vam se grad čini najprimjerenijim u smislu da svojim stanovnicima pruža sigurno i komotno utočište?

– Volio sam Los Angeles, sa svojim širokim bulevarima, predivnim restoranima, vječitim suncem i blagim ljudima. Volim danas najviše Rijeku u kojoj živim i u kojoj se osjećam dobro i nekako sretno.

Genetika

• U Rijeci vodite postdiplomce. I bez njih ste u situaciji da pratite kako kazališne, tako i filmske tokove i u tom kontekstu neke nove glumce i režisere. Balkanu nikada nije nedostajalo ni talenata ni velikih ostvarenja. Ko su, po Vama, novi genijalci koji su uspješno preuzeli štafetu od starih kazališnih i filmskih bardova? Nabrojite neke koji se Vama čine najvrednijim.

– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Ima toliko divnih mladih glumaca i glumica. Ja sam čovjek koji se voli diviti i tako sam sretan kada gledam neke dobre glumce, kako divno rade svoj posao. A ima ih toliko mnogo… Mi smo zemlja koja je talentirana za kazališnu i filmsku umjetnost. Ne, neću ih poimence nabrajati, jer se bojim da nekoga od njih ne preskočim. Ali recimo, ako spomenem čitav ansambl ZKM-a, kazališta mladih u Zagrebu, dovoljno sam rekao. Oni me oduševljavaju energijom i ljubavlju za teatar.

• Za silne poslove kojima ste se bavili potrebna je ogromna energija. Sudeći po Vašem izgledu a i projektima koje radite još uvijek Vam je ne nedostaje. Stvar genetike? Discipline i navike? Neki eliksir?

– Da, mnogo sam radio. I to do posljednjeg daha. Mora da postoji neka tajna zašto se još uvijek nisam umorio. Otac mi je u 101. godini…

• Kako zapravo izgleda jedan uobičajeni dan Radeta Šerbedžije?

– Jednostavno brinem se za ženu i djecu, zatim lutam malo po riječkim kafeima i restoranima, pa onda gledam tenis na televiziji i idem spavati, uz dvije-tri čase rujnog vina…

• Da li sa ove zrele distance žalite  za kakvim propuštenim ostvarenjem?

– Ne, ne žalim! Nikada nisam ništa previše žarko želio, zato mi se valjda, toliko toga ostvarilo, kazao je na kraju razgovora za Oslobođenje Rade Šerbedžija. Toni Skrbinac (Oslobođenje)