Kliker.info

Veliki glumac Rade Šerbedžija (69) boravio je protekle sedmice u Sarajevu, gdje je u sklopu 55. internacionalnog festivala MESS igrao predstavu “Antigona – 2.000 godina poslije”, koju je režirala njegova supruga Lenka Udovički.Osim što je igrao u ovom komadu, za koji se tražila ulaznica više, Šerbedžija je na MESS-u dobio nagradu “Zlatni lovorov vijenac” za doprinos razvoju teatarske umjetnosti.

Posebno prijateljstvo

Nakon šte se spustila zavjesa na MESS, Šerbedžija se susreo s ekipom “Dnevnog avaza” i u veoma zanimljivom intervjuu govorio o brojnim nagradama koje je dobio u svojoj dugogodišnjoj umjetničkoj karijeri, filmskim i pozorišnim ulogama, pisanju poezije te je otkrio šta zamjera današnjem društvu te zašto žali za vremenom socijalizma.

– Davno, kada sam bio mlad glumac, vrlo sam često bivao kod Miroslava Krleže. Velika škola i privilegija je bilo to što je na neki način obratio posebnu pažnju na mene. Pozvao me je jednom kući da se upoznamo da bi to preraslo u posebno prijateljstvo. Veoma često sam odlazio kod tog posebnog i velikog čovjeka te prošao neviđenu školu, kakvu samo može pokloniti veliki učitelj života, umjetnosti i znanja. Jedna od stvari koju mi je rekao o nagradama, bila je: “Mladiću, nagrade su dobre, uvjeravaju čovjeka da ono što radi, ima smisla, a naročito u umjetnosti. Ali, pokušaj da zaboraviš svaku nagradu što je prije moguće.” Tako se držim toga. Zapravo, zaboravljam sve nagrade čim ih dobijem, ne znam ni gdje su, završavaju u podrumu u jednom koferu kod moje Lucije – kaže Šerbedžija.

Kako ste zadovoljni prijemom “Antigone” u Sarajevu?

– Lenka je napravila sjajnu predstavu. Volim angažirani teatar još od svoje mladosti. Na tom tragu je i naš teatar na Brijunima. Na neki način pokušavamo biti ukorak s vremenom i odabirom tema savremeni i aktuelni. Lenka je “Antigonu” smjestila u Bosnu, iako mi to nigdje izričito ne kažemo, ali prema svemu se otkriva da je pirča o Bosni, iako može svuda da se smjesti. Svugdje je bilo nesretnih ljudi koji su bezumno pobijeni u posljednjem ratu i za čije se grobove ne zna. Strašna je činjenica da se, 2.000 godina otkad je Sofokle napisao dramu, ista stvar ponavlja. To je poraz civilizacije, sa svim što smo napravili, sa svim dostignućima u nauci i medicini i otkrivanju svemira. A neki ljudi svojim agresivnim ponašanjem vraćaju naše ljudsko lice životinjskim instinktima i ponašanju.

Za ovu predstavu ste birali i glumce iz Sarajeva.

– Lenka je željela da Antigonu nađemo u Sarajevu. Došli smo u junu na prijemne ispite i prijavilo nam se 25 mladih glumica. Bili smo šokirani činjenicom da gledamo toliki broj sjajnih mladih glumica, s toliko mnogo emocija, pameti i šarma. Shvatio sam da je kroz te djevojke prošao rat. Njihovo djetinjstvo, kada se kreira čovjek i njegova psiha, vidjelo je užas i smrt, tamnu stranu života i na neki način su prerano sazrele. Za svakoga onoga ko se bavi umjetnošću, strašno je to i reći, istinska životna patnja obogaćuje njegovu ličnost.

U narednom periodu planirate snimanje novog filma?

– Završio sam film koji sam režirao zajedno sa sinom Danilom. Bio mi je san da napravim film prema drami Dušana Jovanovića “Oslobođenje Skoplja”. Prije osam godina, napisao sam scenarij, glavna tema je ljubav između okupatora i jedne mlade žene, Nijemca i Makedonke. Ljubav se desila kao što se dešava, on je i sam protiv rata, ali tu je gdje je. Film je gotov, još neke stvari da dodam pa će krenuti u distribuciju i na festivale. Snimio sam u posljednje vrijeme interesantnu i tešku ulogu u seriji od 10 epizoda “The Five”. U novembru idem da snimam veliki američki film “The Promise”, koji govori o Ermenima, a snima se u Španiji.

Glavne uloge

Jedan ste od rijetkih glumaca s ovih prostora koji je ostvario internacionalnu karijeru. Igrali ste uz velika holivudska imena.

– Što se tiče svih evropskih glumaca, koji odlaze da snimaju u velike studije, istina je da su Amerikanci dobri momci, a svi ostali loši. Zadovoljan sam svojom karijerom. Moji prijatelji ponekad s žaljenjem govore: “Rade uvijek igra negativce, a tako veliki glumac.” To nije istina. Igrao sam dosta glavnih uloga i to ne negativaca. Većina njih nisu došli ovamo. Imao sam i tu čast i sreću da sam igrao i velike sporedne uloge u velikim svjetskim hitovima.

Žalite li za nečim što ste mogli uraditi, a niste? Kakve ste uloge odbijali?

– Ne žalim ni za čim. Čovjek sam koji je blag prema životu i onome što nas okružuje. Nekoga sreća dotakne više, nekoga manje, a nekoga nikad. Svjestan sam relativnosti svega, kako u životu, tako i u mojoj profesiji. Razmišljajući o uspješnosti, koju, kad se sve zbroji, i imam, mogu reći da sam imao mnogo sreće. Odbijao sam uloge za koje sam mislio da su loše napisane u filmu ili neke koje su mi nuđene u teatru kada nisam imao osjećaj da bih ih trebao raditi. Dosta uloga sam napravio u jugoslavenskom filmu ili vani, iz nekog kompromisa. Prije smo mi, filmadžije, radili kao u tvornici, kao na nekoj traci. Iako su nas doživljavali kao zvijezde, i mi smo morali plaćati račune u kafanama.

Šerbedžija s našom novinarkom u šetnji Sarajevom

Sve bih dao i sve bih mijenjao da se vratim u taj socijalizam. Teško mi je posmatrati ovo što se dešava s našim narodima u novim državama. Nemam ništa protiv novih država, samo da su se rastali bez rata. Gledam kako funkcionira liberalni kapitalizam na ovim prostorima. Mali je procent ljudi koji su se snašli, a raja je bosa, gola i gladna. Možda je to i sudbina malih naroda, koji se gube u okruženju velikih imperijalističkih sila.

Šta zamjerate našem društvu?

– Ovo je dobar narod. Proputovao sam cijeli svijet i imam dovoljno godina da iznesem svoje mišljenje. Nesreća ovog naroda je u tome što živimo na jednoj vjetrometini, visoravni koja je uvijek bila poprište mnogih sukoba i nesporazuma, čak i onda kad su neki drugi svoje nesporazume voljeli rješavati kod nas, kao da je tu najmanje štete. S druge strane, taj isti divni narod koji je toliko emotivan, talentiran i lijep, ima tu nesreću da uvijek ima nekakve ljude male pameti, iskovane od lošeg materijala, koji su započinjali kavge. Naslanjaju se na jednu užasnu i primitivnu nacionalnost. Kad govorimo o nacionalnosti, mislim da je lijep osjećaj biti ponosan na svoju naciju, ali ne moraju se zbog toga ne uvažavati druge nacije… Ono što je grozno kod prejakih osjećanja nacionalnosti jeste to što tu religije, da mi oproste, guraju svoje vjernike u bezumno idolopoklonstvo samo toj religiji. Kao da je samo jedna religija ispravna. Ako ima Boga, onda je samo jedan, vlada cijelim svijetom.

Kafana i teatar

Postoje li sada pojedinci koji će ostaviti neizbrisiv trag u vremenu?

– Uvijek ima pojedinaca. No, živimo aktivan život pa često i ne vidimo da su oni među nama. Kada neko vrijeme prođe, vidimo ko je tu bio i šta je govorio, mislio i radio. Uvijek ima pravde u tome, mada, naravno, ima i nepravde, mnogi fenomenalni ljudi, čak i veliki glumački talenti, ostanu u sjeni i neotkriveni, to je tako.

U Vašem glasu ne može a da se ne čuje neka vrsta sjete?

– Tuga je privilegija oštroumnih ljudi. Iako nisam protiv smijeha, smijem se.

Umoran sam od teatra, ali ne od života. Iako sam nabrojao dosta godina, još bih mogao svašta da radim, kao dječak. Još igram tenis do posljednjeg daha, žao mi je što ne mogu da igram fudbal, koji obožavam, jer se plašim povreda. Kad čovjek dođe u određene godine, zastidim se od toga šta moram raditi pa mi se ne da. Draže mi je sjediti u kafani nego u teatru ili na pozornici.

Nisam napisao nijedan stih otkad mi je majka umrla

Kako stoje stvari s Vašim pisanjem?

– Iako sam štampao četiri knjige pjesama, sebe ne smatram pjesnikom. Napisao sam knjigu proze, na neki način autobiografsku, s refleksijama o životu, ratu i nekim vremenima kroz koja smo prošli “Do posljednjeg daha”. Ali, nisam ni prozni pisac, ja sam angažiran čovjek. Bavim se umjetnošću i cijelog života sam znao pisati. Ali, nisam ni pjesnik, jer danas je pjesnik ozbiljan čovjek koji ozbiljno radi na brušenju svog stila, razmišlja o svakoj riječi. Ako u zbirci imam 40 pjesama, iza pet njih mogu da stanem, a ostatak ne bih potpisao. Shvatio sam da sam prestao pisati poeziju 1997. godine, tu ne računam pjesme koje su pjevane. Shvatio sam da, kada mi je majka umrla, poslije toga nisam napisao nijedan stih. No, imam još jednu knjigu proze “Green card” (“Zelena karta”), to su moje priče o Americi i stranom svijetu, gdje sam dugo živio.

Najbolji igrač

Kako volite da se opuštate?

– Ribolovom i sportom. Cijeli život sam se bavio sportom. Jednom sam dobio pehar kao najbolji igrač u malom nogometu u Tuzli. Igrao sam za Slobodu protiv Crvene zvezde, a na terenu su bili sve reprezentativci bivše Jugoslavije i ja. Zabio sam tri gola i proglašen sam najboljim igračem.

Ponosan sam što sam bio blizu Arsena Dedića

S Arsenom Dedićem ste izvodili “Ne daj se, Ines”, himnu svake nove generacije i svake prošle mladosti. Koja Vas sjećanja vežu za Arsena Dedića?

– To je nešto što pripada i mladosti i prijateljstvu. Bili smo mladi i on mi je jednom rekao: “Hajde da zamijenimo košulje.” Kaže on: “Znaš kako je dobro osjetiti da imam dio odjeće mog prijatelja na sebi.” Arsen je bio čudo od čovjek, namćor i cinik, ali sve je na neki način podvrgavao kritici i ironiji. Volio je reći: “Kad dođe stani-pani, onda se zna ko je ko.” Uvjerio me je u to nekoliko puta u životu. Ponosan sam što sam bio blizu tog čovjeka, koji je na neki način otac svega što se desilo u muzici Jugoslavije. Biranim stihovima, načinom na koji je znao depatetizirati stvar, odgojio je i pokazao puteve svim talentima, Bregi, Loši, Kemi, Zlaji i, na koncu, mojim muzičkim izletima. Uvijek je to bio kažiprst Arsena Dedića.

Tijana Đević (Avaz)