Kliker.info

“U Hrvatskoj nema ni minimuma poštovanja prema državnim praznicima, Ustavu i Republici Hrvatskoj i to zbog ideološke zaslijepljenosti i raširene mržnje kod dobrog dijela društva prema partizanskoj borbi”, ocjenjuje Dragan Markovina, autor niza znanstvenih i publicističkih radova.

U razgovoru za Radio Slobodna Europa (RSE) govori o snažnoj reviziji prošlosti i ocjenjuje da mladi odlaze iz Hrvatske, jer u njoj ne vide pristojan život, ne samo u ekonomskom, već i u vrijednosnom i civilizacijskom pogledu.

RSE: Hrvatska 22. lipnja obilježava Dan antifašističke borbe – praznik a kao da nije. Kada treba za međunarodnu javnost, Hrvatska se poziva na antifašizam. Međutim, u stvarnosti je sasvim drugačija priča. Zašto?

Markovina: To je istina. Želio bih podsjetiti da je tokom rada na donašanjem hrvatskom Ustavu, a o tome je svjedočio Slavko Goldstein, on upozorio Franju Tuđmana da se Ustav ne poziva na antifašizam. Nakon toga je Tuđman osobno ubacio ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, op. a.) i upravo je njegova ideja bila da 22. lipanj bude dan antifašističke borbe te da se uklanja 27. srpanj i ustanak u Srbu, odnosno dan zajedničkog ustanka naroda Hrvatske te Bosne i Hercegovine protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu.

Smatram da je odrednica o antifašizmu ubačena, prvo, zbog međunarodne javnosti, drugo, što je Tuđman bio partizan pa mu je vjerojatno bilo nelagodno to ne priznati i, treće, zbog međunarodnog legitimiteta buduće Hrvatske. Bilo je nemoguće ne pozivati se na ZAVNOH i antifašističku borbu, a, s druge strane, da se to nije napravilo Hrvatska ne bi bila dio civiliziranog svijeta.

No, cijelo je vrijeme bio ciničan prema antifašizmu, jer da je bilo drugačije, ne bi više od 3.000 spomenika antifašizmu bilo srušeno 90-ih, u doba njegove vladavine, a da za to nitko nije odgovarao. Slično je i danas.

Kada međunarodna javnost reagira i pritisne, ploča u Jasenovcu sa natpisom “Za dom spremni” se miče, malo dalje. Sam datum, 22. lipanj, nije uspio zaživiti čak ni među lijevom, antifašističkom javnosti na način na koji je bio zaživio onaj prijašnji Dan ustanka.

​RSE: Nedavno je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije nakon pobjede nad Nigerijom izjavio da je “pobjeda posvećena hrvatskim braniteljima” koji su oslobodili Hrvatsku. Ali zar to nisu učinili i partizani 1945. godine, na koje se izgleda nije uputno pozivati?

Markovina: Hrvatska nogometna reprezentacija je rezervoar za uzgajanje nacionalizma HDZ-ovskog tipa (Hrvatska demokratska zajednica) i to od prvoga dana. Ta izjava izbornika Zlatka Dalića ne razlikuje se od drugih izjava iz te reprezentacije od 1991. do danas. Sjetite se da je Miroslav Ćiro Blažević odveo sve igrače da potpišu podršku generalima koje je smijenio tadašnji predsjednik Stjepan Mesić. Tu je također skandiranje Josipa Šimunića  “Za dom spremni” i nije teško shvatiti da je reprezentacija služila za “njegovanje” te vrste nacionalizma.

Sada pišem knjigu o sto godina Jugoslavije u Hrvatskoj, onome što je prethodilo i o onome što je ostalo danas i primjećujem da je antifašizam i partizanska borba potisnuta možda i nesvjesno. Čak sama desnica koja to prezire i ne želi imati išta s tim, svjesna je da je moderna Hrvatska nastala zahvaljujući partizanskoj borbi i antifašizmu. No, to ne mogu “provariti”, pa, kada gledaju cijelu socijalističku Jugoslaviju, govore samo o 1945., dakle o poslijeratnoj ranoj fazi staljinizma i ni o čemu drugom.

S druge strane, ljevica je mahom pod pritiskom oportunizma ili straha, mislim na ljevicu Račanovog SDP-ovskog tipa (Ivica Račan, nekadašnji predsjednik Socijaldemokratske partije, op. a.), koja je jedina bila relevantna svih ovih godina, pristala je na tu nacionalističku priču i pokušala je spasiti antifašizam pozivajući se na nacionalne interese.

Istina je da su partizani branili ovu zemlju od okupatora, istina je da su vratili Zadar i dijelove Dalmacije Hrvatskoj, kao što je i Istra ušla u sastav Hrvatske i Jugoslavije što do tada nije bio slučaj. To je dio istine o partizanskoj borbi, a drugi je da je ona vođena u bratskoj, zajedničkoj borbi svih jugoslavenskih naroda.

U samoj Hrvatskoj vođena je zajedničkom borbom hrvatskog i srpskog naroda koji su, zahvaljujući toj borbi, uspjeli uspostaviti novo povjerenje unatoč svim strahotama ustaškog režima. Treće, to je bila socijalna revolucija i borba za jedan novi društveni poredak. Ta dva elementa, zajednička borba Srba i Hrvata i socijalna revolucija se nigdje ne spominju, čak ni unutar društava antifašista koji komemoriraju antifašizam i daju mu jedno dužno poštovanje.

RSE: U Klagenfurtu je ovih dana jedan od uhićenih na Bleiburgu zbog uzvikivanja ustaškog pozdrava, osuđen na 1,5 godina zatvora, uvjetno na 3, branio se da je bio pijan. Sabor je pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu, a na obilježavaju 75 godina bitke na Sutjesci nije bilo predstavnika Vlade ili Sabora? Obrazloženje je bilo da se bitka dogodila u, danas, drugoj državi. Kako to komentirate?

Markovina: Najprije, što se tiče osuđenog u Austriji Anđelka Bosančića, jednog od čelnika HDZ-a u Dugopolju, to je tipičan obrazac ponašanja hrvatskih nacionalističkih, neoustaških desničara. Oni cijelo vrijeme jasno zagovaraju taj sustav vrijednosti, simpatiziraju ga, identificiraju se s njim i to rade javno u situaciji kada se osjećaju sigurno. No, čak i u Hrvatskoj kada ih se s tim suoči ne žele priznati da su neoustaše.

Taj bazični nedostatak moralnog integriteta i hrabrosti je ono što iritira, i tek kada se suoče sa izravnim posljedicama onda odjednom nestane sva hrabrost koju su imali u masi u kojoj se osjećaju ugodno. Naime, činjenica je da se unutar hrvatskog društva nakon 28 godina, tokom kojih su veliki dio medija, političkih stranaka i Crkva sotonizirali antifašizam i partizansku borbu kao nešto antihrvatsko, kao nešto projugoslavensko, vi i ne možete dobiti drugačije društvo od ovoga koje ste dobili.

Hrvatskoj demokratskoj zajednici, jer su poluge vlasti u rukama te stranke, ne smeta što time derogiraju državne institucije, pa i sama država, u koju se stalno zaklinju. Ovdje nema ni minimuma poštovanja prema državnim praznicima, Ustavu i Republici Hrvatskoj i to zbog ideološke zaslijepljenosti i raširene mržnje kod dobrog dijela društva prema partizanskoj borbi.

Na obilježavanju 75 godina Sutjeske nikoga iz vlasti nije bilo. No, ne možete izbaciti Sutjesku iz memorije Hrvatske, posebno ne iz Dalmacije. Tamo se borilo gotovo 9.000 ljudi s područja Hrvatske, a iz Dalmacije više od 5.300. Gotovo polovica su poginuli, polovica ranjeni. Sjećanja se ne mogu izbrisati, ali su desnica i Crkva ipak kod mlađih generacija, pa čak i kod unuka i praunuka partizanskih boraca, posebno u Dalmaciji, uspjeli razviti jednu vrstu averzije prema onome za što su se borili njihovi djedovi. I to je, prema mom sudu, najveća tragedija.

​RSE: Posljednjih godina u Hrvatskoj je na djelu povijesni revizionizam, posebno svjedočimo o uzletu poricanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i Jasenovca. Do kuda to može ići u današnjoj Hrvatskoj?

Markovina: Prema mom sudu, to nije nikada ni stalo. To je na djelu od prvih dana raspada Jugoslavije i uspostave samostalne Hrvatske. Ta se atmosfera u mandatu SDP i koalicije 2000., pa i u prvim godinama vlasti Ive Sanadera i to neovisno od motiva koji su ga na to tjerali, počela mijenjati, pa i ublažavati, no zadnjih pet – šest godina došlo je do revitalizacije novoga vala revizionizma. On više nije ni u rukavicama, jer imate Zlatka Hasenbegovića i njegovu stranku koja je otvoreno revizionistička.

Nekada ste imali Hrvatsku stranku prava, ali je ta stranka od vrhova vlasti držana na distanci, što sada nije slučaj. Sada imate stranku koja ima otvorene revizionističke stavove i koja je jedno od presudnih glasova za većinu u Saboru, ali koja je i ključ većine u Zagrebu.

Ana Lederer je preuzela Ured za kulturu u Zagrebu i u svojoj prvoj izjavi je rekla da Oliver Frljić nema nigdje pravo režirati, jer radi kazalište političkog aktivizma, da bi potom izjavila da on mrzi sve što je hrvatsko.

Dakle, kada imate jedan takav totalitarni govor, kada imate spomenik u centru Splita na kojem je pisalo “Za dom spremni”, što jest skinuto, ali ostao je spomenik sa cijelom simbolikom ili kada premijer miče ploču iz Jasenovca s pozdravom “Za dom spremni” desetak kilometara dalje… ne vidim kako to zaustaviti. Možda jedino višegodišnjim obrazovanjem i političkom odlukom države, glavnih medija i svih društvenih skupina koje imaju realan utjecaj kako bi se tome stalo na kraj. No, HDZ to neće nikada napraviti

RSE: Sve je veći broj mladih koji odlaze iz Hrvatske. Predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović smatra da je sloboda kretanja i najveći problem Europske unije (EU). Što se može učiniti da mladi ostanu živjeti u zemlji u kojoj su rođeni?

Markovina: To što je predsjednica rekla je potpuno suludo. Smisao Europske unije je slobodno kretanje, slobodno tržište… Pustimo sada licemjeran odnos EU prema imigrantima, prema Bliskom istoku, prema Africi koji je tako očit, i zbog čega mnogi i ginu u pokušaju da stignu do Europe. Ipak, unutar same Unije važna je ta sloboda kretanja ljudi, roba i usluga.

Što više, i u kampanji kada se ulazilo u EU, za što i nije bilo nekog velikog entuzijazma, jer je društvo već bilo shvatilo o kakvoj se ciničnoj organizaciji radi, jedan od ključnih argumenata je bio da će svako moći studirati u inozemstvu i naći bolji posao.

Problem je što je Hrvatska, koliko god bila ekonomski loše, puno više je u jednom stanju beznađa i gubitka iluzija o budućnosti. Ogroman broj ljudi ne vidi u Hrvatskoj pristojan život, ne samo u ekonomskom, već i u vrijednosnom i civilizacijskom pogledu.

Naime, netko tko se dobro osjeća kod kuće, ako nije rat i ne gine se, i može nekako preživjeti od plaće do plaće, neće otići bez neke velike potrebe iz vlastite zemlje. Ukoliko se ne osjeća ugodno u tom društvu, on će otići. Te mlade generacije rođene su s internetom, engleskim im je prirodan jezik, i oni nemaju više onu vrstu identitetskih iluzija i posvećenosti najužem zavičaju kakav su imale neke starije generacije.

Dok god se šalje civilizacijski loša poruka, o stagnaciji, nacionalizmu i ispraznim raspravama koje vodimo već 28 godina, ljudi koji imaju neku ambiciju će sigurno otići. To je vrlo jasno!

Mirjana Rakela (RSE)